"Vojin Bakić: Princip nade", kustosica Hana Ćurak, Gradski muzej Bjelovar, 29. 1. – 18. 4. 2026.
PRINCIPOM NADE KONTRA NIŠTAVILA
Mart 2026
Povodom obilježavanja 110. obljetnice rođenja jednog od najvećih kipara 20. stoljeća, u Gradskom muzeju Bjelovar postavljena je izložba Vojin Bakić: Princip nade, a najavljena je i obnova njegove rodne kuće koja će biti pretvorena u muzej Kuća Bakić
Nema boljeg načina u ovom trenutku društvene stvarnosti za novi pogled na život i rad Vojina Bakića od onog koji se vodi optikom principa nade Ernsta Blocha. Ljudi su širom svijeta oduvijek žudjeli za boljim i pravednijim svijetom. Magnum opus Ernsta Blocha Das Prinzip Hoffnung sustavno istražuje osnovne postavke te žudnje.[1] Kada je Bloch na knjizi radio u egzilu u Sjedinjenim Državama tijekom Drugog svjetskog rata,[2] naslov je u početku trebao biti „Dreams of a better life“. Bloch govori o nadi kao o „konkretnoj utopiji“,[3] a utopija nije svijet koji gradimo u oblacima, već dio stvarnosti koju živimo. Bloch ovaploćuje nadu kao vodeće načelo ljudi u njihovom svakodnevnom životu, načelo koje daje snagu individualnim porivima i jačanju svijesti o potencijalu vlastitog života, oslobođenog poniženja i otuđenja. Iako Bloch stiže na Sveučilište u Leipzigu 1949. godine kao uvjereni staljinist, ubrzo se od državnog filozofa transformirao u personu non grata.[4] Blochovo djelo danas čitamo kao jedinstven pokušaj u filozofiji 20. stoljeća da se nada razumije kao princip ljudskog suživota te istovremeno dokaže da utopija nije himera, već stvarna mogućnost. Analizirajući brojne povijesne društvene utopije koje dokumentiraju želju čovječanstva da živi prema vlastitoj slobodnoj volji, Bloch nas uči da je utopija sveobuhvatna: ona uključuje ljudski svijet rada, umjetnosti, tehnologije, arhitekture i religije. Kulturna povijest svijeta sa svojim mitovima i predodžbama koje prikazuju prevladavanje smrti dokazuje, prema Blochu, moć nade.
Kustosku optiku utemeljenu u blochovskom principu nade na izložbi pod nazivom Princip nade (Gradski muzej Bjelovar, 29. siječnja – 18. travnja 2026.) oblikovala je antropologinja i kustosica Hana Ćurak.[5] Kako mi je saopćila u prepisci: „Gradski muzej Bjelovar pozvao je Anu Martinu i Vjeru Bakić, Ana Martina i Vjera Bakić su pozvale kustoski kolektiv WHW, a kustoski kolektiv WHW su pozvale mene.” I zaista, upravo ta geneza ovog jedinstvenog pogleda, koji, kako kaže Ćurak, nije „retrospektivan narativ“, kao i inicijacija neke vrste povratka Vojina Bakića u njegov rodni grad – Bjelovar, ključni su za razumijevanje dijaloga koji kustosica otvara između kipara i filozofa. Izložbu je organizirao i producirao Gradski muzej Bjelovar, kustosica je Hana Ćurak u dijalogu s kustoskim kolektivom WHW i u suradnji s Anom Martinom i Vjerom Bakić, koncept izložbe potpisuje Hana Ćurak, a postav potpisuju Ana Martina i Vjera Bakić.[6]
Projekt obilježavanja 110. obljetnice rođenja Vojina Bakića, jednog od najznačajnijih ne samo hrvatskih već i europskih pa i svjetskih kipara 20. stoljeća,[7] u nedavno obnovljenom Gradskom muzeju Bjelovar,[8] zasluga je njegove ravnateljice Marijane Dragičević, ali i gradonačelnika Bjelovara Darija Hrebaka. Ono što je možda još važnije od same izložbe, iako ona nipošto nije beznačajna, već, kao što sam dala naznačiti, ima bitnu ulogu u daljnjem sagledavanju kako opusa Vojina Bakića tako i naše kulture u širem smislu, jest obnova rodne kuće Bakić, u kojoj će se urediti Kuća Bakić: mjesto čuvanja, ali nadamo se i mjesto susreta, saznavanja i učenja o fenomenu Bakić. Naime, Grad Bjelovar je rodnu kuću Vojina Bakića otkupio od prethodnog vlasnika, naftne tvrtke Ina, i tako omogućio da se u njoj uredi novi muzej. Izgradnja i opremanje Kuće Bakić će se uglavnom financirati iz fondova Europske unije, a, što naravno nije zanemarivo, ona bi trebala značajno oplemeniti kulturnu i turističku ponudu grada. Radovi na obnovi Bakićeve rodne kuće, klasicističke katnice iz 1895. godine, započinju u ovoj godini, a planirani rok dovršenja je 2027/28. Tijekom rada na izložbi u Gradskom muzeju, neke skulpture polako su se smještale u buduću Kuću Bakić, udahnjujući joj princip nade u skoru obnovu i prenamjenu u kuću kulture i vrhunske umjetnosti. „Uz postav o Bakićevu životu i stvaralaštvu, Kuća Bakić će okupljati predmete i priče građana koji simboliziraju različite oblike doma: izgubljene, napuštene, iseljene ili zamišljene. Bit će to dinamičan prostor u kojem se spajaju umjetnost, memorija i empatija, s fizičkim, digitalnim i interaktivnim slojem, edukativnim radionicama za djecu, književnim i umjetničkim programima te sudioničkim projektima građana“, rekla je Dragičević.[9]
Vojin Bakić: Princip nade, foto: Stanko Herceg, 2026.
Vojin Bakić rodio se u toj kući 5. lipnja 1915., u jeku Prvog svjetskog rata, kada se Bloch sklonio u Švicarsku. Kuću je kao stambenu i poslovnu zgradu dao sagraditi Milan Bakić, Vojinov djed. U prizemlju se nalazila trgovina, na katu obiteljski stan, a iza nje veliko dvorište u kojemu je bio smješten vozni park. Milan Bakić bio je trgovac građevnim materijalom, drvom i žitom, posjedovao je šljunčaru, a nudio je i prijevozničke usluge. Umro je 1920. nakon čega je posao preuzeo Vojinov otac Konstantin, zvan Kosta, koji je u Münchenu studirao arhitekturu. Kosta Bakić umro je kada je Vojinu bilo svega pet godina. Majka Jelena, rođena u Bakru kao Josipa Fulvia Katarina Schnautz u bogatoj pomorskoj obitelji porijeklom iz Švedske, bila je primorana dati trgovinu u najam kako bi školovala svojih pet sinova i kćer Dušanku. Vojin je u Bjelovaru završio osnovnu školu i gimnaziju, a već je kao maturant imao svoju prvu izložbu. Studij prava u Zagrebu prekinuo je 1934. godine da bi upisao Akademiju likovnih umjetnosti, u klasama Frana Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića. Diplomirao je 1939. godine, a potom boravio u Firenci i Veneciji, a krajem te godine kao već relativno etabliran kipar izlagao je na velikoj skupnoj izložbi u Zagrebu. Prvu samostalnu izložbu imao je 1940. godine u bjelovarskom Glazbenom zavodu.[10]
U lipnju 1941. ustaše su u Bjelovaru uhitile Vojinovu braću Aleksandra, Milana, Nikolu i Slobodana. Braća su otpremljena u logor Danica kod Koprivnice, potom stočnim vagonima deportirana u Gospić. Ustaše su ih ubili u Jadovnom. Vojin je također uhapšen u Zagrebu iste godine (očito je da su ustaše imale dobro pripremljene popise svojih „neprijatelja“), ali ga je od pogibije spasio njegov mentor Kršinić, pismeno jamčeći za svog nekadašnjeg studenta. Kršinić mu je pomogao da prebrodi stravična vremena endehazije, a neko vrijeme Vojin se i skrivao pod imenom Ivan Stilinović. Godine 1943. stvara svoj prvi Torso, koji će 1956. progutati vatra u atelijeru. U jeku užasa rata oženio se Ljubicom Schneider s kojom je imao sina Zorana. Svoju suprugu je nažalost izgubio već 1951. godine.
Princip nade je nadjačao ratne grozote koje je preživjela obitelj Bakić. Vojin Bakić se izdigao ne iznad, već upravo u toj stvarnosti svog podneblja kao umjetnik koji je mogao zamisliti i oblikovati novu stvarnost, dohvatiti konkretnu utopiju jugoslavenskog socijalističkog društva. Kako su površni kritičari zvali Blocha državnim filozofom, tako su slični takvi Bakića proglašavali – državnim umjetnikom. Prvu narudžbu za veliku javnu plastiku imao je u rodnom Bjelovaru. Djelo nazvano Poziv na ustanak (1946/47.) hommage je vlastitoj braći, a likom podsjeća na najmlađeg brata Slobodana. Taj spomenik, koji je sramno vandaliziran početkom rata za nasljeđe Jugoslavije 1991. godine, na izložbi je prikazan kao takav – raznesen, fragmentaran, položen u dijelovima … no, ne zauvijek.
Izložba Princip nade razlaže Bakićev opus kroz, kako piše Ćurak, „tri ključna procijepa“. U atriju, te gotovo promenadnim muzejskim prostorima koji ga okružuju, pronalazimo u tim procijepima vlastiti pogled na Vojina Bakića, njegovo djelo i njegov život. Prvi procijep „se tiče arhivskog nasilja i fizičkog brisanja: spomenička plastika u Kamenskoj, Gudovcu, Bjelovaru, Čazmi i drugdje devastirana je u valu nacionalizma 1990-ih. Drugi se odnosi na neutraliziranje i estetizaciju Bakićeva modernizma: na čitanja koja opus svode na formalni jezik, odvajajući ga od društvenih odnosa i povijesnog iskustva iz kojih je izrastao. Treći procijep tiče se subjekta: osobe koja je Bakić bio – duhovit i nenametljiv umjetnik, obilježen obiteljskim gubicima i spremnošću na radikalni estetski rizik“.[11] Ovaj posljednji procijep ogleda se u vremenskoj crti na kojoj su arhivskim fotografijama prikazani najvažniji momenti Bakićeva privatnog i profesionalnog života. Nadamo se da će se taj dispozitiv dodatno razviti za potrebe Kuće Bakić. Atrij Muzeja je pak mjesto gdje se rastvaraju svjetlosne forme, dijalogizirajući sa svjetlom neba. Alinearnost ukupnog postava u dijalektičkoj je suprotnosti s linearnošću vremenske crte, dajući nam tako priliku da zapamtimo faze Bakićevog života i stvaralaštva kroz jednostavan didaktički prikaz, kao i da uronimo u pojedinačne i izuzetno kompleksne i očito pomno i duboko promišljene strukture njegovih djela.
Vojin Bakić: Princip nade, foto: Stanko Herceg, 2026.
U podrumu Muzeja pak vlada pomalo jezovita atmosfera. S jedne strane tu su razni TV inserti od kojih ističem razgovor s Bakićem ispred Spomenika pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj iz 1968. godine, koji je sramotno miniran u veljači 1992., za što do danas nitko nije odgovarao. Prostor podruma je mjesto gdje su bila zatočena Bakićeva braća, te tako izložba sastavlja razderane narative koje su Bakića umjetnika hladnokrvno odvajale od Bakića čovjeka. U podrumu nalazimo i jednu od tri suvremene umjetničke pozicije – onu Miloša Trakilovića pod nazivom All But War is Simulation iz 2020. godine, videoinstalaciju koja polazi od žute ceduljice na kojoj obitelj iz Bosne i Hercegovine bilježi što treba ponijeti u izbjeglištvo. Druge dvije suvremene umjetničke pozicije obuhvaćaju rad Sare Salamon pod nazivom Field of Action: Burning Pleasure iz 2024. godine, izvorno osmišljen za šumski ambijent zagrebačkog Dubravkinog puta u okviru programa „I šume pjevaju“ kustosice Lee Vene i producentice Ane Mikin. Treća pozicija je ona Davida Maljkovića, koji se sustavno i trajno bavi Bakićevim nasljeđem. U radu Retired Form iz 2008. godine, Maljković polazi od Bakićevog rada u Spomen-parku Dotrščina, radu koji je i samom Bakiću bio jedan od najdražih vlastitih radova.
Otvarajući dijalog i sa Saidiyom Hartman, naročito njenim pojmom kritičke fabulacije,[12] „izložba prepoznaje da arhivsko nasilje i šutnja ne mogu biti ‘ispravljeni’, ali se mogu drugačije ispisivati: kroz pažljivo čitanje onoga što je prešućeno, kroz spekulativne narative koji afirmiraju potisnuta iskustva i otvaraju potencijal za nove oblike solidarnosti“.[13]
Nasilje nad porodicom Bakić iz 1940-ih nastavilo se 1990-ih nasiljem drugim sredstvima: nad spomenicima Vojina Bakića, čije je djelo upisano povijest umjetnosti čitavog zapadnog svijeta. To ne govori samo o tim i takvim hrvatskim državama već govori i o nama, koji u jednoj od tih država – živimo i danas. Na nama je da iskoristimo taj potencijal za nove oblike solidarnosti. Nećemo moći napraviti novi i ljepši spomenik u Kamenskoj. Ali na nama je da ne zaboravimo tko ga je uništio i zašto.
Izložba Princip nade teži nasljeđe Vojina Bakića učiniti djelatnim, kaže Hana Ćurak. „Nada nije samo samopouzdanje, ponekad jače, ponekad slabije, već oblik uvjerenja da se radi ispravna stvar. Povijesne okolnosti pružaju kontekst u kojem ispunjenje nade postaje mjerljivo. Međutim, potpuni neuspjeh povijesnih razvojnih procesa nije sasvim isključen. Potpuni neuspjeh, ‘ništavilo’, svakako je zamislivo – no vjerovanje da bi se ‘ništavilo’ moglo dogoditi proturječi načelu nade.“[14]
Na nama je da i sâmo načelo nade učinimo djelatnim, učeći od Vojina Bakića: u Kući Bakić, u Bjelovaru gdje će se opet u javnom prostoru moći vidjeti Poziv na ustanak, u Kamenskoj gdje ćemo proturječiti ništavilu zamišljanjem novih krila pobjede naroda Slavonije, na Petrovoj gori, na Dotrščini…, na svim tim mjestima gdje je ništavilo bilo stvarnost koja se nikad nije trebala ponoviti. A ipak jest. No, vjerovati da ćemo dozvoliti da se i opet dogodi – značilo bi izdaju svih principa. Pa i principa nade.
[1] Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1983.
[2] Ernst Bloch (1855. – 1977.) u egzilu je proveo velik dio svog života: Prvi svjetski rat je proveo u Švicarskoj, a u SAD-u je živio od 1938. do 1948.
[3] Prisjetimo se velike izložbe Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980, održane u njujorškoj MoMA-i 2018. godine, gdje je Bakićev spomenik na Petrovoj gori postavljen među vrhunske radove jugoslavenskog modernizma.
[4] Od 1961. godine Bloch je predavao na Sveučilištu u Tübingenu.
[5] Hana Ćurak je antropologinja na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, gdje istražuje kolektivne kustoske prakse u postjugoslovenskom kontekstu. Doktorandica je društvene antropologije na Sveučilištu u Zürichu u sklopu interdisciplinarnog projekta Interventne umjetnosti, te radi kao autorica i producentica na više projekata.
Još 2015. osnovala je Sve su to vještice, autoetnografski projekt o ženskom kolektivnom iskustvu koji funkcionira kao pseudo-kustoski kolektiv i feministička aktivistička inicijativa sa sjedištem u Sarajevu. U javnosti je najpoznatiji kao satirična meme platforma s velikim dosegom u zemljama bivše Jugoslavije i dijaspori, a tumačenje što projekt zaista jest potpuno je prepušteno publici. Hana je ranije radila u digitalnim medijima i upravljanju projektima u javnim institucijama za međunarodne odnose, te kao konzultantica i producentica u oblasti suvremene umjetnosti, poput organizacije samostalne izložbe Selme Selman u Umjetničkoj galeriji BiH i podrške projekta Cease Šejle Kamerić na 60. Venecijanskom bijenalu. Od 2014. do 2025. bila je članica Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. Izvor: https://www.whw.hr/program/hana-curak-sve-su-to-vjestice/.
[6] Izložba se realizira u partnerstvu Grada Bjelovara i Gradskog muzeja Bjelovar, uz podršku Gliptoteke HAZU-a, Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske i Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
[7] Što je jasno iz činjenice da je Bakićevo djelo Herbert Read uvrstio u svjetsku antologiju moderne skulpture. Vidjeti: Herbert Read, Modern Sculpture, A Concise History. NY & London: Thames & Hudson, 1964. Također, to je jasno iz priznanja širom gradova Europe.
[8] Gradski muzej Bjelovar smješten u zgradi starog gradskog poglavarstva, sagrađenoj 1832. godine u povijesnoj jezgri grada.
[9] Izvor: Darko Vlahović, Ustaše mu ubile 4 brata, njega je spasio mentor. Sad će dobiti svoj muzej, Express, 27. 12. 2025.
[10] Tonko Maroević, Vojin Bakić. Zagreb: Nakladni zavod Globus i SKD Prosvjeta, 1998.
[11] Hana Ćurak, Princip nade, podlistak uz deplijan izložbe.
[12] Kritička fabulacija je epistemički alat koji Hartman koristi u svojoj znanstvenoj praksi kako bi produktivno obuhvatila praznine i tišine u arhivi transatlantskog ropstva u kojima nedostaju glasovi porobljenih žena.
[13] Ibid.
[14] Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung.