Stekliš koji „ljubi“ Srbiju?
MATOŠ I SRBI
Mart 2026
Antun Gustav Matoš, kultna figura hrvatske književnosti i kulture, u dva je navrata „izbjegao“ u Beograd s kojim je imao kompliciran odnos. Iako dosljedno na pravaškoj političkoj liniji, koja je implicirala i negativan odnos prema srpskom identitetu, osobito u Hrvatskoj, Matoševi stavovi o međunacionalnim odnosima kompleksniji su nego što se ponekad predstavlja
Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.) povijesna je ličnost koju, vjerujemo, ne treba posebno predstavljati. Riječ je o jednome od najpoznatijih i najutjecajnijih književnika hrvatske moderne, čija djela – njegove novele, soneti, feljtoni i polemike – i dan-danas stvaraju nove generacije obožavatelja. Matoševi aforizmi, prepuni nacionalnog patosa, još uvijek zauzimaju značajno mjesto u hrvatskoj političkoj retorici. „Hrvatska već vidje svakojakih čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda“,[1] napisao je svojevremeno Matoš i time si zauvijek osigurao mjesto u vokabularu nacionalno-osvetnički raspoloženog dijela hrvatske javnosti.
Ne treba čuditi da je navedeni epigram bio upravo Matoševih misli djelo; u političkom je pogledu AGM bio uvjereni pravaš, nepokolebljivi hrvatski nacionalista u tradiciji Ante Starčevića i dugogodišnji sljedbenik Josipa Franka i njegove Čiste stranke prava – ideološke prethodnice ustaškog pokreta. Sasvim očekivano s obzirom na njegove političke tendencije, Matoš se često doticao i Srba, Srbije i srpsko-hrvatskih odnosa. Pa ipak, njegovi se stavovi po tim pitanjima s ovolike vremenske distance mogu činiti poprilično neočekivanima, a u nekim slučajevima čak i dijametralno suprotnima dominantnom nacionalističkom narativu.[2]
Rođenjem Sremac iz Tovarnika, Matoš se s roditeljima već kao dijete preselio u Zagreb. Upravo će Zagreb imati presudan utjecaj na osobni i politički razvoj mladoga Matoša: u njemu će objaviti svoje prve radove, upoznati mnoge doživotne prijatelje (i neprijatelje), ali i doći u doticaj s pravaškom ideologijom koja će obilježiti njegove političke stavove. Pravaštvo je u vrijeme Matoševa odrastanja, 1880-ih i ranih 1890-ih, predstavljalo radikalnu opoziciju vladajućem „nagodbenjačkom“ establišmentu. Pravaši, tada još pod budnim okom Ante Starčevića, bili su hrvatski nacionalisti, pa čak i šovinisti (osobito prema Srbima u Hrvatskoj), ali u tradiciji devetnaestostoljetnog nacionalizma istovremeno i sekularisti, liberali i demokrati – sušta suprotnost aristokratskim elitama koje su tih desetljeća za interese Beča i Pešte vladale Banskom Hrvatskom. Pravaštvo je tih godina bilo vrlo popularno među zagrebačkom omladinom pa ne treba čuditi što se Matoš – kao pravi izdanak urbane srednje klase – priklonio upravo toj političkoj opciji i postao pravaš; ili kako se tada znalo reći: stekliš.
Prave će se Matoševe veze sa Srbima i Srbijom početi stvarati tek 1894. godine, kada je dezertirao iz austrougarske vojske i preko Save pobjegao u Beograd. U Beogradu je narednih nekoliko godina životario na rubu egzistencije, no počeo se etablirati kao pisac i književni kritičar. Nakon što 1898. godine prvi put napušta Beograd, za jedne će hrvatske novine napisati: „Meni je kao emigrantu dala Srbija prvo utočište, spasila me, i tako što se ne zaboravlja nikada. Ja ljubim Srbiju i Beograd, gdje nađoh prekrasne prijatelje.“[3] U Beograd će se ponovno vratiti 1904. godine, sada već kao poznati književnik i feljtonist s višegodišnjim iskustvom boemskog života u Parizu, te će u glavnom gradu Srbije ostati do 1908., kada konačno biva pomilovan od strane cara Franje Josipa.
U Srbiju je Matoš 1894. pobjegao iz nužde, a ne iz ideala. O tome svjedoči i pismo koje je iste godine napisao ocu Augustu, u kojemu spominje svoju „antipatiju prama Srbadiji“.[4] Slični otvoreni izljevi šovinizma s vremenom će se prorijediti, no bilo bi pogrešno pomisliti da je Matoš ikada odbacio svoje pravaške ideale ili prigrlio ideju jugoslavenstva. Štoviše, čini se da su ga dva izbjeglištva u Beogradu dodatno uvjerila u nužnost održavanja zasebnog, hrvatskog nacionalnog pokreta. „Pored toga činilo mi se elegantnije u Beogradu biti stekliš no slavosrb. Gledajući kako Srbi svojski srbuju, nisam se mogao dosta nahrvatovati i nasteklišiti“, napisao je 1909. godine.[5] Tijekom prvoga mu se izbjeglištva u više navrata činilo da ga srbijanske vlasti diskriminiraju zbog etničke pripadnosti. Bratu Leonu se tako ujesen 1894. jadao kako još uvijek nije dobio državno namještenje, „jer nisam vlah i nemam protekcije“.[6] Za drugoga beogradskog izbjeglištva imao je drugačijih problema: uspio je stvoriti neprijatelje među najutjecajnijim ličnostima kulturnog života Srbije. Arhineprijatelja našao je u Jovanu Skerliću, doajenu Samostalne radikalne stranke i uredniku Srpskog književnog glasnika. „Kada bijah prvi put u Srbiji, mrzio me g. Skerlić jer sam Hrvat“, pisao je Matoš 1907. godine i nastavio: „Sada me mrzi jer nisam hrvatski naprednjak.“[7]
Kao pravaš, Matoš je čitavoga života inzistirao na zasebnosti hrvatske nacije te je kao inherentno antihrvatske odbacivao bilo kakve ideje o formiranju jedinstvene jugoslavenske nacije. U programatskom članku napisanom za prvi broj Stekliša, lista pravaške omladine, 1911. je godine obrazložio svoju poziciju:
„Dok naprednjaci tvrde da su Jugoslaveni isti narod, ista plemenska grupa istih političkih interesa, mi u Jugoslavenima vidimo slične narode raznih, često suprotnih interesa političkih (Bugari i Srbi), sa kojima možemo, ali u današnjim prilikama nikako ne možemo imati zajedničke narodne politike.“[8]
Pa ipak, koliko god to iz današnje perspektive zvučalo paradoksalno, Matoš je pravaštvo smatrao specifičnim oblikom jugoslavenske ideologije. U istome je članku u Steklišu, u kojemu je prije nekoliko rečenica odbio koncept jugoslavenskog jedinstva, napisao:
„Bude li dobar, nepomirljiv Hrvat, Stekliš će tim samim biti dobar Jugoslaven. Ili, zar je Hrvatska odista negacija jugoslavenstva ili obratno?“[9]
Kako je to u svojoj studiji već primijetio Tomislav Jonjić, Matoš se integralnom jugoslavenstvu najviše približio početkom svojega drugog beogradskog izbjeglištva, 1904. godine. Tada je, u svome izvještaju s krunidbe Petra I. Karađorđevića, u pravom panslavenskom zanosu opisao dolazak hrvatske delegacije u Beograd, ali odmah potom i upozorio na potrebu priznavanja hrvatskog identiteta:
„Danas su prvi put došli Hrvati, usprkos svakim mahinacijama, u Beograd, kao Hrvati, kao braća, da javno istaknu da je naša, hrvatska i srpska kultura jedna, da bi prema tome i naša narodna politika trebala da ima isti cilj: cilj našeg narodnog oslobođenja za koje se diže Karađorđe, za koje se biju rame uz rame Jelačić i Knićanin, Miletić i Strossmayer. (…) Ali neka nas ne obuzme odviše jeftin optimizam. (…) Još nema srpsko-hrvatske banke, srpsko-hrvatskog lista i srpsko-hrvatske političke stranke, osnovane na apsolutnoj toleranciji imena, jer se cijela ta batrahomiomahija vodila jedino zbog različitog imena.“[10]
Nikada se više Matoš neće toliko približiti ideji jugoslavenskog nacionalnog jedinstva. Branit će pravo na vješanje srpske zastave tijekom svesokolskog sleta u Zagrebu 1911. godine, s radošću će pratiti uspjehe slavenskih država u Prvom balkanskom ratu i s razočaranjem gledati na „bratsku borbu između Srba i Bugara“[11] u Drugome, ali od pravaške se linije više neće odmicati.
Matoš je čvrstu pravašku poziciju držao i po pitanju statusa Srba u Hrvatskoj, kojima je negirao nacionalnu samosvojnost unutar Trojedne kraljevine. U zagrebačkoj Mladoj Hrvatskoj je 1912. godine razradio ovu tezu:
„Srbe smatramo posebnim narodom istoga našeg plemena i jezika. Kao pripadnici Hrvatske, razlikujući se od nas tek konfesijom, dakle nenacionalnim obilježjem, oni su nužno nama Hrvatima – Hrvati koji se zbog jake srpske partikularistične tradicije još uvijek subjektivno osjećaju Srbima. Pošto smo kao liberali tvrdi pristaše svake autonomije, dakle i srpske plemenske samouprave, mi ćemo je proti zajedničkom dušmaninu zajedničke domovine braniti kao sve naše autonomne organizacije samo dotle dok se ne pretvori – kao, na žalost, uvijek doslije – u neopravdani i izdajnički srpski partikularizam na štetu onih državnih naših prava koja su ekskluzivno hrvatska iz toga prostog razloga jer ih je izvojevao i sačuvao narod ekskluzivnoga hrvatskog imena.“[12]
Ukratko, Matošev je stav bio sljedeći: Hrvati i Srbi možda dijele isti jezik, ali predstavljaju dva zasebna naroda s dva zasebna povijesna teritorija. U Hrvatskoj, stoga, može postojati samo jedan politički narod, onaj hrvatski, a u Srbiji – srpski. Ipak, usprkos nebrojenim polemikama protiv promotora srpstva i/ili jugoslavenstva u Hrvatskoj, Matoš je dobro znao da se glavna prepreka nacionalnom oslobođenju Hrvata nije nalazila u Beogradu, nego u Budimpešti i Beču. Iz toga je razloga 1909. godine istupio iz Čiste stranke prava, a njenog vođu Josipa Franka, glavnog promotora antisrpskog šovinizma u Banovini, javno prozvao bečko-peštanskim agentom i „kisikom za oživljavanje smrdljive mađaronske lešine“.[13]
Matoševi stavovi o Srbima i srpstvu najčešće se promatraju kroz prizmu njegovog odnosa prema srpskim političarima u Hrvatskoj ili hrvatskim pobornicima jugoslavenskog ujedinjenja. Ne treba, međutim, zanemariti ni značajno mjesto koje je u Matoševoj političkoj misli zauzimala i sama Kraljevina Srbija, kao samostalna južnoslavenska država na samim granicama Austro-Ugarske monarhije. Matoš u Srbiji možda nije vidio spasiteljicu hrvatske nacije, ali ju je svakako smatrao političkim uzorom čiji primjer treba proučavati. „Beograd je golemo selo sa prijestoljem i važnošću u međunarodnoj zajednici“, pisao je za zagrebačku Hrvatsku slobodu 1910. godine, „a Zagreb je stari grad bez zaslužene važnosti u monarhijskoj politici, nemajući ni toliko europske cijene kao Cetinje“.[14] Slično je mišljenje još jasnije izrazio nakon Prvog balkanskog rata:
„Ima ih koji gledaju u balkanskim pobjedama političku korist i za nas Hrvate. Pustimo utopiste neka sanjaju o jugoslavenskom carstvu! (…) Samo moralnu korist može Hrvatska izvući iz ovih pobjeda i nauk koji nam može koristiti više od svih eventualnih stečevina političkih.“[15]
Balkan kao inspiracija – idolu hrvatskih nacionalista! Danas nezamislivo, a prije nešto više od stoljeća – sasvim uobičajeno. Matoš-ideolog i Matoš-polemičar znali su biti oštri i beskompromisni. No za kraj se ipak obratimo Matošu-bjeguncu koji se prisjećao svoga prelaska na južnu obalu Save:
„Iako sam Hrvat, ljubim ovu zemlju jer mi dade prvo utočište, jer je slobodna i jer njen kralj bolje govori hrvatski od hrvatskoga kralja. Srbi su doduše još uvijek u piću ljute pijanice a u kavzi ljute kavgadžije, ali u našem jeziku još nije – kao u francuskom – novac i sreća ista riječ.“[16]
[1] A. G. Matoš, „Po Sv. pismu“, Sabrana djela, XII, 297.
[2] Već je mnogo toga napisano o odnosu Matoša prema Srbima i Srbiji. Među brojnim radovima treba istaknuti biografiju Matoš iz 1984., autora Dubravka Jelčića, te znanstveni rad Tomislava Jonjića iz 2012. godine: „Pogledi Antuna Gustava Matoša na hrvatsko-srpske odnose“.
[3] „Odgovor g. A. G. Matoša na upite Novoga vijeka“, SD, XIII, 14.
[4] Pismo Augustu Matošu, SD, XIX, 254.
[5] „Zašto odoh?“, SD, XIV, 48–49.
[6] Pismo Leonu Matošu, SD, XIX, 281.
[7] „Jovan Skerlić“, SD, IV, 175.
[8] „Stekliš“, SD, XVI, 11.
[9] Isto, 12.
[10] „Hrvati su došli“, SD, XV, 100–101.
[11] „Neslavensko pisanje“, SD, XIV, 210.
[12] „Mlada Hrvatska“, SD, XVI, 54.
[13] „Zašto odoh?“, SD, XIV, 53.
[14] „Dva grada“, SD, XV, 233.
[15] „Živi i mrtvi“, SD, V, 268.
[16] „Od Pariza do Beograda“, SD, V, 165.