Kino dvorane kao sve življi lakmus kolektivnog života
OTKUD SVI TI LJUDI U KINU?
Mart 2026
Kako se ove godine pojavila "Svadba" koja je po broju gledalaca oborila rekord iz 1997. i Cameronovog "Titanica"? Marketing je odradio dobar posao, a film na lagan i komičan način govori o hrvatsko-srpskim odnosima, što se veže na aktualne napetosti, baš kao i drugi najgledaniji hrvatski film "Kako je počeo rat na mom otoku". Uz to, "Svadba" pristupa političkim napetostima iz pomirljive perspektive
Sve je upućivalo na to da možemo proglasiti smrt kina. Pandemijski zastoj i postpandemijski zazor na globalnom su planu vodili padu broja posjetitelja, zatim posljedično gašenju dvorana, skupljim kartama i slabijoj produkciji filmova, što je onda poticalo daljnje osipanje publike. U istom periodu došlo je do snažnog uspona streaming platformi koje su omogućile ljudima da jeftinije i komotnije gledaju veći izbor programa u krugu svog doma. Platforme poput Netflixa potom su namirisale krv i počele agresivno ulagati u filmsku produkciju, s konačnim ciljem da novi filmski hitovi potpuno zaobiđu kino i dođu direktno na male ekrane. Činilo se da je kinu odzvonilo.
U Zagrebu je situacija djelovala još gore jer se uz pandemiju dogodio i potres koji je inicirao zatvaranje kina Europa i Tuškanac, nominalno s ciljem obnove, ali bez jasno definiranog roka. Vrijedan rad drugih prikazivača (Kinoteka, Dokukino KIC, program „Tuškanac u gostima“…) očuvao je kontinuitet programa i publike, no nestanak dva najveća nezavisna kino prostora pogodio bi i jače gradove, pri čemu je manjak vidljivih radova na zatvorenim dvoranama vodio bojazni da bi kino iskustvo moglo postati toliko omalovaženo da do najavljene obnove naposljetku ni ne dođe. Komercijalne dvorane naizgled nisu preuzele izgubljenu publiku: već obilazak sablasnih mallova u koje su učahureni multipleksi, prepušteni inerciji i izloženi inflaciji, često napučeni većim brojem radnika nego posjetitelja, nije ulijevao povjerenje. Činilo se da kino na svim stranama polako blijedi.
Nije bilo teško ni povezati taj fenomen s društvenim i kulturnim trendovima. Kino je kroz veći period svog postojanja bilo suprotstavljeno i tradicionalnoj visokoj i televizijskoj popularnoj kulturi. Za razliku od skupog i ekskluzivnog kazališta, kino je nudilo jeftino i otvoreno kolektivno iskustvo. Za razliku od vječno upaljene televizije, gledanje filma na velikom ekranu bilo je intenzivni doživljaj koji bi preplavio osjetila i preuzeo pažnju gledatelja. Socijalna otvorenost i intimni intenzitet specifične su i neizbježne osobine kina koje su ga kroz desetljeća činile privlačnim, ali i odbojnim. Čuvena filmska kritičarka Pauline Kael primijetila je: „U kinu osjećaš da si osamljen sa slikom i da si duboko pogođen. Različiti aspekti filma – glazba, fotografija, glumci, dizajn – snažno utječu na tebe. Zato mnogi obrazovani ljudi ne vole kino; nisu navikli prepustiti se tako snažnoj emociji.“ Takva opaska vrijedi i za mnogo širu suvremenu populaciju, jer nam je pažnja postala kondicionirana na kraće sadržaje mekšeg intenziteta, manje zahtjevnosti i slabijeg emocionalnog učinka. Usto, rastući potrošački individualizam vodio je manjoj sklonosti kino kolektivu, kao da je osobna komocija nadvladala potrebu za živim dijeljenjem iskustva. Sadržaji su se s vremenom povukli na manje ekrane, gledatelji u vlastita četiri zida, pa se bilo kakav oblik socijalnog ili psihološkog intenziteta činio prije kao atak na krhke osobne granice, nego kao poželjno iskustvo. Kina su onda zapela na ničijoj zemlji, nedovoljno prestižna da bi se svrstala uz izvedbene umjetnosti i nedovoljno atraktivna da bi se natjecala s popularnom konkurencijom. Osmrtnica im se sama pisala.
Zašto onda kino pokazuje znakove života? Nemamo EKG, ali podaci o kino prihodu (v. Box Office Mojo) čine se dobrim indikatorom o stanju te uglavnom komercijalne aktivnosti. Već na globalnom planu kino prihod iz 2025. bio je 12% veći nego godinu prije, ponajviše zahvaljujući kineskom animiranom filmu Ne Zha 2 koji je zaradio preko 2,2 milijarde dolara (peti najveći prihod svih vremena). Ako se fokusiramo samo na američko tržište, prihodi u posljednje tri godine vrte se oko 8,5 milijardi dolara godišnje, što je otprilike za četvrtinu manje nego u prosjeku 2010-ih, ali su prihodi i vezani uz 25% manje filmova po godini nego u tom periodu. Sve to upućuje na skromnije, ali ipak živo tržište koje kontinuirano raste u odnosu na period tijekom i neposredno nakon pandemije.
Kako dolazimo u Hrvatsku, situacija postaje teže objašnjiva. Znakovi globalnog rasta prisutni su i tu, ali u neočekivano pojačanom vidu: prije 2023. u hrvatskim kinima nikad nije igralo više od 200 filmova godišnje, da bi se to promijenilo i svake godine otad igralo više od 200 filmova. Lanjska godina imala je 23% veći prihod nego prethodna, te se s ukupno 24,4 milijuna dolara praktički izjednačila s pretpandemijskom 2019. godinom (v. Box Office HR). Ako se podaci o preporodu kina ne poklapaju sa skromnim odokativnim dojmom, uspjehu 2026. godine ne možemo se čuditi: već početkom trećeg mjeseca kina imaju prihod od skoro 11 milijuna dolara, pri čemu već opjevani uspjeh Svadbe čini oko 6 milijuna. Za usporedbu, u Hrvatskoj su hitovi Barbie, Top Gun: Maverick i Joker uprihodili svaki između 1,3 i 1,5 milijuna dolara. Navodim novčane iznose umjesto broja posjetitelja kako bih dočarao koliko je inače kinodistribucija financijski nezahvalna – kad bi neki hrvatski film ostvario prihod kakav je imala Barbie, najgledaniji film te godine, to bi bio fenomenalan uspjeh, ali ipak ne bi mogao niti pokriti troškove svoje produkcije (čak ni kad bi sav prihod išao producentu). Zato je apsurdno govoriti o hrvatskom filmu kao komercijalnom proizvodu, što ujedno čini uspjeh Svadbe nepojmljivim. Ostvariti takav komercijalni učinak samo na hrvatskom kino tržištu nije tek iznimno, nego je ravno čudu, odnosno tome da proglašeni mrtvac ustane i počne raditi sklekove. Stoga o budućnosti kina ne možemo tek govoriti na temelju ranijih indikatora, nego se čini kao da trebamo potpuno izaći iz okvira. Drugim riječima, trebamo prihvatiti da se nismo našli na sprovodu, nego na Svadbi.
Mali pir potopio Titanic
Činjenica da u ovom ekonomski teškom i neizvjesnom periodu uopće govorimo o preporodu hrvatskog komercijalnog filma ukazuje da možda zaista živimo zadnje dane prije kraja svijeta, no prepustimo sad ekonomske teme drugima, a obratimo pozornost na ljude. Svadbu je do 10. ožujka u kinima pogledalo 747 852 gledatelja, dok drugi najgledaniji film godine (Avatar: Ash and Fire) ima 129 271 gledatelja. Fenomen Svadbe je tim čudniji kad znamo da se radi o hrvatskom filmu koji u društvu i dalje nosi stereotipnu stigmu loše kvalitete. Za usporedbu, HAVC navodi da je 2023. godine u redovnoj kinodistribuciji igralo 39 hrvatskih dugometražnih filmova koje je pogledalo ukupno 278 053 gledatelja. To znači da je izuzetno velik broj ljudi koji inače ne gleda hrvatski film odlučio pogledati Svadbu, i to su odlučili napraviti u kinu gdje inače ne idu.
Kako se tako velik broj ljudi odlučio ponašati protivno svojim navikama? Kako se 2026. godine pojavio hrvatski film koji je oborio rekord gledanosti koji je od 1997. držao Cameronov Titanic? Postoje naknadna objašnjenja koja zvuče razumno i sigurno su donekle istinita: marketing je odradio dobar posao, a film na lagan i komičan način govori o hrvatsko-srpskim odnosima, što se veže na aktualne društvene napetosti. Po tome je Svadba i kao film i kao društvena pojava slična drugom najgledanijem hrvatskom filmu, Brešanovoj komediji Kako je počeo rat na mom otoku iz 1996. Uz to Svadba pristupa političkim napetostima iz pomirljive perspektive, uz što je vezana i činjenica da se radi o hrvatsko-srpskoj koprodukciji. U obzir treba uzeti i da su recentne prestižne nagrade dodijeljene Nebojši Slijepčeviću (za kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti) i Igoru Bezinoviću (za dokumentarni film Fiume o morte!) poboljšale imidž hrvatskog filma u široj javnosti, što je Svadbi išlo na ruku. Međutim ništa ne može sasvim objasniti ovaj fenomen. Odnosi između Hrvata i Srba desetljećima su „aktualni“, o toj su temi snimljene brojne drame i komedije, pa nijedan film u recentnom periodu nije dobio ni približnu pozornost. Kvaliteta filma nije nebitna, ali je od sporedne važnosti s obzirom da je Svadba imala rekordno otvaranje, dakle bila je iznimno popularna prije nego što je itko pogledao film. Bezinovićev Fiume o morte! postao je najgledaniji hrvatski dokumentarni film u povijesti, no s 27 952 gledatelja pripada nekoj posve drugoj kategoriji, dakle teško da je bitno usmjerio publiku k Svadbi. Naposljetku, uz dužno poštovanje marketinškom timu, ne živimo u svijetu Momaka s Madisona – nije dovoljna dovitljiva kampanja vještih magova da bi ni iz čega nastala opća želja za nekim neželjenim proizvodom, nego se ponuda ipak mora poklopiti s nekom širom potrebom koja nije nužno ni osviještena dok se ne manifestira. Svadba je očito naišla na tu potrebu – ali koja bi to potreba bila?
Novo nenormalno je opet normalno
Vrijedi se vratiti na širu sliku i na spomenutu „borbu“ između intimnog kućnog i intenzivnog kolektivnog iskustva. Čini se da se ta borba revitalizirala jer je od prošle godine popularnost streaming servisa u opadanju. Renz Soliman piše o „pretplatničkom izgaranju“, tj. o padu broja streaming pretplata zato što je usluga postala skuplja, kompleksnija i bezobzirnija prema korisnicima. Pad kvalitete i poskupljenje usluge doveli su do točke u kojoj sve veći broj potrošača zaključuje da im se naprosto više isplati živjeti bez usluge.
Budući da ljudi troše manje vremena i novca na kućni program, okreću se drugom sadržaju, a za našu temu zanimljivo je što su počele bujati suprotne vrste sadržaja – one koje izvlače ljude iz domova (koncerti, predstave…) ili koje zahtijevaju posvećenu pažnju u određenom vremenu (knjige, podcasti…). Pritom ne treba zaključiti da ljudi napuštaju efemerne sadržaje pametnih telefona, nego naprotiv, prije će biti da algoritmi društvenih mreža upravo upućuju ljude na druge sadržaje. No algoritmi ne stvaraju, nego samo love i raspiruju trendove koji su se već uspostavili drugdje – trendove koji upućuju na ponovnu potrebu za snažnijim kolektivnim iskustvom. Da se ostvarilo pandemijsko predviđanje o novom normalnom, onda bismo ovo smatrali novim nenormalnim, no zapravo su ljudi bez krivnje, straha, čuđenja i preispitivanja naprosto opet počeli cijeniti kolektiv i pod normalno se okupljati na zajedničkim događanjima.
Na užem planu tako će doći do povratka sporom sadržaju, uz slabljenje granica između visoke i popularne kulture: popularni BookTok kanali i neformalni književni klubovi privlače mlade čitanju (navodno su Bijele noći Dostojevskog postale hit), tradicionalne predstave redovito su rasprodane (zahvaljujući i „viralnoj“ Chalametovoj nebulozi o operi i baletu), a čak i programi eksperimentalnih filmova odjednom bilježe rast publike. No to su mikroskopske pojave, dok na širem planu možemo uočiti rast masovne publike koja u raznim poljima obara rekorde posjećenosti iz prošlog stoljeća. U Hrvatskoj se ne radi o homogenoj ni politički koherentnoj publici – takvu masovnost možemo pronaći u kinima na Svadbi, u rasprodanoj Areni na koncertu narodne glazbe, na prosvjedu protiv fašizma na Trgu bana Jelačića ili na Thompsonovom hipodromskom koncertu. Svako okupljanje može se tumačiti u kontekstu političkih previranja, no zasad nije jasno kamo takav angažman vodi. Jedino je jasno da dugo nismo svjedočili ovako raširenoj potrebi pojedinaca da dožive i izraze emotivno iskustvo unutar kolektiva.
Odakle dolazi potreba za kolektivom? Iz nedostatka ljudskog kontakta tijekom i nakon pandemije? Iz napetosti zbog stradanja u svijetu i neizvjesne budućnosti? Možda upravo iz društvene polarizacije koja potiče ljude da se okupe zajedno nasuprot drugih? Ili naprosto iz iskonske potrebe vrste za bivanjem u zajednici? U svakom slučaju čini se da čovjek kao zoon politikon nadomješta koncept izoliranog i samodovoljnog pojedinca, ali teško je reći što nas tek čeka – nisu neizvjesni samo događaji u svijetu nego i procesi u nama.
Kinu se barem na kratki rok dobro piše. Svi uključeni u produkciju i distribuciju Svadbe su (nadam se) nešto zaradili, kina su dobila financijsku injekciju i dobru reklamu, a igrom slučaja (ako slučaj postoji) zagrebačka gradska uprava je nedugo nakon premijere Svadbe najavila da su radovi na obnovi kina Europa krenuli i da će se kino otvoriti 2027. U dužem roku kina će i dalje patiti od problema koje je sustavno navela sociologinja Jaka Primorac u recentnom istraživanju: premali broj dvorana, skupe karte, nedovoljna javna ulaganja u programe, ograničen prostor za hrvatske filmove na repertoaru itd. (v. Primorac 2025).
Kino se pritom čini kao lakmus kolektivnog života. Ljudi su osjetili potrebu izaći iz doma i, po uzoru na svoje susjede, prijatelje, rođake i influensere, u društvu poznatih i nepoznatih sugrađana pogledati film. U kino dvorani se opet skupa smijemo, osjećamo zajedništvo, ali i iritaciju tuđom prisutnošću: netko ispred nas preglasno hrska kokicama, susjed je izvadio mobitel i svijetli nam u oči, netko iza nas se preglasno smije i udara nogom u naslon naše stolice, netko četvrti dere se na nekoga da „umukne više“, a film nije na razini pompe koja se digla. Ni u kinu nema idile. Film završava, izlazimo iz kina, dojam ubrzo blijedi i vraćamo se istoj svakodnevici koja nas je potjerala u kino. Potreba za kolektivom opet postoji, realno je da će biti sve jača, ali kolektiv ne nastaje sam od sebe. Građenje zajednice – zajednice koja pojedincima pruža stalnu podršku i slobodu uz međusobno uvažavanje – to je proces koji nas tek čeka, i u kinu i van njega.
Literatura
Susan Goodman. 2020. Interview with Pauline Kael (Modern Maturity). Scraps from the Loft. Dostupno na: https://scrapsfromtheloft.com/movies/interview-with-pauline-kael-modern-maturity/.
Jaka Primorac. 2025. Portret hrvatske filmske industrije. Hrvatski filmski ljetopis, 122–123.
Renz Soliman. 2025. Subscription Burnout Hits Streaming Services 2025: Why Cancellations Are Rising. Tech Times. Dostupno na: https://www.techtimes.com/articles/312990/20251127/subscription-burnout-hits-streaming-services-2025-why-cancellations-are-rising.htm.
Korišteni izvori
Box Office HR. Dostupno na: https://www.boxoffice.hr/.
Box Office Mojo by IMDb Pro. Dostupno na: https://www.boxofficemojo.com/.
Hrvatski audiovizualni centar. 2023. „Treća najuspješnija godina od osnutka HAVC-a: hrvatski film u 2023. pogledalo više od 278 tisuća gledatelja“. Dostupno na: https://havc.hr/infocentar/novosti/treca-najuspjesnija-godina-od-osnutka-havc-a-hrvatski-film-u-2023-pogledalo-vise-od-278-tisuca-gledatelja.