Časopis Prosvjeta

Goran Babić je nas iz „Prosvjete“ u početku ljubopitljivo posmatrao i pokušavao nas smjestiti u svoj sistem političkih elemenata, u koji se nismo idealno uklapali, ni u njegovo vrijeme, ni u ovo novo. Na koncu smo se mi ipak razumjeli da osim naših ličnih uvjerenja i ideja, političkih, ideoloških, historijskih, postoji nešto više i jače – naša zajednička bitna isključenost, čak i onda kad smo povremeno i privremeno formalno bili uključeni

Urušila nam se jedna od važnih kapija u blisku prošlost. Umro je Goran Babić. Sad kad su se istutnjali žurnalisti, mrzioci i poklonici, valja se da ga i mi spomenemo i zahvalimo mu. Kao svaka poštena zahvala, ovaj tekst ne predstavlja, nije rezultat ni dogovora ni kompromisa, s bilo kim i odakle, ni s jednom politikom ili institucijom, nije traženje sredine između dosad rečenog, on je izraz jednog duga i duha prijateljstva koje je nastajalo zajedničkim radom, na distanci – bitnim dosluhom.
Većina susreta nas dvojice, ljudi prošlog stoljeća, bez obzira na generacijsku razliku, vezana je za ovaj vijek i tačno određeno mjesto. U najbolje trenutke svakog beogradskog sajma knjiga, osim dva posljednja, kad sam se s Goranom čuo samo telefonski, spadali su njegovi dolasci na „Prosvjetin“ štand. Kao i dolasci njegovog raznomišljenika Pere Lađevića. Njih dvojicu, ako ništa drugo iz prošlosti, a bilo je koječega, dijelio je Perin zemljak Boro Mikelić. Pa ipak, bili su to dobri susreti, uvijek u dobrom raspoloženju. Goran je nas iz „Prosvjete“ u početku ljubopitljivo posmatrao i pokušavao nas smjestiti u svoj sistem političkih elemenata, u koji se nismo idealno uklapali, ni u njegovo vrijeme, ni u ovo novo. Na koncu smo se mi ipak razumjeli da osim naših ličnih uvjerenja i ideja, političkih, ideoloških, historijskih, postoji nešto više i jače – naša zajednička bitna isključenost, čak i onda kad smo povremeno i privremeno formalno bili uključeni. To je značilo da o vremenu i ljudima, našim državama u prošlosti i sadašnjosti, možemo razgovarati slobodno i ravnopravno, i da taj mali sajamski štand predstavlja povijesni estuarij naših životnih puteva. I da u suštini možemo biti zadovoljni takvim ishodom, uzevši u obzir koliko smo razumjeli procese koji su nas tu iskrcali. Mogli smo slobodno koristiti prednost svih poraženih; ponirati dublje u uzroke i napokon, oslobođeni uloge čuvara, slobodno ih izlagati.
Kad je Goran otišao i kad sam prihvatio obavezu da uradim ovaj zapis, jedva sam se i prisjetio da naš prvi uredničko-autorski susret seže dosta daleko. U proljeće 2000. godine još uvijek sam bio urednik srpsko-manjinskog Identiteta, tada važnog glasila naše zajednice, u izdanju Srpskog demokratskog foruma. I dogodila se stvar koja je bila više od slučajnosti, iako neplanirana. Rade Dragojević je za Feral napravio intervju s Goranom, koji se splitskoj ekipi učinio previše „beogradskim“ pa ga je odbila, a Rade ga je ponudio nama. Lagao bih ako bih rekao da sam ja tada u punoj mjeri bio svjestan dosega svog uredničkog postupka, ali mi smo razgovor bez oklijevanja objavili pod dobrim naslovom: Ne bih prihvatio ničiji oproštaj… Stvorila se poprilična gužva. Dobro se sjećam da mi je Duško Radaković, koji je časopis, valjda preko svog sugrađanina Mate Crkvenca, proslijedio „gore“, pričao da se Ivica Račan naljutio na to Goranovo „uskrsnuće“ u Zagrebu. Napao nas je Milan Ivkošić u Večernjem, on nas je zapravo cinično pohvalio zbog pridjeva „srpski“ u podnaslovu, pa pošto list, eto, radi ista ekipa kao i Feral, trebalo bi isti pridjev dati splitskom tjedniku. Iako su oni, ovaj put, zapravo, ispali oprezniji. Iz svojih dnevničkih bilješki iz tog vremena prepisujem zaključak: Tako smo imali priliku vidjeti granice naše i opšte slobode, – sve funkcioniše, dok se ustaše ne naljute.
A zapravo, kroz intervju se osjeća da je Rade svjestan mogućeg problema, da nastoji stvar voditi tako da umilostivi redakciju i javnost, ali uzalud. Nekoliko dana kasnije, Veljko Džakula, kojem je sve ovo na neki način išlo u prilog, odlučio se i smijenio me s mjesta urednika lista. Tako je moj i Goranov prvi susret bio kratak i, na neki način, buran. Dvanaest godina kasnije Rade će napraviti novi veliki intervju s Goranom, ovaj put za časopis Prosvjeta, i ovaj put s punom sviješću istog urednika zašto to radimo. Nakon toga Goran će postati stalni saradnik časopisa i naše izdavačke djelatnosti. On je shvatio da su njegov i naš poraz duboko zajednički, a time je njegovo prisustvo u „Prosvjeti“ ozakonjeno i postalo poželjno. I njemu i nama samo su knjige preostale.
A ni historijski ni lično izgledi za saradnju nisu bili bog zna kakvi. Kad god bi se poveo razgovor od 1971-oj i „Prosvjeti“ u tom vremenu, on je spominjao svog favorita među ondašnjim Srbima, Stanka Pekeča, kordunaško ratno siroče odano revoluciji koja ga je dovela među ljude. Čovjeka, jednog od rijetkih, koji danas u hrvatskoj javnosti uživa reputaciju goru od Goranove. Pekeč, Srbin po nacionalnosti, smatrao je rad „Prosvjete“ 1971. ozbiljnim političkim ogrešenjem o interese revolucije i Srba u Hrvatskoj. Pokušavao je pronaći neki izraz za njih u tada već skučenim okvirima komunističkog jugoslavenstva, plaćajući danas takav rad potpunim zaboravom. U skladu s takvom partijskom politikom, kojoj je pokušaj Srba da se sami brane bio samo štetan, bio je i tretman čuvene Hrestomatije književnog rada iz 1979. godine, dalekog odjeka zbivanja i želja iz 1971. u Goranovom Oku. U izboru između dvojice Kordunaša, Stanka Koraća i Stanka Pekeča, Goran Babić nije imao dileme i moje ga Vreme sporta i razonode nije u tome moglo interpretativno pokolebati. Kao rezultat te škole mišljenja i političkog rada ostao je termin hresto-mantijaši, biva, mnogo je pravoslavnih popova u njoj. A mi, pripadnici generacije koja će naići taman da zakasni na ovu zapretanu diskusiju, ako su nas zanimala takva pitanja, obično smo kretali drugim, odnosno, trećim putem. Potpisnik ovih redova tada je redovno čitao Književnu reč i Književne novine, i o partijskoj frakciji koja je proizvela „bijelu knjigu“ imao je tada jedino moguće mišljenje. Tek će trebati naučiti nešto o tome kako je ta frakcija nastala i koji joj strahovi daju snagu.
Imali smo još jedno, ali manje važno mjesto neslaganja. Nekako, ne mojom krivicom, nego zaslugom fondova državnog arhiva, u jednog od mojih junaka poratnih decenija prometnuo se admiral Stanko Parmać, istinska legenda ratne Neretve i oružanog hrvatsko-srpskog antifašizma. On i Bakarić će biti ključne ličnosti promocije neretvanske mandarine. Nisam pojma imao da je između admirala i Goranovog oca postojao nepomirljiv sukob. Ali to smo lako prevazišli, bez obzira na kult svojih roditelja, kojeg je pažljivo gajio, Goran je bio i poklonik ljudi poput admirala i jedan se davni antagonizam pretvorio u stalnu temu naših razgovora. Tim lakše što su Mate Babić i Stanko Parmać bili iz iste političke kolijevke.
I tako smo se sastali na beogradskom sajmu knjiga, da se više ne rastanemo, a da zadnjih 10–12 godina prisno sarađujemo. Suzdržavao sam se govoriti i pisati o njemu, svjestan sam da sam došao s druge strane i da moji motivi nisu od ideološki najčistije vrste. U mojim očima, o njemu, njegovoj konačnoj ulozi i veličini, njegov „pamjatnik nerukotvornij“ podignut je i jedino je mogao biti podignut u Beogradu. Samo u ratnom rasulu tog grada mogao je ostati svoj, ne učiniti ni jedan prisilni izbor. Ako to neko ne vjeruje, neka ga pokuša zamisliti u ratnom Sarajevu, ili Mostaru. Taj grad je bio prijestolnica njegove države koja se upravo urušila. Devedesetih, unatoč svih nevolja, imao je i čuvao dio arome starog svijeta. Babić je samo tamo, kao Hrvat i komunista, mogao svoju sudbinu ispitati do kraja, samo je tamo njegovo postojanje, samim time, imalo značaj. I mogao je steći i očuvati krug prijatelja koji ga neće provjeravati. Bio je stanac kamen u vremenu prevrtljivih ljudi, čovjek koji nas je podsjećao na ideale mladosti, onako kako smo ih sami opisivali u domaćim zadaćama, onim svečarskim, koje smo pisali za „dvadesetdeveti“ ili „dvadesetpeti“…
Nerazdjelno nas je povezivala moja ljubav prema njemu kao pojavi. On, koji je učinio u našem smjeru nekoliko koraka više od nas, bio nam je velika utjeha i oslonac. Najbolji ljudi svoje mjesto u svijetu zauzimaju i zadržavaju iskrenošću i postojanošću. Goran je dokaz za to.
U skladu s tim bio je i izbor onoga što smo objavili u „Prosvjeti“, a mislim da je i sam shvatio da je svom peru najbolja tema. Tri knjige u našem izdanju izrazito su autobiografske, naročito sam ponosan na Imena, knjigu kakvu Zagreb decenijama nije doživio, knjigu evidentičara na izlaznoj kapiji jednog društva. Koliko god da je bio dosljedan, sjećam se da smo se lako dogovorili da sa spiska „lica“ izostavimo Slobodana Miloševića i Veljka Kadijevića, uostalom, ti zapisi ni po dosegu nisu predstavljali veliki gubitak za knjigu u kojoj je jedan od najljepših eseja posvećen Oskaru Daviču. A za gubitak mi je ipak malo žao.
Kad je ono javna Hrvatska „gorjela“ zbog uvrštavanja Ive Vojnovića u jednu antologiju pripovijetki sa srpskim predznakom, javio se jednim pisamcem u anketi o „(ne)pripadanju“ i Goran Babić. On se, dakako, složio da uđe u književnost Srba iz Hrvatske, ali s obrazloženjem da je on i srpski pisac, ne pozivajući se na zajedničku nam domovinu, ni ovom prilikom. A mogao je, ako već nije trebao. Meni se danas čini, da on, u svijetu, lokalnom i širem, ovakvom kakav je danas, pripada nama matično, a srpskoj i hrvatskoj književnosti koliko ga žele. Na kraju, on je bio ona Hrvatska s kojom smo se tako teško rastali. Bio je Niko Bartulović svoje generacije, ali kako znam da mu se to ne bi svidjelo iz političkih razloga, neka bude po njegovom; bio je naš Neruda, ili naš Hikmet!
Svojevremeno sam u jednoj knjižici, jednoj od stotinjak koliko ih je uspio izdati za života, pročitao njegov sjajni tekst „Sahrana neznanog junaka Gorana Babića“. Pročitao i, dakako, zaboravio. Nisam ga se sjetio ni u danima njegovog odlaska, ali i da jesam, ne bi se ništa promijenilo. Tih dana, kao što je to davno naslutio, pojavio se problem; kud s mrtvim Goranom? Postojao je neki problem s Jevrejskom opštinom, izbjeglica porodičnu grobnicu nema tamo gdje mu ona konačno zatreba, i zapravo je Milorad Pupovac došao na ideju da mi, zagrebački Srbi, zamolimo gradske vlasti u Beogradu da mu se odobri sahrana u aleji zaslužnih građana. Milorad je napisao, ja supotpisao. Od početka izgledi nisu bili veliki, govoreći to bez političkih kalkulacija, jednostavno znajući nešto o tome kako se danas razvaguju „zasluge“ među živima i onima koji su to do juče bili, Srbima. Izgledi su bili slabi, ali ja sam se tiho nadao, to bi popravilo u mojim očima sliku tog grada i sliku njegovog prvog čovjeka, sina kordunaškog oficira. Ako ništa drugo, jedno moramo priznati, odgovor nismo dugo čekali, naravno, negativan. Goran je na kraju, kao što je i sam izračunao, sahranjen na Jevrejskom groblju. Na sahrani su bili ljudi, od Milorada Pupovca do Gojka Đoga. Stojeći tamo pomislih; nema nikog da otpjeva Internacionalu!
Sam je, ispraćajući druge, napisao sebi najljepši epitaf:
Ponekad dragi moji
nestanu u daljini
Onda ih, u snu, sretnem.
Mašu mi, u crnini.