"Spačkolom", Ena Jurov i Sofija Pašalić, HDD galerija, Zagreb, 29. 5. –19. 6. 2026.
UŽITAK ILUSTRACIJE
Juli 2026
Suradnja Ene Jurov i Sofije Pašalić, na relaciji Zagreb–Beograd, četvrti je dio HDD-ova ciklusa "Ilustratorski dijalog", koji spaja autorice i autore koji ranije nisu surađivali da skupa osmisle i izrade ilustraciju u odabranom formatu. Za Enu i Sofiju to su bili strip i, naslanjajući se na iskustva rada na muralima, vizualni narativ koji je oživio bajkovite likove
U Hrvatskom dizajnerskom društvu (HDD) od 29. maja do 19. juna 2026. godine održala se izložba Spačkolom Ene Jurov i Sofije Pašalić. Suradnja Ene i Sofije, na relaciji Zagreb–Beograd, četvrtim je dijelom HDD-ova ciklusa Ilustratorski dijalog, koji spaja autorice i autore koji ranije nisu surađivali da skupa osmisle i izrade ilustraciju u odabranom formatu. Za Enu i Sofiju, to su bili strip i, naslanjajući se na iskustva rada na muralima, vizualni narativ koji je oživio bajkovite likove i njihove avanture na zidovima HDD-a. Enina se fluorescentno zelena prožela sa Sofijinom žarko narančastom u prizore koji vraćaju u djetinjstvo.
Na unutarnjim koricama stripa mapa je magičnoga svijeta u kojem su planine, šume, kuće i kamioni izmješteni i preokrenuti pupčanim vrpcama, cestama, cijevima, rijekama i granjem. Iz toga se prostora vijugaju i prožimaju priče pogonjene maštom, igrom i uranjanjem u nepodopštine iz djetinjstva koje su dijelile jedna s drugom ili koje su ljudi oko njih dijelili s njima. „Kad smo bile djeca, moja sestra, rodica i ja jednom smo ulovile žabu i bacile je babi u kupaonu“, priča Ena. „Šta je baka rekla?“ „Pa naljutila se, šta će“, slegnula je ramenima smijući se. U stripu dvojica dječaka žabu ubacuju kroz prozor industrijskoga postrojenja za preradu drva. U njemu Sofijina Gavranka, čudovišna drvosječa šiljastih ušiju i izoštrenih zubiju, s nazubljenim resama na haljini, zaneseno dogovara dejt s Eninim Gvakamokulom, zelenom jeguljom-vampirom s krljušti i piercingom. „Priča o žabi potaknula je temu stripa“, prisjeća se Ena. „Sofija je komentirala da je to neki nestašluk, spačka, da bismo mogle o tome razmišljati.“ No unatoč tome što su osjećale obrise, Ena napominje da nisu imale predodžbu što se događa dok su radile: „Samo su se slike i crtice slagale u priču, koje smo i mi u biti postajale svjesne tek kako je odmicala.“
U psihodeličnu stvarnost, koja izranja iz smotanoga Gvakamokulova repa i dima Gavrankine cigarete, labudova izdužena vrata, vijugave željezničke pruge i halucinogene pare iz kotla u kojem se kuhaju pečurke, zalaze djevojka s komadom pizze na obali Dunava i dječaci sa žabom koji su na plastičnom dupinu doplutali nizvodno do Gavrankina utočišta. Baš kao djevojka s pizzom ili dječaci sa žabom, strip kazuje da je moguće nabasati, uz hrabrost smucanja, lutanja i sanjarenja, u koje se odrasli rijetko otisnu, na neka neočekivana mjesta, koja mogu i otvoriti neke nove perspektive na okruženje u kojem se nalazimo.
Gvakamokulo, objašnjava Ena, temelji se na predaji o vampiru s otoka Silbe, Pan Kogulu, koji je stigao u 19. stoljeću iz Poljske, ostavljajući za sobom mrtvu djecu i životinje i prestrašene seljane. „Moguće da je to samo bio netko tko je drugačiji, tko se nije uklapao u društvene norme, pa se oko njega počela graditi priča“, kaže Ena. I njezin i Sofijin rad prožima promišljanje društvene solidarnosti i političkoga potencijala marginaliziranih i potisnutih glasova. Beogradski umjetnički kolektiv Matrijaršija, u kojem Sofija aktivno djeluje, nastao je kao igra riječima, u premetanju pravoslavne „patrijaršije“. Kolektiv, ne ispuštajući ni kritiku roda iz vida, na svojim službenim stranicama naglašava da se „matrijaršija, u najboljem slučaju, može dovesti u vezu s nemogućim binarnostima, pogrešnim ili prividnim feminizmima, sumnjivim undergroundima, iskvarenim elitizmima…” Matrijaršija tako postaje preokretanje i nagrizanje zadanih okosnica i ideja koje ritualiziraju i naturaliziraju nasilje. U istome spletu vrijednosti, Enine ilustracije izrastaju u otporu nasilju migracijskih režima (u slikovnici Djeca s igrališta Madine Hussiny s Oljom Savičević Ivančević ili, primjerice, u radu Passage/Prijelaz, izrađenom s kolegicama selmom banich i Marijanom Hameršak i kolektivom Žene ženama), u feminističkim i kvir imaginarijima, i istraživanjima granica slike i granica stvarnosti u Komikazama.
Gavranka je nastala u susretu s Gvakamokulom, kaže Sofija. „Pričala sam Eni kako sam voljela priče o vampirima kad sam bila mala. I da bih potajno priželjkivala, kod bake na selu (gdje se lik bake uvezuje i uz njezinu priču o žabi), susret s vampirom tamo negdje u šumi“, prisjeća se. Ljušteći još jedan sloj naracije, Gavranka je motivirana i likom leptirice, na koju je Sofija naišla u prvome jugoslavenskom horor filmu Leptirica iz 1973. godine, u režiji Đorđa Kadijevića. „U filmu se pojavljuje naš poznati balkanski vampir Sava Savanović koji ujeda devojku, pretvarajući je u vampiricu. Leptir tu dolazi kao kakav vjesnik nevolje“, pojašnjava Sofija. „Tako je nekako i krenulo: Prvo sam počela crtati leptira, leptiricu, pa je onda ta leptirica postala ptica, da bi se na kraju pretvorila u Gavranku“, smije se Sofija osvrćući se na nastanak lika. Leptirica, temeljena na pripovijetci Posle devedeset godina: Priča o srpskom vampiru Savi Savanoviću Milovana Glišića iz 1880. godine ulijeće i u druge aspekte stripa: Gavranka gradi složenu konstrukciju navodnjavanja da bi Gvakamokulo mogao doći do nje, s obzirom na to da joj povjerava da ne može preživjeti na suhome. Ta vodena struktura, za koju kustos Marko Golub u predgovoru stripu kaže da „u jednom kadru djeluje kao dom, a u drugom kao opaka zamka“, može se izgledom zamijeniti za grob, iz kojega duša vampira bježi preobražena u leptira.
I Gvakamokulo i Gavranka prodiru iz kreativnih univerzuma koje su Ena i Sofija razvijale i ranije u svome radu, prigrljujući jedna drugu u njima: Gvakamokulo se kod Ene pojavljuje prvi put na plakatu za punk koncert u Zadru 2015. godine. Gvakamokulo se u Spačkolomu počinje sve više doimati zmijom nego jeguljom, gubeći podnožnu peraju, a prolazi i makeover šminke, frizure i dlačica nakon brijanja. Leptirica se kod Sofije pojavljuje u ilustraciji Dokolica. U Dokolici izmjenjuju se slike žene s lepezom u jednoj i muholovkom u drugoj ruci. Žena odmahuje znoj s lica i iznervirano nastoji otjerati ružičastu leptiricu razbarušene kose koja bezbrižno pleše oko nje. Sofijina Hali Gali moglo bi se reći da isto tako naslućuje Gavranku. Hali Gali prikazuje smećkaste bogomoljke koje se hvataju u kolo s ružičastim ljudima, kojima i samima počinju izbijati rese iz rukava poput bogomljkinih ticala i nogu.
Enine crte su zakrivljene i oble. Moguće se udobno smjestiti u tijelima koja se čine tako primamljivo mekanima na papiru. Nakon dugoga dana skinuti cipele i zavaliti se u njih. Istodobno, ta mekana tijela upadaju u svakojake nestašluke, rasplinjujući mekoću opuštenosti i nevinosti. Na Sofijine, čini se u stripu, kao da se moguće ubosti. Gavranka se ozbiljno baca na posao, s čežnjom i suznim očima raskopavajući i natapajući bazen-grob. „Sjećam se ilustracija u dječjim knjigama o folklornim i mitološkim bićima. Bile su mi interesantne i simpatične, a opet i ružne i zastrašujuće, pa je moguće da je to utjecalo i na moj odnos prema tome što danas vrednujem kao lijepo i što se sama trudim proizvesti“, kazuje Sofija. Estetika zazornoga, u trenju oblika i linija s afektima i mislima koje trebaju ponijeti, priskrbljuje začudnost i neobičnost kreiranoj svakodnevici u stripu. Raspuknuta na Sofijinim oštrim potezima, Enina se tijela rastvaraju u oblake sna i imaginacije. Ta zavaljenost u njih, smještanje pred polijetanje, vrata su u taj hipnotizirajući svijet na mapi. U mekoći dječjih bucmastih obraza i plastičnoga dupina na napuhavanje moguće je prepustiti se istraživanju toga što vreba u zamračenim i nepoznatim aspektima svakodnevice. „Ilustracija omogućuje suočavanje i prevazilaženje straha od ružnoga i strašnoga, koji su isto tako delom života. Kao u gledanju horor filmova, ostajemo u osećanju neke vrste straha, gađenja, preplašenosti, ali ipak znamo da smo na sigurnom mestu“, kaže Sofija.
Začahurenost u nostalgiju i toplinu nestašluka i spački otvara i, možda najviše od svega, mogućnost napuštanja monotonije i pritisaka i očekivanja koja idu s njom. Odmak od svijeta koji sebe shvaća preozbiljno bio je jednim od temeljnih pokretača Enina i Sofijina rada. „Komentar koji je nakon izložbe možda ponajviše zahvatio ono što sam htjela da izložba bude je onaj Jana Vržine. Gledao je nekih deset minuta, čitao, onda se okrenuo i rekao: ‘Nisam znao što bi mogao očekivati, ali ovo me tako zabavilo!’ To je nešto što je meni bilo bitno. Često se nađem u situaciju da moram objašnjavati što radim. Što nešto znači i koje su poruke u pozadini. Ali možda ovaj put ne moram. Zabavile smo se. I želimo samo da se ljudi zabave s nama!“