"Ježeva kućica – izmišljanje boljeg sveta", autorice Sara Sopić i Mirjana Slavković, Srpski kulturni centar Zagreb, 16. 7. – 19. 9. 2026.
IZLOŽBA ZA PRIMJER
/ FOTO: Jadran Boban
Septembar 2026
Izložba je putokaz ka svijetu u kojem će konfiscirano pamćenje biti vraćeno u kolektivnu svijest, a lažljivi glasovi poput onoga koji tvrdi da je u Jugoslaviji jedva bilo jogurta izvrgnuti poruzi i sramoti. Putokaz koji ukazuje na pravo na jugonostalgiju, umjesto sramoćenja mladih ljudi koji ponosno mašu jugoslavenskom zastavom iako su rođeni puno godina nakon njenog uništenja
– Odakle si?
– Iz Jugoslavije.
– Zar postoji takva zemlja?
– Ne, ali ja sam ipak došao odande.
(Children of Atlantis: Voices from the Former Yugoslavia, ur. Zdenko Lešić, Central University Press, 1995.)
Izložba Ježeva kućica – izmišljanje boljeg sveta, održana od 16. srpnja do 19. rujna u galeriji Srpskog kulturnog centra u Zagrebu u organizaciji Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Zagreba i Muzeja Jugoslavije iz Beograda, divan je primjer kako se radi izložba za djecu i odrasle. Autorice izložbe su Sara Sopić i Mirjana Slavković, ujedno i urednice opširne istoimene publikacije s tekstovima Dubravke Ugrešić, Dinka Krehe, Marijane Hameršak, Dubravke Zime, Nenada Veličkovića, Tijane Tropin, Sare Sopić i Mirjane Slavković. Cijeli autorski tim izložbe uključuje Sinišu Ilića, likovnog umjetnika, Anu Dimitrijević i Aleksandra Popovića (iz umjetničkog kolektiva Karkatag), Bojana Palikuću, dizajnera zvuka, Nikolu Križanca, grafičkog dizajnera, te Dušana Jevtića, koordinatora projekta.
Izložba je emotivna, ali je ta emocija historiografski, konceptualno i teorijski domišljena: jugonostalgija je prisutna,[1] ali izložba dozvoljava da tu osebujnu vrst nostalgije rastavite na proste faktore. Odista, tko bi vam to bolje omogućio od Branka Ćopića?
Emotivni naboj proizlazi iz analize afektivnog zaokreta u humanističkim znanostima, a autorice se naročito pozivaju na djelo Marzije Varutti, koja djeluje u području okolišnih humanističkih znanosti, studija emocija i eko-kriticizma. Konkretno, autorice se u konceptu izložbe oslanjaju na sva tri pristupa koja Varutti nudi u svom tekstu „The affective turn in museums and the rise of affective curatorship“: eksplicitno referiranje na emocije u samoj temi izložbe (jer brojne su jugoslavenske duše odrastale u socijalizmu s likom Ježurke Ježića); dizajn i arhitektura izložbe (čemu je posvećena posebna pažnja, i to zaista čini razliku); specifične aktivnosti ponuđene posjetiteljima (u rasponu od uranjanja u instalacije raspoređene u izložbi i korporealnog napora koji treba uložiti da bi se npr. ušlo u šator i tamo pogledao video do crtaćeg pribora smještenog uz stoliće, namijenjenog dječjem stvaralaštvu unutar same izložbe).[2] Autorice su u tim pozvale i oblikovatelja zvuka, te tako učinile zvuk jednim od osnovnih interpretativnih slojeva izložbe. Izložbu su uistinu snažno suoblikovala djeca, kroz nizove radioničkih formata za djecu između pet i deset godina koji su održani u Muzeju Jugoslavije u Beogradu, Etnografskom muzeju u Zagrebu te Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.[3] I to joj daje poseban pečat.
„U osnovi projekta leži ideja da se izložba stvara uz učešće dece, ali i odraslih koji pamte ovu poemu kao uspomenu na detinjstvo, sa ciljem da se kreira (igroliki) kontekst za međugeneracijsku razmenu i raspravu o vrednostima zajedničkog (nematerijalnog kulturnog) nasleđa, kao i njegovim potencijalima da nam pomogne da preispitamo svoje identitete danas“, pišu autorice izložbe.[4] A kada govorimo o identitetima, ne smijemo zaboraviti sintagmu koju nam je u amanet ostavila Ugrešić: konfiskacija pamćenja.[5] Jer, možda je recimo jedan lik lažljiv poput Kolinde Grabar Kitarović uspio uvjeriti ljude koji nisu imali sreće živjeti u Jugoslaviji 1970-ih i 1980-ih kako je „bilo samo jedne vrste jogurta“,[6] no takvo lažiranje činjenica ide upravo ruku pod ruku s konfiskacijom pamćenja. A jednom kada se iščupaju kolektivna sjećanja, nije problem gurnuti naprijed lažna sjećanja.
No, Ugrešić navodi i sljedeće: „Znala sam krug zagrebačkih studenata, koji su marljivo studirali Lacana, Foucaulta i Derridu, ali su ‘glupu’ i dragu Ježevu kućicu proglasili svojom kultnom knjigom i zabavljali se recitirajući stihove napamet.“[7] Nabrajajući razloge zašto je Ćopić u našoj suvremenosti zaboravljen pisac, Ugrešić navodi, između ostalog, činjenicu da je pripadao bivšoj, jugoslavenskoj kulturi. No, ako se zadubimo u vremensku lentu koja nam na izložbi vrlo plastično predočava tijek Ćopićeva života i makropolitički kontekst u kojem se taj život odvijao, usudila bih se reći da Ćopić nije samo pripadao već da je bio i jedan od nositelja onoga što je jugoslavenska kultura mogla biti, a nažalost nikad nije postala (jer politikanstvo vazdan, a danas i više nego ikad, utječe na kulturu više nego politika).[8]
Dinko Kreho nas u popratnoj publikaciji podsjeća da je Ćopić bio jedna od prvih figura u poslijeratnom periodu koja je „nišanila“ partijsku nomenklaturu (te ističe da za razliku od Milovana Đilasa nije bio konvertit), kao i da je bio jedna od najangažiranijih javnih ličnosti koje su podupirale studentske demonstracije u srpnju 1968. godine, te da je uz Oskara Daviča jedan od rijetkih iskrenih sljedbenika jugoslavenskog projekta.[9]
Iako organizatori kažu da se izložba sastoji od dvije cjeline,[10] rekla bih da zagrebačka iteracija prvu cjelinu dijeli na dvije podcjeline – jedan dio ostaje u eksterijeru, te oplemenjuje taj prostor kojem nedostaju stabla, a ima višak parkiranih automobila, a drugi dio je u interijeru. Tako i prije no što uđemo u prostor izložbe, već smo emotivno uzdignuti, vraćeni u djetinjstvo: ideja o spajanju ideja prikupljenih na dječjim radionicama s radom studentica scenografije Beogradskog univerziteta pun je pogodak. I prije no što smo je razgledali, izložba nas je već očarala. Unutra nas čekaju razne scenografske dosjetke koje merlopontijevski upogonjuju naše tijelo da se uklopi u izložbu. Čak i kada nas prisiljava da se izglobimo iz vlastite zone komfora i da uđemo u šator, izaći ćemo sretni(ji) i puni(ji) emocija. A to je ono što ljudski život i čini vrijednim: široke lepeze emotivnih stanja, upravo ono čemu nas Ćopić uči svojom literaturom, ali i svojom nepokolebljivom političnošću. Unutar ove cjeline svoje mjesto nalaze i suvremene interpretacije Ježeve kućice: jež koji je preživio potres i živi sve nedaće koje su nakon toga uslijedile približava nam književnica Silvija Šesto, dok nam Irena Jukić-Pranjić i grupa umjetnika i aktivista okupljenih oko zagrebačkog Centra za mirovne studije (CMS) približava ježa-migranta iz, ni manje ni više, mjesta koje se zove – Ježevo.
Druga cjelina izložbe uvodi nas u svijet Branka Ćopića kroz dokumentarni pristup. Na vremenskoj lenti možemo pratiti životni put autora i široki kontekst u kojem je djelovao: od Kraljevine Jugoslavije, sudjelovanja u Narodno-oslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugog svjetskog rata, reperkusije nad njegovim likom djelovanjem raznih politikantskih komesara, do oproštajnog pisma napisanog prije no što se u ožujku 1984. godine bacio u smrt s mosta. Vremenska lenta meni je osobno najdraži dio izložbe, puno se iz nje može naučiti o jugoslavenskom društvu. Ona je višeslojna: ističe osobnu kronologiju, izbor povijesnih događaja te vrlo mudro odabrane citate iz Ćopićevih djela, intervjue i direktne komentare koji nam donose njegov glas, doslovce inkorporirajući audio elemente u vremensku lentu koja tako postaje medijsko putovanje kroz vrijeme i prostor. Tu je i četvrti sloj, koji zajedno s audio elementima vremenskoj lenti daje prostornost: to su odabrani predmeti iz legata Branka Ćopića koji se čuvaju pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a koji oslikavaju njegov intiman radni prostor. Razmještaj tih objekata je slobodan, ne pokušava vjerodostojno rekonstruirati Ćopićevu svakodnevicu, već gradi sliku koju svaki posjetitelj/ica arbitrarno konstruira o Ćopićevoj ličnosti i njegovom životu: razni objekti, knjige, skulpture, memorabilije tu su da ih povežemo koliko s Ćopićevom toliko i sa vlastitom biografijom.
U malom hodniku koji povezuje ove dvije cjeline izložena su razna izdanja slikovnice Ježeva kućica, temu koju u popratnom katalogu pomno obrađuju Marijana Hameršak i Dubravka Zima u tekstu pod nazivom „O postanku, transformacijama i transmedijacijama ‘Ježeve kućice’ Branka Ćopića“, upućujući nas i na ostavštinu Malog kina, metodologije pričanja priča razvijene unutar Društva „Naša djeca“.
Izložbu je u Muzeju Jugoslavije u Beogradu posjetilo 150 000 ljudi. U Zagrebu je, nažalost, neće vidjeti ni blizu toliko. No, u imaginaciji nas koji smo je posjetili i višekratno, odjekuju mogući glasovi brojne zagrebačke djece koja bi ovdje oduševljeno klicala: i oni maleni koji se zavlače u šator ili crtkaju, i oni veći koji pažljivo čitaju višeslojnu vremensku lentu koja im govori o povijesti njihove zemlje više od povijesnog udžbenika. Izložba je putokaz ka svijetu u kojem će konfiscirano pamćenje biti vraćeno u kolektivnu svijest, a lažljivi glasovi poput onoga koji tvrdi da je u Jugoslaviji jedva bilo jogurta izvrgnuti poruzi i sramoti. Putokaz koji ukazuje na pravo na jugonostalgiju, umjesto sramoćenja mladih ljudi koji ponosno mašu jugoslavenskom zastavom iako su rođeni puno godina nakon njenog uništenja.[11]
Svetlana Boym nas uči da je nostalgija i refleksivna i restorativna društveno-psihološka pojava, a nikako plitko i površno čuvstvo. Istina, nostalgija bolno ukazuje na dom koji nikad nismo imali ili smo ga izgubili. Ali baš kao i lik i djelo Branka Ćopića, ona ukazuje i na potencijal koji taj dom ima u našoj mašti i našim sjećanjima, na njegovo bitno mjesto u osobnim i kolektivnim imaginarijima svijeta i u povijestima koje treba, kao što nas je učio Walter Benjamin, uvijek i uporno ispisivati ponovo.
[1] Kako kaže Ugrešić: „Termin ‘Jugonostalgija’ pripada novoj, ratnoj terminologiji“ (Dubravka Ugrešić, „Konfiskacija pamćenja“, u: Ježeva kućica – izmišljanje boljeg sveta, ur. Nada Knežević, Sara Sopić, Mirjana Slavković, Muzej Jugoslavije, Beograd, 2023: 80). Dodajem: i nakon rata, jer ta terminologija potpomaže nastavak rata drugim sredstvima, raspirivanjem identitarnih klanovskih vatri u moguće velike nacionalističke požare.
[2] Vidjeti: M. Varutti, „The affective turn in museums and the rise of affective curatorship“, u: Museum Management and Curatorship, Vol. 38, No. 1, Routledge, London, 2022: 61–75. Kao što naglašavaju autorice izložbe: „Merleau Ponty ističe da je naše celokupno iskustvo poimanja sveta utemeljeno u pokretima našeg tela, i da nam kinestetički osećaj zbog toga uslovljava način na koji mi doživljavamo nova iskustva“, u: Ježeva kućica – izmišljanje boljeg sveta, ur. Nada Knežević, Sara Sopić, Mirjana Slavković, Muzej Jugoslavije, Beograd, 2023: 31.
[3] Autorice naročito podcrtavaju značaj djela Children’s Participation: from Tokenism to Citizenship, autor R.A.Hart, UNICEF International Child Development Centre, Florence, 1992.
[4] Ježeva kućica – izmišljanje boljeg sveta, ur. Nada Knežević, Sara Sopić, Mirjana Slavković, Muzej Jugoslavije, Beograd, 2023: 14.
[5] Treba razlikovati osobna sjećanja i kolektivna i službena pamćenja koja se reproduciraju kroz komemoracije, udžbenike, imena ulica i trgova, i sl. Konfiskacija pamćenja prije svega upozorava na brisanje kolektivne memorije, prekrajanje službenih izvora, izostavljanje važnih podataka o NOB-u i sl., no time se mijenjaju i osobna sjećanja: ljudi modificiraju svoja sjećanja prema političkom okviru koji im je nametnut.
[6] Vidjeti: https://tris.com.hr/2019/11/kolinda-grabar-kitarovic-u-intervjuu-za-n1-moj-otac-mesar-je-krvavo-radio-da-bi-me-mogao-poslati-na-skolovanje-u-sad-a-u-mom-ducanu-je-zbilja-bila-samo-jedna-vrsta-jogurta/
[7] Dubravka Ugrešić, „Konfiskacija pamćenja“, u: Ježeva kućica – izmišljanje boljeg sveta, ur. Nada Knežević, Sara Sopić, Mirjana Slavković, Muzej Jugoslavije, Beograd, 2023: 69.
[8] Da pojasnim ukratko ovu zagradu. Politikom se u Jugoslaviji bavio npr. Koča Popović. Politikanstvom su se bavili razni komesari koji su Ćopiću i drugima zagorčavali živote. Danas političara jedva da imamo.
[9] Dinko Kreho u svom tekstu „Branko Ćopić, jugoslavenski pisac“ ističe i Ćopićevu knjigu Bašta sljezove boje kao jedan od vrhunaca njegovog opusa. Znatiželjno sam pročitala djelo i mogu samo dodati, iz pozicije etnologinje / kulturne antropologinje, kako je to ujedno i etnopsihološka literatura: svijet koji Ćopić opisuje tako ne nestaje, već ostaje dijelom našeg imaginarija kojeg nam ne mogu konfiscirati.
[10] Vidjeti: https://snv.hr/jezurka-jezic-stigao-u-zagreb/ (pristupljeno 18. 8. 2026.)
[11] Vidjeti: https://artkvart.hr/ujedinjeni-protiv-fasizma-jedna-zastava-jedna-sramota/