"Srce kuca dva dva", redatelj Ivan Mandić, Politikom Film i Video, Beograd, 2026.
„VREME JE TAKVO, VOLIM ŠUND“
Septembar 2026
Diskografska kuća Diskos bio je projekt tadašnjeg samoupravljanja u kojemu se htjelo pokazati da kultura ne dolazi samo iz centra nego i sa periferije, ali je bio profiliran kao narodnjački, novokomponirani "folk lejbl" od kojega se kulturna elita sablažnjavala, dok ih je pogon iz vinorodnog gradića bombardirao objavama o rekordima u prodaji i zaradi. Kad je nestao, osim samih radnika kolektiva, nitko nije ni suzu prosuo
Dvotomni i inače vrlo pouzdani izvor za informacije iz povijesti glazbe još od svog izlaska 1984. godine bio je Leksikon jugoslavenske muzike u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Bilješke pokrivaju pojave, aktere i institucije nekoć jake scene glazbene kulture, no tek naknadno, a to je recimo sada, može se primijetiti da neka imena nedostaju. Kako se leksikoni ne čitaju od korica do korica, nego pretražuju s obzirom na temu, možda je začudno, ali i znakovito da u popisu obrađenih diskografskih kuća nema jedne jako važne; važne po obimu produkcije i još važnije po utjecaju na kulturu davnašnjih naroda i narodnosti. Dakako, tu su dvije glavne kuće, pionirski Jugoton (osnovan 1947. godine), zatim drugi najveći beogradski PGP RTB (osnovan 1958. godine), ali i daleko manji sarajevski Diskoton (osnovan tek 1973. godine). Izostaje Diskos iz Župe Aleksandrovac, nastao kao treća jugoslavenska izdavačka kuća 1962. godine, i to daleko prije nekih važnih republičkih centara, poput, primjerice, Ljubljane. Dvije presudne stvari vezane uz taj kulturni i privredni poduhvat, možda su ga eliminirale iz znanstvenih izvora očito sklonih politikama dobrog i lošeg ukusa kakve u postmoderni rado dekonstruiramo: bio je narodnjački diskograf i došao je iz male sredine, ne iz urbanog gradskog centra.
Redatelj i scenarist Ivan Mandić u svom novom filmu Srce kuca dva dva, premijerno prikazanom na Beldocsu u svibnju, ne oklijeva pogoditi odmah u srž problema. „Doživeo sam izdavačku kuću Diskos kao privlačnog filmskog lika – autsajdera, marginalca koji doživljava neočekivan uspeh i privlači pažnju velikih igrača, ali i organa vlasti, i koji sa podozrenjem gledaju na njegove podvige i poreklo“, kaže. Diskos, dodajmo, jest bio projekt tadašnjeg samoupravljanja u kojemu se htjelo pokazati da kultura ne dolazi samo iz centra nego i sa periferije, ali je bio profiliran kao narodnjački, novokomponirani folk lejbl od kojega se kulturna elita sablažnjavala, dok ih je pogon iz vinorodnog gradića bombardirao objavama o rekordima u prodaji i zaradi. Kad je nestao, osim samih radnika kolektiva, nitko nije ni suzu prosuo. On je ostao dokaz da se najmanja zajednička vrijednost dobro prodaje, ovaj put bez pohvale za komercijalni impuls unutar socijalističke privrede koji je redovito dobivao Jugoton. Prodaja, poznavanje ukusa široke publike, zapadnjački model poslovanja, učinkoviti marketing i kulturna snaga (kakva god bila) nisu zabilježeni u enciklopedijama, Diskos je ostao odium domaće diskografije kojemu su naknadno nakalemljeni i odgovornost za pripremanje turbo-folk terena 90-tih, iako je ta pojava daleko kompleksnija od same ideje miješanja žanrova glazbe. Nultih godina vratio se iz pepela privatizacije, danas posluje u novim uvjetima i zaslužio je dokumentarnu i filmsku posvetu kakva je Srce kuca dva dva – u kojoj postoji i poglavlje nazvano „Žig srama“.
Mutna VHS snimka koja otvara film bilježi ulazak u prostorije poduzeća koje je raspadom zajedničkog tržišta i države bankrotiralo i otišlo u stečaj. Oronula zgrada, razbacani master-snimci i prašnjavi strojevi za tiskanje ploča simbolični su prikaz nestanka samoupravne ideje, ali još više, naredni kadar u kojemu je detaljno snimljen parkirani raspadnuti crveni Yugo s probušenom gumom, govore o političkim i geografskim promjenama koje su se tu dogodile. Diskos je, u glavi prosječnih rock kritičara onog i ponekih iz sadašnjeg doba, bio narodnjački trash prepun bizarnih eksperimenata u području narodne glazbe, koju od 70-tih krasi i pridjev „novokomponirana“ – pogrešan status odjeljivanja od one tradicionalne i „prave“ narodne glazbe kakvu su drugi renomirani izdavači kasnije objavljivali. Zahvaljujući Diskosu, i oni su vidjeli da ta roba dobro prolazi, a narodnjaci su zavladali i uništili javni ukus naroda (sic!). Protiv njih se borilo ignoriranjem, porezima i kulturnim politikama na najvišem nivou, ali kako je rekao jedan od sugovornika u filmu, „korov raste tamo gdje se njiva ne obrađuje“. Srećom po nove generacije, taj „korov“ danas zovemo žanrom, u njemu nalazimo (kao i u svim drugim žanrovima) i dobre i loše primjere komponiranja i stihoklepstva, možemo ga pravilnije smjestiti u kontekst i uopće se ne čuditi novim omnivorima sa Spotify playlista, jer ključna je sposobnost današnjeg kulturnog kapitala – sposobnost kretanja između različitih žanrova. Konačno se pozdravljamo s epitetom „snobovski“ i hvala vam i doviđenja, dosta ste štete napravili, vrijeme je da bez zgražanja i ozbiljno razgovaramo kako su narodnjaci svojom prodajom u velikim kućama omogućili rast alternativne i klasične produkcije ili zašto je Mica Trofrtaljka fenomen, a ne strašilo za plahe kulturne salone.
U Srce kuca dva dva, filmu čiji naslov već svojom ritmikom upozorava na takt glazbe, a smješta je direktno odakle je lirski potekla, Ivan Mandić ne progovara s visoka o izvođačima narodne glazbe. Naprotiv, kao glavne je odabrao rukovoditelja firme i tri različite pjevačke zvijezde, opservirajući njihov background posve ljudski, bez ismijavanja, bez ironije i bez donošenja vlastitih ocjena. Diskos smješta u koncept posebnog projekta unutar tadašnje industrije, a Jugoslavija doista jest imala impresivno razvijenu djelatnost izdavanja i snimanja glazbe. „Bane, to je kuća sa ekstra profitom“, čuje se u off-u uvodne snimke i prelazi odmah na vrijeme nastanka, vrijeme socijalističkog zanosa i idealističkih razmišljanja o divergentnosti kulture. Titova etika okitila je Diskos programatskim natpisima „za bolje sutra“, naivnom vjerom u bolju budućnost i orijentacijom prema mladima, ili barem onome što su u Diskosu mislili da tada vole mladi. Tražilo se nove pjevače, mlade nade ili one starije nade kojima su propale audicije u Jugotonu ili PGP-u i tako zapečatile glazbeni razvoj. U Aleksandrovcu su dobile drugu šansu, a onda iz tog drugog ili trećeg reda „napadale“ srednju struju, reći će Ivan Ivačković u knjizi Kako smo propevali – Jugoslavija i njena muzika, „mudrošću srpskog seljaka“. Ivačković je dobar primjer trajno uznemirenog povjesničara domaće glazbe: narodnjaci su i dalje najveća sablazan, Lepa Lukić je za njega kraj zlatnog doba žanra, a Silvana Armenulić ključna „visoka vrijednost“ unutar posrnule scene. Ne zaboravlja, ali i ne smatra bitnim da je Silvani upravo Diskos dao prvu priliku i da se, iako je pokušao, platinasta zvijezda glazbe i filma ne može uspoređivati s kafanskim stand-up satirama Milice Ostojić (Mice Trofrtaljke), koja je, ukratko, zlo. Pogrom vulgarnosti i neukusa. „Nastup ove žene – koju konstitucija sumo rvača nije sprečavala da nosi kratke suknje i tesne džempere – bio je istinski frik šou, a pesme koje je, da čudo bude veće, pevala krajnje profesionalno, bile su pune golicavih i masnih stihova na ivici debiliteta“, tvrdi autor čije je poglavlje knjige prenijelo i Vreme.
Sklonimo li na stranu neprihvatljiv i šovinistički komentar Micinog izgleda iz zlatnih godina seksizma koje su u ovakvim opaskama zloćudnije od glazbenog „korova“, više zabavlja taj identitetski i pravovjerni stav u kojemu je domaći rock i novi val bio vrhunac kvalitete, a sve ostalo, osim ajde, Silvane, nešto za policu vječitog zazora. Autor knjige koja nije stara – objavljena je 2013. godine za Lagunu – smatra da su Micine pjesme, inače zvijezde Diskosovog rostera, poput „Muško mi treba“, „Udri Milju po fitilju“, „Rđavome kupcu i dlake smetaju“ i „Davorike dajke“ vrhunac neukusa. U kontekstu domaće rock glazbe, daleko su cjenjenije „Moja mala na popravni pala“ (COD) i „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ (Bijelo dugme), što je dokaz da manosfera oduvijek postoji, samo joj je danas nadjenuto drugo ime. Emancipatorski pa i feministički potencijal ženskih zvijezda novokomponirane glazbe, u toj će sferi ostati dakle trajno nerazumljiv, pa čak i danas, kada je sve jasnije da žena koja je usred sela pričala o seksu sa strane vlastite dominacije teško može biti nešto što treba ignorirati i zaboraviti, stihoklepanju unatoč. Onaj drugi Ivan s početka teksta, autor Srce kuca dva dva, sigurno neće ući u dijalog s ovakvima, ali njegov je film upravo tu da bez komentara udari kontru rock nostalgiji. Jer narodnjaci su, priznat će to i Ivačković, bili snalažljiviji u prodaji i podilaženju masovnom ukusu. Film prati i tu Diskosovu stranu: 800 000 štampanih ploča godišnje, rad u četiri smjene, katalog od 4500 izdanja i, kako kaže njegov junak Milan Milanče Radosavljević, „privredilo se više nego auto industrija“. Kod uglednih je to dobra ekonomska politika, kod neuglednih „podilaženje masovnom ukusu“. Ova polarizacija Ivanu Mandiću bila je jedna od glavnih inspiracija za film: „Kod slojeva koji se smatraju obrazovanijim i elitnijim narodna muzika predstavlja žanr koji simbolizuje manje privilegovane, rudimentarnije pripadnike društva, masu sklonu nepoznavanju prave, istinske kulture“, kaže.
Uz Milančeta, 80-godišnjaka koji još nastupa i ne voli što ga novinari nikad ne slikaju (kad to učine, fotka je grozna), Mandić kao vodiče kroz povijest stavlja i Jasnu Kočijašević, također damu zlatnih godina, koja se proslavila pjesmama „Malo cik, malo cak“ i „Ciganka mi gatala na travi“. Ona drži omot te ploče i komentira svoju kratku suknju: „Malo mi je diskutabilan taj omot“, i dodaje „Nisam mogla da biram, bacili me kao u vodu.“ Snalazila se dalje kako je znala. Jasna je kontrastni primjer Mici Ostojić, dio Diskosovog kataloga koji je držao do ozbiljnosti, izvodio širok repertoar pjesama i neumoljivo nastupao po festivalima koji su činili okosnicu promocije ploča. Ilidža, Sabori narodne muzike, Vrnjačka Banja te zasebni festivali koje je organizirala kuća, imali su u zadatak premostiti ignoriranje medija prema narodnjacima. Osim časopisa Sabor koji je bio kvalitetno vođen strukovni list, zvijezde iz Aleksandrovca nisu dospijevale na radio i televiziju, morale su sve te poluge javnosti izmisliti sami. Zato se kao saveznik nameće Radio Šabac, po svemu neobična radio stanica koja je pržila narodnjake po cijeli dan i doslovno izmislila rubriku „Želje i pozdravi“ iz financijskih i naravno „iskvarenih“ pobuda. Mandićev sugovornik u filmu objašnjava kako su te želje na početku bile potpuno izmišljene. Djelatnici su ih sami odglumili, sve dok se nisu „primili u narodu“ i postali realna osnova uspjeha te radio stanice. Također, nitko Radio Šabac nije hvalio za tu inovaciju i ekonomsku promućurnost; bio je nešto što ozbiljan čovjek ne sluša, nego ga prati stanovništvo koje došlo sa sela, a u sebi zadržalo ponašanje sela. Jugoslavija je prebrzo urbanizirana, kažu znalci iz raznih TV feljtona, pa su seljaci i u gradskim sredinama ostali seljaci. Pokušaja da se ljubav prema narodnoj glazbi drugačije objasni ili da seljaci postanu cijenjen društveni sloj, nema. Socijalna isključenost u područjima kulture bila je tema razmišljanja tadašnjih političara, uostalom i Diskos je nastao kao pokušaj decentralizacije, no stav je zabetoniran kao estetski i difamirajući, bez uključivanja te kulture u onu dominantnu. Kad se u diskusije uključio i Tito, također zabrinut za zastranjenja ukusa, reagirala je i elita, dogodio se Kongres kulturne akcije SR Srbije u Kragujevcu 1971. i polako ali sigurno, nastale su legendarne „komisije za šund“ i pripadajući „porez na šund“. Ploče Diskosa bile su tu kolateralna ali pravedna žrtva: krenulo se sa seksualno liberalnijom štampom poput Čika i Adama i Eve, a nastavilo na glazbi.
„Prema rečima Latinke Perović, sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista: Uprkos formalnoj slobodi, govorimo o niskom proseku i potiskivanju pravih kvaliteta, mnoštvom proizvoda koji imaju široku upotrebu, a malu vrednost. Pristup masa kulturi može da znači i snižavanje nivoa. To je cena skoro svake revolucije, svakog polaženja sa šire osnove“, navodi se u arhivskom materijalu. Mandić nalazi jednog od članova tih komisija i pita ga za način ocjenjivanja i kriterije po kojima je nešto proglašeno šundom i oporezovano visokom stopom od 31,5%. Ocjenjivani su tekstovi, potom glazba, iako su erotski časopisi bili najdraži dio posla. „Nosili smo ih kući i listali, poslije bi do njih došla i djeca“, kaže akter uvjeren u neozbiljnost tog rada, ne shvaćajući kako je ta praksa nove generacije klinaca učinila prosvjećenijom, pismenijom i liberalnijom od one današnje koja savjete o seksu traži od lokalnog vjeroučitelja ili svećenika. No, bez obzira na šund, kojim se Mandić bavi zabavnim isječcima iz povijesti, Diskos je na svojim leđima osjetio te namete i unatoč svemu, prodavao ogromne tiraže ploča. U njegovim pogonima, nabavljenima privatnim vezama u Italiji, štampane su ploče drugih kuća, poput licencnog programa ZKP RTVL-a iz Ljubljane, jazz-repertoara domaćih izvođača i prvih rock sastava poput Anelida, no ipak su središnji dio proizvodnje činili narodnjaci. Diskos je, kao notica sa strane, bio i pionir izdavanja „lažnih“ disco kompilacija uvezenih iz Engleske i Italije, ultrajeftinih ploča s najnovijom pop glazbom koju međutim nisu izvodili originalni izvođači, nego nepotpisani studijski cover-glazbenici. Danas ih nalazimo na kolekcionarskim listama sakupljača diskografskih bizarnosti, i iako su to činile i druge kuće, Diskos je i po njima zapamćen kao „promućurni srpski seljak“. Poduzetništvo ili preplavljivanje tržišta, u svakom slučaju, Latinka Perović kasnije je revidirala svoj stav. Ivan Mandić u razgovoru za Prosvjetu dodaje: „Imam utisak da je taj namet samo doveo do novih strategija izdavanja, prodaje i distribucije, da su izdavači iznalazili načine da zaobiđu zloglasni porez i da u krajnjoj liniji nije uspeo da ograniči rast popularnosti određenih muzičkih žanrova. Na samom kraju, kada je porez ukinut, Komisija za šund se javno oglasila i praktično priznala svoj poraz jer je oznaka šunda u šumi raznih izdanja postala potpuno arbitrarna i praktično je svako izdanje imalo tih elemenata, osim klasične muzike.“
Ostavština Diskosa, koju Mandić prati u izravnom dijalogu s njegovim sadašnjim djelovanjem, izrazito je važna. „Ona je deo kulturne baštine jugoslovenskog i postjugoslovenskog prostora u domenu popularne kulture“, kaže autor filma, „koliko god to protivrečilo silnim komisijama koje su upravo pokušavale da dokažu suprotno. Diskos je negovao preduzetnički duh u vreme tvrde državne kontrole i socijalističkog inženjeringa u društvu. Muzika koje je stvarana kao posledica takvog pristupa je jedinstvena u svojoj vezi sa mnogobrojnom publikom, a publika u masi ne mari za ocene kvaliteta od strane učenih svetionika u javnom životu. Popularna kultura, po svojoj definiciji menja odnose moći u društvu, dovodi do izazova vladajućim ukusima i izaziva oštre polemike – a to je sve kristalno vidljivo na primeru Diskosa.“ Mandić ne romantizira niti prekraja priču o Diskosu u Srce kuca dva dva. Jednakim žarom prati nove festivale i nove nastupe, ne izbjegava dio o privatizaciji u kojoj su „dva direktora dobila tu kuću za male pare“, niti se kamera sklanja od zabavnih manirizama samih sudionika, poput brige Smederevca za vlastiti izgled i vizualnu prezentaciju. Čini to neutralno i polako dolazi do toga da sami sudionici i anketirana publika iz snimljenih reportaža dolaze do zaključka i prije nego bi ih postavila Susan Sontag. „To je bio surogat svega i svačega“, kaže član komisije za šund ukinute 1984. godine, „surogat Španije, Meksika, Grčke i Istoka. Muzički niste mogli ni da ocenjujete. A reči su bile katastrofa. Do te mere gluposti, da je to bila genijalnost.“ „Ne mogu da doskoče Jugotonu i PGP-u, moraju nekako“, kaže drugi komentator. „Jesu li one ljudska poruka o vremenu u kojem živimo“, razmišlja kupac ploča, a drugi dodaje, „vreme je takvo, volim šund“. „Možda je šund prava kultura? Možda kultura nije ono što voli troje ljudi“, zapitala se djevojka koju su zaustavili na ulici. Možda je to „zabava za ranjenu dušu“?
Diskos je i dalje kič i nimalo se ne srami sebe. Mandić prati novu pjevačicu koja raspravlja s producentima o omotu CD-a. Malo Photoshopa i bijela golubica je u portretu. Plavo nebo iznad glave. Direktor joj kaže, „ne brini koja pjesma je prva, to ljudima danas nije bitno, nije to ploča. Slušaš što hoćeš.“ Upravo tako, slušaš što hoćeš. Kultura je prekrasna stvar.