Stoljeće kina u Glini
ČASNA PROŠLOST I NEIZVJESNA BUDUĆNOST
Godine 1969. u prepunoj kino dvorani Kasine održana je svečana premijera filma Kad čuješ zvona Antuna Vrdoljaka, zasnovanog na dnevničkim zapisima nekadašnjeg partizanskog političkog komesara, generala Ivana Šibla, o prvim danima rata 1941. na Baniji
Bilo je to 1905. godine, piše Ljubomir Micić u svojim sjećanjima na Glinu, mje-sto svoje rane mladosti, kada je na praznik Male Gospojine prvi put vidio pomične žive slike u putujućem Bahmajerovom bioskopu.1 “Moj mlađi brat”, nastavlja Micić, “kradom se verao na bioskopsku mašinu što je zviždala ‘početak predstave’kao železnica, koja je opet baš tih godina prvi put prošla Banijom. Bili smo oduševljeni bioskopskom čarolijom. Skupljao sam sve krajcare već za buduću godinu i bio veoma nesretan u očekivanju bioskopa i cirkusa. Divno! Kakove pesme? Kakovi romani? Bioskop! Žive slike! Film! …”
Dječačke uspomene i prvi doživljaj filma na razapetom bijelom platnu ostavi-li su trag i vidno obilježili Micićevo kasnije književno stvaralaštvo. No, u njegovim sjećanjima punim zanosa nalazimo i početke kinematografije u Glini, čiji je daljnji razvoj vezan uz stari krajiški Kasino na koji je 1914. dograđena hotelska restauracija s plesnom dvoranom, što ju je svojim novcem izgradila i održavala glinska općina. Upravo tu bit će otvoreno prvo stalno kino, koje će imati važnu ulogu u svakodnev-nom životu Glinjana i otvaranju okna u veći svijet stvarnosti i fantazije. Dopisnik iz Gline ovako je sažeo svoje prve dojmove: “Glinski kinematograf Uranija(vlasnik za-kupnik Narodne gostione u Glini) već je dao par lijepih stvari. – Samo bi ga molili da nam u buduće ne da rog za svijeću. – Kad se odredi Rat na Balkanu u god. 1912. i 1913.– nek se ne daje nešto sasma drugog, jer je to opsjena i zavara publike.” Ova kratka vijest objavljena u petrinjskom Banovcu 18. travnja 1914. otkriva nam da je i pored neprikazanog propagandnog filma, uvodni repertoar ipak ostavio dobar uti-sak na glinsku publiku. U svakom slučaju, najveće zasluge za otvaranje kina u Glini ima Žarko Bošković, zakupnik Kasina, čiji su reklamni oglasi tih mjeseci krasili strani-ce zagrebačkih dnevnih listova, poput Obzora i Agramer Tagblatta.
Traži se karta više!
Slom Austrougarske monarhije i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine označio je novu stranicu u dugoj povijesti Gline. Premda razdoblje 1920-ih godina oskudijeva pouzdanim podacima o daljnjem radu i postojanju glin-skog kinematografa, Glina će početkom 1930-ih – konkretno, 7. lipnja 1931. godine – ponovo na velika vrata ući u povijest kinematografije. Upravo toga dana u Glinu je došao jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević, čija će posjeta i spektakularan doček ostati trajno zabilježeni na filmskoj vrpci i kino žurnalima onog doba.2 Možda su i to bili razlozi koji su potakli Stojana Šušnjara, ambicioznog hotelijera i novog zakupnika glinske Kasine, da nabavi aparaturu i u hotelsku dvoranu za ples ponovo smjesti kino.
Među Šušnjarovim sudionicima u kupovini kina bio je Emil Paulić, precizni mehaničar, koji je znao kvarove u kinu ukloniti uz pomoć Ante Šešerina, mjesnog električara i kinooperatera.3 Malo-pomalo svu brigu oko kina preuzeo je Paulićev sin Frane zajedno sa Šešerinom, a Šušnjar je uglavnom sudjelovao u podjeli dobiti i kontroli prodaje karata. Da bi posve zadovoljio kino posjetioce vlasnik je često uz pri-kazivanje nijemog filma imao i glazbu koja je pratila prikazivanje. Bila je to još uvijek era nijemog filma u Glini, kada je staru “Erneman” aparaturu snabdijevao agregat. Ipak, Šušnjar i partneri pratili su filmske trendove, pa je u lipnju 1936. godine, kako javlja dopisnik petrinjskog Banovca, u Glinu stigla ton aparatura i prikazan prvi zvučni film. Bila je to daljnja prekretnica u razvoju lokalne kinematografije, na čijem repertoaru idućih godina dominiraju američki filmovi, poput holivudskog spektakla U starom Chicagu(1938) Henry Kinga, o katastrofalnom požaru Chicaga potkraj 19. stoljeća. Istovremeno, mladi se oduševljavaju serijalom o Tarzanu, za kojeg se traži karta više.4 Uskoro se počinju prikazivati i prvi ruski i sovjetski filmovi, kao što su Put u život (1931) i Soročinski sajam(1939), oba u režiji Nikolaja Vladimiroviča Ekka. Danas znamo da se na velikom platnu u glinskoj Kasini prikazivao i Petar Prvi, dvo-dijelni povijesni spektakl i jedan od najambicioznijih projekata predratne sovjetske kinematografije. Nije nevažno spomenuti da u to vrijeme Glina broji 3.000 stanov-nika, a njeno kino svega 65 sjedala. Cijene ulaznica su 2 i 5 dinara, a film se mijenja jednom tjedno.5
Drugi svjetski rat i slom Kraljevine Jugoslavije najavili su dolazak na scenu Ante Pavelića i ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Tragedija koja je zadesila Glinu u proljeće 1941. brutalno je prekinula živote brojnih glinskih Srba, pa tako i Stojana Šušnjara.6 Te i narednih godina kino tek povremeno radi, o čemu svjedoči sačuvani dnevnik troškova za slikokaz, što je riječ koja se za NDH rabila za kino. Ipak, film ima sve značajniju ulogu, prije svega propagandnog sredstva, što ustaški režim obilato i vješto koristi: uz pomoć Državnog slikopisnog zavoda “Hrvatski slikopis” snima po-sjet Poglavnika Glini i Petrinji 4. ožujka 1943. godine. Snimljeni materijal uskoro će postati sastavni dio filmskog žurnala Hrvatska u riječi i slici br. 63, prvi put prikaza-nog u Zagrebu, u crno-bijeloj tehnici. Ova spoznaja utoliko je vrednija što je nedavno u Madridu, u ostavštini Pavelićeve kćerke Višnje, otkrivena i kolor verzija istog filma, za čije postojanje se dosada nije znalo. Dragocjenost ove snimke je nedvojbena, što ju čini drugim najstarijim zapisom Gline na filmskoj vrpci i prvim u boji.7
“Partizanski Hollywood”
Nakon što je u siječnju 1944. Sedma banijska divizija oslobodila Glinu, ovaj gradić – zajedno sa susjednim Topuskom – postaje partizanska prijestolnica anti-fašističke Hrvatske. Dok je Topusko bilo važno sjedište političara i umjetnika (Treće zasjedanje ZAVNOH-a i Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske), Glina je mjesto održavanja drugih značajnih skupova, kao što su prvi Kongresi liječnika i pravnika. Tu borave i predstavnici savezničkih vojnih misija (američke, sovjetske i britanske, koju vodi major Randolph Churchill), jer se u neposrednoj okolici Gline nalazi aerobaza IV. korpusa Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske. Upravo će mladi Churchill igrati važnu ulogu u nabavljanju filmova za tadašnje kino u Glini, čija je aparatura neoštećena pala u partizanske ruke. Tako se na platnu glinskog kinema-tografa uskoro počinju prikazivati aktualni angloamerički ratni žurnali, pa će Glinjani već za nekoliko mjeseci moći gledati savezničko iskrcavanje u Normandiji.8 Kino u Glini ubrzo postaje poprište rivalstva velikih sila jer početkom lipnja 1944. ovamo sti-žu i prvi sovjetski propagandni filmovi, poput Bitke za Staljingrad, koju dolaze gledati čitave partizanske jedinice, pa i one s udaljenih položaja.
Tih ratnih mjeseci stalnu bazu u Glini ima i Centralna kazališna družina pri ZA-VNOH-u, koja je samo te 1944. održala 168 priredbi. U njoj nastupaju tada vodeći zagrebački glumci, poput Augusta Cilića i Joze Laurenčića, mlade Irene Kolesar, ali i 17-godišnjeg Pere Kvrgića, koji tu čini svoje prve glumačke korake. Upravitelj družine je Drago Ivanišević, predratni dramaturg HNK-a u Zagrebu, koji će pokre-nuti prvi redateljsko-glumački tečaj na oslobođenom teritoriju Hrvatske, a u rujnu 1944. ovdje osnovati Glumačku školu, nakon čega će sami glumci Glinu prozvati “partizanskim Hollywoodom”.
Krajem te iste godine u kino dvorani Hotela Kasina, 18. studenog 1944., odr-žana je Osnivačka skupština Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, koja s vre-menom postaje glavni okvir okupljanja i reprezentacije srpske partizanske elite u Hrvatskoj. No, malo je poznato – kako piše jedan od osnivača društva, Branko Sučević – da je samom osnivačkom skupu prisustvovao i dobar dio naroda iz okol-nih sela, koji se puna 4 sata nije micao iz prepune dvorane, jer je poslije osnivačke skupštine slijedilo prikazivanje sovjetskog filma Duga!
Nakon uspostave vlasti Komunističke partije 1945. godine u Hrvatskoj se, kao i drugdje u Jugoslaviji, pristupilo uvođenju sovjetskog modela na mnogim područjima života, pa tako i filmske kulture. Stoga ne čudi da se prvih poslijerat-nih godina u Glini uglavnom prikazuju ruski filmovi, stari i novi, kao što su Vasilisa prekrasna (1939) i Kameni cvijet (1946), prvi sovjetski cjelovečernji film u boji. Unatoč skromnoj ponudi, kino bilježi konstantni porast gledanosti, a tako će ostati i nakon jugoslavensko-sovjetskog sukoba 1948. godine. Naime, bilo je to vrijeme domaćih Filmskih novosti, koje su postale sastavni i nezamjenljivi dio repertoara kojim je počinjala svaka kino predstava. Nema oblasti koju Filmske novosti nisu dodirnule i prikazale – od političkog života (kome je iz propagandnih razloga da-vana prednost), obnove i izgradnje zemlje, otvaranje novih industrijskih kapaci-teta, pojave novih proizvoda, kulture i sporta, do važnih i zanimljivih zbivanja van granica tadašnje zemlje.
U sastavu Narodnog sveučilišta
Akademska literatura govori da se od 1949–1955. godine u povijesti Jugo-slavije dogodilo gotovo sve što će poslije obilježiti jugoslavenski socijalizam i me-đunarodni položaj zemlje. Značajno mjesto u tom kratkom razdoblju, punom pro-turječnih procesa i događaja, zauzima Titov govor u Glini 1952., gdje je održana glavna republička proslava Dana ustanka naroda Hrvatske, kojoj je prisustvovalo preko 100.000 ljudi sa Banije i Korduna, te Posavine i Pokuplja, što ga čini jednim od najvećih narodnih mitinga koji su održani u Hrvatskoj van Zagreba. Snimatelji Filmskih novosti zabilježili su ovaj impresivni događaj, koji je značajan ne samo za lokalnu povijest i povijest kinematografije u Glini.
Liberalizacija jugoslavenskog društva početkom 1950-ih svakako je utjecala na repertoar glinskog kina, na čijem velikom platnu ponovo dominiraju američki i zapadni filmovi. U tom razdoblju nabavljen je novi kino projektor, Iskra NP1, a ubrzo je obnovljena i kino dvorana – postavljen je nagibni pod, kupljena sasvim nova i po prvi put fiksna sjedala. Dvorana je dobila moderan izgled i udobnost, a njen kapacitet iznosi 250 mjesta. Dolazi do još nekih promjena: Kasina je preime-novana u Hotel “Istra”, dok kino dobiva naziv “Matija Gubec”.
Nova prekretnica u razvoju kina u Glini bila je 1961. godina, kada je na sjed-nici Općinskog narodnog odbora osnovano Narodno sveučilište, kao posebna ustanova koja će se baviti narodnim prosvjećivanjem. Kino više neće životariti u okviru Ugostiteljskog poduzeća “Istra”, već ulazi u sastav Narodnog sveučilišta, koje postaje nosilac kulturnog i zabavnog života Gline.9 Još te iste godine Narodno sveučilište priredilo je prvo iznenađenje Glinjanima – u čast proslave Dana mla-dosti postojeća kino aparatura preuređena je u kinemaskop i održana je premijera napetog partizanskog filmaSignali nad gradom (1960) Žike Mitrovića, s tada popularnim Aleksandrom Gavrićem u glavnoj ulozi. Dobar izbor domaćih i stranih filmova, veliki i široki ekran, te kvalitetna slika i zvuk, sve su to bili elementi koji su iz godine u godinu privlačili sve veći broj publike u glinsko kino.
Već 1964. montirani su novi, suvremeniji kino projektori, Iskra KN3. Kino dvorana dobila je potpuno nove i kvalitetnije stolice, a broj sjedala povećan je na 350. Sredstva za nabavu aparature i ostalog inventara dao je republički Fond za unapređenje kinematografije, koji je prihvatio zahtjev Narodnog sveučilišta za dodjelu sredstava za kinofikaciju tadašnje glinske općine.10 Tada je nabavljeno još nekoliko manjih kino projektora (16mm), kao i automobil marke “Kombi”, koji je znatno olakšao davanje kino predstava u okolnih desetak sela, gdje postoji elek-trična rasvjeta i društveni domovi. Ovom akcijom htjelo se i tamošnjim stanovni-cima omogućiti gledanje filmova i poboljšati ukupni kvaliteta življenja.11 Filmovi se prikazuju svakog drugog tjedna, a istodobno se razmišlja o mogućnosti da se u Glini uredi ljetni kino.
Vrijedi spomenuti da je naredne 1965. Televizija Zagreb snimila dokumentar-ni film o radovima na izgradnji ceste Petrinja-Glina, koja je te godine prvi put as-faltirana. Dvije godine kasnije hotelu Kasina vraćeno je staro ime, a 1968. Branko Lentić upravo tu snima nagrađeni dokumentarac Grga– film o mladom beskućni-ku koji živi u Glini, gdje u kuglani sakuplja i slaže čunjeve, te radi razne druge po-slove da bi preživio. Kino u Glini također je obilježila blizina Odgojno-popravnog doma, za čije se brojne pitomce svake nedjelje ujutro priređivala kino predstava, no uvijek u pratnji učitelja i službenog osoblja (npr. početkom 1969. gledali su dvodijelni, osmosatni epski povijesni spektakl Rat i mir, Sergeja Bondarčuka).
Tih godina glinsko kino nalazi se na svom vrhuncu – 20. ožujka 1969. u pre-punoj kino dvorani Kasine održana je svečana premijera filma Kad čuješ zvona Antuna Vrdoljaka, zasnovanog na dnevničkim zapisima nekadašnjeg partizanskog političkog komesara, generala Ivana Šibla, o prvim danima rata 1941. na Baniji. Filmu je prisustvovao veći broj uzvanika i gostiju, a zabilježena je i rekordna posje-ta – oko 600 gledalaca. Nakon završetka premijere glinskoj publici predstavljeni su članovi filmske ekipe: general Ivan Šibl, režiser Antun Vrdoljak i glavni glumac Boris Buzančić. Mnogobrojni Glinjani srdačno su pozdravili filmske umjetnike, kao i sam film, čije su scene snimane u neposrednoj okolici Gline. Bila je to prva i za-dnja svečana premijera u Kasini jer se kino ovdje uskoro zatvara. Premda ono i da-lje ostaje u središnjoj gradskoj ulici, njegova daljnja povijest vezana je uz povijest Spomen-doma, koji postaje novo središte kulturnog života Gline. Stoga je važno objasniti kako je došlo do njegove izgradnje.
Nova moderna dvorana
Nakon što je početkom 1960-ih krenula dugo očekivana industrijalizacija Gline, lokalne vlasti počinju se baviti sjećanjem na žrtve koje su ustaše pobile u pravoslavnoj crkvi 1941., s obzirom da je mjesto masovnih ubojstava bilo neobi-lježeno više od dva desetljeća nakon rata. Želja lokalnih vlasti bila je da na pro-storu nekadašnje pravoslavne crkve, koju su ustaše nakon zločina 1941. porušile, izgradi neku vrstu spomen-obilježja koje će po formi i funkciji uzdizati bratstvo i jedinstvo. Novo spomen-obilježe (konkretno, Spomen-dom) napravljeno je tako da se pozitivno odnosi i obuhvata i glinske Srbe i glinske Hrvate, što se – kako pokazuju najnovija istraživanja – željelo postići na dva načina: prvo, kao dom kul-ture, spomen-obilježje bilo je korisno za obje nacionalne skupine, pošto je bilo mjesto gdje su se odigravale razne aktivnosti od koristi za cijelu zajednicu; i drugo, natpis na spomen-ploči ispred zgrade, kao i kip majke i djeteta na istom mjestu, nije konkretno spominjao ni jednu grupu (tj. ni Srbe ni Hrvate), niti nacionalnost počinitelja i žrtava masovnih ubojstava, već je naglasio zajednički otpor oba naro-da u ratu i njihovu suradnju u izgradnji Spomen-doma. Nije nevažno podsjetiti da svečanom otvaranju Spomen-doma 4. srpnja 1969. prisustvuje hrvatsko političko vodstvo i govori Miko Tripalo.
Od tada Narodno sveučilište djeluje unutar Spomen-doma, gdje je smještena velika i moderna kino dvorana s najnovijom aparaturom i 400 sjedala. Unatoč po-četnim kadrovskim, organizacijskim i financijskim poteškoćama, Narodno sveuči-lište već 1971. bilježi u kinu preko 50.000 gledalaca. Po broju posjetilaca na prvom mjestu od domaćih je U gori raste zelen bor, a od stranih Dr Živago. Film je jedina stalna razonoda Glinjana, pa Narodno sveučilište vodi izuzetnu brigu o filmskom repertoaru. To potvrđuje i podatak da je 1975. godine 170 filmova (od čega 20 domaćih) gledalo čak 55.293 posjetioca, što je za 3.185 više nego u prethodnoj godini. No, filmskim projekcijama sve veću konkurenciju počinje praviti televizija, na čijim ekranima tih godina dominira popularna serija Pozorište u kući (1972-1975), koju režira rođeni Glinjanin Dejan Baja Ćorković.12
Narodno sveučilište priređuje filmske tribine, gostovanja kritičara i glumaca. Film je dobro zastupljen u programu škola, a organiziraju se i dječje matineje. U Spomen-domu 1976. godine gostuje Veljko Kovačević, španski borac, partizan i general, po čijem romanu Kapelski kresovi je snimljena istoimena serija, koja govori o dramatičnom rastu narodnog ustanka 1941. godine u Gorskom kotaru i Primorju. Iduće 1977. kino dvorana Spomen-doma bit će ispunjena do zadnjeg mjesta jer je na premijeru pustolovno-dječjeg filma Hajdučka vremenadošao Boris Dvornik, kojeg su Glinjani u svom gradu mogli pozdraviti dugotrajnim aplauzom. Dvije godine kasnije održane su još dvije premijere – Pakleni otok (1979) Vladi-mira Tadeja i Godišnja doba(1979) Petra Krelje, kojima su prisustvovali pojedini glumci i oba režisera.
Osamdesete – vrhunac posjete
Početkom 1980-ih nastavljena je tradicija Narodnog sveučilišta da glinskoj publici prikazuje ostvarenja s Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli i Međunarodnog filmskog festivala u Beogradu. Za vrijeme trajanja ovih revija (u Glini popularno zvanih Mini-Pula i Mini-FEST), mnogobrojnim posjetiocima pružena je prilika da vide najnovije filmove domaće i strane produkcije. U redovnom repertoaru glinskog kina rekorde gledanosti bilježe filmovi Variola Vera (1982) Gorana Markovića i Otimači izgubljenog kovčega (1982) Stevena Spielberga, koji igraju u dvostrukoj satnici tri dana za redom. Osim filmskih plakata, mnogi još pamte neopisive gužve i redove pred blagajnom, preprodavače karata i ljude koji su pregledavali karte, kao i sve one kojima je gledanje filmova i filmskih junaka bilo nezamislivo bez kokica, kikirikija i sjemenki.
Naredne 1983. kao gosti glinskoj publici predstavili su se režiser Nikola Babić i glumac Slobodan Milovanović, koji su se osvrnuli na Medeni mjesec, kriminali-stičku dramu nabijenu erotskim prizorima, koja je djelomično snimana u okolici Gline.13 Ipak, najznačajniji kulturni događaj tog vremena bilo je svečano obilježa-vanje postojanja 700 godina grada Gline, čija je središnja manifestacija bio sim-pozij “Glina 1284 – 1944 – 1984” održan u Spomen-domu početkom listopada, poslije kojeg je slijedila još jedna revija filmova s pulskog festivala. U najavljenom programu nalazilo se čak deset najnovijih domaćih ostvarenja, koji će završiti prikazivanjem filma režisera Rajka Grlića U raljama života, čiji je dolazak također najavljen. Ovdje valja istaknuti značajnu ulogu svestranog Mirka Klobučara, koji je svojim dugogodišnjim i predanim radom u Narodnom sveučilištu obilježio po-vijest kina u Glini.14
Iako je na svim poljima društveno-ekonomskog razvoja Gline vidljiv njen napredak i ona krajem 1980-ih razvijenija nego ikada, sve je manje onih koji su zainteresirani za filmove i filmsku umjetnost. Prvi znaci pada popularnosti kina uočeni su već s pojavom videoteka. Pokušalo se parirati pojačanom reklamom, no negativni trendovi su nastavljeni, čak i nakon adaptacije i preuređenja kino dvorane 1988. godine, kada je zamijenjen pod i presvučena sjedišta, te uređeni zidovi. Uskoro je smanjen broj filmova i predstava, a u siječnju 1989. pojavila se još jedna konkurencija – Omladinska televizija Glina, koja je počela emitirati šest sati programa dnevno s ciljem da osigura građanima Gline i prigradskih naselja najaktualnije informacije o zbivanjima na tom području.15 Iako je OTVG i od strane Televizije Zagreb ocijenjena kao prvi ostvareni ozbiljniji koncept lokalne televizije u republici, koja se zasniva na vlastitom programu za razliku od brojnih drugih koji uglavnom prenose programe satelitskih i drugih video programa, bila je to slaba utjeha za kino u Glini. Unatoč svemu, vrata kina ostaju otvorena, sve do ljeta 1991.
Raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili nakon tog raspada, trajno su obi-lježili živote ljudi na ovim prostorima. Tih godina mnoga kina su zatvorena ili su jednostavno prestala da postoje. U tom smislu, ni Hrvatska nije bila izuzetak, čija je kino mreža svedena ispod stotinu kino dvorana. Svakako da je tome doprinio i početak ere digitalnih tehnologija, koje su zavladale cijelim svijetom, pritom trajno promijenile filmsku industriju. No, kakva je bila daljnja sudbina kina u glin-skom Spomen-domu? Poslije tragičnog i traumatičnog iskustva s početka 1990-ih, lokalne vlasti u Glini 23. rujna 1995. donose odluku da se Spomen-dom preime-nuje u Hrvatski dom, a taj dom smjesti na poprište ustaškog zločina i porušene pravoslavne crkve.16 Slijedi dugogodišnje negiranje zločina u crkvi, a odnedavno i zabrana komemoriranja žrtava. Iako je jasno da je riječ o zloupotrebi časnog ime-na Hrvatski dom, lokalne vlasti se ne obaziru, već planiraju ove godine obnoviti rad kina, ne razmišljajući pritom kakvu izvitoperenu sliku o sebi šalju u svijet. No sasvim dovoljnu da se na kraju zapitamo, i to ne samo filmskim rječnikom – Glina, Quo Vadis?
1 Ljubomir Micić, Radio, “Film i zenitistička okomica duha”, Zenit, God. 3, br. 23, 1923., str. 2-5
2 U sklopu svog boravka u Zagrebu i Savskoj banovini, kralj Aleksandar je također obišao Baniju i Kordun. Tog dana posjetio je Sisak, Petrinju, Glinu, Topusko, Vrginmost, Vojnić i Karlovac.
3 Prema nekim izvorima, Emil Paulić i Vilim Verić, poznati glinski mađioničar, imitator, iluzionista i ventri-lokvista, još ranije su prikazivali filmove u Glini, no nije im pošlo za rukom da otvore stalno kino.
4 U travnju 1937. nastavnički savjet Realne gimnazije u Glini zabranio je đacima pohađanje kino predsta-va, sa motivacijom da kino kvari mladež.
5 Navodno je Šušnjar davao filmove i u poznatom Svratištu “Janje” koji je također bio u njegovom zakupu.
6 U noći 13. maja 1941. ubijeni su, bez nekog neposrednog povoda, gotovo svi glinski Srbi stariji od 16 go-dina koji su prethodnih dana i noći bili hapšeni po svojim kućama u Glini, prema jednom kompetentnom izvoru “373 pravoslavca muškog roda“ (što ne treba poistovjećivati s drugim masovnim zločinom u Glini, onim u pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941. godine, kada su stradali srpski seljaci s područja susjednog kotara Vrginmost, prethodno obmanuti pozivom na pokrst).
7 U pratnji Pavelića bio je dr. Mirko Puk, predratni glinski odvjetnik i ustaški ministar pravosuđa i bogo-štovlja, nalogodavac masovnih zločina nad Srbima u Glini i glinskom kraju 1941. godine.
8 Važnu ulogu u uspostavi kinematografa u Glini 1944. imao je Ante Šešerin, istaknuti član Gradskog NOO Glina, koji je bio upućen u sve tajne rukovanja kino aparaturom. On će i nakon rata dugi niz godina biti kinooperater, a pomagat će mu sinovi Đuro i Vlado.
9 Prvi direktor Narodnog sveučilišta bio je Mićo Maričić, koji je posebnu pažnju posvetio djelatnosti i ra-zvoju kina.
10 Dugi niz godina predsjednica Fonda za unapređenje kinematografije SRH bila je Anica Magašić, koja je 1944. u Glini značajno doprinijela održavanju prvog Zemaljskog savjetovanja prosvjetnih radnika Hrvat-ske, prvog takve vrste u Jugoslaviji.
11 Veliki doprinos u kinofikaciji okolnih sela dali su Ivan i Pavao Klobučar, Đorđe Đuričić i Vlado Šešerin.
12 Dejan Ćorković (Glina, 1930. – Beograd, 1998.), sin je poznatog glinskog trgovca Petra Ćorkovića, koji je tragično stradao 13. maja 1941., jednako kao i Stojan Šušnjar.
13 Malo je poznato da je tri godine ranije Nikola Babić ovdje pripremao scenarij i režiju dokumentarnog filma Šamarica, o narodnom ustanku 1941., koji je ostao nerealiziran. Isto važi za još jedan filmski pro-jekt, Demonja, kojeg su nastojali ostvariti književnici Milan Nožinić i Đorđe Đurić s režiserom Vladimirom Tadejom.
14 Razvoju filmske kulture u Glini svoj doprinos dali su i Đuro Tintor, Mirko Korica, Ana Mikšić, Đoko Bekić, Stevo Kuka i Mile Letica, mahom prosvjetni radnici, koji su u različitim razdobljima vodili Narodno sveuči-lište, kao i Petar Roksandić, kinooperater od sredine 1980-ih godina.
15 Osnivač televizije bila je Općinska konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske – OK SSOH Gli-na. Veći dio tehnike i opreme, kao i prostor, mladim televizijskim entuzijastima ustupio je glinski fotograf i vlasnik videoteke, Damir Brkić.
16 Igor Mrkalj, “Zloupotreba časnog imena ‘Hrvatski dom’”, Novosti. Samostalni srpski tjednik, Zagreb, broj 786, 9. siječnja 2015., str. 4-5