Dosje Stepinac. Rasprave o notornom (6)
SVECI
Decembar 2015
Ne znamo kakvo će biti mišljenje komisije koja će odlučivati o Stepinčevoj svetosti, ali s velikom sigurnošću možemo reći da je uvaženi sluga Božji, kardinal Stepinac, znajući za kolone seljaka sa Kozare, koje ustaška vojnica nenaoružane dogoni u žicu na Savi u tom trenu sa svog trona na Kaptolu sišao među samrtnike i stao, kao Maksimilijan Kolbe, na čelo kolone srpskih stradalnika, nikakva komisija danas ne bi bila nužna ni potrebna
Bolje upućeni mogu na sajtu Hrvatske Provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca pronaći sljedeću biografiju (da ne kažemo životopis) svetog Maksimilijana Kolbea:
„Maksimilijan je rođen 1894. kao Poljak bez narodnosti. 200 godina prije, Poljska je podijeljena između Rusije, Pruske i Austrije. Kao mladi sin siromašnih tkalaca, Maksimilijan je sanjao o tome kako će postati veliki vojnik i osloboditi svoju domovinu. No, s 14 godina, taj se mladić pun ideala odlučio pridružiti franjevcima konventualcima. Dok je kao bogoslov studirao u Rimu, Maksimilijan je na napade protiv Crkve reagirao, zajedno s nekolicinom svojih kolega bogoslova, osnivanjem novoga duhovnog pokreta. Nazvali su se ‘Vitezovima Bezgrešne’ i potpuno se posvetili Djevici Mariji, kako bi ostale poveli k Presvetom Srcu Isusovu.
Taj se pokret Vojske Bezgrešne (VB), koji je započeo 1917. godine, ubrzo proširio, a Maksimilijan je dobio dopuštenje započeti s apostolatom, kako bi proširio evangelizacijske napore VB. Naposljetku se to djelo toliko proširilo da je izgrađen novi samostan i nazvan ‘Gradom Bezgrešne’ – Niepokalanow. S više od 600 fratara koji su predano radili, Maksimilijanova je zajednica bila ne samo najveća redovnička kuća na svijetu, već je i objavljivala najčitanije dnevne novine na poljskom jeziku.
S dubokom ljubavlju prema misionarskom poslanju Reda, Maksimilijan se sa šačicom fratara uputio u Japan te godine 1930. u blizini Nagasakija uspostavio izdavačku službu. Služba evangelizacije cvjetala je sve do početka Drugoga svjetskoga rata. Maksimilijan se vratio u Poljsku, gdje se zajedno sa subraćom brinuo za potrebe prognanika i ranjenih vojnika. Budući da je uživao veliki utjecaj među svojim narodom, Maksimilijana su nacisti smatrali opasnom prijetnjom. Stoga su ga uhitili, zatvorili te napokon poslali u koncentracijski logor u Auschwitzu.
Ondje je, nakon teških mjeseci prisilnog rada, Maksimilijan, kao mučenik ljubavi, ponudio svoj život u zamjenu za život brata zarobljenika, oca obitelji. Zajedno s još devetoricom muškaraca, zatvoren je u bunker, osuđen na smrt glađu. Dana 14. kolovoza, njegov je život okončan smrtonosnom injekcijom.
Sveti Maksimilijan Kolbe proglašen je svetim 1982., na 800. obljetnicu rođenja svetoga Franje te je proglašen zaštitnikom ‘našega teškoga doba’”.
Ima li život (a poglavito smrt) ovog novovjekog mučenika neku naročitu vezu s nama, današnjima i ovdašnjima? Kako je i zašto je nesretnik zalutao među spise i napise, koji se bave notornim stvarima, zgodama i događajima, takvima o kojima se ne raspravlja, koje su nedvojbene, koje se podrazumijevaju, o kojima nema rasprave jer su neosporne? Da nije G.B., taj nepodnošljivi autor (a k tome i ateista) naumio da dovede u sumnju čak i jedan tako veličanstven čin kakav je podvig tog divnog franjevca?
Ništa od toga građani, herojstvo tragičnog sveca zavređuje samo divljenje i iskreno poštovanje prema žrtvi, koja svakog ostavlja bez glasa. No Kolbe svakako nije jedini junak u dugoj historiji Crkve pa ga njegovo plemenito djelo, samo po sebi, u našu raspravu ne bi dovelo da nema nekih drugih podudarnosti (i još više razlika). U vremenima, naime, u kojima je živio i umirao konventualac u Aušvicu imali smo i mi u Zagrebu svog pretendenta na nebesa, blaženog kardinala Alojzija Stepinca te je red da se razmotre sličnosti, koje povezuju, i razlike, koje dijele, ovu dvojicu Božjih slugu.
Povezuje ih nesumnjivo pripadništvo katoličkoj crkvi i gorljiva privrženost svojoj vjeri. Bili su sličnih godina i živjeli u istoj epohi, a ako je to nekome važno da kažemo i da su obojica slavenskog roda (Nazor bi rekao „slavenstva smo drevnoga čest“ – onaj stari Nazor čiji su kip, djelo kipara Štefa Gračana, na poljani ispred Vrhovnikove kuće na Tuškancu u Zagrebu devedesetih godina neandertalci i drugi praljudi srušili u glib). Ima, vjerujem, još sličnosti, ali ih (za potrebe ovog teksta) možemo zanemariti budući da u povijesti znade biti trenutaka i prigoda kad su razlike veće od sličnosti. To se upravo dogodilo junacima naše tužne pripovijesti. Slučaj je valjda htio da poljski fratar iz nekog razloga završi kao sužanj u nacističkom logoru, a da istodobno, tj. u istim časovima, danima, tjednima, mjesecima i godinama, blaženi Alojzije Stepinac bude vrhovni pastir nad stadom, nad pastvom u Hrvatskoj. I ne samo to, već je isti taj slučaj uredio i da u Hrvatskoj u tom času skoro četiri duge godine postoji i „radi“ (pod parolom „Rad oslobađa“ ili “Rad, red i stega”) ustaški koncentracioni logor Jasenovac. Je li naš (hrvatski) kandidat za prijem među svece bio u Jasenovcu (pardon Aušvicu)? Je li tamo zaglavio, je li ga ubila glad? U žici logora „C“ (u Jasenovcu) od glada je skapao / svisnuo starina Oton Gavrančić i brojni drugi kosturi.
Nije ih (Gavrančića i stotine tisuća drugih) ubio Stepinac – grakću popovski historici kao da je ikad itko tako nešto somnanbulno rekao. Dapače, on je (tadašnji nadbiskup) čak išao osobno kod Pavelića da spasi, na primjer, svog kanonika kad je dotični Pavao Lončar na kratko dopao logora (o tome podrobnije vidjeti kod Zvonimira Kulundžića u monografiji o Slavku Kolaru), ali nije išao gazdi ustašije na noge da spasi slovenske katoličke svećenike, zatočene i ubijene u žici logora na Savi.
Predugačak bi bio popis imena koje nadbiskup nije spasio. I na tom mjestu još jedna sitna nejasnoća, da ne kažemo pitanje. Je li Stepinac pored svega ostalog bio također i biće politike, zoon politicon? Crkveni historici (spomenimo od starijih samo Benigara i od novijih Krištu) to će odrješito zanijekati, ali jedan svakako meritoran svjedok (Vladko Maček) u svome poratnome dnevniku, objavljenom u Londonu, na 126. stranici kaže da je na izborima 1935. godine “Stepinac glasao za HSS”. Zašto bi (bilo tko) izlazio na izbore ako ga politika ne zanima, ako se njome nikako ne bavi? Ali odmaknusmo se od srca stvari umjesto da mu se (srcu) primaknemo.
Možemo li, bar u mašti, zamisliti Maksimilijana Kolbea kako ide kod Hitlera da moli za spas nekog jevrejskog/židovskog djeteta? Ne možemo jer se to nije dogodilo i nije se Kolbe odvezao do Firerovog ureda i kancelarije, nego je ušao kroz kapiju Osvjencina da iz tog pakla na zemljicu čarnu više ne izađe, već da se uspenje direktno u raj, među svetačku čeljad i druge anđele. Sad bi, evo, i naš Alojzije u tu družinu, Alojzije koji nije htio da se kao stari Nazor pridruži partizanima, a ni kao sveti Kolbe logorašima na ulazu u gasnu komoru.
Papa Franjo navodno namjerava da u dogledno vrijeme ustanovi mješovitu katoličko – pravoslavnu komisiju (sastavljenu od vrsnih znalaca) čija bi zadaća bila da razmrsi sve nedoumice i protuslovlja vezane za uzoritog kardinala i njegovu ulogu u Drugom svjetskom ratu, a napose za odnos prema srpskom pučanstvu u tom žalosnom razdoblju e da bi njegovo eventualno proglašenje za sveca proteklo bez ikakve mrlje. Nije, međutim, ova stvar vezana samo za nebesku sudbinu negdašnjeg zagrebačkog nadbiskupa. Navodno da bi eventualni pozitivni nalaz komisije bio dragocjeni prilog Papinom ekumenskom nastojanju, ponajviše pronalaženju zajedničkog jezika sa Ruskom pravoslavnom crkvom, sestricom srpske crkve. Nije prirodno, normalno ni logično, da odnosi dviju najvećih kršćanskih crkava ovise o liku i djelu jednog jedinog čovjeka.
Ne znamo naravno (a ne zna ni Papa) kakvo će biti mišljenje narečene komisije sve ako do njenog posla jednom i dođe, ali s velikom sigurnošću možemo reći – da je uvaženi sluga Božji, kardinal Alojzije Stepinac, znajući za kolone seljaka sa Kozare, koje ustaška vojnica nenaoružane dogoni u žicu na Savi da bi ih sprovela na Granik, a potom u silne jame u Gradini – da je, dakle, uzoriti u tom trenu sa svog trona na Kaptolu sišao među samrtnike i stao, kao Maksimilijan Kolbe, na čelo kolone srpskih stradalnika, nikakva komisija danas ne bi bila nužna ni potrebna. Ne bi imala šta da radi, Srbi bi ga sami izglasali za sveca. Ali on nije stao, kolona je u smrt otišla bez njega. Malodušnog kandidata za besmrtnost, koji nije imao snage da se sažali kao Kolbe nad neznanim ocem obitelji i njegovom dječicom.