Pet godina od potresa koji je brisao granice
BANIJA – IZMEĐU OBNOVE I ZABORAVA
/ FOTO: Sandro Lendler
Januar 2026
Država je pojačala ritam obnove, želeći sustići ono što je propustila u prethodnoj fazi pa se u skladu s tim i vladin potpredsjednik Branko Bačić fotografira ispred zgrada podignutih za stradale. Preostalo je na Baniji, međutim, dosta onih po zamjenskim smještajima. Ovaj kraj nema ništa manje smještajnih kontejnera i kamp-kućica od najizrazitije turističke naše regije, osim što i oni već dotrajavaju
Da se prije četiri ili pet godina nekako biralo istinsko srce Hrvatske, glasovi publike nesumnjivo bi ga locirali na Baniji. Tamo se tad okupljalo najviše emocija i topline, iz svih krajeva ove zemlje, a jednako je ta pozitivna energija pritjecala i s one strane državnih granica, od Bosne i Srbije i Slovenije. Banija, dabome, za takvu je poziciju najprije morala gadno, šokantno nastradati. I, što nije manje bitno, ta je nedaća morala ravnomjerno pogoditi sve njezine ljude bez razlikovanja po, recimo, etničkoj osnovi. Neki drugi parametri nikad se ne mogu izbjeći, poput činjenice da ni potres ne pogađa isto sirotinju i dobrostojeće slojeve.
No za prvu ruku, zemljotresna je kataklizma neselektivno polomila krovove nad glavama mnogih između njih, sve od Petrinje do Gline i okolnih sela. Prije negoli su stigli bolje porazmisliti o demografskim specifičnostima toga kraja, značajno napučenog življem srpske nacionalnosti, ljudi su upomoć Baniji pohrlili iz Slavonije, Like, Zagreba, Dalmacije, odsvukud. Iskazana empatija i solidarnost bile su najbliže moguće ljubavi, koliko je ona uopće politički ostvariva. Da povod nije bio tako bolan i zastrašujući, dandanas bismo te mjesece slavili kao društveni trijumf diskontinuiteta u već standardnoj netrpeljivosti, cinizmu, osvetoljubivosti.
Pet i kusur godina nakon potresa, odnosi ponovno imaju izgled staroga normalnog, ali ne samo kad su posrijedi međunacionalne relacije. Obnovu kuća, kao pitanje svih pitanja, određuje u prvom redu administrativni okvir, a on izgleda tako da je prve dvije godine uglavnom proćerdao, e da bi onda počeo bolje funkcionirati. Po našem dolasku u Glinu sredinom proteklog mjeseca, prije nego što se otputimo po selima, o tome i drugim problemima Banije razgovarat ćemo prvo s Ljubom Vrgom i Igorom Mrkaljem iz Srpskog narodnog vijeća. Ugostili su nas u novom Srpskom kulturnom centru „Josif Runjanin“, nazvanom po slavnom kompozitoru koji je upravo u ovom gradu sredinom pretprošlog stoljeća uglazbio i buduću hrvatsku himnu. Dok nam domaćini s ponosom pokazuju mogućnosti novouređenog zdanja SKC-a, mi pak već lagano pocupkujemo od nestrpljenja. Njih dvoje, naime, u izravnom su kontaktu s ljudima na okolnom terenu – zapravo s lokalnim stanovništvom koje i dalje prolazi kroz proces obnove oštećenih kuća. A velikih je problema ta ista populacija, dakle posebno banijski Srbi, imala i prije potresa.
Rečeno samo uzgred, i prigodno dok se osvrćemo na SKC, te je muke nemoguće previdjeti gledajući kroz prozore te zgrade na susjedni Hrvatski dom. Za one koji ne znaju, napomenut ćemo samo da da je ta ustanova otvorena krajem 20. stoljeća u objektu koji je do 1995. godine bio Spomen-dom posvećen stradanju ovdašnjeg srpskog stanovništva za Endehazije. Izgrađen je 1969. godine na mjestu pravoslavne crkve koju su ustaše 1941. napunile Srbima i zapalile, a nakon svega i raščistile poprište zločina do zadnje cigle, zvona i kosti. Nisu tu sagradile ništa posvećeno Hrvatskoj, ali je netko valjda ovako i završio taj posao, svega pola stoljeća kasnije.
Vratit ćemo se ovdje na SKC i ostalo, ali za početak ipak dajmo prednost onima zbog kojih smo najviše posjetili Baniju (i) ovaj put, te koji su generalno još uvijek u prvom planu. Država je više nego osjetno pojačala ritam obnove, želeći sustići ono što je propustila u prethodnoj fazi, pa se u skladu s tim i nadležni vladin potpredsjednik Branko Bačić u novije doba često fotografira ispred zgrada podignutih za stradale. Preostalo je na Baniji, međutim, dosta onih po raznim zamjenskim smještajima. Ovaj kraj nema ništa manje smještajnih kontejnera i kamp-kućica od ma koje najizrazitije turističke naše regije, osim što i oni već dotrajavaju.
U samoj Glini, iza mjesnog Doma zdravlja, nailazimo na jedno uzor-naselje za privremeni smještaj postradalih, sa sedamdesetak montažnih objekata u nizu za one koji nisu morali ili mogli ostati na svojim imanjima u mobilnim kućama. No po obližnjim selima izgleda to bitno sumornije, svakako uz manje optimizma. Idemo zato dalje, mimo glavnih prometnica, u smjeru ničega posebno, tamo gdje se rijetko zalazi, pa ćete stanje prepoznati i po tome što partizanski spomenici opstaju na svome mjestu. Odabiremo cestu prema Dvoru, ali ubrzo skrećemo istočno, prema selu Kozaperovica, te se zaustavljamo kod jedne stare štale i kontejnera čiji zidovi imitiraju drvenu gradnju, reklo bi se tradicijsku. Svejedno, uza nj je novo gradilište, cigleni objekt s netom podignutim krovom, mada ostavljenim pod letvama i folijom bez crijepa. I zidovi su mu nekako čudni: s pogolemim vanjskim mrljama od vlage, dobrano nakvašeni. Januarska magla i blato dodatno podcrtavaju taj detalj, a odmah zatim saznajemo da sam takav laički utisak nije ni slučajan ni sasvim bezazlen, kakvim bi se možda učinio i nama samima.
Danica Vujaklija
Vrata kontejnera otvara nam Danica Vujaklija koja tu živi s mužem, ali njega ovaj čas nema da ispriča kako je baš jučer, eno, kantom izbacivao vodu iz potkrovlja nove kuće. „Govorila sam mu da se ne penje, star je, ali nije me slušao“, kazuje ona, „jer se moralo puno toga izbaciti da ne uništi gradnju. Predugo to tako stoji. Nešto su opet započeli, iako je sve sporo, a i grešaka ima.“ Upire prstom u terasu koja im ondje samo smeta, u nepravilno izveden odvod, u bunarsku cijev na krivoj poziciji, u prekratak krovni napust koji bi fasadu štitio od namakanja. Kaže da je muči sekiranje oko toga iz dana u dan – čitava joj zadnja jesen prođe tako.
Da je riječ samo o par mjeseci čekanja, još i nekako, ali one tamne mrlje očito nisu ostale isključivo od kiše i njezina zapljuskivanja. Ne budi nam teško, uspentrali smo se po ljestvama i zavirili pod krov, pa spazili ostatke goleme lokve koja je tu ležala možda i tjednima, cijedeći se kroz unutrašnjost zidova. Poslije ćemo doznati za okolnosti zbog kojih obnova traje predugo, ne samo u slučaju bračnog para Vujaklija u Kozaperovici. Ugovorni partneri vlade, dabome, u pravilu angažiraju podizvođače, a čitav sektor umrežen je po principu više uglavljenih suradnji odjednom, za većinu aktera koji na koncu ne mogu posvud stizati blagovremeno.
Nova kuća obitelji Vujaklija
Oni tako sebi osiguravaju više posla i zarade, ali klijenti koji su ipak žrtve elementarne katastrofe, zbog toga duže čame po limenim kutijama što im zamjenjuju dom. Nešto dalje prema istoku do sela Mali Gradac, cestom u sve gorem stanju, u jednom takvom objektu zatičemo Mirka Šukundu. Kontejner je sićušan, niti desetak kvadrata, a sa strane se na nj naslanja plavobijela kabina kemijskog zahoda. Nagore pak strši satelitska antena, a iz prednje kontejnerske stijenke izbija sulundar Mirkove furune – pućka dim pa ne može biti zabune je li domaćin kod kuće. Prije nego što ćemo ući, pogled spontano pada na spomenik ispred škole preko puta.
Škola umjesto prozora ima mračne duplje, tratina uokolo je zapuštena, stara metalna ograda velikim dijelom iskrivljena te povaljena. Spomenik je ostavljen u ljutome postapokaliptičnom ambijentu, iako se to ne odnosi na potres, koliko na egzodus Srba iz Hrvatske prije nešto više od 30 godina. Otad nema ni djece, a brončani ustanik s puškom diskretan je kao na mrtvoj straži. No pride mu je odnedavno dodan i prizor breze skršenih grana, očito uslijed leda i snijega, zimskog vala koji je proteklih tjedana stisnuo i ovaj ubavi kraj. Svježi lomovi bijelih grana nalikuju ranama, ali tako je i s uništenim školskim pročeljem, tako je na Baniji općenito. Takva je i Šukundina stara kuća koju drvena taraba dijeli od kontejnera, a na kojoj je nakon potresa istaknuta zabrana upotrebe. On nipošto nije dao da je sruše i na njezinu mjestu podignu još jedan tipski objekt poput onog u Vujaklija. Jasno, tu je počeo njegov dodatni udes, pa sad ostaje u kontejneru do daljnjeg, ne zna se koliko, da u totalnoj neizvjesnosti čeka na nekakvo treće rješenje, možda bar veći, komforniji kontejner.
„Ovaj mi je na početku dao SNV, a kasnije mi je Branka Bakšić Mitić rekla da će mi dovesti malo veći“, spomenuo je Šukunda i zamjenicu gradonačelnika Gline iz redova srpske manjine, uz ostalo i jednu od organizatorica ispomaganja stradalih, a kroz udrugu „Ljudi za ljude“. No koliko god organizacija bilo, posla ima više nego što se stiže, pa je i Mirko Šukunda samo na popravak krova ovog kontejnera, kad mu je jednom procurio, čekao dvije godine. Pogledavamo se u nevjerici, mi reporteri – obnova traje tako dugo da je već i privremeni smještaj morao biti obnovljen. Otpuhujemo na to ljutito, sjedeći kod Mirka u kontejneru, a on pita želimo li da odškrine vrata. Ispričava se što je peć naložio toliko da nam se u minuti isušuju blatne fleke po nogavicama, ali čovjek tako voli, i zato sjedi tik uz nju, pa baš ako nekad pretjera, onda samo pusti da vrelina sune vani na studen. Goriva ima koliko god treba, svud je naokolo šuma, i dok ovdje potpisanom novinaru vrelina prijeti da ga obori sa stolice, svejedno ga prožima blaženstvo spoznaje da i Mirko Šukunda ima svoje veselo izobilje nečeg.
Mirko Šukunda
Odatle vratit ćemo se u Glinu, ali samo da produžimo na onu stranu prema Topuskom, rubnom predjelu Banije koji se nekoć vodio pod glinskim područjem, a onda je pripojen Kordunu. Zastajemo na groblju u Gornjem Selištu, gdje se vidi manifestacija onoga što u bitnom određuje Srbe u čitavom kraju – raskol između njihovih predstavnika ili organizacija. Kontekst toga ipak nadilazi prostor kojim ovdje raspolažemo, pa ćemo se zadržati samo na toj poražavajućoj konstataciji, a govorimo o stanju koje obilježava tolike odnose na Baniji. Do pucanja je došlo među već spomenutim subjektima, SNV-om te SDSS-om, i krugom oko dogradonačelnice Bakšić Mitić.
Na groblju ističu se dva središnja krsta, visoki i viši, ali oba posvećena istim srpskim civilima ubijenim 1995. u Oluji, tako da se i njima današnji srpski predstavnici obraćaju odvojeno. Zbog raskola i glinski SKC ostaje bez izraženije posjete, kao što su nam objasnili Vrga i Mrkalj, a te podjele još su uočljivije kad ih se stavi uz opisano suosjećanje prema Baniji iz ostatka Hrvatske. Nismo u poziciji ni raspoloženju da o tome donosimo svoj sud, promatrajući sukob isključivo sa strane i posredno, iako dojmovi prizivaju sjećanje na poneka znana historijska iskustva s previranjem među ovdašnjim Srbima, pa i na određena kvalitetna rješenja.
Za kratku digresiju, ovom novinaru pada na um razgovor što ga je prije nekoliko mjeseci vodio sa Slobodanom Uzelcem za časopis „Poma“ u izdanju Vijeća Srba u Dubrovniku. Taj nekadašnji visoki komunistički kadar, pa predstavnik Srba u Hrvatskoj i potpredsjednik Vlade RH, prenio je tad kako mu je akademik Dejan Medaković jednom pričao o osnivanju Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Glini potkraj 1944. godine. Pravi razlog za taj potez Komunističke partije, po njegovim riječima, bio je nalaz da banijski Srbi pokazuju kolebljivost između partizana i četnika, te su komunisti željeli dokazati da misle i na etnokulturni njihov identitet. Tragom upozorenja da emisari popa i četničkog vojvode Momčila Đujića i dalje tamo ostvaruju izvjesni utjecaj, pogurali su osnivanje SKD-a koje će se otkriti kao pun pogodak. Nije ih uljuljkalo to što su dotad već nebrojeni Srbi-partizani s Banije ratovali i protiv četnika, jer su znali da se takve dinamike nikad ne smije zapuštati. Poslije je partija zasrljala u nekim drugim svojim odnosima, doduše, ali s ovim definitivno nije bila omanula ni za jotu.
Ako ništa drugo, ta nas epizoda svakako uči da nijedan društveni proces nikad nije sasvim dovršen, nego se vremenom razvija, mijenja, propada ili napreduje, pa ga se uvijek mora tretirati brižno – ako je iole važan. Dok prebiremo aktualije u SKC-u, gdje se sad nalazi i glinski pododbor Prosvjete, netko među nama spominje i onu čuvenu forsiranu dilemu: Banija ili Banovina. Jezični svrab u Hrvatskoj koji pogoni tu vrstu nametnutog spora nije realizirao većinu svojih ludosti, pa vjerojatno neće uspjeti ni ovu, ali tendencija ne jenjava. Možemo se i moramo rugati takvim aktivnostima, samo ne treba povjerovati da će obnoć nestati same od sebe.
Hrvatske vlasti, na primjer, onomad su se žive polomile da u ove krajeve nasele što više hrvatskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, pa se svojski ulagalo i u otkup praznih srpskih kuća. To je u ovim krajevima bila jedina recentnija zaista planirana zamjena stanovništva, premda nju nikad ne spominju desničari opsjednuti navodnom globalističkom urotom u tim stvarima na interkontinentalnoj razini. Uglavnom, taj program Hrvatske uspio je samo djelomično – Srbi su u većoj mjeri otišli, ali u neka doba su počeli odlaziti i Hrvati, a to se nije zaustavilo do dandanas. Ljuba Vrga, koja puno radi i na terenu, s ljudima u nevolji, između ostalog nam prepričava da su nekoć u glinsku srednju školu ujutro išla samo djeca iz obližnjih sela, toliko ih je bilo. Poslijepodnevna smjena bila je odvojena za one koji dolaze iz bližeg, tj. mahom za gradsku djecu. Danas nije lako ni vidjeti dijete u Glini, kad se ovako nakratko dođe, a o selima da ne govorimo, ali demografski suicidalna hrvatska politika svejedno se nastavlja, pa Srbi ovdje i dalje jako teško mogu dobiti ikakav posao u javnim službama.
I o tim selima i seljanima napisao je Igor Mrkalj, po vokaciji povjesničar, pregršt članaka objavljenih u tjedniku „Novosti“ proteklih godina, a nešto poput galerije istih ljudi iz Banije, kao i Korduna ili Like, u istim novinama redovno objavljuje kolega Vladimir Jurišić. Pa, da se vratimo tamo gdje smo stali prije ovog – na groblje u Gornjem Selištu. S njega krećemo dalje, zalazimo u međuprostor između pravaca za Dvor i, zapadnije, k Topuskom, jednim od neodržavanih puteva kojim očito ne protiče mnogo prometa. No utisak nas vara, ustvari, jer ovdašnje dnevne kamionske tonaže ne bi se postidjela ni kakva metropolska industrijska zona.
U blizini, prema granici s BiH, nalazi se privatni kamenolom iz kojeg teretna vozila stalno odvoze eksploatiranu građu, ali mještanima zauzvrat nitko ne održava cestu. Štoviše, dio nje nikad nije asfaltiran, i tu ne pomažu apeli ni pritužbe, već godinama. Sad je koncesionar stanoviti Turković, a kad smo prvi put čuli za taj rudnik, početkom prošlog desetljeća, držao ga je Željko Žužić, onaj koji će pasti u obimnoj krim-istrazi nad bivšom sisačko-moslavačkom županicom Marinom Lovrić Merzel. Ukratko da podsjetimo: podmitio ju je sa 100 tisuća eura da bi ga pripustila u suvlasništvo županijskog cestarskog poduzeća, ali teško da je održavanje prometnice do kamenoloma bilo prioritet ijednome od njih dvoje. Pritom valja znati da je tajkun Žužić svoju karijeru započeo kao – vozač kamiona. No otišao je taj dvojac, a na ovome se prašnjavom drumu ništa nije promijenilo, iako se njime često voze i grupe ratnoveteranskih korisnika nedalekog državnog lovišta Prolom, urešenog komfornim smještajnim objektima i formalnim autoritetom znanstveno-nastavnog poligona Agronomskog fakulteta u Zagrebu.
U selu Buzeta uza samu cestu zatičemo Ljubišu Mudžeku pred obiteljskom kućom koju nije drmao potres koliko to čine kamioni u prolazu. „Dobro je kad su samo oni redovni od poduzeća, ali dok ne krenu i razni privatnici, e to je jako teško. I da su bar spojili asfalt tamo prije sela, a toliko iznose toga. Ali niko nam ništa ne govori, ni ne pozdravljaju kad prolaze“, objašnjava Ljubiša, pozivajući nas u kuću među svoje, da se nakratko ogrijemo i počastimo njihovim domaćim specijalitetima. Hladno je, Banijom huče potoci nabujali od snijega koji se još topi, dan je kratak, i red je da malo proljudikamo s dvije od tri generacije Mudžeka u Buzeti.
Ljubiša Mudžeka
Mi smo se u takvim vremenskim uvjetima tamo suočili s blatom, što nije spomena vrijedan problem, ali ovim ljudima itekako je problematična, što baš i nije banijska odlika – prašina. Kamioni je ostavljaju u oblacima s kojima nije lako ni, na primjer, uloviti sate sigurne za sušenje rublja. Ima i većih problema po zemlji napretek, razumije se, ali nema u Hrvatskoj regije sveukupno tako zapostavljene kao što je Banija, dok joj se nije priskočilo s obnovom kuća, a prometna infrastruktura ni tad nije dočekala bolje dane. Dijelovi ove ceste obnovljeni su prije tri godine, ako vjerujemo svjedocima na riječ, jer uglavnom više uopće ne izgleda tako.
Nije došlo na red ni štošta drugo, a kad smo već u ovom kutku Banije, da ne zaboravimo mučki zatvoren granični prelaz Obljaj koji je nekad bio jedini na dugom potezu od Velike Kladuše i Maljevca do Dvora. Time je Banija odsječena od Cazinske krajine i obrnuto – čitavome onom tamo kraju što ne gravitira Kladuši ili Bosanskoj Krupi, nego ostaje negdje između te pri granici, odsječena je komunikacija s neposrednim susjedstvom u Hrvatskoj. I nije ovo nipošto jedini banijski dio koji je od vlastite države RH fasovao dodatnu porciju uslijed sistemske zanemarenosti regije, ako se prisjetimo odluke o odlaganju nuklearnog otpada na Trgovskoj gori.
Kod bivšeg vojnog objekta Čerkezovac, nedaleko od Dvora, tamo će se kroz par godina početi odlagati potrošeno, ali i dalje radioaktivno gorivo iz atomske centrale Krško, a potencijalno i nekih budućih elektrana. Buni se narod i s ove i s one strane međudržavne granice, ali i njega je malo za jači efekt. S druge strane, one sjeverne, Baniji u ekološkom smislu prijeti industrijski projekt jedne ukrajinske peradarske megakompanije s planiranim centrom u Petrinji, te pogonima u Capragu i Sunji, kao i van Banije, preko Kupe i Save. Ukupna problematika u tom slučaju uključuje pitanja crpljenja voda, tretmana otpadne vode, odlaganja gnojiva, preizgradnje više ruralnih zona, pogoršanja kvalitete zraka umnogostručenim prometom. Također, kritičan je ekonomski aspekt s obzirom na dubioznu korporativnu politiku s profiliranjem pripadajuće radne snage i bojazan od tržišno štetnog uvoza ukrajinskog žita za ishranu peradi. Konačno, tu je mogući fatalan utjecaj jedne takve kompanije na domaću stabilnu peradarsku proizvodnju, jedini preostali valjan životinjsko-uzgojni segment hrvatskog agrara.
Uostalom, i sam je Sisak kao glavno veliko, staro industrijsko žarište regije, osim Gavrilovića u Petrinji, bačen na koljena gašenjem željezare i rafinerije. A prolazeći kroz Petrinju, dok odlazimo, naićemo i na onakvu jednu ulicu s kućama u nizu, obnovljenih krovova i štukature, svježe ofarbanih živim bojama. Malo dalje, opet neke ruševne fasade, pa opet sanirane i renovirane kao za Bačićevu prezentaciju. Još malo dalje, već izvan grada, nadomak mostu Brest na Kupi, grupica tzv. Nepalaca u prolazu, neužurbano. Odlučujemo da i oni znače nekakav progres, ekonomski valjda, ali možda jednom i demografski, u ime nanovo šarene i življe Banije.