Vittorio Giardino: "Jonas Fink", Zagreb: Fibra, 2018.
BOLJE NE MOŽE
Decembar 2018
Ovo je knjiga koja potvrđuje da strip, kad je majstorski, može nešto reći o vremenu što ne mogu ni historija ni literatura, kamoli historiografija koja svojom zanatskom složenošću, sve komplikovanijim jezikom, masivnošću i specijalizacijama gubi čitaoce i sposobnost komunikacije
Ovo nije tekst o stripu, ovo je tekst o knjizi. Ovo neće biti pohvalno slovo o crtaču, jer autor o školama ove grane umjetnosti ne zna mnogo, niti kriterije brusi na imanentnom sistemu vrijednosti. Ovo je preporuka za čitanje jedne moćne priče, slučajno dane u mediju stripa. Ovo je preporuka za knjigu za koju možete unapred reći; što više prethodno znate o temi, to bolje, užitak u majstorstvu obrade detalja sa kojima ste se susretali do sada u najozbiljnijoj literaturi i vjerovali da ih jedino tamo možete pronaći, biće tim veći. Bez ijedne jedine greške u tonu. A imaćete neponovljivo zadovoljstvo da se sa kratkim kursom historije realnog socijalizma upoznate u nekoliko časova, bez ideoloških difamacija i prezira neupućenih, ostrašćenosti, bez presuda zlih i plaćenih. U ovom trenutku u zagrebačkim knjižarama jedva da ima boljeg priručnika na temu istočnoevropskih pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka, od ovog stripa.
Ovo je knjiga koja potvrđuje da strip, kad je majstorski, može nešto reći o vremenu što ne mogu ni historija ni literatura. Historiografija koja svojom zanatskom složenošću, sve komplikovanijim jezikom, masivnošću, specijalizacijama, svojom upisanom politikom, često prizemnom, akademskim karakterom, gubi svoje čitaoce i sposobnost komunikacije sa masama i mladima. Literatura, koja je perom Kundere, Škvoreckog i brojnih drugih, naročito čeških autora, tako iscrpila temu da nema mnogo izgleda da joj se vrati.
Vittorio Giardino, toliko ipak i mi vidimo, ima jednostavan crtež, ali zato ima u svojoj jednostavnosti, moćnu priču. On ne sjenči crtaćom olovkom, on likove izvodi iz dubine svoje pri-povijesti. Ima dušu umjetnika, koji nastoji i uspjeva razumjeti, a ne tek optužiti. U njegovoj knjizi i sivi aparatčici Brežnjevljeve epohe, u svojim jeftinim odijelima i pažljivo začešljane kratke kose, policajci, pijani ruski-sovjetski novinari, mladi vojnici Crvene armije, ostaju ljudi, čije ponašanje proističe iz teških opredjeljenja jednog teškog vremena. A ne iz hirova ljudske zločestoće, tako drage današnjim stripašima. Zato je Giardino umjetnik.
Ova je album priča o Jonasu Finku, mladom praškom Jevrejinu, njegovom djetinjstvu i mladosti, priča o odrastanju u staljinskoj epohi, i u trećem dijelu o praškoj i čehoslovačkoj 1968. godini. O ocu koji završava u logoru, majci koja ga tegobno prehranjuje, o propasti građanskog Praga. I ni u jednom trenutku nema nikakvog pojednostavljivanja, loše karikature, crno-bijelog odnosa prema junacima. Film koji bi pokušao ostvariti ovakav odnos i postići ovakve efekte, morao bi biti jako dug i nikad ne bi mogao biti snimljen u Holivudu. Prag kojeg crta i piše Giardino, grad je koji još uvijek pamti Kafku, Hašeka, Broda, Nezvala, Frojda. Autor se povremeno voli poigrati citatima svog velikog literarnog uzora, pa je lik vodoinstalatera Slaveka, vrlo važan u doziranju atmosfere i raspoloženja tzv. malog čovjeka, direktno inspiriran besmrtnim Hašekovim vojakom.
Ovaj album je važan za sve nas koji smo, makar i kao djeca, živjeli vrijeme u kojem je Če Gevara bio heroj, a Jan Palah stidno mjesto jedne velike ideje. On potvrđuje da živeći ovdje i danas, a sjećajući se vlastite mladosti, nismo poludjeli i da nismo sasvim usamljeni. Iako je zabrinjavajuće što su tek najbolji ostali na našoj strani. Posebno je snažan i uvjerljiv detalj – lik ove knjige, mlada Ruskinja, kasnije dopisnica „Izvjestia“, Tatjana. Autor je napušta nakon njenog povratka u Moskvu, saznajemo samo toliko da je i ona kažnjena zbog svoje praške ljubavne i životne avanture. Na tom je liku autor potpuno položio test objektivnosti i istovremeno ljudske širine. I dobro je da nije išao za njom u progonstvo, to bi bila neka druga priča.
Ovo piše neko ko se načitao knjiga o pedesetim i šezdesetim godinama prošloga vijeka. Da je znao za njega, ovaj bi se Giardinov album našao na vrlo dugom i ozbiljnom popisu literature o tom vremenu, na temelju koje je, pored ostalog, nastajala jedna lokalna priča o te dvije decenije. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato, što je i ova umjetnost nastajala na velikom čitanju i predznanju. To se može postići kad se jednoj temi posveti dvadeset godina rada, kad si u mladosti bio komunista u opoziciji, kad tu temu poznaješ sa svih uključenih strana.
Ovo je djelo nastalo na jednom mjesta susretanja toplih struja evropske kulture i politike; talijanske i češke. Njemačka priča o Rusiji tog vremena, na primjer, bila bi svakako tvrđa; francuska o Poljskoj tendencioznija; britanska o Jugoslaviji karikaturalnija. A ovdje je sve, onako, talijansko-češki… Bolja preporuka jedva da je potrebna.