Izložba: "Mangelos: manifesti, teze, projekti i bilješke", Galerija Nova, Zagreb
BUDIMO REALNI I ZAHTIJEVAJMO NEMOGUĆE
April 2019
Dimitrije Bašičević, znani zagrebački kustos, povjesničar, voditelj nekih od najvažnijih umjetničkih institucija, promotor, podržavatelj novoga, strogi selektor i likovni kritičar. K tome i pjesnik apsurda, polemike i letrističkog shvaćanja riječi, zatim pisac nezavršenih dramskih tekstova, projekata i revni čitatelj literature koja je iz strukovnog bazena često bježala
Realno i nemoguće, baš kao i mišljenje u formi energije ili rasprave i stajališta o kiču, tek su dio mikrokozmosa idejnih formi koje je gotovo nemoguće u potpunosti kategorizirati kao svijet interesa i diskursa sada već legendarnog Mangelosa. Baš kao što ni te forme nisu tek puki tekst, nego najprije vizualni i značenjski obračun sa starim shvaćanjima povijesti umjetnosti, tako ni Mangelos nije samo kriptični, mistični zanesenjak rodom iz Šida. Mangelos je i Dimitrije Bašičević, znani zagrebački kustos, povjesničar, voditelj nekih od najvažnijih umjetničkih institucija, promotor, podržavatelj novoga, strogi selektor i likovni kritičar. K tome i pjesnik apsurda, polemike i letrističkog shvaćanja riječi, zatim pisac nezavršenih dramskih tekstova, projekata i revni čitatelj literature koja je iz strukovnog bazena često bježala u filozofiju, biologiju, fiziku i znanost općenito. Mangelos je, naposljetku, i najmanje vidljivi član Gorgone, radikalno avangardnog kolektiva kojemu je nadjenuo ime, ali im i ponudio neke koncepte koji su čak i njima bili odmaknutiji od onog proklamiranog. Biti previše avangardan čak i za (neo)avangardu, možda najbolje sumira rad ovog donedavno zapostavljenog umjetnika.
Izložba „Mangelos: Manifesti, teze, projekti i bilješke“ u zagrebačkoj Galeriji Nova korak je u tom dobrom smjeru dodatnog rasvjetljavanja fenomena umjetnika koji je, kako to često biva, najprije cijenjen u inozemstvu. Njegovi radovi nalaze se u kolekcijama Tate Moderna, MOMA-e i Carnegie Museuma, dok u Hrvatskoj nakon 1990. godine i retrospektive u Galeriji suvremene umjetnosti, nije opsežnije predstavljan. Kustoski kolektiv WHW ili Što, kako i za koga u novije je doba odigrao presudnu ulogu upravo za Mangelosa: pozvao je za kuratoricu Branku Stipančić, zasigurno najstručniju poznavateljicu njegova opusa koja je, obzirom na prostor i dostupnost artefakata, predstavila autora u njegovom najintrigantnijem dijelu karijere 70-tih i 80-tih godina. Tada je Dimitrije Bašičević zapravo bio najbliži Mangelosu, odnosno, dualitet povjesničara umjetnosti u javnosti Bašičevića bio je najbliži posve suprotnom pseudonimu Mangelosa, čovjeka koji je svoju umjetnost nazivao noart i bio posvećen upravo negiranju tog tradicionalnog poimanja umjetničkog djela iz vremena ‘ručnog rada’. Slijedeći misli i estetičke teorije Waltera Benjamina o vremenu tehničke reprodukcije i Bašičević je vjerovao najprije u mašinski, strojni način stvaranja umjetnosti, iako je, paradoksalno, koncept slikarstva i slike podrivao upravo slikarskim tehnikama. No predmet njegovih ‘intervencija’ temperom bio je upravo tekst, odnosno prekrivanje postojećih predložaka minimalističkim i apstraktnim premazima na kojima su bile ispisane riječi, misli, rečenice ili ponekad samo slova. Kako se u posljednjoj dekadi stvaralaštva teorijski najviše bavio umjetnošću, tako su i njegove slike postale svojevrsna teorija umjetnosti, iako bio on sam rekao da to nisu bile.
Ova udaljenost između povjesničara umjetnosti i slikara koji se u intervencijama bavi teorijom umjetnosti, te je usput i dekonstruira, nije uvijek bila tako bliska. Rođen 1921. u Šidu, godine Drugog svjetskog rata provodi u Beču, gdje studira povijest umjetnosti i filozofiju. Krajem rata, 1944. odlazi u partizane, da bi studije potom nastavio u Zagrebu, gdje i doktorira. Radi u JAZU, potom i u Galeriji suvremene umjetnosti i za cijelo to vrijeme, znao je to i sam reći, privatno i isključivo za sebe oslikava knjige crnim premazima u obliku kvadrata. Ti premazi crnila još od rata, bili su njegov način nošenja sa smrću, tugom i nestankom bliskih ljudi. Stradanja i nestajanje postaju male oznake grobova u kojemu su stranice knjiga zacrnjene. Odbijao je ispisivati imena ljudi koji su u ratu nestali, ali je svaki kvadrat značio neku vrlo konkretnu smrt. Mangelos u kasnijim fazama neće tu svoju povijest priznati važnom, naziva je tek pukom dokumentacijom razvitka, no ona je doista bitna jer će upravo neki od tih premaza i intervencija postati ono po čemu ga najviše poznaju. Naime, na kvadrate kasnije dodatno intervenira upisivanjem teksta ili tek slova, slikaju se crte tipične za đačke bilježnice, dok rukopis izbjegava estetizam u tipografiji i postaje tipičan dječji krasopis. Opet suprotno, taj će đački oslikan bilježnički zapis postati estetički sam po sebi, a i sam će se Mangelos ponekad upustiti u geometriju slova, koristeći glagoljicu, latinicu, ćirilicu, pa čak i rune. Apstrakciji će koristiti i pisanje na nekoliko jezika, između ostalih i staroslavenskog, izbjegavanje pravila sintakse, korištenje kratica, kriptirano datiranje i pisanje isključivo malim slovima, često i bez interpunkcije.
Mnogi su u nazivima slika, poput crnog premaza u tradicionalnom, pohabanom okviru kakva je „+-01“, vidjeli predviđanje budućeg i digitalnog, no njegov sistem pisanja, kada se promatra iz današnje vizure, nagovještaj je još jedne budućnosti: mala slova, kratice, maksimalna skraćivanja i izostanak interpunkcije upravo su tipični za današnju generaciju društvenih mreža i mobilnih SMS poruka. Mangelos ih je antilikovno i antiumjetnički predvidio svojom težnjom za čistom funkcionalnošću. Također, tretirajući sliku kao tekst, odnosno tekst kao sliku (sa čime ne treba miješati gorgonaški opis slike – umjesto slike same), Bašičević predviđa i teoriju slikovnog obrata W.J.T. Mitchella koja je 90-tih godina snažno pokrenula razvoj vizualnih studija. Spomenuta mistika Mangelosa kao čovjeka koji je u stanju predvidjeti budućnost, u svojoj najmorbidnijoj instanci ima za činjenicu i da je predvidio točnu godinu vlastite smrti. Naime, baveći se ranim psiho i bio teorijama čovjeka, došao je do podatka kako se stanice u tijelu mijenjaju svakih sedam godina. Tako je živote ljudi dijelio u faze, tvrdeći kako s novim, regeneriranim stanicama nastaju drugačiji ljudi. Tako Rimbauda postoje dva, što je na izložbi pokazano u centralno pozicioniranim oslikanim globusima, dok je za sebe tvrdio kako ga ima – devet i pol. Postoji dakle devet različitih Mangelosa za svako razdoblje života, notirano godinama, gdje se dakako i spominje kada Mangelos umire. Nažalost, njegovo je predviđanje tu bilo točno. Umro je 1987. godine u Zagrebu.
Spomenuti oslikani globusi (opet oni najklasičniji, školski) koji su male zvijezde postava Branke Stipančić, nastavak su novoumjetničke prakse uzimanja objekata iz okoline i interveniranja u njihov sadržaj, na kojemu naravno, ostane nešto i od podloge. Tako će globusi (kojih je Mangelos oslikao na desetine i nalaze se u brojnim svjetskim kolekcijama) interpretativno i značenjski tvoriti novi smisao i cjelinu izvornika i same intervencije. Baš tako će se i na listovima Večernjeg lista ili Der Spiegela vidjeti vijest preko koje je autor crtao, te u kombinaciji isključivo crne, crvene i bijele tempere, uzdrmati ne samo ideju što je to umjetnost, što je to slikarska podloga i tehnika i što se slika, te je li to uopće slika (kao neprevediva anglosaksonska image/picture dvojba) ili tekst i kako ju percipirati unutar i nakon vremena Novih tendencija, Muzičkog bijenala, GEFF-a, Studija za animirani film u Vlaškoj i Gorgone. Mangelos će reći: noart (neumjetnost ili nije umjetnost), pa se tako u dvorištu Tesline može vidjeti i nekoliko autorovih manifesta, inače omiljene forme komunikacije avangardnih i novoumjetničkih kolektiva i pojedinaca. Opet, kako priliči Mangelosovoj estetici, i oni su tretirani kao slike, odnosno funkcionalna, isključujuća misao ili negacija. Uzevši u obzir kako su ne samo manifesti, nego i intervencije na globusima, knjigama i listovima novina nastajali privatno, kao hobi i odušak cijenjenog i najprije javnog povjesničara umjetnosti, u njima se može primijetiti još jedan značenjski sloj: Mangelosovi radovi nemaju predviđenog gledatelja, niti poziciju promatrača, oni poput radova klasične umjetnosti ne očijukaju s nekom unaprijed pripremljenom muzejskom publikom, niti poput portreta zauzimaju poziciju prema konzumentu umjetničkog djela. Rađeni su isključivo za autora samog i tek naknadno su pokazani javnosti.
Taj izostanak publike, međutim, ne znači kako Mangelosova djela nemaju neku svoju vrstu značenja i razmjene energije. Ona je drukčija, intimna i reducirajuća, poput dešifriranja privatnog dnevnika koji svoje slojeve otkriva u kontekstu i redoslijedu, bez tradicionalnih metafora i pravila. Tu je Bašičević iznenadio i same drugove gorgonaše koji su, svaki zasebno, izrađivali istoimeni časopis, dijeleći svojevrsnu uredničku poziciju. Za broj koji je trebao biti posvećen Mangelosu, on je upravo u svojoj ideji negacije i nebivanja predložio genijalan koncept: da njegovog broja jednostavno nema. Kolektiv to, nažalost, nije prihvatio. Iz ovoga bi se na prvu loptu moglo zaključiti kako je noart Dimitrija Bašičevića Mangelosa mračan, zatvoren i depresivan, no unatoč opsesiji smrću i negacijom, on je pun suptilnog humora, ironije, pametnog podrivanja autoriteta i gotovo dječačke predanosti. Jedna od brojnih analiza njegovih radova bavila se predmetima intervencija: školski globusi, slike kao školske bilježnice, krasopis tipičan za škole i slično. Je li onda Mangelos neka vrsta gurua i učitelja koji koristi predmete edukacije i nečemu nas uči? Čini se ipak da je ovaj autor više zaigrani učenik koji starim učiteljima (umjetnosti) sprema inteligentne i zaigrane nepodopštine, pripremljene i sortirane poput knjižničarskih kartolina na kojima bibliotekari ispisuju podatke o knjigama. Samo što je Mangelos na njima ispisivao citate i bilješke koje će kasnije koristiti u igri koja, iako nesistemska, ipak ima svoju logiku i sistem. Potonje kartonske bilješke, poredane abecedno, dio su izložbe koji do sada nikada nije pokazan i koji upućuje na postojanje procesa kojim noart izrasta u duhovitu art-anarhiju. Pismo Neni Dimitrijević iz 1977. tu je sjajan primjer.
Koliko god bi neko buduće nebivanje Mangelosa veselilo, a Dimitrija Bašičevića ljutilo, za nadati se je, da za iduću retrospektivu ipak neće biti potrebno čekati 30-tak godina.