"Ono što treba činiti", redatelj Srđan Kovačević, produkcija Fade In, 2025.
DA NAM ŽIVI RAD!
Januar 2026
Radnici iz BiH u filmu svjedoče kako su došli u Sloveniju, jer im se obećavala plaća preko 1000 eura, a radili su i po 400–500 sati mjesečno za 700 eura. Čak i oni koji su došli u Sloveniju 1970-ih kao djeca, tretirani su drugačije od Slovenaca, a nemali broj govori kako su im poslodavci rekli da moraju raditi više i za manje novca od „pravih“ Slovenaca, jer eto… nisu Slovenci
Prije točno 40 godina objavljena je knjiga „Bosanci – A kuda idu Slovenci nedeljom?“ sociologinje Silve Mežnarić, u nakladi Zavoda za izdavačku delatnost „Filip Višnjić“ iz Beograda. Knjiga je, neposredno, znanstveno obradila jedan od ključnih prijepora jugoslavenskog društva koji je možda ponajviše pridonio njegovu raspadu: pitanje nejednakosti među republikama. To je vrijeme kada su glasovi nezadovoljstva u Hrvatskoj i Sloveniji sve glasniji: i Hrvati i Slovenci smatraju da su zaslužili veći dio jugoslavenskog ekonomskog kolača, ne žele „slati novac“ siromašnijim republikama i pokrajinama, ne žele članstvo u Nesvrstanom pokretu. Žele biti dio, navodno naprednog, zapadnog svijeta.
Iz današnje perspektive, kada jasno vidimo niske grane na koje je pala liberalna demokracija, te kada još jasnije vidimo kako 1980-ih naizgled stabilan vojni savez poput NATO-a može puknuti poput krhke grančice pod pritiskom dobro naoružane Trumpove šake, zaista bi bilo važno pozabaviti se detaljnije time što su zapravo zapadne demokracije obećavale domaćim oponentima socijalizma i bratstva i jedinstva.
Republika Slovenija, iako se o tome malo govori, uskoro se i vojno pobunila protiv jugoslavenske federalne vlade putem svojih dobro naoružanih i očito dugo i pomno pripremanih i obučavanih jedinica teritorijalne obrane, te nakon sedmodnevnog rata u kojem su malobrojne, ali ipak, žrtve, uglavnom pale na strani JNA, izašla iz jugoslavenske federacije, slavodobitno prva pristupila NATO savezu, te kao nacionalnu valutu uvela, što je odista (tragi)komično, jedinicu koja se zvala – tolar. Svaka sličnost s jedinicom zvanom „dolar“ (ni)je slučajna. Većina nekadašnjih jugoslavenskih republika smatrala je i smatra Slovence izuzetno pametnim, radišnim, a taj se mit naročito zapleo nakon tzv. osamostaljenja (iako se odista treba zapitati od čega se to točno Slovenija osamostalila kada je pristupila NATO savezu) – od svih jugoslavenskih republika, Slovenija ima najbolji ekonomski status, najviši bruto nacionalni dohodak… baš kao što je bila najrazvijenija republika u Jugoslaviji, ostala je to i u postjugoslavenskom prostoru.
Film „Ono što treba činiti“ Srđana Kovačevića (88’, produkcija: Fade In, zemlje proizvodnje: HR, SI, RS, montaža: Klara Šovagović, Damir Čučić, producentica: Sabina Krešić), koji je bio i scenarist i redatelj i snimatelj filma, razgrađuje mit o Sloveniji kao državi u kojoj vlada blagostanje i u kojoj se zna što je red, rad i disciplina.
Kamera Srđana Kovačevića topla je, prisna i ne boji se emocija. Glavna potka filma prati udrugu Delavska svetovalnica, odnosno Radničko savjetovalište, koja djeluje u Ljubljani i svakodnevno pomaže radnicima svojim angažiranim radom. Delavsku svetovalnicu osnovali su 2016. Goran Lukić i Goran Zrnić, prvo kao Svetovalnicu za migrante, no, kako u filmu ističe Lukić, migranti su osjećali da ta riječ „migrant“ pokriva samo jedan mali dio njihova identiteta, te se svetovalnica preimenovala u Delavsku. S vremenom se Goranima pridružila i Laura Orel.1 No, uz tipičnu balkansku sirovu duhovitost Gorana Zrnića, koja na mahove podsjeća na Pavleta Vujsića, Čkalju i druge doajene jugoslavenskog humora, te nasmijava publiku u kinodvoranama, dirljivost filmu daju upravo korisnici Radničkog savjetovališta: mahom radnici iz Bosne i Hercegovine. Film prokazuje stravične uvjete u kojima većina radnika-imigranata radi, a koji se mogu sažeti u jednu rečenicu koju u filmu izgovara Zrnić: izigravanje radnika, naročito radnika-imigranata, u Sloveniji je nacionalni sport.
No, da bi taj nacionalni sport mogao imati zamah kakav ima, treba imati na umu da ga omogućuju i one zemlje iz kojih radnici dolaze. Valja znati da su Bosna i Hercegovina i Slovenija potpisnice bilateralnog sporazuma iz 2013. godine, koji omogućuje izrabljivanje radnika do točke njihove dehumanizacije, a čemu pridonosi nezajažljivo dehumanizirana birokracija – u obje zemlje.
Mežnarić na tu temu piše još sredinom 1980-ih: „Samo na prvi pogled pitanje o postojanju radničke klase u Jugoslaviji nema neku izričitu povezanost s unutrašnjim i vanjskim migracijama; no pogledamo li izbliza podatke […] o kretanju stanovništva Jugoslavije poslije revolucije, postaje jasno da je takozvano ‘zapošljavanje’ kao kanal društvene mobilnosti usisavalo ruralnu radnu snagu iz neposredne okoline poluurbaniziranih i urbaniziranih središta“,2 te zaključuje da njena knjiga ne govori o radniku-migrantu, već o poluproletariziranom seljaku iz Bosne, koji je uglavnom zadovoljan plaćom, ali ne i međuljudskim odnosima u Sloveniji.
Situacija u filmskom kronotopu (Ljubljana, 2016–2019) ponešto je drugačija: poneki radnici školovani su, imaju završene fakultete, ali većinom se i dalje radi o slabo školovanoj radnoj snazi, koja se u Jugoslaviji zvala i – niskokvalificiranom. I jedini i drugi rade teške i slabo plaćene poslove.
Prema bilateralnom sporazumu iz 2013. oni koji žele doći u Sloveniju moraju u svojoj zemlji biti na Zavodu za zapošljavanje odnosno nezaposleni. Birokracija je naravno sporija od smrti, pa dok ljudi čekaju slovenske radne dozvole, moraju nešto raditi i u BiH – najčešće na crno. Kada dođu u Sloveniju, mnogi poslodavci uzimaju dio njihova novca, bilo kao „nagradu“ što imaju čast raditi za njih, bilo za vizu, stanovanje – radi se tu o nemalim svotama. U tom smislu zanimljiva je jedna scena u Kovačevićevu filmu koja uvelike referira na kratkometražni dokumentarac „Kada te moja čakija ubode“ Krste Papića iz 1968. godine. Jedan mladi radnik govori Zrniću kako je morao davati poslodavcu na ruke gotovinu, za vizu, navodno. Zrnić mu kaže: „Pa mogao ti je i ne nabaviti vizu!“, na što mladi čovjek odgovara: „Pa da ostane bez glave“.
Nizom takvih malih, ali vrlo mučnih crtica koje zapravo pričaju sage o brojnim sudbinama bosanskih radnika u Sloveniji, Kovačević nam približava ono što Mežnarić u svom radu zove „istraživanjem praktične svijesti“ radnika-migranata. Ta praktična svijest najčešće se dokazuje kao izuzetno požrtvovna i radišna priroda bosanskih radnika (i nešto rjeđe, ali ipak, i radnica), koji nastoje pokazati da su zaslužili svoje radno mjesto – radeći često neplaćene prekovremene sate. Uobičajeni radni dan tih radnika je 10 radnih sati, a vikendi su češće radni nego neradni.
Posebna pažnja u filmu posvećena je pitanju Luke Kopar. Luka Kopar zanimljiv je ekonomsko-politički fenomen s obzirom na to da je Kopar kao politički projekt Ljubljane naizgled procvao (iako se brojni stanovnici Kopra s tim ne bi složili, upravo suprotno, smatraju da im širenje luke ugrožava kvalitetu života), dok je Rijeka, nekad najveća jugoslavenska luka (!) potpuno izgubila značaj koji je imala. U trenutku snimanja filma radnici Luke Kopar bili su „outsourced“, što je očito kršenje kako prava radnika tako i zakona bilo koje države koja imalo drži do reda i propisa. Naime, većina radnika bila je u tom statusu – preko 20 godina.
Ti radnici svjedoče o tome kako su došli u Sloveniju jer im se obećavala plaća preko 1000 eura, a radili su i po 400–500 sati mjesečno (!) za 700 eura. Čak i oni koji su došli u Sloveniju 1970-ih kao djeca, tretirani su drugačije od rođenih Slovenaca, a nemali broj tih ljudi svjedoči o tome kako su im poslodavci govorili da moraju raditi više i za manje novca od „pravih“ (sic!) Slovenaca, jer eto… nisu Slovenci. Goran Zrnić naziva to u filmu pravim imenom: rasizam. Onaj isti protiv kojeg se u Sjedinjenim Državama borio Malcolm X.
Goran Lukić i Goran Zrnić s još nekoliko pravnika uspjeli su izboriti da se tim ljudima prizna status zaposlenika Luke Kopar. Nemala pobjeda jedne male udruge, s ogromnim rezultatom za boljitak tih desetljećima brutalno eksploatiranih radnika.
Film se dotiče još jedne facete „praktične svijesti“ radnika-migranata, koju također obrađuje Mežnarić u svojoj knjizi, a to je pitanje „sive ekonomije“. Većina radnika-migranata iz Bosne i Hercegovine za sobom kod kuće ostavlja obitelj – nuklearnu (ženu, djecu), koja u potpunosti ovisi o njihovoj zaradi u Sloveniji. Često se tu radi o proširenoj obitelji (stari roditelji).
Kontinuitet migracija iz Bosne i Hercegovine dugačak je. I ono što je vrijedilo sredinom 1980-ih, kada se tek započelo sa sociologijom migracija u Jugoslaviji, vrijedi i danas: „Redukcionizam dosadašnjih interpretacija došao je na vidjelo prvenstveno u redukciji klasnog na etničko i nacionalno […] Intervjui su pokazali da se težište snalaženja i participacije u slovenskom društvu ne smješta na diobu ‘Bosanci’ i ‘Slovenci’ već na diobu […] ‘mi, niži prema onima gore’, najčešće – administraciji“ odnosno „konflikt koji mnogi smještaju u simbolički prostor (jezik, kultura, nacionalni običaji), u stvari je problem napetosti što ih stvara nejednaka dostupnost osnovnih izvora moći i kontrole u društvu“.3
Stupanj eksploatacije eksponencijalno se povećao u posljednjih 40 godina. U toj eksploataciji bosanskih radnika u Sloveniji jednaku odgovornost imaju obje potpisnice bilateralnog sporazuma: kako Slovenija koja izrabljuje bosanske radnike, tako i Bosna i Hercegovina koja ubire plodove njihova krvavog rada, kroz sito i rešeto sivih ekonomija. Ratom devastirana i politički pervertirana, Bosna i Hercegovina danas je u puno gorem položaju no što je bila u Jugoslaviji, kontinuitetu jedne od siromašnijih republika usprkos. O tome svjedoči jedan drugi film, onaj Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu i gigantu Energoinvestu, koji dokazuje da je Bosna i Hercegovina mogla krenuti i tim putem, da je ratni profiteri nisu bili gurnuli niz liticu.
Upravo ovih dana u Hrvatskoj se pojavljuje brojka od 4,8 milijarde eura koliko Hrvati/ce zaposleni u inozemstvu šalju svojim bližnjima. Radi se o popriličnom udjelu u nacionalnoj „ekonomiji“, pa je tako računica onih koji svoje radnike/ce tjeraju na tuđa tržišta poprilično jasna. Naime, „Hrvatska je članica Europske unije koja je najviše ovisna o transferima novca koji dolaze od njezinih iseljenika. Prema podacima Eurostata, najviše stope ovisnosti u EU-u prošle godine zabilježene su upravo za Hrvatsku kojoj doznake iz inozemstva čine čak 7,2 posto BDP-a. […] Po udjelu doznaka iz inozemstva u BDP-u Srbija je jako blizu Hrvatskoj s udjelom od 7,1 posto, u BiH doznake čine čak 10,26 posto BDP-a, a Crnoj Gori 10,69 posto.“4 Raspadom Jugoslavije, zapadne demokracije dobile su pojačanu injekciju požrtvovne radne snage.
Za kraj ovog osvrta, umjesto da potanko ocjenjujem umjetnički doseg filma „Ono što treba činiti“, reći ću samo da je film minuciozno emotivan, a da time ni u jednom djeliću sekunde nije patetičan. Umjesto razglabanja o umjetničkom, što je kod ovako jasno formuliranog političkog filmskog rada potpuno irelevantno, jer je estetski kôd određen namjerom filma, radije ću se osvrnuti na činjenicu da je film slijedio dobru praksu uspostavljenu prvim Kovačevićevim dugometražnim filmom „Tvornice radnicima“ (produkcija: Fade In, 2021), a to je praksa Solidarnog filmskog ugovora, prema kojem radnici koji su radili na filmu, producenti i protagonisti dijele profit od filma. Riječima Srđana Kovačevića: „Solidarni filmski ugovor polazi od jednostavne pretpostavke da ljudi koji nešto rade zajedno trebaju dijeliti i plodove tog rada. Pa smo tako produkcijska kuća Fade In, pravnici i ja sastavili dokument kojim to i provodimo u djelo. Ugovor je sastavljen što je bilo moguće jednostavnije. Zaobilazi ideju autorskih prava i koncentrira se na podjelu dobiti nakon faze distribucije filma. Razmjeri se dijele u postocima, između produkcije, filmskih radnika, autora i protagonista, prema dogovoru između autora filma i produkcijske kuće. Taj se ugovor, koji možemo ovdje i podijeliti s čitateljicama i čitateljima, u principu može adaptirati na bilo koji drugi tip zajedničkog rada, primjerice na rad u izvedbenim umjetnostima. Nadam se da ćemo u nekom narednom bližem periodu uspjeti iz Solidarnog filmskog ugovora derivirati Solidarni autorski ugovor na našem jeziku koji bi onda preveli na engleski i prilagodili tj. univerzalno pojednostavili tako da može poslužiti kao osnova za razmjernu podjelu dobiti bilo gdje u svijetu.“5
Film Srđana Kovačevića pogađa nas bez patetike u srce (ako ono još živo kuca) realnošću prikazanoga, ali nam daje i poticaj da zajednički zamišljamo bolje i radimo na tome.
Teško da umjetnost može snažnije i važnije od toga.
Od Jadrana do Kitaja
slobode nam sunce sja,
takva bit će zemlja cijela:
Da nam živi živi rad!
1 Goran Zrnić osnovao je 2021. još jedno ljubljansko radničko savjetovalište – Informativni radnički centar. Izvor: „Delavska svetovalnica – ljubljanske poučci o radu s radnicima“, autorica Dunja Kučinac, objavljeno 30. 12. 2023., https://www.radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/delavska-svetovalnica-ljubljanske-poucci-o-radu-s-radnicima, pristupljeno 13. 1. 2026.
2 Silva Mežnarić: Bosanci – A kuda idu Slovenci nedeljom?, Beograd: Zavod za izdavačku djelatnost „Filip Višnjić“, 1986, str. 19.
3 Silva Mežnarić: Bosanci – A kuda idu Slovenci nedeljom?, Beograd: Zavod za izdavačku djelatnost „Filip Višnjić“, 1986, str. 207–208.
4 Vidi: https://www.nacional.hr/novi-podaci-hrvati-iz-inozemstva-kuci-poslali-48-milijardi-eura-evo-i-koliko-je-novaca-otislo-u-nepal-bih-srbiju/, pristupljeno 12. 1. 2026.
5 https://www.radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/srdan-kovacevic-bitno-je-i-dalje-biljeziti-tude-borbe-poput-one-u-itasu-i-delavskoj-ali-moramo-i-sami-graditi-nesto-drugo-imaginirati-drugu-stvarnost-i-uspjesno-je-ozivjeti