Časopis Prosvjeta

Smisao rabote vandala se krije u činjenici što oni ratuju protiv sjećanja, što podmeću dinamit pod uspomene. Nije im dovoljno to što su ubili, već hoće sad da zatru i sjećanje na žrtvu i zločin

Pade Rade po budali – reče mi znanac, stariji Dalmatinac, kad sam mu pročitao kraći novinski tekst o nedavnom događaju na splitskim Bačvicama gdje je neki žustri domorodac (možda Kerumov ili Oparin daljnji rodijak) skršio spomenik Radi Končaru tako nespretno i nestručno da ga je kip pri padu ozlijedio.

Računam, tj. pretpostavljam da je urođenik bio jedna vrsta amatera, odnosno neznalice u poslovima sa rušenjem, jer da je onih tri hiljade (tisuće) srušenih partizanskih spomenika i drugih obilježja, koje je tuđmanija po Hrvatskoj sravnila sa zemljom „tijekom svog bezumlja i bespuća“, da je, dakle, sve to popadalo po rušiteljima, braniteljska bi falanga bila ozbiljno izranjavana i u miru, a ne samo u ratu. Možda bi invalida bilo čak i više nego branitelja premda je to, matematički gledano, gotovo pa nemoguće. Doduše, mislilo se i da ustašija nikad više neće doći na vlast kad gle! Boban do Jure, Jure do Bobana.

Međutim, da nastavimo s pričom, hrabri ponoćni diverzanti ne bjehu puki amateri, nego (vengo) čeljad dinamitna, postrojba što je nekoć u sitne sate tukla ribu, a u vojni za domovinu rušila mrtve partizane, uprav one koji su tu istu domaju oslobađali i oslobodili od Švaba i Ujaka. Novokomponirani domoljubi nisu bili ni ilegalci pa da eventualno strepe (strijepe) od noćne straže. Naprotiv, vrlo dobro su znali da ih zbog nedjela nitko (a naročito ne policija) neće hapsiti, proganjati ni kažnjavati. Nisu to bijedne ribokradice, to su krapinci, krapinoidi pod zaštitom države.

U gluhi noćni sat ne spava, međutim, ni naše budno svećenstvo. Ako splitski biskup (nadbiskup?) Marin Barišić svojedobno navodno nije čuo krikove očajnika iz Lore dok su im heroji domovine lomili kosti, zašto bi tako nagluh čuo detonacije s Bačvica? A zašto bi, pogotovo, čuo bolni uzvik budale kojoj je mrtav Končar u tišini i idili jesenje noći slučajno prignječio palac i druge ekstremitete? Kad izađe brižan pred Gospoda (jer i to će se jednom valjda zbiti) šta će skrušeni Barišić Svevišnjem kazati? Da je ovaj (Končar) bio bandit, kog su talijanski fašisti s pravom i razlogom strijeljali? Ili, pak, da je bio potpisnik glasovitih Rimskih ugovora kojima je Ante Pavelić dragu nam Dalmaciju i otoke dao Musoliniju? Žalosni Barišić znade da se Gospodu lagati ne može i ne smije pa zašto onda čini ono čemu se Gospod protivi? Jedino logično objašnjenje kazuje da Barišić, premda biskup, u Boga zapravo ne vjeruje, a dotle ni njegov prethodnik Frane, doktor Franić, nije bio dotjerao (sa Udbom ili bez nje).

Nije, naime, isto ni jednako neznanje Barišića (Bogovića, Košića etc) i one budale s polomljenim palcem. Nije isto ne zbog toga što će palac i sve ostalo na budali zarasti (dok Merčepovi/Glavaševi/Norčevi itd. mrtvaci iz Paulin Dvora, Velesajma, Velebita, Siska ….  oživjeti neće). Smisao rabote vandala se i krije u činjenici što oni ratuju protiv sjećanja, što podmeću dinamit pod uspomene. Nije im dovoljno to što su ubili, već hoće sad da zatru i sjećanje na žrtvu i zločin. U tome im zdušno pomaže licemjerna šutnja naših biskupa (nadbiskupa, monsinjora, kardinala) i druge mantije. Ako je svjetovna vlast (HDZ do HDZ-ea) omogućavala nekažnjene kristalne noći (sjetimo se samo zadarske), ova druga, veća(!) i trajnija vlast, čini žalosniju stvar, poništava uspomene, preorava groblja. Zamislimo neandertalca, kromanjonca, kako pali kosti pojedenih jelena dok se zid pećine na nj obrušava. A povrh ulaza u špilju ne piše pećina Lasko, već kupalište Bačvice na kojemu se igra veseli picigin.

Šta, opet, reći za čemerno pučanstvo pred čijim se očima sve ovo zbiva i  odigrava? Vidi li dotično a slijepo pučanstvo gdje pucaju ploče, lome se  skulpture i poprsja, a sve ruše oni za koje je ta gomila u više navrata masovno glasala, tj. glasovala? Je l’ se u proteklih maltene tridesetak godina u okrilju navodno europoidne hrvatske desnice našlo jedno jedino likovno ime (bar povjesničara umjetnosti ima na bacanje) pa da kaže – ljudi, ne skrnavite umjetnine, ne rušite mramor, nismo Barbari, Goti ni Vizigoti, Huni, Avari, Tatari? Nismo ni banda ako smo banditi.

Grob se (a i spomenik) brani kako zna i može pa i tako da mamlazu zgnječi palac. Očekujem, sav naivan, da nadležno crkveno lice posjeti ranjenika u bolnici, da mu ublaži muke i udijeli indulgenciju ili po naški oprost od grijeha.