"Opremio: Mihajlo Arsovski – Oblikovanje knjiga i periodike od 60-ih do danas", 12. – 29. 3. 2019., Galerija Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu
DOBRO OPREMLJENO POSPREMANJE
Juli 2019
Mihajlo Arsovski, zagrebački grafički oblikovatelj ili dizajner porijeklom iz Skoplja, autor je ostvarenja koja su u tom polju postala sinonimi za više kulturnih pogona iz doba samoupravnog socijalizma, poput Teatra &TD Studentskog centra 70-ih godina prošlog stoljeća
Pojedine osobnosti koje su presudno usmjerile napredak kulture novije prošlosti ostale su ne samo izvanredno zanimljive sve do danas, nego su i njihovi opusi nedovoljno istraženi iz kritičke i znanstvene perspektive, što ih u cjelini još uvijek čini nekako neuhvatljivima, neosvojivima, pa i nepoznatima, koliko god im ostavština bila sveprisutna u kolektivnom sjećanju građanki i građana. Takva ličnost je i Mihajlo Arsovski, zagrebački grafički oblikovatelj ili dizajner porijeklom iz Skoplja, čija su ostvarenja u tom polju postala sinonimi za više kulturnih pogona iz doba samoupravnog socijalizma, poput Teatra &TD Studentskog centra 70-ih godina prošlog stoljeća. No, i dan-danas je sasvim moguće iznenaditi se saznavši što je sve i koliko je toga Arsovski oblikovao, upravo zato što mu opus nije prikladno sistematiziran niti kritički valoriziran u mjeri u kojoj zaslužuje.
Dio istraživačke praznine uvjerljivo je ispunila poticajna izložba Opremio: Mihajlo Arsovski – Oblikovanje knjiga i periodike od 60-ih do danas, održana od 12. do 29. ožujka u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu, u kustoskoj koncepciji voditelja galerije Marka Goluba i Dejana Kršića, dizajnera, publicista i profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu, inače dugogodišnjeg proučavatelja, ali i svojevrsnog kolekcionara opusa jednog od najvažnijih autora u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog dizajna. Mada su od odvijanja izložbe prošla tri mjeseca, tada predstavljeni arhivski materijal, naravno, ne gubi na aktualnosti, stoga može poslužiti kao sasvim dobar povod da u kratkom tekstu podsjetim na Arsovskog i najistaknutije karakteristike njegovog dizajnerskog opusa. Većina eksponata koji su se mogli vidjeti na izložbi u Kršićevom su vlasništvu, i mada ni jedno izdanje koje je likovno opremio (kako se nekoć često pisalo kad bi netko bilo kakvu publikaciju dizajnirao ili oblikovao) Arsovski u principu nije bilo limitirano, neke od njegovih najljepših i najzanimljivijih knjiga danas je teško naći. Primjerice, takva je knjiga Prirodopis pjesnika Danijela Dragojevića (biblioTeka SC-a, 1974.), poznatog po tome što inzistira da njegovi rukopisi dožive samo jedno izdanje, bez obzira na potražnju koja ne jenjava.
Radilo se, dakle, o izložbi koja si je postavila zadatak da (re)valorizira jedan od najplodnijih, ali i najznačajnijih segmenata opusa Mihajla Arsovskog, sve reprezentativno što spada pod tzv. editorial design. Riječ je o oblikovanju iliti likovnoj opremi knjiga, časopisa, monografija, ponekih kataloga, no i cijelih biblioteka u kakvima se ponajbolje ogledala vještina autora u projektiranju dvodimenzionalnih vizualnih sustava, taman toliko čvrstih da “prenose” identitete izdavačkih pogona, uredničkih koncepata i pojedinih publikacija sve dok se nisu trajno upisali u (sup)kulturni imaginarij nekoliko poratnih generacija. Istodobno, Arsovski je pružio sebi dovoljno prostora za veoma osebujne grafičke eksperimente, ostvarene prvenstveno u polju tipografije, koju je učinio vlastitim izražajnim sredstvom poput malo kojeg drugog dizajnera na ovim prostorima. Posebna je vrijednost Golubove i Kršićeve selekcije bila u tome što ju nisu ograničili samo na “pionirski” period šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Arsovski predvodio povorku autora/ica koji su trasirali put postmodernizmu u domaćem dizajnu (pored njega, bili su to Boris Bućan, Goran Trbuljak, Gorki Žuvela, Dalibor Martinis i Sanja Iveković i dr.; uz iznimku prvog, primarno protagonisti Nove umjetničke prakse koji su dizajn doživljavali kao legitimno polje umjetničke igre i medijskih istraživanja), niti su se posvetili tek njegovim najslavnijim knjiškim pothvatima poput oblikovanja časopisa i biblioteka Studentskog centra (Razlog i Teka), Matice hrvatske (Kolo) i Centra za kulturnu djelatnost, nego su predstavili i najrecentnija ostvarenja nastala u devetom desetljeću života. Takva su, primjerice, oblikovanja novijih pjesničkih knjiga Zvonimira Mrkonjića u izdanju Meandra ili monografija pokojnog Zlatka Boureka iz 2014. godine. Također, autori izložbe su upozorili i na izrazitu oblikovnu vrijednost nešto manje poznatih ekonomskih publikacija i časopisa te opsežnih povijesnih knjiga s kakvima su prednjačile kuće Liber i Novi Liber Slavka Goldsteina, Grafički zavod Hrvatske za vrijeme urednikovanja Alberta Goldsteina, itd. Spomenuti Dragojevićev Prirodopis izašao je 1974. u sklopu biblioTeke istoimenog časopisa Studentskog centra, za koju bih rekao da je bila izdavačka platforma možda i najotvorenija za najsmjelije tipografske eksperimente Arsovskog, imajući na umu uistinu radikalni dizajn kultne pjesničke knjige ili poeme Hembra Tončija Petrasova Marovića (1976.) te Mrkonjićevog prijevoda prijelomne moderne poeme francuskog pjesnika Stephanéa Mallarméa Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj (originalno izdanje 1897., Tekino na hrvatskom također 1976.). Prilikom prelistavanja oba izdanja, čitatelju ubrzo postaje jasno koliko je pažljivo Arsovski doista iščitavao svaki rukopis koji je primio na oblikovanje, posebno kada se radilo o poeziji koja je njegovom oblikovnom interpretacijom nerijetko dobivala nekoliko dodatnih slojeva sadržaja. Uvjetno rečeno konzervativnije biblioteke poput CeKaDeove, čijim je nakladničkim programom ravnao prozaik i dramatičar Slobodan Šnajder, Arsovskom su pogotovo osamdesetih dozvolile da si da oduška u iskušavanju raznolikih pristupa variranju vizualnih identiteta biblioteka od knjige do knjige, pa s velikom sigurnošću mogu reći da su on i Alfred Pal u poslijeratno doba generalno postavili temelje i današnjeg boljeg oblikovanja knjiga.
Čitava ta spisateljska, prevodilačka, uređivačka, izdavačka i oblikovna produkcija k tome svjedoči ogromnoj proliferaciji kulturnog polja u socijalističko doba, čija dostignuća baštinimo do danas, kao i činjenici da su neki od njenih centralnih pogona bili studentski i kulturni centri, poput Studentskog centra u Zagrebu, ali i drugih u manjim hrvatskim gradovima. Sasvim suprotno tome, u suvremeno doba prešutno promatramo nonšalantno, ali surovo institucionalno gašenje najkvalitetnijeg i najnaprednijeg što je SC unatrag petnaestak godina nudio, čime je hvalevrijedna tradicija prikladno povezana sa suvremenošću. Kada je već naglo prestala ići naprijed, hoće li se današnjica vratiti boljoj ili lošijoj prošlosti, ostaje za vidjeti. No, sljedeće se čini više nego jasnim – u takvoj, sumornoj društvenoj atmosferi, najtrajniji rezultati nekadašnjih kulturnih politika sve više postaju arheološki primjeri pristupa prema kojem je (i) institucionalna kultura mogla biti istinski avangardna, neovisno o tome što to možda nije bila svjesna namjera političkih i privrednih elita, ali je bila re – alna posljedica prostora slobode koji jest, prema svjedočanstvima živućih protagonista epohe, neminovno postojao. Nesumnjivo, to postoji i danas, no s potpuno suprotne strane političkog spektra – isključivo usprkos institucionalnoj kulturi, nipošto unutar iste. Budući kritički pristupi naprednoj kulturi sadašnjosti u detektiranju opusa današnjih Arsovskih također će morati uzeti u obzir političke i privredne uvjete u kojima su radili i odgovoriti na pitanje kako je bilo moguće da su, unatoč tome, uspjeli otići korak dalje.