Sto pedeset pet godina Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu
DUGI PUT KROZ RAVNICU
Novembar 2016
Jovan Đorđević, prvi upravitelj SNP-a, dobiva poziv od srpskog kneza Mihajla Obrenovića, da gostuje u Beogradu. Knez poziva Đorđevića da i u Srbiji osnuje stalno kazalište. Prihvaćajući poziv kao čast i izazov, upravnik sa sobom odvodi i polovinu novosadskog ansambla i sedam godina poslije nastanka SNP-a, u Beogradu se osniva Narodno pozorište
Danas u Vojvodini postoje različite institucije koje se smatraju ne samo ugaonim međašima nacionalnog identiteta srpskog naroda u novijoj povijesti, nego i sveopćim temeljem kulture na dotičnom prostoru. Uz stožernu Maticu srpsku, jedno od takvih temelja je čuvena Karlovačka gimnazija u Sremskim Karlovcima, osnovana 1792. godine, koju zovu i najstarijom srpskom gimnazijom a druga je Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, utemeljeno 1861. godine. Ovome teatru duge tradicije posvećen je tekst koji slijedi, no između ove dvije institucije postojale su različite i istančane veze: mnogi đaci Karlovačke gimnazije postat će kasniji glumci Srpskog narodnog pozorišta a duga historija vojvođanskog i srpskog glumišta, sto godina prije SNP-a, započinje između ostalog i u ovoj školi. Naime, 1734. godine odigrana je u Sremskim Karlovcima drama “Traedokomedija” Emanuila Kozačinskog, u izvođenju učenika tzv. Latinske škole, preteče kasnije Karlovačke gimnazije. I putujuće družine utjecat će na stvaranje najstarijeg srpskog kazališta: čitavo jedno stoljeće prolazit će Vojvodinom putujući zabavljači, skromasi, ali i utjecajni jezuitski pripovjedači, kao i ruski pravoslavni prosvjetitelji sa svojim vertepima – folklorno scenskim prizorima pomiješanim sa slikama iz Kristovog života. Konačno, presudni će biti i iznimni ljudi, dobrotvori, koji će svojom plemenitošću i naporima utjecati da se pokrene kotač kulturnog života na narodnom jeziku. Jedan od njih bio je svakako općepoznati učitelj Joakim Vujić, „otac srpskog teatra“ koji 1813. godine u Budimpešti priređuje prvu svjetovnu predstavu na srpskom jeziku pod imenom „Kreštalica“ a vijest o njoj prenose nedugo zatim „Novine serbske iz carstvujušče Vijene“ u Beču. Drugu predstavu, „Crni Đorđija“, Vujić priređuje u Novom Sadu 1815. godine a nakon toga slijede izvedbe u Zemunu, Pančevu i Aradu. Konačno, osnivač Srpskog narodnog pozorišta bio je književnik Jovan Đorđević, inače autor teksta srpske himne: njegov pokušaj da 1849. u Somboru s „diletantskim društvom“ osnuje profesionalno kazalište bio je propao, ali je 12 godine kasnije uspio nagovoriti devetoro glumaca Putujuće družine Jovana Kneževića da ostanu u Novom Sadu…
Epopeja jednog značajnog teatra mogla je započeti. Đorđević je u to vrijeme napisao i seriju tekstova u novosadskim novinama pod nazivom Šta nam sad valja činiti za naše pozorište?, gdje na jednom mjestu ističe da su za osnivanje kazališta najvažniji slijedeći činioci: novčana pomoć, valjana uprava, dobra trupa i kvalitetna dramska djela. Kazalište je službeno osnovano jednog sparnog prijepodneva, 28. jula 1861. na sjednici Srpske čitaonice u Novom Sadu, pod predsjedanjem narodnog tribuna Svetozara Miletića i uz potporu znamenitog pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja. Već na osnivačkoj sjednici Jovan Đorđević je izabran za prvog upravnika Srpskog narodnog pozorišta, a samo nedjelju dana kasnije, u hotelu “Sunce”, ansambl SNP-a odigrao je svoje prve predstave. Bile su to jednočinke „Prijatelji” Lazara Lazarevića starijeg i „Muški metod i ženska majstorija” Lajoša Kevera, tadašnjeg suvremenog mađarskog pisca. Srpsko narodno pozorište počelo je živjeti igrajući predstave po svim mjestima u Vojvodini, ali i izvan nje; po kafanama, krčmama, hotelima i ljetnim baštama. Treba reći već na početku da je SNP, za razliku od svoje prvotne duhovne rođakinje, Karlovačke gimnazije, koja se razvijala temeljito i postupno, prolazilo u svojoj povijesti dugoj stoljeće i po, uzlete i krize, ratne katastrofe i bježanije, evropske uspjehe i neshvaćanja lokalne sredine. Ono je crpilo svoju umjetničku snagu iz suza i smijeha na vjetrometinama života, ali je i samo patilo na istim takvim vjetrometinama.
Prva stalna adresa SNP-a od 1894. godine – kako ističe teatrolog Miroslav Radonjić – bila je kuća, preuređena u teatar, veleposjednika Laze Dunđerskog u centru Novog Sada. Kazališna kuća Dunđerskog imala je specijalne podove, svu tehničku opremu, šesto sjedišta i električnu rasvjetu što je bilo čudo neviđeno u tadašnjem Novom Sadu. Najamnina je bila krajnje simbolična – forinta za godinu dana. U tim lijepim vremenima, dvadeset pet godina nakon osnivanja kazališta, pjesnik i boem Laza Kostić uputio je telegram svom prijatelju Antoniju Hadžiću, drugom po redu upravniku SNP-a, u povodu obljetnice kazališta, slijedećeg sadržaja: „Dragi Tono, isporuči moju čestitku Taliji. Ti si predsjednik „Talijanske vlade“. Čuvaj mir Jevrope da Taliji bude 50-godišnjica još ljepša. Tvoj Laka.“ Spominjući „mir Jevrope“ Kostić je očito aludirao na položaj Srba unutar Austro-Ugarske, naročito nakon turbulentne 1848. godine i činjenice da je Austro-Ugarski car Franc Jozef, tek četiri godine nakon osnivanja teatra, 1865., priznao rad jednog kazališta unutar monarhije na srpskom jeziku. U međuvremenu, 1868. godine, Jovan Đorđević, prvi upravitelj SNP-a, dobiva poziv od srpskog kneza Mihajla Obrenovića, da novosadsko kazalište gostuje u Beogradu. Oduševljen novosadskim glumcima, knez poziva Đorđevića da i u Srbiji osnuje stalno kazalište. Prihvaćajući poziv kao čast i izazov, upravnik sa sobom odvodi i polovinu novosadskog ansambla i sedam godina poslije nastanka SNP-a, u Beogradu se osniva Narodno pozorište. Interesantno je da je Beograd tada bio još mala kasaba s 25.000 stanovnika nakon višestoljetne turske vladavine, kojeg je jedan kroničar opisao na karakterističan način: „Ulice su uske, krivudave, nečiste i neosvetljene, ali žeđ za prosvetom, kulturom i naukom bukti u oslobođenoj zemlji.“
Ipak kazalište u Novom Sadu iznenada je ostalo i bez upravnika i bez pola ansambla, no srećom Vojvodina je oduvijek bila rasadište dobrih glumaca. O nekima od njih bit će riječi nešto kasnije, no najveći među njima u prvih 50 godina SNP-a, (neki kažu i među srpskim glumcima uopće) bio je – Pera Dobrinović. To je bio glumac koji svojim stasom nimalo nije sličio na kralja pozornice, nego na nekoga, kako je o velikom bardu pisao pjesnik Veljko Petrović, tko je „utekao u pozorište“: „Kakav je samo bio, gospode bože! Malecan, pravi patuljak, a okrugao, punačak, pupav, noge, razume se, kratke kao u deteta, a glava tako obla da su mu u ono doba, kad su se klobuci herili ljudima na vrh temena, svi šeširi sklizali do ušiju. Obrazi debeli, okrugli, podvaljak priličan, a oči velike, okrugle i dosta buljave, ali divne, radoznale, svetle, svako ih je voleo, i bez snebivanja stojao pred njima iako su bile pametne i prodirne…“ Takav „malecan i punačak“ Pera Dobrinović je odigrao „Richarda III“, „Kralja Leara“ i „Kir-Janju“ tako veličanstveno da su građani Novog Sada samoinicijativno bili odlučili da za dvadesetpetogodišnjicu rada svom omiljenom glumcu poklone „lepo izrađenu kutiju u kojoj je bilo poređano 17 dukata“. Glumac Pera Dobrinović umro je 21. decembra 1923. godine praktički na pozornici, kako je zapisano, „najlepšom glumačkom smrću, kao vojnik kad umire na polju časti“ – u kazalištu, dok je popravljao šminku u pauzi predstave „Ljubavni napitak“, s kojom je pola vijeka ranije i započeo karijeru.
Kako smo već najavili, nesreće nisu mimoišle Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. Trideset i tri godine nakon useljenja u predivnu zgradu koju je darovao veletrgovac Dunđerski, jedne olujne noći u januaru 1928., nakon predstave „Raspikuće”, varnica iz peći zapalila je kazalište i uništila ga do temelja. Požari su inače zla kob kazališta na ovim prostorima: Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu izgorjelo je jednog ranog jutra 1997. godine, dok su glumci, koji su dotrčali praktički u pidžamama, nemoćno gledali kako nestaje čitav jedan svijet, a Narodno pozorište u Vranju prije par godina također je izgorjelo do temelja. Nedavno je gorjelo i u Kamernom teatru 55 u Sarajevu i u gradskom kazalištu u Kraljevu.
Kako bilo, nakon požara i uništenja vlastite kazališne zgrade, „podstanarski“ život Srpskog narodnog pozorište trajao je vrlo dugo: nakon preko pedeset godina igranja „po kafanskim salama i domovima kulture“, kako kaže teatrolog Miroslav Radonjić, „Srpsko narodno pozorište konačno se 1981. godine skrasilo u svom velelepnom zdanju od belog mermera na Pozorišnom trgu.“ Nažalost, nova supermoderna zgrada SNP-a uopće se nije uklopila u urbani srednjoevropski pejzaž Novog Sada. Neki glasovi kažu da je zgrada kazališta bila pravljena prema maketi konferencijske sale za neki od susreta nesvrstanih u to vrijeme, jer socijalizam je morao pokazati svu svoju moć i sjaj, ali konkretna posljedica megalomanske ideje bila je da je čitav kvart centra Novog Sada bio srušen da bi se napravilo velebno kazalište. Ogromno zdanje s nekoliko kazališnih dvorana, od kojih najveća ima 1100 mjesta, trebala je služiti za mnoge namjene ali, kako kaže arhitekt Raša Dinulović, „zgrada koja je trebalo da bude dom mnogima, danas više ne odgovara gotovo nikome.“
U vrijeme Prvog svjetskog rata ovo kazalište potpuno je bilo obustavilo svoj rad, a na početku onog drugog, sedamnaest glumaca Srpskog narodnog pozorišta na tragičan način je u Smederevu poginulo u strašnoj eksploziji vlaka punog streljiva. S obzirom da dobar dio svoje povijesti SNP nije bio pod vlastitim krovom – jedno vrijeme između dva rata ono je bilo pridruženo kazalištu u Osijeku, odnosno Narodnom pozorištu u Beogradu – ovo kazalište seljakajući se na razne adrese bilo je prinuđeno mijenjati i svoje ime. Ono je to činilo i u zavisnosti od političkih prilika; zvalo se tako „Novosadsko-osječko pozorište“, „Narodno pozorište Dunavske banovine“ i „Vojvođansko narodno pozorište“, da bi mu u novembru 1951. bilo vraćeno prvobitno ime, „Srpsko narodno pozorište“.
Poslije Drugog svjetskog rata SNP dobiva status državne ustanove, a prva predstava, 17. marta 1945., bila je „Najezda“ Leonida Leonova. Ono je krajem četrdesetih osnovalo Operu i Balet, a sredinom pedesetih, dobrih 20 godina, postojala je Srednja pozorišna škola, Baletska škola, kao i Dramski studio SNP-a, za osposobljavanje mladog umjetničkog kadra za rad u teatru. Od sredine pedesetih pa do sredine osamdesetih trajalo je tzv. „zlatno doba“ SNP-a, kada je direktor ovog teatra bio Miloš Hadžić, učitelj po obrazovanju, koji je s komunističkom etikom i po partijskom zadatku želio od SNP-a napraviti žarište progresivne kulture. Bilo je to doba kada se „njegovala sreća i prosperitet“ u državi koja se zvala Jugoslavija, kada su vrhunski glumci bili doživljavani bićima višeg reda i kada su izdvajanja za umjetnost bila više nego velikodušna.
Kako piše u njegovom arhivu, Srpsko narodno pozorište je uvijek bilo „jedno od najvažnijih kulturnih institucija u Jugoslaviji“, pa ne treba zaboraviti da je SNP iniciralo osnivanje drugih umjetničkih punktova, kao što su uvaženi festival Sterijino pozorje 1956., Akademija umetnosti 1970. i Pozorišni muzej Vojvodine 1982. godine. Krajem osamdesetih, kada se zajednička država sve više raspadala, gasio se i sjaj centralne teatarske kuće u Novom Sadu. Ratovi početkom 90-ih i sankcije nametnute Srbiji doveli su SNP do „sedam mršavih godina“, kako o tim vremenima govori donedavni upravnik SNP-a Saša Milosavljević, kada se Srpsko narodno pozorište izgubilo u provincijskoj magli i kada nije uspijevalo dobaciti ni do sudjelovanja na Susretima profesionalnih pozorišta Vojvodine. Nakon dramatičnog 5. oktobra 2000. i rušenja Slobodana Miloševića, kulturni i umjetnički život dobiva novi zamah, pa se tako i novosadski SNP budi iz decenijske letargije. Predstava koja je simbolizirala to vrijeme novog poleta bila je Shakespearova „Mjera za mjeru“, briljantna izvedba u režiji Dejana Mijača koja je još nazvana i novosadskom „predstavom milenija“ s Vojom Brajovićem u glavnoj ulozi. Predstava je odigrana preko stotinu puta, gledalo ju je nekoliko desetaka hiljada ljudi i dobila je gomilu nagrada i pregršt pohvala. U toj predstavi igrali su još i glumci ponikli na kazališnoj akademiji u Novom Sadu; Boris Isaković, Jasna Đuričić, Gordana Đurđević Dimić, Srđan Timarov i drugi. Svi oni govore o iznimnom talentu vojvođanskih glumaca uopće, čiji putevi su se ukrštali ili su završavali u Srpskom narodnom pozorištu. Oni koji prate teatar znaju da je članica SNP-a Jasna Đuričić (uz Mirjanu Karanović) trenutno najbolja glumica ex-jugoslavenskih prostora, nešto kao Mira Furlan 21. stoljeća, da iza nje puno ne zaostaje također već spomenuti Boris Isaković te da oni predstavljaju tek vidljivi čuperak talenta sveukupnog glumišta Vojvodine.
Nakon legendarnog Pere Dobrinovića s početka 20. stoljeća, bili su tu još i Rahela Ferari, koja je osim u SNP-u igrala i u preko 90 filmova, pa Đorđe Jelisić, čuveni „pop Spira“, kasnije glumac Ateljea 212, kao i nenadmašni Dragoljub Gula Milosavljević. Tu je i Lazar Ristovski, mag scene i filmskog platna, rodom iz Ravnog Sela u Vojvodini, zatim doajenke teatra Branka Veselinović i Nevenka Urbanova, pa Nada Šargin, današnja prvakinja Narodnog pozorišta iz Beograda iza koje slijedi čitava galerija izvrsnih glumaca; Saša Torlaković, Anđelika Simić, Radoje Čupić, Tanja Pijevac… Vrlo kvalitetna, možda ne najbolja, ali najpoznatija od svih vojvođanskih glumaca jest – Mira Banjac. U svom glumačkom vijeku od dobrih 65 godina Mira Banjac je odigrala preko 150 uloga u kazalištu, filmu i na televiziji a njen profil jednostavne i dobroćudne žene iz naroda sa osmijehom i šarmom, zauvijek je ostao u memoriji gledalaca širom Jugoslavije. Dvadeset godina provela je u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, idućih dvadeset u Ateljeu 212 u Beogradu, a predstave „Kralj Ibi“, „Radovan Treći“ i „Korešpodencija“ u kojima je igrala sa nenadmašnim Zoranom Radmilovićem, smatraju se vječnim ostvarenjima ovog teatra. Na primjer, u predstavi „Korešpodencija“, prema komadu Borislava Pekića, Mira igra običnu ženu u trgovačkoj porodici u Srbiji u 19 stoljeću. U jednom trenutku ona se žali: „Mi žene samo rintamo i niko nas ni za šta ne pita. Od posla ja ni iz kuće ne mogu da izađem. Od inostranstva, vodili su me jedino u Zemun, a Pančevo mi je obećano…“ Takvim crnohumornim rečenicama Mira Banjac je osvajala publiku ali i ulogama žena (kao u vrlo poznatoj TV seriji „Marija“) koje su morale podnositi muku i težine života ispunjene ratovima i neimaštinom. Podatak koji je manje poznat jest da je Mira Banjac u toku Drugog svjetskog rata provela godinu dana u Prvoj proleterskoj brigadi i u borbama na Sremskom frontu. O svojoj ratnoj epopeji Mira Banjac je jednom rekla: „Sa Prvom proleterskom sam peške došla do Trsta a peške sam se i vratila u Novi Sad.“ Nedavno, na promociji biografske knjige o njenoj karijeri pod nazivom „Ne daj se“, Mira Banjac je vlastiti život sažela u nekoliko rečenica punih skromnosti: „Ne treba biti alav. Zahvalna sam onima koji su me primetili u trenucima kada je vredelo da me primete i što me nisu primećivali kada nije vredelo da me primete. Lepo je kada izađe knjiga onoga što vredi, ali niko se nije setio da napravi knjigu o našim neuspesima, a bilo ih je…“
Nova zgrada Narodnog pozorišta
Posljednjih petnaestak godina Srpsko narodno pozorište razvilo se u bez sumnje moderan teatar. Prema riječima već spomenutog dugogodišnjeg upravitelja SNP-a Saše Milosavljevića, najznačajnija karakteristika toga teatra posljednjih godina jest što je on uspio ujednačiti kvalitetu i produkciju tri velika i ključna segmenta: Drame, Opere i Baleta. Uzlaznu liniju tako važnih produkcija teško postižu i veće evropske umjetničke kuće, ali SNP je u posljednjih desetak godina zaista bio adresa evropskog ranga. Gostovanjima, nagradama i učešćima na festivalima bio je dobro pozicioniran u regiji, a probio se i na svjetsku scenu: SNP je primljen u respektabilnu organizaciju pod nazivom Evropska teatarska konvencija (ETC – European Theatre Convention) i pristupio je Asocijaciji „Kvartet“ koju, osim SNP-a, čine gradska kazališta u Annecyu u Francuskoj, u Egeru u Mađarskoj i u Hebu iz Češke. Novosadski SNP bilo je prvo kazalište iz Srbije koje je gostovalo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, nakon godina mržnje, ratova i razaranja ranih devedesetih. Bilo je to u oktobru 2010. s predstavom „Ujkin san“, prema noveli F. M. Dostojevskog i u režiji Egona Savina. Taj očiti kreativni zamah i nova svježina dovela je posljednju deceniju SNP i na pozornicu slavnog teatra La Mama u New Yorku, na vrata renomiranog kazališta u Stuttgartu i na festival u Wiesbadenu a njegovu operu i balet odvela je na put u Cannes i – Japan. Također indikativno je da je u isto vrijeme SNP gostovao na prestižnom međunarodnom festivalu BITEF osam puta, dok je u prethodnom vremenu, u 90-ima, bio na ovaj festival pozivan samo jednom.
Pred kraj ovog putopisa treba spomenuti – iz sasvim posebnih razloga – još dvije paradigmatske predstave koje označavaju simbole uspjeha SNP-a u posljednjoj deceniji: prva je Čehovljev „Galeb“ u režiji Tomija Janežiča a druga je „Brod za lutke“, prema tekstu Milene Marković i u režiji Ane Tomović. Janežičev „Galeb“ je predstava koja je također nazvana „milenijskom“, jer traje oko šest sati i pravljena je u najboljem duhu eksperimentiranja u teatru. Publika koja je vidjela predstavu, uključujući i potpisnika ovih redova, bila je danima nakon izvedbe na veličanstveni način pogođena onim u čemu je sudjelovala. Bio je to svemir teatra po kojem smo plovili. Druga predstava „Brod za lutke“ također je bila jedna od magičnih izvedbi ovog teatra, naravno zbog tog dramatičnog teksta Milene Marković o sudbini žene na Balkanu, ali i zbog vulkanske energije ex-jugoslavenske glumačke heroine Jasne Đuričić. Ipak, na repu ovog veličanstvenog niza, negdje u trokutu između ustaljenih kanona panonskih varoši, ravničarskog sporog protjecanja vremena i kulturalne situiranosti ovog podneblja na margini evropskih metropola, krije se – na primjeru ovih predstava – i trag kulturalne erozije u stvarnom prihvaćanju onog zaista modernog i novog. Sindrom odnosa publike i umjetnosti je klasičan: ove dvije predstave bile su bez sumnje izvedbe evropskog formata, ali odjek u gledalištu u globalu je zaostajao za kvalitetom i značajem ovih ostvarenja. Ne može se reći da su one naišle na prazno gledalište ali ono što su zaista zasluživale su ovacije i trajno oduševljenje. Toga oduševljenja u kontinuitetu – nije bilo. Neispunjena sudbina ovih iznimnih predstava govori o toj tamnoj sjeni koja kronično prati ne samo život SNP-a nego i ukupni kazališni život u Vojvodini. Radi se o onom tihom i žilavom mentalitetu koji Radomir Konstantinović naziva onim mračnim terminom filozofije palanke. Ona u Vojvodini funkcionira tako da, uz svu ljubav naroda prema teatru, izniman glumac kao i čitavo kazalište mogu na kraju lako završiti zaboravljeni na nekoj margini poštovanja, zato što ih je odbacila sredina koja ih ne razumije, mrzi ili prezire. Ili kako je takav mentalitet crnohumorno definirao već spominjani Saša Milosavljević: „Kada u Vojvodini neko uzbrdo gura kamen, svi navijaju za kamen“. Nigdje kao na pozornici nisu tako blizu jedan drugome – obožavanje i prezir, a vojvođanska kazališta, posebno SNP, ogledan su primjer tog dvostrukog lica sredine koja ljubi i ubija u isto vrijeme. Politički ekvivalent te hirovitosti mentaliteta sastoji se kronično u tome što kazalište, naročito njegova uprava, mora budno paziti tko je s lijeve a tko s desne strane, jer prilike se za čas mogu promijeniti a onda na doboš mogu otići i kazalište i njegova uprava. Česte promjene upravnika SNP-a u njegovoj povijesti kao i osciliranje u doticanju državnog novca jasno govore o tom sindromu poljupca smrti koji je karakterističan za ovo podneblje, ne samo u kazalištu.
Metafizički rečeno: tegobno čovjekovo kretanje kroz prostor i vrijeme nedokučiva je mješavina oduševljenja, ushita, muka i razočaranosti, gdje se mnoga krila spaljuju još prije nego su narasla a nepravde se ispravljaju tek poslije smrti i zaborava. U Vojvodini i u njenom centralnom teatru, Srpskom narodnom pozorištu, koje je doživjelo mnoge uzlete ali i mnoge mršave godine, ta metafizička sudbina najbolje bi se mogla označiti kao dugi put kroz ravnicu na kojoj su cvale i sasušile se mnoge zavisti, ružna djela i odmahivanja rukom, ali su ipak ostali zauvijek sjati jedinstveni napori njenih najboljih glumaca i kazališnih poslenika.