"O jednoj mladosti", autor Mario Šimunković, Srpski kulturni centar Zagreb, 26. ožujka – 22. travnja 2026.
HEROJI NAŠEG DOBA
/ FOTO: Jadran Boban
Maj 2026
Posjetitelj je suočen s činjenicom da nitko od tih ljudi, čije restaurirane i kolorirane fotografije uz kratke biografske crtice na izložbi sugeriraju zdravlje, vedrinu, ugodan građanski život, studentski polet, radnički ponos ili naprosto bezbrižnost svakodnevice, nije imao sreće da doživi oslobođenje Zagreba
Izložba O jednoj mladosti što je od 26. ožujka do 22. travnja u produkciji Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ bila postavljena u zagrebačkom Srpskom kulturnom centru jedna je od najpotresnijih koje čovjek može vidjeti. Ulazeći u izložbeni prostor, posjetitelj je suočen s portretnim fotografijama mladih, i vrlo mladih ljudi, protagonista generacije koja je sredinom 1930-ih živjela i odrastala u Zagrebu. Posjetitelj je, međutim, suočen i s činjenicom da nitko od tih ljudi, čije restaurirane i kolorirane fotografije uz kratke biografske crtice na izložbi sugeriraju zdravlje, vedrinu, ugodan građanski život, studentski polet, radnički ponos ili naprosto bezbrižnost svakodnevice; nije imao sreće da doživi oslobođenje Zagreba.
Ljepota mladosti je univerzalna kategorija, pomislit će posjetitelj dok promatra niz od 67 portreta srednjoškolaca, studenata i radnika koji su svi bili aktivni protivnici fašizma: svi su na neki način sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Neki od njih su bili zagrebački ilegalci u antifašističkom pokretu, neki su bili borci NOB-a, neki su prikupljali oružje i sanitetski materijal, neki su stradali i prije 1940-ih. Uz pomoć umjetne inteligencije danas svatko može kolorirati „stare“ fotografije i na taj način šarmantno romantizirati prošlost: ali ovdje o tome nije riječ. Nije, naime, jedino riječ o tome da posjetitelj, jednim pogledom na izložbenu građu restauriranu digitalnim alatom 21. stoljeća, osjeti svevremensku bliskost s mladim ljudima kojima je nasilje fašizma odnijelo živote. Riječ je i o tome da se posjetitelj doista suoči s detaljima njihovih biografija, shvaćajući ubrzo koliko malo zna o nevjerojatnoj hrabrosti tih ljudi koji su u Zagrebu željeli živjeti posve običan život. Riječ je, ukratko, o tome da se trenutkom naše pažnje, obilaskom ove obimom male izložbe, poništi tragičan javni učinak historijske nepravde prema ovim antifašistima. Neobično malo je potrebno da se povijesna istina osvijetli i prosvijetli.
U konceptualnom smislu, izložba je postavljena u dva dijela. U prvom su izložene fotografije protagonista i to tako da je uz ime naveden broj godina u trenutku smrti i kratka biografska bilješka. Osim portreta, izložene su i fotografije drugačijih prizora: radničkog štrajka (Rade Končar s radnicima Siemensa u štrajku 1938.), one iz privatnih zbirki (Josip Kulušić s gimnazijalcima u školi; Davorin Trinajstić s prijateljima na izletu; prva fotografija Dragice i Rade Končar snimljena nakon vjenčanja); ali i fotografski dokumenti fašističkih odmazdi, poput prizora pogubljenih u Kašini 23. travnja 1944. Drugi dio izložbe, kontrastno postavljen u skučenoj, polumračnoj prostoriji na čijem je zidu izložena replika policijskog kartona Bože Selakovića u velikom formatu, ujedno je i poanta koncepta. U centru prostorije, kao na odru, postavljen je veliki katalog predviđen za izložbeno listanje. Zapravo, uknjižena kartoteka, nešto između policijskog dosjea i anegdotalne povijesti protagonista. I neopisiv je osjećaj dok listate taj jezovito tužan, i istovremeno fascinantan katalog. Ambivalencija osjećaja, negdje između duboke tuge i pravedničkog ponosa, kao da vlada izložbom.
Također, na izložbi fascinira golem istraživački trud njezinog autora, Marija Šimunkovića, nezavisnog povjesničara s interesom za antifašističku povijest Zagreba, doktoranda na studiju „Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu“ na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Zanimalo nas je na koji je način prikupio izložene fotografije i biografske podatke protagonista.
„Literaturu o Narodnooslobodilačkoj borbi počeo sam čitati u srednjoj školi. Uvijek me zanimalo, u tim povijesnim ili memoarskim knjigama, kako su izgledali ljudi o čijim sam sudbinama čitao. U nekim su knjigama fotografije bile relativno dobre kvalitete, ali je u većini tisak uništio detalje pa sam imao ‘okvirni dojam’ kako su ti junaci izgledali. Prije petnaestak godina počeo sam istraživati fotografije u muzejima i arhivima i shvatio da su sačuvane fotografije često odlične kvalitete pune detalja, a osobe na njima izgledaju kao i mi danas, samo imaju nešto drugačiju odjeću i fotografije su u crno-bijeloj tehnici. Tako da sam prilikom istraživanja u različitim arhivima i muzejima bilježio gdje se koja fotografija nalazi i fotografirao sam ih – ako je to ondje bilo dozvoljeno. Upravo ti detalji potaknuli su me da neke biografije dodatno istražim i da pronađem fotografije osoba čije su me biografije zanimale“, objašnjava Šimunković dodajući da većina fotografija s izložbe do sad nije bila izlagana.
„Neke fotografije (u lošijoj kvaliteti) objavljivane su u knjigama, a policijski kartoni s fotografijama sad su javno dostupni. Fotografija Krste Ljubičića (kojeg su frankovci 1937. ubili ispred studentskog doma u Runjaninovoj) objavljivana je u velikom broju knjiga – ali uvijek ista retuširana fotografija. Kad je usporedite s originalom, uočite ogromnu razliku. Fotografija na koju sam posebno ponosan da je ugledala svjetlo dana je ona Kate Dumbović koja je u trenutku smrti imala manje godina nego ja sada; a zbog nadimka ‘Trešnjevačka mati’ ili ‘Mamica’ i loših reprodukcija njenih fotografija doživljavao sam je kao staru ženu“, tumači autor izložbe.
Naravno, većina izloženih fotografija prvi je put izložena jednostavno zato što se ovim protagonistima antifašizma u Hrvatskoj nitko do sada na ovakav način nije bavio. Takav rezon i tu prešutnu društvenu dinamiku dobro poznaje svaki posjetitelj izložbe, a Šimunković objašnjava.
„Da, nitko se nije bavio običnim pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta, nego isključivo onim najistaknutijima. Fotografije ustaške odmazde u Kašini su, recimo, ovdje prikazane prvi put. Prikazuju seriju od devet fotografija. Od dolaska taoca u Kašinu, čitanja presude, stavljanja omče i samog čina vješanja do mrtvih tijela koja vise. Odmazde su onakav oblik terora u NDH koji predstavlja dio sustavne, zakonski oblikovane represije. Odmazde vješanjem izvršavale su se na mjestu partizanskih akcija, a ondje su obješene osobe koje s tom partizanskom akcijom nisu imale veze – jer su u to vrijeme bile u zatvoru. Dakle, te fotografije dosad nikad nisu bile objavljene iz dva razloga. S jedne strane, žrtve te odmazde nisu bile istaknute osobe u Narodnooslobodilačkom pokretu. Ali s druge strane, postojao je ‘oprez’ da bi netko mogao prepoznati izvršitelje odmazde, te ‘obične stražare’ odnosno mještane koji su sudjelovali u provedbi zločina.“
A kakve su reakcije na izložbu? Pitamo autora o njegovom dojmu: jesu li svi posjetitelji shvatili ideju i koncept izložbe?
„Reakcije su bile iznimno pozitivne. Iako može biti vođena, izložba je po mom sudu ostavila najbolji dojam kad su je posjetitelji prvo pogledali, a onda postavili pitanja. Primjerice, nisu svi primijetili da broj godina u zagradi kod svake osobe označava broj godina u trenutku smrti, pa kad su ponovno pogledali fotografije ostali su dodatno šokirani. Cilj je naravno da posjetitelj sam upozna likove mladih osoba 1930-ih godina. Za neke može saznati hobije, ili kakva je osoba bila – što naravno pokazuje da nisu bili mnogo drugačiji od nas. Ivo Ribar (poznatiji kao Ivo Lola Ribar) fotografiran je, recimo, sa svojim psom ljubimcem Bobijem. Mnogi koji imaju kućne ljubimce rekli su mi da im je to najdraža fotografija na izložbi. Drugi svjetski rat prikazan je pak u prostoriji gdje se sudbine ubijenih mogu razumjeti u formi kartoteke. Podaci u kartoteci neznatno su opširniji od podataka koji se mogu pronaći na ‘kamenima spoticanja’, a za svaku osobu napisan je dodatni izvor gdje se mogu pronaći dodatni (ali ne cjeloviti) biografski podaci. U toj prostoriji prikazan je teror kroz plakate i fotografije. Na velikoj fotografiji s policijskog dosjea Bože Selakovića jasno se vidi rana na grkljanu koju je ‘zaradio’ očito neposredno prije fotografiranja. Ta fotografija otvara mnoga pitanja, a kroz slične sudbine nudi mnogo mogućih odgovora. Također, među plakatima je izložen i onaj o kažnjavanju osoba koje su sudjelovale u postupku pobačaja – a cijeli proces je bio ustaška namještaljka. Najeksplicitnija je serija fotografija ustaške odmazde u Kašini na kojima se vidi ustaški teror na djelu. U NDH su i školska djeca morala dolaziti gledati takva javna vješanja. Ipak, ako zastanemo na tren, na slikama terora vidimo i prizore otpora. Božo Selaković, iako zna da ga čeka smrt, ne izgleda uplašeno. Liječnici i ostale osobe koje su izvršile (ili organizirale) zahvat pobačaja svjesno su riskirale visoke kazne, a na fotografijama odmazda vidimo ljude koji spremno idu u smrt“, kaže naš sugovornik.
Naposljetku, bilo bi posve logično zaključiti da ova izložba bude „putujuća“ odnosno da se, radi svog jednostavnog konceptualnog postava, naprosto seli po gradovima i selima. Iz poznatih razloga, ne samo društvene klime nego i na mnoge načine kompliciranog pristupa u kurikul (srednjih) škola, nije realno očekivati da će ova izuzetna izložba imati veću publiku. Šimunković, ipak, veli da je imala odlično iskustvo s posjetom učenika iz škole, kad je bila u njihovoj blizini.
Pitamo ga da nam objasni to iskustvo: i što bi, kao pretpostavljeni povjesničar pedagog, rekao starijim tinejdžerima kad bi ih vodio kroz ovu izložbu?
„Bilo bi odlično da ova izložba bude prikazana na različitim adresama. Naravno, o tome ovisi puno faktora, ali ja sam vječiti optimist. Do škola je, kao što je poznato, teško doprijeti. No, i tu su mogući pomaci. Naprimjer, izložbu Brdovec i okolica u Drugom svjetskom ratu, čiji sam bio autor i koja je održana prošle godine, posjetili su učenici obližnje škole, a početkom ove godine izložba je gostovala u njihovoj školi. Vodio sam i dvije radionice za učenike osmih razreda te škole u kojima su učenici na temelju dokumenata trebali napisati kratke biografije nekoliko osoba čija imena se nalaze na spomeniku u krugu škole. Uz dokumente, učenici su dobili i fotografiju osobe kako bi je mogli vizualizirati. Dobio sam odlična pitanja što su pokazala na koji način učenici razmišljaju o događajima vezanim uz Drugi svjetski rat. Sve se može, kad postoji volja nastavnika i ravnatelja škole. A što bih rekao tinejdžerima na izložbi? Pa isto što i svima koje sam vodio kroz ovu izložbu. Ovo je priča o ljudima koji su se prije Drugog svjetskog rata opredijelili da budu na strani borbe za socijalna, radnička i sve ono što danas smatramo ljudskim pravima, ali pokazuje da su se mogli opredijeliti i za drugu stranu – onu koja promiče mržnju, ksenofobiju, šovinizam i sve isključivosti sadržane u nacizmu i fašizmu. Opredjeljujemo se na kojoj ćemo biti strani – baš kao što su se ljudi opredjeljivali 1930-ih godina. Mladi ljudi prikazani na ovim fotografijama naša su inspiracija“, rekao je autor izložbe.