Intervju, Šejla Šehabović, direktorica sarajevskog Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti

IMAMO SVE, OSIM NOVCA

Septembar 2017

post image

Iste godine kad je osnovan Muzej, Ivo Andrić je dobio Nobela, pa je lani tom prigodom digitaliziran jedan od najvrednijih eksponata u Muzeju – originalni rukopis romana „Na Drini ćuprija“ koji je vlasništvo Muzeja od 1976. godine.

 

U krivudavoj baščaršijskoj ulici, onoj nazvanoj po pjesniku Simi Milutinoviću Sarajliji,  nalazi se jedna od dragocjenih i malobrojnih kulturnih institucija koja se bavi predstavljanjem i čuvanjem građe iz dvaju umjetničkih oblasti – književnosti i kazališta. Visoki dvorišni zid skriva mali šarmantni atrij s fontanom u kojoj zatičem živahnu, radnu atmosferu i grupice ljudi na jutarnjoj kavi. Susret s Muzejom započinje veselo, preskakanjem kablova i reflektora na putu do prvog kustosa koji mi objašnjava da su u toku pripreme za večerašnju predstavu. Iako cijeli život posjećujem Sarajevo, ovdje sam prvi put.

Priča o Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine počela je puno ranije – sredinom pedesetih godina kada je književnica Razija Handžić, buduća direktorica Muzeja, inicirala raspravu o njegovom osnivanju. Institucija nazvana Muzej književnosti Bosne i Hercegovine osnovana je 1961. godine, a nakon što je devet godina kasnije proširila djelatnost na kazališnu građu, Muzej od 1977. nosi sadašnje ime.

 

?????????????

U prizemlju kuće se od 1992. godine nalazi multifunkcionalni prostor galerije MAK, mjesto na kojem se održavaju izložbe, književne večeri i umjetnička predstavljanja, a kako Muzej nerijetko „ugošćava“ konferencije, okrugle stolove i tribine, služi i kao prostor za javnu diskusiju. Autentična bosanska kuća u koju je od svojih početaka Muzej bio smješten nije samo mjesto u kojem je pohranjena književna baština nego i mjesto gdje svaki predmet priča neku priču. Naime, kuća je u 19. stoljeću bila vlasništvo obitelji Skarić, a kasnije je pripala pravoslavnoj obitelji Despić koji su dugo vremena važili za jednu od najuglednijih sarajevskih obitelji. U kući Despića organizirane su 1870. prve kazališne predstave u Sarajevu, te je kuća desetljećima bila važno mjesto okupljanja sarajevske intelektualne elite. Utjecaj i bogatstvo ove trgovačke obitelji opadali su nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, pa je Pero Despić, posljednji muški potomak obitelji, darovao kuću Muzeju grada Sarajeva prije nego što se zauvijek odselio u Belgiju. U depandansu Muzeja Sarajevo u Despića kući, u Despićevoj ulici, izloženi su eksponati koji su pripadali ovoj obitelji. Njihova kuća smatra se pretečom suvremenog kazališta u Sarajevu, a danas se u njoj mogu razgledati eksponati koji prikazuju kulturu stanovanja bogate, trgovačke obitelji. Obitelj je poklonila i kuću u paralelnoj ulici u kojoj je od godine nastanka smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.

 

02 intervju 02 sehabovic sejla 03

 

Muzejski arhiv je, barem donedavno, malo brige vodio o čuvanju ženskog stvaralaštva Bosne i Hercegovine. Međutim, saznajem da je ono ne samo obilježilo njegov nastanak, nego i da je neodvojivo od kuće i bašte. Fasada kuće dekorirana je reljefima koje je izradila Iva Despić, nekadašnja vlasnica kuće i prva akademska kiparica u Bosni i Hercegovini. Njezin se rad može pronaći i na zaštitnom znaku muzeja koji predstavlja stilizirane ptice koje piju vodu iz šadrvana okružene biljnim ornamentom. Zgrada muzeja, koja je danas kulturni spomenik prve kategorije, čuva sedamdesetak književnih i trideset kazališnih zbirki s više od dvadeset tisuća eksponata. Raznolika etnička i religijska pripadnost autora koji su se rodili ili stvarali na području Bosne i Hercegovine svjedoči prije svega o uzbudljivoj povijesti zemlje i jednako uzbudljive književnosti, pa nije razdvojena po nacionalnom ključu.

Kustos me iz atrija odvodi do prizemlja muzeja u kojem je smještena Radna soba Silvija Strahimira Kranjčevića s radnim stolom, perom i mastilom, piščevom bibliotekom, rukopisnom građom te knjigom utisaka. Kranjčević je u Sarajevu od 1895. do 1903. uređivao časopis za književnost i umjetnost „Nada“, a njegova je radna soba prva postala vlasništvo muzeja te je izložena već više od stotinu godina. Nakon njegove smrti 1908. godine gospođa Ela Kranjčević prodala je piščevu zaostavštinu za 3000 kruna, a upada mi u oči „priznanje“ da Muzej ne posjeduje dokaze da joj je novac ikad isplaćen: „Moguće je, dakle, da sada promatrate eksponate za koje Institut koji više ne postoji, a osnovala ga je država koja više ne postoji, porodici duguje novac, u valuti koja više ne postoji.“

 

02 intervju 02 sehabovic sejla 04

 

Penjem se škripavim drvenim stepenicama na drugi kat gdje se nalazi Bosanska soba s rukopisnom građom Petra Kočića, Isaka Samokovlije i Hasana Kikića. Na istom katu su izložena djela i osobni predmeti Kalmija Baruha, Maka Dizdara, Zije Dizdarevića, Hamze Hume, Branka Ćopića, Meše Selimovića i drugih. U vrijeme osnivanja, o profilu budućeg Muzeja održala se javna rasprava u kojoj su sudjelovali istaknuti bosanskohercegovački i jugoslavenski pisci i intelektualci te je postojao običaj da pisci i važni kulturni radnici pišu preporuke prilikom otvaranju institucija.1 U Muzeju se čuvaju preporuke pisaca kao što su Meša Selimović i Ivo Andrić, a u preporuci za otvaranje Muzeja 1961. godine Branko Ćopić je izrazio želju da se izložba posvećena njemu zove „Živjeće ovaj narod!“

Iste godine kad je osnovan Muzej, Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu, pa su prošle godine ta dva događaja obilježena zajedno projektom „55 godina Nobelove nagrade Ivi Andriću – 55 godina Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine“. Tom prigodom digitaliziran je jedan od najvrednijih eksponata u Muzeju – originalni rukopis romana „Na Drini ćuprija“ koji je vlasništvo Muzeja od 1976. godine. Rukopis je naveden kao poklon zajedno s perom kojim je roman napisan, a navodno ga je sam nobelovac želio ostaviti ovom muzeju. U stalnoj postavci izložena su djela samo desetak autora, te vodstvo Muzeja želi omogućiti javnosti stalnu dostupnost eksponata u vidu digitalizacije građe. Ovaj muzej posjeduje iznimno bogate i vrijedne zbirke, ali postoji problem nedostatka prostora gdje bi ih mogao izložiti te financijskoj podršci, odnosno, nedostatku iste.

 

02 intervju 02 sehabovic sejla 05

 

Dolazimo do manje lijepog dijela priče jer je ovo mjesto jedno od sedam kulturnih institucija koje su već godinama bez riješenog pravnog statusa i sigurnih izvora financiranja. Zbog neriješenog statusa, nedostatka sredstava te nagomilanih dugovanja institucije poput Zemaljskog i Historijskog muzeja, Nacionalne i univerzitetske biblioteke, Kinoteke, Umjetničke galerije te Biblioteke za slijepa i slabovidna lica nalaze se pod stalnom strepnjom od zatvaranja vrata. Usprkos neizvjesnosti, a možda baš zbog ovakvih okolnosti, Muzej opstaje zahvaljujući entuzijazmu i energiji pojedinaca koji zaista vole ono što rade, kao i zajednici koja prepoznaje vrijednost vlastite književne i kazališne prošlosti.

Jedan dio stalnog postava čini izložena kazališna građa pa nastavljam razgledavanje spuštajući se uskim spiralnim stepenicama na kojima susrećem lutke i kazališne postere, fotografije scenskih umjetnika, kostimografske skice i scenografske crteže. Zatvorila sam krug i opet se zatičem u atriju. Iako je prijepodne, dvorište je ispunjeno zaposlenicima, radnicima, turistima, ali i gostima koji su tu svratili samo na kavu. Odmah po izlasku susrećem Šejlu Šehabović, direktoricu Muzeja, koja mi veselo kaže da ovdje uvijek vlada nered. Uz kavu (a kako drugo!) me je upoznala s poslom kojim se bavi, zakulisnim pričama, sadržajima koje Muzej krije i pričama koje tek želi ispričati. U nastavku donosim dijelove razgovora:

 

Prije četiri godine došli ste na radno mjesto direktorice Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, jedne od sedam kulturnih institucija od državnog značaja koje su nakon rata u Bosni i Hercegovini ostale bez riješenog pravnog statusa. Možete li mi ukratko opisati zbog kojih ste, profesionalnih i privatnih, razloga odlučili prihvatiti tu poziciju, te u kakvom ste stanju zatekli muzej? Budući da ovaj muzej nije samo mjesto  gdje se izlažu književne i kazališne zbirke, nego i mjesto živih diskusija o relevantnim društvenim i kulturnim pitanjima, što Vas motivira prilikom osmišljavanja godišnjeg programa?

Šejla Šehabović: Ako ću biti posve iskrena, prihvatila sam ovu poziciju prije svega jer su šanse da nešto “pokvarim” bile minimalne. Drugi, važniji razlog, bio je izazov: htjela sam uraditi ono u šta cijeli život vjerujem – dati sve što mogu u oblasti do koje mi je stalo. Ova prekarna pozicija u kojoj rukovodim institucijom koja baštini neke od najvažnijih dokaza o historiji jedne zemlje, a koju ta zemlja praktično ne priznaje, osim suza i neprospavanih noći, pružila mi je i neke od divnih momenata za koje vjerujem da ih ni ljudi sa mnogo dužom karijerom od moje nisu iskusili. Teško nam je, ali nam nije nemoguće. U opasnosti smo, ali naš je potencijal time mnogo veći. Za razliku od institucija kulture za koje se u Bosni kaže da su “na budžetu” mi imamo sve osim novca: potpunu naučnu i umjetničku slobodu. Kad osmišljavamo program rada krećemo od pitanja “Čiji je Muzej? Kome služimo?”. Sve što radimo proizlazi iz ovih pitanja. Nesiguran pravni i finansijski status na neki je način probudio želju da se pozicioniramo. Mi dijelimo probleme kulturnih politika Evrope i svijeta. Nismo eksces – nego simptom. U Bosni i Hercegovini ovi problemi su vidljiviji, ali nisu neusporedivi sa problemima osmišljavanja kulturne politike u drugim zemljama. Po tome, mi smo dio svijeta. Duboko vjerujem da na ovoj poziciji svjedočim pokretanju ozbiljne rasprave o univerzalnim problemima.

 

Što se dogodilo da je sedam važnih kulturnih institucija ostalo bez izvora financiranja i što to znači za jedan muzej koji danas funkcionira kao nevladina organizacija? Jesu li do današnjeg dana napravljeni neki pozitivni koraci u rješavanju pravnog statusa? Kakvu su ulogu odigrale građanske akcije u spašavanju zajedničke kulturne povijesti koju političke stranke ne žele?

Šejla Šehabović: Desio nam se Dejton. U sporazumu koji je danas naš Ustav, a koji su, umjesto građana i građanki Bosne i Hercegovine, osmišljavali ratni zločinci i svjetski “eksperti” drugog reda, predviđeno je prenošenje vlasništva nad kulturnim institucijama sa jugoslovenske republike na današnju BiH. Ono što tamo nije rečeno je koji nivo administracije treba praktično preuzeti to vlasništvo. U rješavanju ovoga pitanja radilo se sve i svašta: od sudskih procesa koji godinama stoje neriješeni, do kratkoročnih rješenja koji traju do sljedećih izbora, a nekad ni toliko. Veliki korak u finansijskoj održivosti kojem sam svjedočila, bila je inicijativa Ministarstva civilnih poslova prije dvije godine: potpisan je Memorandum po kojem su različiti nivoi uprave, na dobrovoljnoj bazi, udružili sredstva da bi nam pomogli da opstanemo. Zanimljivo je da su neke lokalne zajednice pritom pokazale više odgovornosti nego naša ministarstva koja upravljaju milionskim budžetima. Što me vodi do posljednjeg dijela Vašeg pitanja: iako se, ako biste gledali vlasti, čini da muzeji u Bosni i Hercegovini nikom ne trebaju, među građanima ove zemlje mi imamo najbolje saveznike. Na dežurstvima u Zemaljskom muzeju bili su i fratri i radnice “Dite”, kada je Historijski muzej organizirao čišćenje spomen područja antifašizmu “Vraca”, došlo je pola Sarajeva, o studentima iz inozemstva da ne pričam. To je odgovor na pitanje: kome mi trebamo? Strašno je da do njega moramo dolaziti na ovakav način, ali i to je bolje nego šapatom propasti pred privatizacijom javnog prostora i stranačkim otimanjem državnih institucija.

 

Što takav odnos politike prema kulturnim institucijama govori o jednom društvu i njegovom odnosu prema zajedničkoj književnoj i kulturnoj tradiciji i pamćenju? Kako se muzej suprotsavlja „brisanju“ pamćenja?

Šejla Šehabović: Muzeji u Bosni i Hercegovini, barem ovi koji nisu “izmišljeni” od 90-ih naovamo, preživjeli su rat, krvavu tranziciju i partitokraciju najgore vrste. Što je još opasnije, mi smo živi svjedoci zajedničkog života – što je našim političkim elitama gorak zalogaj. Da biste rasprodali “porodično blago” a ono što ostaje koristili kao resurs za stranačku mašineriju – vi morate biti u stanju da zaustavite proces učenja i sadašnjost pretvorite u ono što ja zovem prepričavanje historije. Muzeji pritom smetaju. Naše se zbirke ne uklapaju u sužene i “prečišćene” etno-nacionalne narative. Kao i u slučaju takozvanih “miješanih brakova” – samo naše postojanje je uvreda. Kad su muzejska vrata otvorena, to je već pobuna. Sve što čuvamo je dio tog neželjenog svjedočenja. Činjenica da održavamo i razvijamo produkciju je revolucija.

 

Prošle godine osmislili ste izložbu „Ratni dnevnici – svjedočenja o životu“ za koju su prikupljeni ratni dnevnici građana i građanki Bosne i Hercegovine iz perioda od 1992. do 1995. godine. U pozivu za prikupljanje dnevnika stajalo je pitanje „Sjećate li se osjećaja da radite nešto važno?“ – zbog čega je prezentacija takvih svjedočanstava o životu (a ne o ratu i smrti) važna za pamćenje zajednice? U kakvom je odnosu intimni dnevnički diskurs spram službenih narativa o ratu i nacionalnoj/im povijesti/ma?

Šejla Šehabović: Isprva smo bili jako iznenađeni interesom građana i građanki za ovaj projekt. S jedne strane – moj cilj, kao autorice, bio je da uključim veći broj ljudi, da demokratiziram proces pravljenja muzejske zbirke. Dobili smo toliko materijala do sada da nam volonteri pomažu u popisivanju građe. Zanimalo me postoji li neka zajednička nit među preživjelima, i kako je proces intimnog pripovijedanja u stanju da objedini neko iskustvo. Ljudi su, to je sada vidljivo, živjeli u ratu. Živjeli su i pripovijedali – a zajednička nit je vjera u vlastito iskustvo i vjera u taj osjećaj da oni sami vrijede, da zaslužuju živjeti smislenim životom. Ovo nije prvi put da naša istraživanja pokazuju da je malodušnost u koju nas je dovela tranzicija gora od svakodnevne prijetnje smrću. Kada je naša kustosica Amina Abdičević pripremala izložbu “Sarajevski teatri pod opsadom” priča koju je iščitala iz dokumentacije pokazala je ljude koji pate – ali koji vjeruju. Ljude koji usmeno prenose datum i vrijeme premijere – kako ne bi izginuli ako bi ubice znale kada će se publika nalaziti ispred pozorišta. Ta vjera u sebe koja vam dopušta da pohrlite na predstavu iako time dovodite u opasnost svoj život – to je nešto što treba rekonstruirati. Moramo se zapitati: kako i zbog čega smo tada vjerovali da smo vrijedni života koji ima smisao? Šta je to što nas sada ponižava u tolikoj mjeri da se sami sebe ne sjećamo? Ljudi pogrešno vjeruju da je u Bosni i Hercegovini problem postojanje tri različita službena narativa o ratu. Svaki narativ koji se zasniva na ratničkom patosu bio bi pogrešan. Pogrešni su – i možda je i bolje da su usitnjeni. Još bi gore bilo da postoji jedan naopak narativ koji se nasilno implementira društvu. Pogledajte Hrvatsku.

 

Primijetila sam da fond muzeja čine djela isključivo muških autora, ali i da muzej sve više radi na prezentaciji ženskog stvaralaštva i djela marginaliziranih društvenih skupina. Gdje su sve u muzeju prisutne žene i žensko stvaralaštvo? Kako se do sad zajednica sjećala svojih umjetnica i kulturnih radnica, te kako je muzej omogućio da njihov rad, s vremenskim odmakom, dobije zasluženu pažnju?

Šejla Šehabović: Na 55-tu godišnjicu Muzeja napravili smo prvu i jedinu izložbu o osnivačici našeg Muzeja, književnici Raziji Handžić. To neka nam posluži kao odgovor na pitanje kako se sjećamo svojih kulturnih radnica. Zbirku o Veri Obrenović Delibašić, koja je napisala prvu knjigu o ratu objavljenu poslije 1945. u Bosni i Hercegovini našli smo nepropisno skladištenu u hodniku Muzeja. Rukopisi Laure Papo Bohoreta koji se čuvaju u Historijskom arhivu Sarajeva nisu u potpunosti prevedeni sa judeo-španjolskog. Prema mom uvidu u zbirke muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, rad na građi koja je vezana za književnice u našoj zemlji uvijek je bio sporadičan i nesistemski, što je u skladu sa patrijarhalnim književnim kanonom našega jezika. Interesantno je da kada je pozorište u pitanju ova vrsta diskriminacije pri selekciji građe je mnogo manja: o pozorišnim radnicama imamo svjedočanstva čak i iz najranijeg perioda razvoja teatra u našoj zemlji. Odlučili smo intervenirati u kanon, a muzealizacija je važan dio kanona. Radimo istraživanja o autoricama i, moram vam priznati, sam proces istraživanja je uzbudljiv, o rezultatima da ne govorim. Postoji veliko interesovanje u akademskoj zajednici za ono što radimo na rasvjetljavanju uloge žena u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Sarajevski otvoreni centar, među nevladinim organizacijama, svake godine podrži barem jednu našu izložbu koja se bavi ženskim autorstvom. Feministička javnost sada je važan segment naše publike. Sve nas je više koje ne odustajemo.

 

Što se trenutno događa s lokacijom Tašlihana u Sarajevu? Je li ovo još jedan kulturni spomenik koji će biti spašen zahvaljujući građanskom aktivizmu ili inicijativa „Spasimo Tašlihan“ može računati na političku podršku?

Šejla Šehabović: Postoji politička podrška za ovu inicijativu. Radi se o kriminalnoj djelatnosti koja potiče od najvišeg državnog vrha. Da bi se narušila i finansijski iskoristila arheološka lokacija u centru Sarajeva, prekršeno je nekoliko zakona, uključujući i aneks Dejtonskog sporazuma. U ovome učestvuju vodeće političke partije iz oba entiteta. Tašlihan je udžbenički primjer čerečenja historije i prodavanja baštine. Na strani građana i građanki je zakon, ekspertsko mišljenje i javni interes. Politička opozicija, srećom, prepoznaje u ovom važnom pitanju mogućnost dobivanja političkih poena – a ovo sada uopće ne govorim u ružnom smislu. Lokalitet je već narušen prije nekoliko godina (za šta niko nije odgovarao) – i sada nezakonito postavljena Komisija želi na osnovu te činjenice izdati dozvolu za gradnju na samom nalazištu. Ne morate biti stručni da biste shvatili da se radi o čistom kriminalu: umjesto da se kazne odgovorni za narušavanje arheološkog lokaliteta – taj kriminal se legalizira daljnjim rušenjem. Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine bio je domaćin rasprave o ovom važnom pitanju. Iako smo se okupili groznim povodom osjećala sam se te večeri kao da živim u normalnoj zemlji (što mi se rijetko dešava). Građani i građanke Bosne i Hercegovine gade se nad žderanjem naše historije i privatizacijom javnog dobra. Mi smo spremni stati pred bagere. Nadam se da naše vlasti to znaju.

 

Kako vidite budućnost ovog muzeja, ali i drugih muzeja u Bosni i Hercegovini – koji scenarij Vas najviše plaši? Znam da je ovo hipotetsko pitanje, ali kako bi se prema Vašem mišljenju mogao u idealnom slučaju riješiti pravni status Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti?

Šejla Šehabović: Dva su najgora scenarija: jedan je da nas nasilno počnu zatvarati ukidanjem svih javnih sredstava. To se već jednom desilo i stalno nam ta mogućnost visi kao mač nad glavama. Reći ću vam samo jedan primjer: na većini Javnih poziva različitih nivoa administracije koji dodjeljuju sredstva za oblast kulture u Bosni i Hercegovini lakše ćete dobiti novac kao humanitarna organizacija nego kao državni muzej. To je opcija u kojoj bismo “šapatom pali” – jednostavno, fizički ne bi bilo moguće održati sigurnost eksponata. Druga strašna mogućnost je da neki nivo administracije preuzme vlasništvo nad institucijom – a zatim “instalira” stranačke kadrove. To je opcija u kojoj možemo preživjeti – ali ne i raditi ono zbog čega postojimo.

Postoji i utopijski scenarij: “ostavljene” institucije postaju mjesto na kome se otvara pitanje javnoga dobra, vraćamo upravljanje kulturom onima koji su je i izgradili. Nazvala sam ovu opciju utopijskom – a ne nemogućom. Muzeji koji prežive granate, opsadu i više od dvije decenije bojkota nadležnih žilava su mjesta. Nadam se što širem prepoznavanju ovog potencijala.

 

Možete li nam najaviti neke izložbe i događanja koje bismo mogli popratiti u idućim brojevima časopisa?

Šejla Šehabović: Pripremamo izložbu o Kalmi Baruhu, osnivaču hispanologije na Balkanu, čiju ličnu biblioteku i neke važne dokumente i svjedočenja baštinimo. U ovoj godini putovali smo sa izložbom o Maku Dizdaru i nastavljamo ovu priču tokom cijele godine, naredno predstavljanje je na susretima Cum grano Salis u Tuzli. Danas je izašlo iz štampe novo izdanje našeg časopisa “Baština”, urednika Damira Arsenijevića – časopis smo pokrenuli poslije 23 godine neizlaženja prije dvije godine. Očekuje nas predstavljanje novog broja. Izdali smo vrlo vrijednu monografiju “Primadona” autora Jasmina Bašića – koja prati život i rad Gertrude Munitić i jako se veselimo budućem životu ove knjige. Radimo na velikoj izložbi o Reihanu Demirdžiću na pozorišnim scenama i televiziji. Gotovo sve bi se ovo trebalo desiti do kraja godine. Poželite nam sreću!