Olivera Simić: "Madam War Criminal: Biljana Plavšić, Serbia's Iron Lady", Hurst Publishers, London, 2025.

“IRON LADY” IZ NAŠEG SOKAKA: KAKO INTERVJUIRATI RATNU ZLOČINKU

Mart 2026

post image

Na temelju sedmogodišnjih intervjua i bogate građe autorica pokazuje snažan kontinuitet stavova Biljane Plavšić posljednjih trideset godina. Zašto je Plavšić priznala krivicu, kako je provela vrijeme u zatvoru te kako danas gleda na događaje od početka rata do njezinog puštanja iz zatvora, predstavljaju ključna istraživačka pitanja ove knjige

Knjiga Olivere Simić, profesorice na australskom Sveučilištu Griffith koja se bavi tranzicijskom pravdom i ratnim zločinima, upečatljivog naslova Madam War Criminal: Biljana Plavšić, Serbia’s Iron Lady (Gospođa ratni zločinac: Biljana Plavšić, srpska Željezna dama) rezultat je višegodišnjeg istraživanja i niza intervjua koje je autorica vodila s Biljanom Plavšić. Motivi za istraživanje Biljane Plavšić su brojni, ali započnimo od jedinstvenosti njezina slučaja: riječ je o rijetkom primjeru visoko pozicionirane političarke osuđene pred međunarodnim sudom za zločine protiv čovječnosti. Ta se „posebnost“ u knjizi očituje dvostruko: kao razlog zbog kojeg je slučaj Biljane Plavšić istraživački zanimljiv, ali i kao izvor njezinog vlastitog osjećaja izuzetnosti. Sukladno tome, ova studija predstavlja rijedak primjer monografije koja ratnim zločincima pristupa kroz dugotrajan terenski rad i kvalitativne intervjue.

Knjiga je strukturirana u pet poglavlja uokvirenih uvodom i epilogom, a prilozi obuhvaćaju sudske dokumente i privatnu korespondenciju. Uvodni dio knjige predstavlja metodološke i teorijske postavke istraživanja koje funkcioniraju i kao psihološki vodič čitatelju jer ga pripremaju za iskustvo za koje ni samu autoricu, kako priznaje, „ništa dotad u karijeri“ nije moglo pripremiti. Do kontakta je došlo preko obiteljske veze: Simićkina tetka bila je Plavšićkina prijateljica i upravo je ona posredovala njihovom prvom susretu. Nakon početnog telefonskog razgovora Simić i Plavšić ostale su u kontaktu te su tijekom nekoliko godina vodile duge razgovore koji su postali temelj ovoj knjizi. Tijekom tog procesa Plavšić je autorici postupno počela ustupati dnevnike, pisma i druge dokumente iz svoje privatne arhive. Na temelju sedmogodišnjih intervjua i bogate građe – Plavšićkinih materijala, ali i medijskih zapisa i literature – autorica metodom triangulacije pokazuje snažan kontinuitet stavova Biljane Plavšić tijekom posljednjih trideset godina. Zašto je Plavšić priznala krivicu, kako je provela vrijeme u zatvoru te kako danas gleda na događaje od početka rata do njezinog puštanja iz zatvora, predstavljaju ključna istraživačka pitanja ove knjige.

Na uvod se nadovezuje prvo poglavlje u kojem autorica rekonstruira prve susrete i sve što im je prethodilo. Pritom precizno artikulira senzibilitet potreban za vođenje ovakvog razgovora: kako postavljati pitanja, kako upravljati tišinama, kako prepoznati izbjegavanja odgovora i kako izvući podatke bez naivne iluzije da razgovor vodi do „katarze“. Naime, ova knjiga nije potraga za isprikom, već za objašnjenjem; ona je pokušaj da se kroz intervjue razumije mehanizam kako počinitelj gradi vlastitu istinu, jer polazi od toga da puke moralističke osude same po sebi rijetko proizvode dublje razumijevanje. Moralne i znanstvene dileme koje autorica (a s njom i čitatelj) proživljava razbijaju vrlo čitljive anegdote o Plavšićkinim navikama, izgledu, atmosferi prožetom cigaretama i kavom – svim sitnim ritualima koji razgovor čine „normalnim“ baš onda kada se dotiče teških i nenormalnih tema. Upravo tu leži ključna vrijednost knjige: ona Biljanu Plavšić premješta iz zone dehumanizirajućih etiketa u sferu stvarne osobe. Simić, dakako, ne relativizira zločine, nego analizira mehanizam njihova opravdavanja, a to je nužno jer dehumanizacijom počinitelja riskiramo ponavljanje istog onog kategorizacijskog obrasca koji je prethodio nasilju – samo s obrnutim predznakom. Olivera Simić razbija ogledalo dominantnih diskursa o Plavšić i predstavlja je kao osobu, čime otvara prostor za analizu njezinih mehanizama opravdavanja. Snaga ovakvog pristupa ne leži u „davanju glasa“ počinitelju, nego u razotkrivanju načina na koji taj glas konstruira vlastitu verziju stvarnosti. Naime, rodna dimenzija dodatno je zamaglila percepciju javnosti, jer se Plavšić često tretirala kao „manje zlo“ u odnosu na muške kolege. Dekonstrukcija karikaturalnih prikaza lika Biljane Plavšić služi znanstvenom razumijevanju procesa koji su se odvijali na Balkanu 90-ih godina, ali se može protumačiti i kao univerzalna studija ljudske prirode koja nadilazi regionalni kontekst i otvara prostor za dijalog o prošlosti koji na ovim prostorima još uvijek teško nastaje.

U biografskom dijelu knjige Plavšić vlastiti život konstruira kao niz povijesnih i obiteljskih trauma koje su oblikovale njezin nacionalizam i političku samopercepciju. Drugi svjetski rat u njezinoj pripovijesti postaje trajni referentni okvir djelovanja, a osobna povijest pretvara se u legitimaciju političkih odluka iz 90-ih: prošlost ovdje nije tek kontekst, nego trajni dokaz nužnosti njezinog političkog angažmana koji se a posteriori konstruira kao preventivna misija i temelj za trajnu antagonizaciju hrvatske i bošnjačke strane. Čak i čin priznanja krivnje u njezinoj interpretaciji ne predstavlja raskid s vlastitom pričom, već ostaje dio iste strategije samolegitimacije. Priznanje krivnje, formalno predstavljeno kao čin odgovornosti, u njezinu kasnijem tumačenju poprima posve drugačije značenje – kao taktički potez, a ne kao moralna transformacija. Time se potvrđuje obrazac koji knjiga dosljedno razotkriva: priznanje ne mora značiti prihvaćanje odgovornosti, a pravna osuda ne mora proizvesti unutarnju promjenu.

Selektivnost kojom Plavšić pristupa događajima iz 1940-ih preslikava se na tumačenje događaja iz 1990-ih: ističu se događaji koji potvrđuju vlastitu verziju povijesti, dok se odgovornost vlastite strane sustavno relativizira. Takav narativ dodatno dobiva na težini jer ga Simić analizira iz perspektive društva koje je taj rat izravno iskusilo. Za izbijanje rata i srpsku reakciju Plavšić uvijek krivi suprotnu stranu, koristeći događaje poput ubojstva starog svata na Baščaršiji ili ubojstva u Sijekovcu kao dokaze svojim tvrdnjama. Ubojstva počinjena od srpske strane pritom izostaju iz njezina narativa, a takvi retorički obrasci nisu nepoznati ni u širem regionalnom političkom diskursu. Plavšićkini opisi ratnih aktera zrcale njezinu kategorizaciju svijeta: heroji su oni koji utjelovljuju odlučnost i spremnost na nasilje, mučenici su oni koji su stradali „za narod“, izdajice ili slabići oni koji su pokazali političku pragmu ili kompromis. Divljenje prema pojedincima poput Arkana, Mladića ili Mauzera ne proizlazi samo iz osobnog dojma nego iz prepoznavanja tipa vođe kakvog smatra nužnim u „povijesnim“ trenucima. S druge strane, prezir prema Miloševiću ili optužbe na račun Karadžića otkrivaju koliko joj je važnija percepcija snage i dosljednosti nego moralna odgovornost. Plavšić nerijetko odlazi u ekstreme prikazujući Srbe kao uzvišen i herojski narod, zbog čega i prijetnje ili najave sukoba predstavlja kao „prijateljska upozorenja“ iz perspektive navodne moralne i povijesne nadmoći. Sve točke optužnice – od genocida, kriminalnog udruživanja do progona po rasnoj i religioznoj osnovi – tumači kroz prizmu stradanja koje su Srbi pretrpjeli u Drugom svjetskom ratu. Plavšić se nerijetko uspoređuje s nacističkim zatvorenicima i povlači paralele s Nürnberškim procesom: smatra da se „povijest ponovila“ i Haški tribunal vidi kao nastavak povijesne nepravde, a ne kao posljedicu vlastitih političkih odluka.

Poglavlje nakon njene devetogodišnje političke karijere bavi se optužnicom i pritvorom. Plavšić nerijetko priča o svom odnosu s Carlom Del Ponte i boravku u Scheveningenu sa suoptuženicima među kojima je bio i Esad Landžo, koji utjelovljuje rijedak primjer javno iskazanog kajanja. Svoj period u pritvoru i zatvoru Plavšić opisuje kao život na dnu. Sudski proces pokušavala je doživljavati kao znanstveno istraživanje, promatrajući ga s distance. U pritvoru i tijekom suđenja Plavšić ne napušta isti obrazac selektivnosti te vlastitu ulogu predstavlja kao individualnu žrtvu politički motiviranog sudskog procesa, a ne kao dio šire odgovornosti. Pojam etničkog čišćenja relativizira i definira na sebi svojstven način, odbacujući pravne interpretacije tribunala, dok vlastiti odlazak iz Sarajeva izjednačuje s progonom kojem su, prema njezinu tumačenju, bili izloženi Srbi, čime pokušava relativizirati i obezvrijediti stradanje drugih žrtava rata. Tako se i sudnica pretvara u još jednu pozornicu za potvrdu već oblikovane verzije istine.

Plavšićkin boravak u zatvoru od 2003. do 2009. godine tema je predzadnjeg poglavlja knjige. U njemu je očigledno koliko Plavšić ističe svoje porijeklo i obrazovanje što se ispostavlja zamkom koja nas navodi da je vidimo kao izuzetnu ličnost. U zatvoru se ta potreba za izuzetnošću posebno zaoštrava: status, porijeklo i obrazovanje postaju argumenti pomoću kojih uspostavlja razlike između sebe i „običnih“ zatvorenika. Toj posebnosti pridonosila su pisma koja su pristizala iz različitih krajeva svijeta i posjete za vrijeme izdržavanja kazne. S ponosom se prisjeća despotskih nadimaka dobivenih tijekom i nakon rata („Carica“, „Srpska željezna dama“). Njezin akademski background pritom ne funkcionira kao moralni štit, nego kao dodatni sloj racionalizacije. Sličan simptom je i njezino viđenje vlastite uloge u „povijesnoj misiji“ kao osobe koja se žrtvuje za „narod“, obične ljude i cijeli srpski narod.

Njezin izlazak iz zatvora opisan je u završnom poglavlju knjige gdje se ustvari samo potvrđuje njezina uvjerenost u ispravnost vlastitih postupaka. Svoju zatvorsku sudbinu i raspad Jugoslavije interpretira kao namješten proces za koji krivi „novi svjetski poredak“ što je poprilično apsurdno uzme li se u obzir to da je sama bila dio tog „novog poretka“ te da je od studentskih dana do danas bila protiv ideje Jugoslavije i koncepta „bratstva i jedinstva“. Epilog knjige potvrđuje njezinu važnost i relevantnost: karakteristike koje su uočene kod Plavšić, autorica povezuje s globalnim političkim trendovima, osobito na Zapadu gdje bi netko poput Plavšić bio „loš izuzetak s margine“, a danas se premješta u središte političkog diskursa. Slučaj Plavšić pokazuje ograničenja i paradokse tranzicijske pravde: dok moralna rehabilitacija može izostati, društvena reintegracija ipak uspijeva. U tom smislu knjiga više govori o kontekstu koji omogućuje takvu reintegraciju nego o „preodgoju“ pojedinca. Istodobno pokazuje kako počinitelji kroz vlastite narative pokušavaju opravdati i racionalizirati vlastite postupke.

U zaključku, riječ je o knjizi koja uspješno spaja znanstvenu analizu i publicističku čitljivost. Eventualne optužbe o „davanju prostora“ Plavšić promašuju bit: prostor dijaloga ne znači legitimaciju, nego analitičko razotkrivanje. A u tom razotkrivanju leži njezina najveća vrijednost. Naime, prostor koji joj Simić daje drugačiji je od uobičajenih „prostora“ koje smo navikli vidjeti kada se radi o akterima ratova 90-ih. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako će knjiga biti primljena izvan regije – i hoće li se na različitim tržištima čitati kao studija o Balkanu ili kao upozorenje o univerzalnim političkim obrascima. Ako bismo tražili manu, iako nisam siguran je li to uopće mana, jest to da knjiga nije prevedena na naše jezike. U prostoru iz kojeg Plavšić dolazi, njezini stavovi ne predstavljaju iznenađenje; dio su dugotrajnog političkog konteksta. Možda je stoga znakovito da knjiga zasad postoji isključivo na engleskom jeziku.