Iz plaščanske pismohrane
JEDNO PISMO PAROHA SAVE KOSANOVIĆA
Februar 2019
Rijetko jedan, osamljeni arhivski dokument, govori tako mnogo o vremenu svog nastanka, o kulturi, korespondentima, njihovim dilemama, kao što je slučaj sa ovim prividno bezazlenim pismom, što ga je svom plaščanskom Episkopu, Mihajlu Grujiću, uputio riječki paroh Sava Kosanović, maja 1911. Godine
Vaše Visokopreosveštenstvo, Sveti Vladiko!
Dozvolite, da Vam, u radu na opštim crkvenonarodnim poslovima, kojima se sada V.V. bavite, ovim mojim pismom oduzmem nekoliko časaka sa jednom lokalnom sličicom. Lokalna je, ali je karakteristična i za opšte crkvenonarodne prilike kod nas.
U prošlu neđelju (15./28. V o.g.) održana je ođe proslava Dositijeva.
…“On je prvi kod nas Srba počeo raskidati sa idejom religije…“
…“On je osnivač srpskog nacijonalizma…“
… On se nije obazirao na vjeru… nek je samo Srbin ma koje vjere bio…“
… „Njemu su Srbi od sve tri vjere jednaki…“
… Svaka je vjera dobra, ako te uči, da budeš pošten čovjek…“
… On je prvi počeo učiti kod nas, da iz vjere treba izbaciti sve što je suvišno… goli formalizam, a samo zadržati jezgru…“
…“On je prvi racijonalista kod Srba“…
…“Što je kod Čeha Jan Hus… kod Francuza: Volter, Ruso… to je Dositije kod Srba…“
…“On (Dositije) piše na jednom mjestu: „Bolje je jednu poleznu knjigu prevesti na srpski jezik, nego podignuti 12 zvonara… i na njih objesiti i najveća zvona… jer šta će zvonare, koje neće naroda ničemu naučiti“… „više vrijedi jedna dobra knjiga, nego sve zvonare i praporci…“
…Sveta Trojica Srpska… to su: Sv. Sava – Dositije i Vuk…“
To su V.V.: citati (misli, a riječi su moje), koliko sam mogao čuti i zapamtiti iz svečanog „govora“, što ga je na toj proslavi, pred sakupljenom mojom pastvom i mojijem katihumenima – đacima (među kojima i desetak gornjogimnazista, sedmo i osmo školaca) a u crkvenoj zgradi, i to, u školskoj sobi našeg „Učevnog tečaja“, pročitao profesor gimnazije sušačke, gosp. Bogdan Lastavica.
To su mu glavne misli iz „govora“. A izostavljam ono čime je, (već otrcanim frazama, a da većma privuče pažnju slušalaca), u najcrnjim bojama (jer to upaljuje!), slikao stanje Crkve…Manastira… Sveštenstva obojega reda, koje je stanje, po njemu, izazvalo Dositija na rad.
Nije uzeo za zadaću da prikaže Dositija kao preporoditelja srpske knjige (kakvoga smo naučili svi poštovati), nego ga je slavio kao nekog reformatora Crkve… Kao sataru za sveštenstvo i kaluđerstvo… Kao kakvog ekstravaganta, poput Pelagića.
A govor je završio apelom na slušaoce: „Mi, koji smo se danas, kad se navršuje 100 godina od dana smrti velikog Dositeja, sakupili ođe, da proslavimo uspomenu na tog velikog čovjeka najbolje ćemo se odužiti sjeni njegovoj, ako budemo čitali djela njegova i radili po nauci njegovoj…“Zavjerimo se“, da ćemo to činiti! –
Vaše Visokopreosveštenstvo! – Što će akademičar u akademiji, pred potpuno obrazovanim i doraslim ljudima sa rezervom… i cum grano salis, da ne sablazni koga, govoriti… na što će i najgorljiviji žurnalista, kad sjede da o tom u političkijem novinama piše, prilično pripaziti, da ne „soblaznitъ edinago malыhъ sihъ…“ to ođe mlađani gospodin profesor komotno govori, i populariše, pred neukom, ili još gore – poluobrazovanom publikom…u pravoslavne crkve zgradi, a pod firmom pravoslavnih crkvenih organizacija! I još najzad – „zavjerimo se“ … na taki indiferentizam prema Pravoslavnoj Crkvi! –
Proslavu tu priredilo je (po glasu priloženog izreska iz „R.(iječkog) Nov. Lista“)…“srpsko crkveno pjevačko društvo riječko“, a da mene niko, ni jednom rječcom ranije ni o proslavi, ni o programu joj, obavijestiti nije htio. Priredilo je bez parastosa.
Mene je u zadnjem času, neposredno pred početak, došao pozvati na proslavu predsjednik Pjev. Društva g. dr. A Pahani. I na moje pitanje: „Ko tu proslavu priređuje?“, reče mi: „Crkvena opština!“
* * *
Upadno je!
Na Sv. Savu o.g. dao je učitelj („Učev. Tečaja“) i ujedno c.o. perovođa, g. Jov. Bandur, bez moga znanja, školskom đetetu za deklamaciju Zmajevu pjesmu: Moje uverenje (v. u prilogu) u kojoj se pred ikonom Sv. Save, publici i školskoj omladini deklamuje:
„Neka budu i tri vere,
S tog ne preti Srpstvu pad…“
A u neđelju prošlu, na istom mjestu, to paraliziranje Pravoslavlja u riječkoj publici koja je i bez toga, zbog milijea, u kome je vrlo podložno uticaju apravoslavnom, u svom, uru dugom govoru, toj publici, nadugo i naširoko razvio je profesor mojijeh đaka: Lastavica.
V.V.! – Ako ovako potraje… i ako će se čak u crkvenoj zgradi … pod firmom: crkvenog pjev. društva, ili: pravoslavne crkvene opštine ovaka nauka propagirati, i omalovažavati Srbinu Pravoslavlje i to još od učitelja i profesora, onda ova opština gubi moralnu podlogu i pravo da se zove: …“pravoslavnom crkvenom…“
Onda je sveštenikov rad ođe, na usađivanju ljubavi k Pravoslavlju, vrlo nepopularan … nazadnjački, i kao takav: i u pastvi, i u školskoj omladini iluzoran …nemoguć!
Onda će brzo doći vrijeme, da će biti najsovjetnije ovu „zvonaru“ zatvoriti, i sveštenika odavle dignuti, da im ne smeta u njihovu „radu“ za održanje …“Srpstva – od sve tri vjere“, i četvrtoga – bezvjerstva!
U tako divergentnim pravcima, uz crkvu, raditi oba ne možemo.
Ili – sveštenik, ili – oni!
Cjelujući sv. Arhijerejsku desnicu
Najponizniji
Sava Kosanović
Protoprezvitar
Rijeka, 21.V/3.VI 1911.
Rijetko jedan, osamljeni arhivski dokument, govori tako mnogo o vremenu svog nastanka, o kulturi, korespondentima, njihovim dilemama, kao što je slučaj sa ovim prividno bezazlenim pismom, što ga je svom plaščanskom Episkopu, Mihajlu Grujiću, uputio riječki paroh Sava Kosanović, maja 1911. godine. Zato vrijedi i malo dublje zakopati oko njega, pa da ovaj biser sine punim sjajem.
Najprije o licima. Sava Kosanović (1862.) rodom iz Plaškog, brat je svog prethodnika na stolici riječkih paroha, Nikole Kosanovića, u kulturnoj javnosti poznatog kao prevodioca Puškina i Šilera, i zeta Nikole Tesle (oženio je Teslinu sestru). Iz tog je Nikolinog braka potekao kasnije poznati samostalski političar, Savo-Savica Kosanović. Savu, sveštenika, je za protoprezvitera proizveo baš Mihajlo Grujić 1897. i postavio u Rijeku 1900. godine, nakon bratove smrti. Mihajlo Grujić rodom iz Kraljevčana na Baniji, otac Petar bio je učitelj, u trenutku u kojem prima ovo pismo sjedio je već 20 godina na stolici plaščanskih episkopa, noseći i u onom vremenu reputaciju vrlo autoritetnog, pa i autoritarnog, crkvenog poglavara (vjerovatno, primarno u poređenju sa Mironom Nikolićem iz Pakraca). Sam je za sebe često govorio da je konzervativac, unionista, ostao je trajno vezan za politiku koju je dugo oličavao Kuen Hedervari. Mladi iz „Novog Srbobrana“ bili su mu sumnjivi, nije vjerovao da će crkva kojoj je stajao na čelu prosperirati od njihove borbe i bio je, na njima vrlo važnom gornjokrajiškom prostoru, njihov najozbiljniji protivnik. Pa je to tako paroh Sava, a Mihajlo je bio strah i trepet za područno sveštenstvo, radio siguran posao kad je sastavljao i slao ovo pismo. Bila je to, jedino i zamisliva, prepiska između kolenopreklono odanog sveštenika i njegovog, realno, vrhovnog autoriteta.
Mladi književnik Bogdan Lastavica, za kojeg iz pisma saznajemo dosada nepoznat detalj, da je profesor na sušačkoj gimnaziji, u tom je trenutku već nosio bacile tuberkuloze u svom organizmu. Godinu ranije, baš u Rijeci, kod Đure Trbojevića, izaći će njegovi „Prvi otkosi“, književni prvenac i jedinac. Pola godine poslije ovog pisma, nakon što odnese svoje zadnje tekstove u Gajevu 4, posvećene srpskoj narodnoj književnosti, nemoćan da se nosi sa tada neizlječivom bolesti, izvršiće samoubistvo.
Mjesto radnje: Rijeka. Grad, u tom vremenu Srbima zanimljiviji, nego što bi to mogle posvjedočiti službene brojke o njihovoj zastupljenosti u gradskom stanovništvu. Po podacima magistralnog šematizma „Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905. god.“, u kraljevskom slobodnom gradu Rijeci živjelo je 287 Srba, sa tamo smještenim vojnicima, odnosno, 21 bračni par, 9 mješovitih brakova i 5 divljih. Bila je to lučka gradska zajednica sa još uvijek neučvršćenom vezom sa svojim krajiškim zaleđem, pa i samosviješću koja ih je odvajala od tog zaleđa. Odnosi sa parohom Savom očito nisu bili idilični, govori o tome i protina žalopojka istom episkopu Mihajlu iz septembra 1912. On je prethodno od svog Vladike dobio dvomjesečni dopust radi liječenja, uz uobičajenu napomenu da je Crkvena opština dužna dati nagradu jednom od braće iz manastira Gomirje, koji će ga zamjenjivati. Kad je taj dopis iz Plaškog stigao na raspravu na sjednicu Crkvene opštine riječke, tri člana njenog Odbora, Radmanović – predsjednik, Egić i Vidović bili su protiv, Simeon Grković je bio za to da se ispoštuje višnja volja, a Mileusnić i Marijan „nijesu ni za ni protiv“. U zapisniku je ostalo da su se prva trojica „izjavili za to da se dopust preč. gosp. proti uzme na znanje, s tim, da isti sam svoga zamjenika iz vlastitih sredstava plaća, pošto općina ne može toga troška snositi i proti istome se ograđuje…“ Sava je zapisnik ove sjednice poslao Mihajlu, jadajući se, „koliko je hristoljubiva crkvena opština riječka, kod ove prilike, svom obolelom svešteniku u pomoć pritekla, i „bolnoga podvorila“…“
Zanimljivo svjedočanstvo o atmosferi i međusobnim odnosima, baš u to vrijeme, ostavio je i već spominjani učitelj i crkveno opštinski perovođa, Jovo Bandur. „Učevni tečaj“ u kojem se cijela ova mala drama odigrala, pokrenut je 1909. godine, kao pripremni oblik, „dok se ne bi osnovala potpuna škola“, kako je stajalo u obrazloženju. Nastava se odvijala svako popodne po 1 sat, u jednoj grupi 1. i 2. razred, a u drugoj 3. i 4., ukupno njih nešto preko 40. Bandur se kao učitelj, dakle i iz lako razumljivog ličnog interesa, zalagao da se u Rijeci otvori srpska škola, napisao je i štampao tim povodom poseban letak „O osnivanju srpske škole na Rijeci“, oktobra 1910. Žalio se da djeca ne znaju ćirilicu, čemu je nalazio i naročit uzrok: „Svima je poznato, da velika većina naše srpske djece potiče iz mješovitih brakova. Nekoje su matere pokrstile prije, a nekoje pri, a nekoje poslije vjenčanja. To pokrštenje je samo spoljašnja forma, kojoj se je udovoljilo. Ali tim pokrštenjem nijesu te matere postale Srpkinje, nijesu dobile srpske svijesti i srpskoga vaspitanja, koje bi one morale svojoj djeci u dušu presaditi – dakle, one, kao prvi vaspitači, ne mogu svoje dijete u srpskom nacionalnom duhu vaspitati – ne mogu mu dati ono, što one same nemaju. Djeca su nekoja krštena u srpskoj crkvi, nekoja su tek poslije pokrštena. Sad takovo dijete, koje nema temeljnog materinskog nacionalnog vaspitanja, dolazi u mađarsku ili talijansku školu… Dijete od kuće ne zna šta je, i ono naravno vjeruje onome, što mu učitelj kaže…“
Dakle, opet isti problem, ispričan od još jednog prosvjetnog radnika svog vremena. Tamo gdje su Sava i Mihajlo mogli problem smatrati riješenim, mladim nacionalistima on se tek otvarao. Zanimljivo je da se i Bandur u svom apelu poziva na sveprisutnog Zmaja i njegove stihove:
„Ne šted, babo, rad’ dobra moga,
Smiluj se, babo, tako ti Boga!
Jer biće dana, al sreće neće,
I biće ljudi, al Srba neće!“
Sve je, dakle, bilo historijski i politički logično. U ovu našu priču Zmaja su uveli Bandur i prota Sava. Da to raspetljamo pomaže nam i jedna tehnička činjenica. Kao prilog svom pismu Mihajlu, paroh je uredno prepisao Zmajevu pjesmicu „Moje uverenje“, koju je deklamovao onaj Bandurov tečajac. Pošto je to aktivističko stihotvorenije, kojem nisu bili namijenjeni poetski ciljevi, od značaja za našu temu, prepisujemo ga i mi u cijelosti:
Moje uverenje
Poznavajuć’ prošlost srpsku,
Osećajuć sadašnjost –
Mislim, smišljam, šta sve može
Doneti nam budućnost! –
To su danju moje misli,
To su noću moji sni.
I ja, braćo, ne bojim se –
Što nas dele vere tri!
Neka budu i tri vere
S tog ne preti Srpstvu pad!
Samo nek je jedna ljubav,
Samo nek je jedan nad!“
Nacionalna ideja, koja je ovdje glavni motiv, nije impresionirala pripadnika starije generacije sveštenika Savu Kosanovića, kao ni pjesnička reputacija Zmajeva. Još manje su to mogli postići prizvuci politike narodnog jedinstva – jugoslavenstva, nove politike koja je nicala dijelom iz ovog svesrpskog vrela i među kojima granice još nisu bile do kraja i jasno povučene. Sava je bio politički lojalan Mihajlu, što se nije moglo reći za sve sveštenstvo plaščanske eparhije. Neki od njih bili su u vrhu politike koja je izdavala list „Srbobran“, koji nije prema njihovom episkopu bio naročito obziran. Ta značajna zastupljenost sveštenstva u nacionalnom pokretu, naročito sa Banije, Korduna i Like, kojeg su predvodili, bila je ljudima oko ovog lista jaka kočnica u slobodnijem pristupu srpskom nacionalnom pitanju i okupljanju. U situaciji u kojoj je u krajiškom selu sveštenstvo često predstavljalo jedinu prosvjetiteljsku, pa čak i modernizacijsku silu, bez koje nisu mogli, oni su u nacionalnoj politici morali biti tradicionalniji u izrazu, u odnosu na lična uvjerenja.
Tek se povremeno Svetozar Pribićević usuđivao o tome iskreno progovoriti. Jedna od takvih prilika je bila na saborskoj sjednici iz februara 1907. godine, u polemičkom kontekstu: „S ove strane išlo se zatim, da se prikaže, da naše srpstvo ima konfesionalni karakter. Ja moram odlučno poreći da taj prigovor stoji, jer mi ne stojimo na stanovištu jedne vjere, naprotiv, mi želimo da obuhvatimo u okvir srpstva sve narodne elemente, koji hoće biti Srbi, bez razlike vjere… Mi dakle svoje srpstvo ne baziramo na vjeri nego na narodnosnom osjećaju, kojemu se mora vjera i crkva podrediti…“ Svetozar je bio neosporni politički autoritet za Bogdana Lastavicu, koji je išao njegovim tragom, a obojica su lako razumjeli Bandura i njegov program. U tom trenutku se još i praktično-politički moglo govoriti o realnosti, makar ograničenoj, Srpstva od tri vjere, u Dubrovniku i Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj i Slavoniji su nacionalne granice bile već jasno ocrtane, tek su pojedinci mijenjali Crkvu, radi drugog braka.
I na kraju, Dositije-Dositej Obradović. Još i 1911. godine, čitav vijek poslije smrti, bio je kadar uzvitlati duhove, pa i natjeravati sveštenika da u perspektivi vidi i rušenje svoje „zvonare“.
I teško je danas reći da li je iko u ovoj diskusiji bio sasvim u krivu.