Časopis Prosvjeta

Tiha kantilena jednog prijateljstva

KRLEŽA U SLIKAMA PETRA DOBROVIĆA

PIŠE: Nevena Petrić

Juli 2026

Veza Krleže i Dobrovića nije bila tek prijateljstvo pisca i slikara, niti samo susret snažnih osobnosti, nego dugotrajna zajednica iskustva, pogleda i uvjerenja, oblikovana u različitim političkim sustavima i kulturnim krajolicima. Od pečujskih školskih dana do poslijeratnih godina, kada je Krleža sustavno radio na očuvanju uspomene na prerano preminulog prijatelja, između njih se razvijao dijalog koji je ostavio dubok trag u kulturnoj povijesti

U povijesti moderne umjetnosti i književnosti postoje prijateljstva koja nadilaze privatnu sferu i postaju dio kulturne povijesti. Takav je slučaj s odnosom Miroslava Krleže i Petra Dobrovića. Njihova veza nije bila tek prijateljstvo pisca i slikara, niti samo susret dviju snažnih osobnosti. Bila je to dugotrajna zajednica iskustva, pogleda i uvjerenja, oblikovana u različitim političkim sustavima, gradovima i kulturnim krajolicima. Od pečujskih školskih dana do poslijeratnih godina, kada je Krleža sustavno radio na očuvanju uspomene na prerano preminulog prijatelja, između njih se razvijao dijalog koji je ostavio dubok trag u kulturnoj povijesti jugoslavenskog prostora.

 

Između Pečuha i Mediterana

Priča o Krleži i Dobroviću zapravo počinje u Pečuhu, gradu koji se u većini biografskih prikaza pojavljuje tek kao usputna činjenica. Međutim, Pečuh početkom dvadesetog stoljeća nije bio provincijska sredina, nego važna točka srednjoeuropske kulturne geografije. U tom multinacionalnom gradu Austro-Ugarske Monarhije susretali su se mađarski, hrvatski, njemački i srpski kulturni utjecaji. Upravo je u takvom ambijentu nastajala generacija koja će kasnije obilježiti kulturni život prostora između Budimpešte, Zagreba i Beograda.

Mladi Krleža dolazi u Pečuh kao pitomac kadetske škole, dok Petar Dobrović ondje odrasta i započinje obrazovanje. Njihovo prijateljstvo nastaje u formativnim godinama, ali ono što ih povezuje nije samo blizina godina ili školsko iskustvo nego zajednička fascinacija kulturom i nepovjerenje prema ustaljenim autoritetima. Već tada razvijaju osjećaj da pripadaju generaciji koja će morati pronaći nove umjetničke i društvene odgovore na izazove modernog doba. Generacija Kamila Emeričkog mlađeg, junaka romana Zastave, zapravo je generacija Krleže i Dobrovića, a kao da roman govori o njihovim snovima, idealima i borbi sa starim autoritetima i zastarjelim načelima u burnom ozračju srednje Europe prije, za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata.

Ako je Pečuh bio mjesto nastanka njihova prijateljstva, Mediteran je postao prostor njegova sazrijevanja. Dubrovnik, Korčula, Lopud, Hvar i južnodalmatinski krajolik, zauzimaju posebno mjesto u životima obojice. Dobrović ondje slika u ateljeu u Mlinima kraj Dubrovnika, i pronalazi slikarsku slobodu, oslobađa boju od akademskih ograničenja i stvara djela koja će ga učiniti jednim od najvažnijih kolorista jugoslavenskog modernizma. Krleža, s druge strane, u mediteranskom prostoru prepoznaje drukčiji ritam života i drukčiji pogled na svijet od onoga koji je poznavao iz srednjoeuropskog iskustva.

 

Krleža otkriva Dobrovića

Među svim likovnim umjetnicima svoje generacije Krleža je rijetko kome posvećivao toliko pažnje kao Petru Dobroviću i njegovi tekstovi o slikaru predstavljaju jedan od najvažnijih korpusa likovne kritike u južnoslavenskoj književnosti dvadesetoga stoljeća. Već u ranom eseju „Marginalije uz slike Petra Dobrovića“, objavljenom 1921. godine u Savremeniku, Krleža pokazuje da Dobrovića ne promatra samo kao talentiranog slikara nego kao umjetnika koji utjelovljuje samu ideju moderne. Posebno ga fascinira činjenica da Dobrović ne slika prema unaprijed zadanim formulama, odnosno da njegovo slikarstvo nije proizvod akademske discipline niti dekorativnog efekta, nego rezultat unutarnje potrebe.

Krleža u Dobroviću vidi umjetnika koji razumije europsku tradiciju, ali joj nije podređen. Za njega je on jedan od rijetkih slikara koji je uspio pronaći ravnotežu između znanja i slobode i upravo zato njegovi tekstovi o slikaru nisu klasične kritike, nego postaju svojevrsni manifest moderne umjetnosti.

Posebno je zanimljivo da Krleža u tim ranim zapisima odbacuje svaku mogućnost reduciranja umjetnosti na političku propagandu. Umjetnost za njega ne smije biti ilustracija ideologije, ona mora ostati prostor slobode, a taj će stav kasnije postati presudan u sukobima koji će obilježiti kulturnu scenu tridesetih godina.

 

 

Mediteranska konstrukcija i dekonstrukcija

Njihova mediteranska iskustva nisu bila odvojena. Ona su se međusobno prožimala. Dok je Dobrović slikao pejzaže, terase, vrtove i portrete okupane svjetlom, Krleža je promatrao proces nastajanja tih slika i o njima razmišljao kao o vizualnom ekvivalentu književne slobode. Upravo u tom zajedničkom iskustvu može se pronaći ključ za razumijevanje nekih od najvažnijih Dobrovićevih portreta Krleže.

Prvi među njima, znameniti portret iz 1930. godine, danas pripada kanonu jugoslovenske moderne umjetnosti. Na prvi pogled riječ je o klasičnom portretu intelektualca, no pažljivije promatranje pokazuje da je Dobrovićev interes bio mnogo složeniji. Njega nije zanimao Krleža kao javna figura, nego kao energija. Lice je oblikovano snažnim, gotovo nervoznim potezima, a površina slike pulsira unutarnjom napetošću. Sve je podređeno pogledu: oči postaju središte kompozicije, ne kao anatomski detalj nego kao mjesto koncentracije intelektualne snage. Dobrović ne slika književnika u trenutku odmora ili kontemplacije, slika čovjeka koji je trajno uključen u raspravu sa svijetom. U tom smislu portret funkcionira kao psihološka interpretacija: pred nama nije samo Miroslav Krleža nego ideja intelektualca kao društvenog aktera.

Posve drukčiju atmosferu nalazimo na portretu Krleže na plaži u Dubrovniku s turbanom takođe iz 1930. Nastao tijekom jednog od njihovih zajedničkih boravaka na Jadranu, taj rad pripada najintimnijim slikama koje je Dobrović posvetio prijatelju. Ovdje više nema ni javne uloge ni polemičke napetosti, Krleža je prikazan opušten, izložen mediteranskom svjetlu, gotovo izvan vremena. Turban, koji je imao praktičnu funkciju zaštite od sunca, u slici dobiva simboličku vrijednost: sugerira otvorenost prema različitim kulturnim horizontima i istodobno naglašava mediteranski karakter prizora. Dobrović ovdje ne slika slavnog književnika, nego čovjeka s kojim dijeli svakodnevicu, razgovore i prijateljstvo. U slikarskom smislu, riječ je o iznimno zanimljivom djelu. Bijele površine turbana omogućuju istraživanje svjetlosti i refleksa, a boja prestaje biti sredstvo opisivanja nego poprima samostalnu vrijednost. Krležino lice postaje dio kolorističke cjeline, uronjeno u atmosferu ljetnog dana. Upravo zato ovaj portret otkriva onu dimenziju prijateljstva koju javnost rijetko vidi – bliskost koja omogućuje da veliki intelektualac bude prikazan bez maske.

 

 

Treći portret iz 1938. godine, na kojem Krleža čita odjeven u jednostavnu bijelu košulju, možda je najtiši među njima, ali upravo zbog toga i jedan od najznačajnijih. Na njemu Dobrović bilježi trenutak koncentracije. Pogled nije usmjeren prema promatraču, nego prema knjizi, a figura je uronjena u vlastiti svijet. Takav prikaz omogućuje drukčije razumijevanje Krležina identiteta. Ako je portret iz 1930. prikazivao polemičara, a portret s turbanom prijatelja i suputnika, tada portret čovjeka koji čita prikazuje izvor iz kojega proizlaze i književnost i polemika – proces mišljenja. Bijela košulja postaje središnje kolorističko polje slike, a na njezinoj površini Dobrović gradi složene odnose svjetla i sjene. Slikar pokazuje da i najjednostavniji prizor može postati prostor duboke psihološke interpretacije.

Promatrani zajedno, ovi portreti tvore svojevrsnu vizualnu biografiju. Dobrović ne prikazuje tri različite Krleže nego tri razine iste osobnosti: intelektualca, prijatelja i mislioca. Takvu slojevitost nije ostvario nijedan drugi umjetnik koji je portretirao Krležu.

Vrhunac njihova zajedničkog djelovanja ipak predstavlja monumentalna slika Redakcija časopisa „Danas“. Nastala sredinom tridesetih godina, ona se često promatra kao dokument jednog političkog trenutka. Međutim, jednako je važno promatrati je kao sliku zajednice jer je časopis Danas bio više od periodične publikacije. Oko njega se okupljala mreža pisaca, umjetnika i intelektualaca koji su vjerovali da kultura mora ostati prostor slobodnog mišljenja. Na slici se pojavljuju Miroslav Krleža, Milan Bogdanović, Marko Ristić, Veselin Masleša, Vaso Srzentić i sam Petar Dobrović. Ono što iznenađuje jest odsutnost svake monumentalnosti. Nema herojske ikonografije ni političkog spektakla. Umjesto toga vidimo ljude okupljene oko razgovora. U vremenu ideoloških sukoba upravo razgovor postaje glavni motiv slike. Dobrović time stvara kolektivni portret jedne zajednice mišljenja – ne prikazuje instituciju, nego odnos među ljudima. Krleža se nalazi među njima, ali nije izdvojen kao vođa; autoritet proizlazi iz intelektualne razmjene, a ne iz hijerarhije. Posebnu važnost ima činjenica da Dobrović uključuje i vlastiti lik ispred slikarskog štafelaja, dok su Dobrović i Ristić okruženi policom prepunom knjiga, Bogdanović udubljen u čitanje nekog važnog spisa, a Masleša i Srzentić u mislima kontempliraju značaj trenutka u kojem se nalaze. Predstavljajući sebe sa znamenjem slikara i kao aktivnog učesnika razgovora, Dobrović briše granice između promatrača i sudionika. Umjetnik nije neutralni svjedok događaja nego dio iste zajednice zbog čega se Redakcija „Danasa“ može promatrati kao kolektivni autoportret generacije.

 

 

 

 

Zanimljivo je da se dijalog između Krleže i Dobrovića nije završio slikarevom smrću 1942. godine. Moglo bi se čak reći da tada započinje njegova nova faza. Krleža tijekom narednih desetljeća postaje najvažniji tumač i čuvar Dobrovićeva nasljeđa. Piše o njegovim slikama, objavljuje monografiju i sustavno radi na tome da se njegovo ime sačuva u kulturnoj memoriji. Posebno mjesto u tom procesu zauzima dokumentarni film Petar Dobrović iz 1958. godine. Film, nastao prema Krležinoj scenarističkoj koncepciji, u režiji mladog Aleksandra Petrovića i Vicka Raspora, i temeljen na Krležinim tekstovima i esejima o slikaru, predstavlja izniman primjer susreta filma, književnosti i likovne umjetnosti. Nije riječ o klasičnoj biografiji, nego o pokušaju da se filmskim jezikom prenese iskustvo Dobrovićeve umjetnosti. U simboličkom smislu taj film može se promatrati kao posljednji portret u njihovu dugom dijalogu. Ako je Dobrović tijekom života nekoliko puta portretirao Krležu, tada Krleža nakon prijateljeve smrti stvara njegov portret riječima i slikama filma. Uloge se mijenjaju, ali dijalog ostaje isti.

Odnos Petra Dobrovića i Miroslava Krleže ne treba promatrati samo kao epizodu kulturne povijesti. On pokazuje kako prijateljstvo može postati prostor stvaranja ideja, umjetnosti i kulturne memorije. Od Pečuha do Dubrovnika, od portreta do filma, njih dvojica gradili su zajednicu u kojoj su riječ i boja djelovale kao dva ravnopravna jezika iste generacije. Upravo zbog toga njihova priča i danas ostaje jedno od najzanimljivijih svjedočanstava o mogućnosti dijaloga između književnosti i slikarstva u modernoj kulturi. Zato odnos Miroslava Krleže i Petra Dobrovića ostaje jedan od najvažnijih primjera susreta književnosti i slikarstva u kulturnoj povijesti jugoistočne Europe. Njihovo prijateljstvo pokazuje da najveća umjetnost često nastaje ondje gdje se susreću različiti mediji, različiti talenti i zajednička vjera u slobodu stvaranja. Stojeći godinama poslije nad grobom prijatelja, Krleža je zapisao riječi u eseju „Na grobu Petra Dobrovića“, objavljenom u Svedočanstvima 1952. godine, koje možda najbolje sažimaju i veličinu slikara i snagu njihova savezništva: „Ostaje mi impresija: plavo berliner-blau nebo u punome suncu mediteranskog podneblja, pustinja, pod ogromnim šatorom od šeststotina svojih platna spava Petar, u bijelome burnusu kao šeik, u pustinji, u potpunom anonimitetu svoje vlastite pojave u prostoru i vremenu, a ptice pjevaju, proljeće je, veselo, vedro, sunčano proljeće. Tiha kantilena Petrove dubrovačke palete prati me sumrakom, vraćam se u Moskovsku i tako mi je kao da sam iza duge stanke doživio pjesmu.“

 

Literatura

Krleža, Miroslav. „Marginalije uz slike Petra Dobrovića“. Savremenik, 4, Zagreb, 1921.

Krleža, Miroslav. „Na grobu Petra Dobrovića“. Svedočanstva, Zagreb, 1952.

Krleža, Miroslav. Zastave 1–4, Zagreb, Zora, 1967.