Od bosonogih po trnju do lugara i milicajaca
“MEDIKO” S KORDUNA I SRBI U HRVATSKOJ
Januar 2026
Liječnik, borac, general i ambasador Gojko Nikoliš u nekoliko je prijelomnih trenutaka jugoslavenske historije javno reagirao komentirajući hrvatsko-srpske odnose, osobito iz pozicije Srba u Hrvatskoj, kojima je porijeklom pripadao. Međutim, njegovi stavovi bili su nijansiraniji nego što to historijska memorija često priznaje
O životu i djelu Gojka Nikoliša (1911. – 1995.) moglo bi se – i trebalo – napisati čitave knjige. Ovaj je rođeni Kordunaš iz Sjeničaka u životu bio predratni komunistički omladinac, dobrovoljac Španjolskog građanskog rata, partizanski prvoborac i šef partizanskog saniteta, sudionik najslavnijih epizoda Narodnooslobodilačkog rata – od Užičke Republike, preko Neretve i Sutjeske do Drvara i Beograda – ali i poslijeratni ambasador SFRJ-a u Indiji, akademik SANU-a, narodni heroj, pisac i aktivni član Saveza komunista… Danas je Gojko Nikoliš, osim po memoaristici, možda najpoznatiji po svom protivljenju velikosrpskom nacionalizmu 1990-ih i zalaganju za međunacionalnu suradnju u posljednjim mjesecima postojanja avnojske Jugoslavije. Imenom Gojka Nikoliša se, uostalom, naziva i nagrada za antifašističku djelatnost Srpskog narodnog vijeća; nesumnjivo barem dijelom zbog njegova dosljednog protivljenja nacionalizmu početkom krvavih devedesetih.
Nikoliš se hrvatskom i srpskom nacionalizmu prvi put javno suprotstavio krajem 1960-ih. Činjenica da im se ponovno suprotstavio početkom 1990-ih mogla bi nas navesti na zaključak da je borba protiv nacionalističkih pojava predstavljala nepromjenjivu konstantu Nikoliševa društveno-političkog angažmana. Istina je, kao što to obično biva, ipak malo kompleksnija. Nikoliš zaista ni u jednome trenutku nije prešao na stranu nacionalizma i šovinizma, no njegov se antinacionalizam kroz desetljeća itekako izmijenio. U jednom kratkom razdoblju sredinom 1980-ih čak se činilo da bi mogao završiti u taboru nacionalističkih ideologa, promotora skorog „poravnavanja računa“. Kada im se na koncu odbio pridružiti, ti su mu isti ideolozi okrenuli leđa i prepustili ga hajci koja ga je pred sam kraj života otjerala u emigraciju.
Za Nikoliša je borba protiv nacionalizma bila usko povezana s njegovom zabrinutošću za opstanak i razvoj srpskog naroda u Hrvatskoj. Iako je veći dio poslijeratne karijere proveo u Beogradu (ili, kao diplomat, u inozemstvu), nikada nije prestao održavati veze s rodnim krajem. Zbog tih je veza bio akutno svjestan teške gospodarske i društvene situacije u većinski srpskim dijelovima Hrvatske, koja se u desetljećima nakon 1945. nije značajnije poboljšala u odnosu na prijeratno razdoblje. Nikoliševa je prva oštrija kritika razvojne politike SFRJ-a, s posebnim naglaskom na položaj Srba u Hrvatskoj, uslijedila nakon Titova posjeta Lici, Kordunu i Baniji ujesen 1967. godine. U privatnom je pismu Nikoliš obavijestio jugoslavenskog predsjednika da situacija na terenu nije baš onakva kakvom su je tijekom posjeta prikazivali lokalni i republički partijski funkcioneri. Nezaposlenost, nepismenost, alkoholizam, loše stanje zdravstvene i prometne infrastrukture… svi su ti neriješeni problemi rezultirali rastom nezadovoljstva lokalnog stanovništva, čak i u nekadašnjim ustaničkim krajevima. Nikoliš je Tita pritom upozorio da bi jačanje decentralizacije i tržišnih odnosa, koje je započelo privrednom reformom 1965. godine, moglo dovesti do daljnjeg zaostajanja Like, Korduna i Banije. Ti su se krajevi, riječima samoga Nikoliša, „našli u položaju da po trnju privredne reforme treba da trče bosonogi uporedo sa onima koji su se prethodno dobro obuli“.1 Kako bi se te krajeve ipak „obulo“, pisao je Nikoliš, bilo je potrebno potaknuti republičke i savezne vlasti na izravna ulaganja u neophodnu infrastrukturu.
Zapisi pod pritiskom, Beograd, 1988.
Savez komunista Hrvatske ipak je nastavio dotadašnjim kursem, u smjeru daljnje decentralizacije i jačanja tržišnih utjecaja. Na taj se kurs krajem 1960-ih počeo kalemiti i sve očitiji hrvatski nacionalizam; kako unutar partije, tako i izvan nje. Kao svojevrsna reakcija na jačanje nacionalističkog pokreta u Hrvatskoj – tada pejorativno nazivanog „Maspok“ („masovni pokret“), a danas eufemistički „Hrvatsko proljeće“ – među hrvatskim su se Srbima također počele kristalizirati nacionalističke ideje, uključujući one o kulturnoj, političkoj i teritorijalnoj autonomiji.
Nikoliš je nacionalističke tendencije 1960-ih i ranih 70-ih kritizirao sa stanovišta marksizma. Liniju hrvatskog komunističkog rukovodstva, potvrđenu na 10. sjednici CK SKH u januaru 1970. godine, napadao je zbog napuštanja klasne politike u korist saveza s „malograđanstvom“, kojega je smatrao glavnim nosiocem nacionalizma u Jugoslaviji. Nakon 10. sjednice, izjavio je Nikoliš iste zime na sastanku s Vladimirom Bakarićem, „ostaje vrlo malo prostora za istinsku socijalističku, samoupravnu, klasnu afirmaciju nacije (…), a demarkaciona linija prema nacionalizmu i šovinizmu (…) postaje više nego neodređena“.2 Samu ideju rješavanja privrednih i društvenih problema unutar granica pojedinih republika – bez uzimanja u obzir šireg jugoslavenskog konteksta – također je smatrao receptom za jačanje partikularnih nacionalizama. „Takav pristup“, rekao je Nikoliš Bakariću, „dovodi u krajnjoj liniji do težnji ka nadklasnoj ‘homogenizaciji’ jedne nacije u ‘jedinstven’ nacionalni (nacionalistički) blok“.3 I zaista, u narednim je mjesecima u SR Hrvatskoj došlo do svojevrsne nacionalne homogenizacije, praćene sve glasnijim pozivima za nacionalnim razgraničenjem na kulturnoj, jezičnoj, privrednoj i političkoj ravni.
U autonomističkim težnjama hrvatskih Srba, koje su se u javnosti konačno ispoljile 1971. godine, Nikoliš je vidio promašeni pokušaj jednoga manjinskog naroda da obrani svoja ugrožena (a krvlju stečena) nacionalna prava. Štoviše, ideje o formiranju zasebnih političkih organa Srba u Hrvatskoj – o čemu se ujesen 1971. diskutiralo i unutar „Prosvjete“ – smatrao je „đavolovim ponudama“ zlonamjernika na hrvatskoj političkoj sceni, koje mogu voditi isključivo separaciji i segregaciji srpskog naroda u Hrvatskoj. Parafraziranjem njegovih stavova Nikolišu bismo samo nanijeli nepravdu, stoga je bolje da izravno citiramo dio njegova pisma uredništvu „Prosvjete“ iz oktobra 1971:
„Srpskom narodu u Hrvatskoj ne treba nikakva, pa ni kulturna autonomija. Oni je ne žele, a ne bi je mogli prihvatiti ni kad bi im bila ponuđena, čak ni onda kad bi sa teritorijalno-etničkog stanovišta bila ostvarljiva. Zašto? Pored ostalog i zato što je taj narod na ‘goloj ledini’. On ne raspolaže vlastitim društveno-ekonomskim snagama. On nema dovoljno snažne i, ‘svoje’ inteligencije. (…) Ono što je i postojalo, izginulo je ili uništeno u revoluciji. Ne može se kulturna samostalnost jednog naroda u savremenom dobu zasnovati na sirotinjskoj poljoprivredi, na milicionerima, lugarima, činovnicima i sveštenicima. (…) Prema tome, ponuda ili obveza: ‘Srbi, eto vam, rješavajte sami svoje probleme’ lišena je svih realnih mogućnosti, a rekao bih da je lišena i elementarne ljudske dobronamjernosti.“4
Nakon gušenja Maspoka krajem 1971., Nikoliš se na duže vrijeme povukao iz javnih diskusija. Kada se početkom 1980-ih ponovno oglasio u tiskanim medijima, u njegovu fokusu više nisu bili nacionalisti, već predstavnici onoga što je smatrao okoštalom partijskom birokracijom. Nikoliš se 1980-ih postepeno odmicao od marksizma i sve je više nastupao s pozicija liberalnog humanizma. Tih godina u Nikoliševim polemikama sve češće figurira strah od etatizma i ograničavanja slobode govora – dvaju pojava u kojima je umirovljeni general vidio opasne zaostatke (ili zametke) staljinizma. U svojim se polemičkim tekstovima stoga znao oštro sukobljavati s ličnostima u kojima bi desetak godina prije možda vidio saveznike u borbi protiv nacionalizma, poput književnika Gorana Babića (kojega naziva „distributerom varvarizma i koprokulture“5) i vodećeg hrvatskog komuniste Stipe Šuvara. Nikoliševa averzija prema Šuvaru nastavila je rasti sve do 1985. godine, kada je jednu njegovu izjavu javno proglasio „fašistoidnom“ i pozvao pravosudne organe SRH na podizanje krivične prijave protiv ovog istaknutog člana CK SKH.
U govoru na skupštini Udruženja španskih dobrovoljaca 1984. godine Nikoliš je prozvao „kontrarevolucionarnu Svetu alijansu“ čiji su nosioci „monopolističke, autokratske, plutokratske, birokratske grupe unutar i izvan SKJ, zatim neokapitalističke i neostaljinističke grupe što je sve, pod maskom samoupravljanja i republičkih državnosti itd. upereno protiv napretka, protiv slobode, nezavisnosti i nesvrstane politike ove zemlje“.6 Iste je godine potpisao i peticiju kojom se Službu državne sigurnosti pozvalo na odgovornost oko navodnog samoubojstva disidenta Radomira Radovića. Osim Nikoliša, među potpisnicima su se našli i Dobrica Ćosić, Mića Popović, Matija Bečković, Zagorka Golubović…
Upravo u tom kontekstu zabrinutosti oko jačanja birokratsko-represivnog aparata treba sagledati i danas najkontroverzniji moment Nikoliševa političkog angažmana: njegovu podršku autorima notornog „Memoranduma“ SANU-a, čiji je nacrt procurio medijima ujesen 1986. Nikoliš nije sudjelovao u pisanju Memoranduma, ali se osjećao pozvanim da, kao akademik i javna ličnost, stupi u obranu Akademije nakon što se našla pod udarom politike i medija. U svome govoru, održanom decembra 1986. na skupštini SANU-a u Beogradu, Nikoliš jedva da se dotiče sadržaja Memoranduma. Osnovni mu je cilj obraniti pravo akademika da istražuju i kritiziraju društvene pojave: „Pitam se, kakva to mogu biti toliko delikatna pitanja u koja nauka ne bi smela da uniđe?“7 Zbog ovoga se govora Nikoliš ubrzo našao na meti difamatorskog satiričkog napisa, objavljenog u beogradskoj „Politici“. U tekstu naslovljenom „Vojko i Savle“, Nikoliša se na jedva prikriveni način proglasilo pripadnikom crvene buržoazije i psihički nestabilnim suradnikom stranih službi. Pravi autor napisa nikada nije otkriven, no jasno je da je sam tekst bio produkt tajnih službi, te da je trebao poslužiti frakcijskim obračunima u vrhu Saveza komunista Srbije. U tim je obračunima uskoro pobijedio Slobodan Milošević, a s njime je stigla i „antibirokratska revolucija“.
Ideolozi srpskog nacionalizma zbog svega su ovoga vjerovali da će u Nikolišu pronaći lojalnog saveznika. U tome su se ipak prevarili. Dobrica Ćosić i Jovan Rašković pozvali su Nikoliša da 28. juna 1990. u beogradskom Sava-centru održi govor na skupu Srba iz Hrvatske. Nikoliš se odazvao, ali nije ispunio očekivanja dvojice organizatora: za razliku od 1971. podržao je ideju kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj, no tu se negdje i zaustavio. Kada je napomenuo da „svako začauravanje u neku čistu srpsku kulturu“ smatra „štetnim i besperspektivnim za same Srbe“, iz publike su se začuli zvižduci. Kada je dodao da govorkanja o reviziji granica Srbije i vojnoj intervenciji u Hrvatskoj smatra suludim i „samoubistvom Srbije“ – prekinut je povicima i psovkama. Organizatori skupa naložili su mu da skrati izlaganje, na što je Nikoliš sa smiješkom napustio govornicu. Poslije će napisati kako je naivno vjerovao da će Rašković i Ćosić stati u obranu njegove slobode misli i izražavanja – kao što su to činili prije, 1980-ih.8
Uspaljenoj masi nije stigao izložiti svoje prijedloge za rješavanje problema Srba u Hrvatskoj, pa ih je uskoro dao objaviti u novinama: „Oslonac na vlastito jedinstvo, ali i na jedinstvo sa demokratskim Hrvatima. Ima i takvih. Nisu svi glasači za HDZ zakleti tuđmanovci. (…) Predlažem da Srbi u Hrvatskoj formiraju odbrambene akcione odbore za odbranu elementarnih građanskih i ljudskih prava, protiv čistki i progona jednako Srba i Hrvata. (…) Ne treba očekivati ‘razumevanje’ odozgo, iz Zagreba. Prava se mogu ostvariti samo razumnom borbom Srba i Hrvata odozdo.“ Nasuprot tome, odlučno je odbacio svaku pomisao na vojnu intervenciju: „Za prvu kap krvi, bilo čije, u ovakvoj jednoj akciji snosili bi smrtnu odgovornost propagatori ove ‘ideje’.“9
Nažalost, prevladali su upravo propagatori takvih „ideja“. Nikoliš nije doživio kraj rata: umro je 11. jula 1995. godine kao emigrant u Francuskoj. Iako ga je to, starog i bolesnog, itekako skupo koštalo, Gojko Nikoliš je ostao dosljedan svojim idealima. Time si je osigurao trajno sjećanje i poštovanje među onim pojedincima i organizacijama koje danas djeluju po principima koje je on izložio sudbonosne 1990. godine: principima međunacionalne suradnje, nasuprot etničkim sukobima.
1 „Pismo predsjedniku Titu od 15. oktobra 1967.“ u: Zapisi pod pritiskom (Beograd, 1988.), str. 248.
2 „Govor povodom Desete sjednice Centralnog komiteta SK Hrvatske“ (20. 2. 1970.) u: Zapisi pod pritiskom, str. 292.
3 Isto, str. 288.
4 „Pismo uredništvu ‘Prosvjete’ Zagreb“ (20. 10. 1971.), u: Zapisi pod pritiskom, str. 300–301. Nemoguće je ne primijetiti paralelu između Nikoliševih „milicionera i lugara“ i nekih od predvodnika oružane pobune 1990. godine.
5 „Pismo uredništvu Borbe“ (20. 4. 1984.), u: Zapisi pod pritiskom, str. 320.
6 „Govor na skupštini Udruženja španskih boraca“ (22. 10. 1984.), u: Zapisi pod pritiskom, str. 353.
7 „Govor na skupštini Srpske akademije nauka i umetnosti“ (18. 12. 1986.), u: Zapisi pod pritiskom, str. 463.
8 „Na zdravlje, elito“, Borba, 3. 7. 1990.
9 „U zdravlje, prijatelji“, Borba, 4. 7. 1990.