O tri nacionalna kazališna festivala i jednom koji je to tek postao
NACIONALNA DRAMA KAO ZATVOREN SUSTAV
Novembar 2017
Na osnovu četiri festivala moguće je uspostaviti svojevrsnu analogiju, čak i kronologiju, ustupaka koji kulturni život čine onako skučenim i zatvorenim kakav on danas i jest, unutar lokalnih zajednica, nacionalnih država ili onih koje sanjaju da to postanu, i istih takvih, upravo zato uvijek i zauvijek sve manjim kulturama
„Jugoslavija je bila velika, ali smo mi bili mali“, uobičajena je već i zadana forma kukanja kad se god zagrebe po površini, već ruzinavoj, današnjice u privrednom, medijskom, urbanističkom, vanjskopolitičkom… i svakom drugom smislu. Uključujući i svakodnevni, pokojem članstvu u „europskoj obitelji“ unatoč. Jedan od njih je, nipošto i najmanje važan, i onaj kulturni, u kojem su diferencijacija i disolucija dovele do posljedica koje ponavljaju one ostale. Ne kaže se, u krajnjoj liniji, bez razloga da je kultura ogledalo društva.
Kvalitetan, i zbog svojeg unutarnjeg cenzusa sasvim jasan primjer, regionalni su kazališni festivali koji njeguju kult nacionalnog dramskog pisma. Koncept je anakron već u samoj ideji, najprije zbog samog pojma nacionalne drame ili dramske književnosti, a onda i zbog vrlo problematičnog određenja gotovo svake sastavnice te sintagme. Počne li se od kompliciranog nacionalnog svrstavanja autora, preko poimanja autorstva, do činjenice da suvremeno kazalište autora postavlja u poziciju koja ne mora biti dominantna scenskom djelu ili realizaciji njegovog „pisma“, festivali nacionalne drame, ponekad s dodatkom „i kazališta“, rijetko su promašene institucije u svojoj biti. Činjenica je, međutim, da ih većina država nastalih nakon raspada Jugoslavije ima i da svaki od njih svojom poetikom i uzusima pokušava opravdati svoje postojanje i istodobno zadržati izvornu diferencijacijsku, ili nacionalno osviještenu, rigidnost. Razumljivo je i zašto s obzirom da su kazališni festivali „skup sport“, i da za takav treba imati političko osiguranje, koje slijedi iz više ili manje trajne želje za afirmacijom nacionalne baštine, kulture, pisane riječi itd., s neizgovorenom ali jasnom strategijom ostraciranja nepoćudnih. Čak i u onim rijetkim trenucima kad nije tako, pravila ostaju ista i svode se na jednostavni postulat: nacionalna drama je zatvoren sustav. Na osnovu četiri od njih, moguće je uspostaviti svojevrsnu analogiju, čak i kronologiju, ustupaka koji kulturni život čine onako skučenim i zatvorenim kakav on danas i jest, unutar lokalnih zajednica, nacionalnih država ili onih koje sanjaju da to postanu, i istih takvih, upravo zato uvijek i zauvijek sve manjim kulturama.
Sterijino pozorje, Teden slovenske drame, Festival BiH drame i Marulićevi dani takvi su nacionalni izdanci jer drugo, nažalost, danas ni ne mogu biti. Iako na sličan način funkcioniraju, njihova je povijest umnogome različita, tek nominalno svodiva na paradigme, ali i njih treba kontekstualizirati. Riječ je o jednom velikom festivalu koji svoju slavu već dvadesetak godina trži i rasprodaje, uz poneki uspon i sve primjetniji konstantni pad, dva nacionalna koji su mišljeni da „spase stvar“ u trenutku nastanka nacionalne države i jednom koji svoju specifičnu ulogu prenosi kroz različite povijesne mijene, kako bi navodno „promijenio dlaku ali ne i ćud“. Njihove se povijesti i razvoji dijakronijski ponekad i susreću, s obzirom da sami po sebi već šest desetljeća, četvrt stoljeća ili tek odnedavno, stvaraju sliku kulture ili kultura na ovim prostorima, koje su prisiljene razgovarati ali baš zato to ne čine osim onda kad je to zaista nužno, ali i onda s određenom zadrškom, figom u džepu, pogledom na stranu ili zavjereničkim namigivanjem „svojima“. Kulturna geografija kazališnih festivala otvara prostor za poistovjećenje kulture s politikom, kao njezin izravni odraz ili kao njezina neskrivena strast, s obzirom da je sama svoju strast već odavno iscrpila. Svjesni nužnosti postojanja u zadanim okvirima, nijedan od njih se ni ne usuđuje pomaknuti stvari s mjesta, osim u pogrešnom smjeru, i dopustiti razlici da se dogodi kao neka vrsta odmaka u ekvilibriju zapečaćenih koncepcija, rovovski ukopanih standarda, lošeg sindikalizma i, naravno, domoljubne vatre.
Teden slovenske drame festival je nastao, logično, iz brige za jednim od „manjih“ jezika nekadašnje države, a koji je skrajnut i navodno nerazumljiv, ostao upućen sam na sebe. Iako prihvaćen, barem nominalno, čak i u nazivu država prethodnica, slovenski je ipak ostao negdje izvan primarnih fokusa generacija koje su odrastale u socijalističkoj Jugoslaviji, unatoč naporima lektire, nacionalne televizijske mreže, kazališta i sličnih sredstava kojima se realiziralo planirano umrežavanje kultura. Unatoč naporima, to se nije dogodilo, i slovenski je jezik ostao na marginama čak i onog društva, uvijek pomalo drukčiji, razlog vicu ili barem podsmijehu, u javnosti poštovan i priznat ali zapravo nepoznat. Slovenski je, uloži li se u potpunosti kolonijalni prigovor, uvijek, čak i u zajednici „naroda i narodnosti“, bio tretiran kao jezik koji svi ostali razumiju samo onda kad se njegovi govornici trude govoriti većinski, onaj srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Iz te činjenice dolaze i ona geografski i mentalitetno fascinantna prekoračenja zbog kojih, kad dođe do pojednostavljivanja, srpski i slovenski navodno bolje komuniciraju, pa su onda i u rudimentarnoj interpretaciji „bliži“, nego slovenski i hrvatski, koji bi, zbog zajedničke granice i ostalih geopolitičkih fakata, trebali biti srodniji. Iz te vizure, logično je da je slovenska strana u jugoslavenskoj zajednici inzistirala na svojoj jezičnoj posebnosti, te je već 1955., u vrijeme kad je svaka vrsta stege, pa i ona unitarna, postala nešto opuštenijom, organizirala jednokratnu manifestaciju pod nazivom Teden slovenske drame. Nakon još nekoliko sporadičnih manifestacija istog tipa tijekom 1960-ih, 1971. osniva se godišnji festival koji i dalje postoji u organizaciji Prešernovog gledališča iz Kranja. Festival u svojim gabaritima raste, ali umjerenom dinamikom, tako da začudo tek 1999. dodjeljuje nagradu za najbolju predstavu. U sljedećim godinama on raste sukladno produkcijskim uzusima: žiri pretvara u međunarodni, ugošćuje inozemne produkcije prema slovenskim tekstovima, raspisuje natječaj za mlade dramske pisce te organizira susrete i radionice.
Kranj, koliko god uspješan bio, ipak ima problem koji ga koči u razvoju, pritom ne samo jedan. On je mali festival malog jezika s malom produkcijom, i napuniti osam ili deset dana isključivo predstavama prema slovenskim tekstovima ili tekstovima slovenskih autora izuzetno je teško želi li se zadržati kvalitativna razina. S druge strane, Kranj ima problem da je i previše blizu Ljubljani, glavnom gradu koji očekivano ima bolje produkcijske uvjete, pa kad već velika ljubljanska kazališta, prvenstveno Drama Slovenskog narodnog gledališča Ljubljana i Ljubljanskog mestnog gledališča, ali i ostali SNG-ovi poput Maribora ili Nove Gorice, postavljaju domaće tekstove, onda se trude da ih postave maksimalistički, što znači punom širinom i dubinom svojih kapaciteta. Nažalost, to uključuje i konkretne kvadrate ili kubike pozornice, čemu Prešernovo gledališče, povijesno važno ali ipak jedno od najmanjih slovenskih kazališta u smislu kvadrature pozornice i veličine gledališta, ne može konkurirati. Rezultat je da se veće ljubljanske produkcije, čak i kad su u sklopu festivala, igraju u Ljubljani, tj, na svojim matičnim scenama, a publika se dovodi autobusima. Pitanje koje se nužno nameće glasi ima li Kranj i dalje pokriće za festival ili bi ga, s obzirom na realnost kvadraturne, logističke i populacijske situacije, trebalo dozvati u Ljubljanu. Prema europskim uzusima, koji se ovdje uvijek pogrešno kontekstualizirano citiraju, dosežni populacijski cenzus za status nacionalnog kazališta je pet milijuna potencijalnih korisnika. Tako primijenjen, a bez svih lokalnih institucija, gdje bi takav propis doveo sve regionalne „nacionalne kazališne kuće“? Problemi ovoga tipa, naime, nikako nisu samo „kranjski“.
Dok Kranj odolijeva, onako kako i koliko može, zenički Festival bosanskohercegovačke drame takvim se, donekle sličnim, okolnostima pokušava „akomodavati“. Posljednje izdanje održano je pod nazivom koji je osim Zenice, kao prirodnog staništa već petnaest dosadašnjih godina, pridružio i Sarajevo. Logično je to iz istog razloga kao i u slučaju Kranja, umjesto onih tridesetak kilometara do Ljubljane ovdje je riječ o šezdesetak do Sarajeva, a problemi su isti. S malom razlikom da je riječ o BiH, državi koja se sastoji od dvije ili tri države, da Zenica po mnogočemu gravitira Sarajevu i da, što nije najmanje važno, „Čelični grad“ ima najveću pozornicu u današnjoj svojoj državi, a tek drugu najveću u onoj bivšoj. Razlozi za spajanje dakle nisu kvadraturni, nego politički i ekonomski. Ove druge puno je lakše objasniti u današnjoj BiH: putni trošak gostovanja velike predstave iz Narodnog pozorišta u Sarajevu trošak je koji višestruko nadmašuje trošak dva autobusa za zainteresiranu zeničku publiku. Politički je priča malo zamršenija jer riječ je o kompleksnoj državi koja još uvijek nominalno vjeruje u mobilizirajuću ili barem identifikacijsku moć kulture, te je stoga pored festivala u Brčkom, Banjoj Luci, Jajcu i Tuzli, bitno upravo zenički postaviti na vrh hijerarhije, makar i odustajući od dijela „suvereniteta“ povezivanjem s glavnim gradom. Može li takva struktura opstati, ovisi o akterima, a trenutno se čini da su svi zainteresirani zadovoljni jer ulaz Festivala BiH drame ne ugrožava internacionalni sarajevski MESS, dok Sarajevu dodaje još jedan razlog za političku, kulturnu i svaku drugu dominaciju. Zenici, pak, ostaje organizacija festivala nacionalne drame, koja svoje reciprocitetno opravdanje traži u velebnoj, impresivnoj i vrijednoj zgradi, reliktu nekadašnje socijalističke grandece ali i bitnom ulogu za budućnost grada koji će se morati ponovno izmisliti.
Ako je u Zenici druga, u Novom Sadu je zaista najveća pozornica jugoslavenske epohe, čija postignuća, s obzirom na okolnosti, priznali mi to sebi ili ne, i dalje živimo. Ako je ona zeničkog kazališta zamišljena kao hram koji će radničkom gradu stvorenom na industriji dati konačni pečat urbanog središta, zgrada Srpskog narodnog pozorišta u Novome Sadu, puštena u promet 1981., mišljena je kao decentralizacijski postament „srpske Atine“, svojevrsni kontrapunkt beogradskoj prijestolnici i, u srbijanskom, ali i jugoslavenskom, kontekstu, dokaz dominacije makar i kolonijalno kulturaliziranog sjevera. Festival Sterijino pozorje osnovan je davne 1956. kao festival nacionalne drame i kazališta, u okolnostima, malo je reći, bitno drukčijim od današnjih kad je taj pojam imao puno širi obuhvat. Nacionalne drame i kazališta još nisu pokazivali svoje znakove očuđenja i otuđenja, nije još bilo ni nacionalnih podjela ni postdramskih odstupanja od autorstva, produkcije ili prezentacije. U međuvremenu, i taj se nekad najvažniji i najveći jugoslavenski festival, slijedom povijesnih, ekonomskih i svih drugih okolnosti, loše nosio sa svojom reputacijom, iako njezini ostaci i dalje postoje. Posljedično, Pozorje i dalje nešto znači na cijelom području bivše države, pa je upravo zato nerazumljiva nedavna odluka direkcije da festival koji ima bogatu konkretnu, a još više i simboličnu vrijednost, svede na festival isključivo nacionalnog predznaka. Ukoliko su drugi imali tu čast i privilegiju, jedino je Sterijino zaista imao mogućnost, koju je na ovaj ili onaj način koristilo sve do nedavno. Kad je ove godine i to ukinuto, pa se mogu prijaviti samo predstave nastale po djelu srpskog pisaca, ili pak autorski projekti takvih autora, Sterijino je pozorje, zapravo, odustalo od samoga sebe.
Na koncu, tu su i Marulićevi dani osnovani 1991. kao festival koji bi trebao poticati i promovirati hrvatsku dramu, ali s time ima mnogih problema, koje ne uspijeva riješiti od svojih početaka. Najprije, potkapacitiran je financijski, trajno vezan uz Hrvatsko narodno kazalište u Splitu koje je pak trajno u financijskom problemu, pa svaka vrsta ozbiljnije promocije i poticanja, zapravo, ne dolazi u obzir. Zato je i moguće da se zagrebački showcase domaćeg kazališta (svojevrsni izlog, ili pokazni sajam za inozemne producente, selektore, novinare i ostalu profesionalno zainteresiranu čeljad) u organizaciji Hrvatskog centra ITI-UNESCO, odvija u isto vrijeme kad i festival nacionalne drame. Marulićevi dani također muku muče s nacionalnom pripadnošću, i pokušavaju biti jako strogi oko toga, ali im realitet ne ide na ruku. Posebno su zanimljivi slučajevi poput redateljice Tanje Miletić – Oručević, koja je mostarska Hrvatica, ali od one vrste koja, na primjer, nikad nije uzela hrvatsku putovnicu. Raspitivati se kod nje same o njezinoj nacionalnoj pripadnosti, kako bi njezin autorski projekt ipak mogao prijeći tu formalnu zapreku i ući u službenu selekciju Marulićevih dana, zanimljivije je nego što bi čovjek mogao pomisliti. Naime, morala je odgovoriti na pitanje koje namjerno izbjegava, upravo zato da bi većinskom raspoloženju Hrvata u BiH, a u Mostaru pogotovo, dokazala da se može i drukčije, dakle unitarno i bosanskohercegovački. Slično je i s Oliverom Frljićem, koji je također sumnjiv kad se dođe do brojanja krvnih zrnaca ili iskazivanja pripadnosti. Gdje je onda tek Ivo Andrić, kojeg svojataju na sve tri strane, pa predstave po njegovim tekstovima nalaze svoje mjesto u programima festivala nacionalne drame i kazališta u Splitu, Zenici i Novome Sadu. A možda i još ponegdje.
Kad se na koncu podvuče crta, festivali nacionalne drame imaju isti problem: manjak kvalitetnog programa, bez obzira na selekciju. Jednostavno, spomenute kulturne scene, čak i kad je riječ o najvećima, nemaju materijala za popunjavanje ponekad i nažalost ambiciozno proširenog festivalskog trajanja. Da je riječ o smotrama, još bi koncept i izdržao, ali ovo su ipak festivali, koji bi trebali imati određenu težinu, baš kao i njihove nagrade. Nažalost, istina je drukčija: nagrade Marulićevih dana potpuno zasjenjuje Nagrada hrvatskog glumišta, od odluka žirija Tedna slovenske drame uvijek su snažnije i važnije one iz Maribora, s Borštnikovog srečanja. U Bosni i Hercegovini drukčiji je slučaj, jer tamo festivala ima i previše, baš kao i u Srbiji, pa Zenici dio reputacije odnose Brčko i Jajce. Sterijino, ipak, jest neupitno najveći i najvažniji festival u Srbiji, ali s tradicijom koju je posljednjim potezima toliko prokockao da je pitanje koliko će dugo, poštovanja vrijednoj tradiciji unatoč, to još biti. Onih nekoliko, poput užičkog festivala Bez prevoda ili Međunarodnog festivala Malih scena u Rijeci, koji programski pokušavaju povezati međusobno razumljiv prostor, pomalo gube snagu, ali i interes „financijera“.
Da kraj ipak ne bude tako crni, treba spomenuti kako je kazališna razmjena između spomenutih kultura ipak donekle zadovoljavajuća, i da publika, barem ona glavnih gradova, na kraju uspije vidjeti barem dio produkcije susjeda. Ne uvijek sustavno, i definitivno s izostankom kontekstualizacije kakvu bi ponudio festival, ali treba priznati da postoji niz kanala zbog kojih regionalni ljubitelji „nacionalne“ drame ne moraju biti osuđeni na višesatna putovanja ili žicanje snimke. Zalog je to za neku bolju budućnost, kad će biti i vremena i novca i volje da se realizira stara ideja o međusobnim gostovanjima pobjedničkih predstava festivala o kojima je ovdje bilo riječi. Prateći najbliže susjede, ne samo da saznajemo gdje smo nego i – tko smo.