O romanu "Neviđeni" Jovanke Hrvaćanin
NEPONOVLJIVO PREPOZNAVANJE IZ DALJINE
Juli 2026
Obujmljujući istorijski razvoj same književne vrste, od društvene kritike do duboke psihologizacije i anticipacije toka svesti, međuratni epistolarni roman Jovanke Hrvaćanin iz ženske perspektive tematizira ratni, "predjugoslovenski" zajednički život Srba i Hrvata, što ga čini podatnim za savremena književnoistorijska, istorijska i ginokritička čitanja
Iza kuće gaj na brijegu, pred nama Una i bosanske planine…
(Jovanka Hrvaćanin, Neviđeni)
Veduta planinskog predela obrubljenog rekom Unom očište je epistolarnog romana Neviđeni Jovanke Hrvaćanin. Fokalizacijom i literarizacijom života u Dubici na Baniji, u vreme Prvog svetskog rata, prepiska s pomorskim kapetanom, dobrovoljcem na službi u Istri i Dalmaciji, prorasta u romanesknu pripovest, a hronotop se udvaja njegovom vizurom: bosanske planine ogledaju se u Jadranskom moru.
Napisan između dva rata, roman Neviđeni prvi put je objavljen, u nastavcima, u časopisu ProFemina 1995. (u brojevima 2, 3 i 4). U belešci uz to izdanje navodi se da se autograf čuva u Posebnim fondovima Narodne biblioteke Srbije pod signaturom P 4055/89 te da je prepis dobijen zahvaljujući Radmili Šuljagić, kojoj je „stavljeno u amanet” da roman objavi posle autorkine smrti. Obujmljujući istorijski razvoj same književne vrste, od društvene kritike do duboke psihologizacije i anticipacije toka svesti, ovaj epistolarni roman iz ženske perspektive tematizira ratni, predjugoslovenski zajednički život Srba i Hrvata, što ga čini podatnim za savremena književnoistorijska, istorijska i ginokritička čitanja.
Jovanka Hrvaćanin (1899–1987), književnica i prevoditeljka, posle Drugog svetskog rata naročito posvećena književnosti za decu, ponikla je u dubičkoj srpskoj porodici u kojoj se negovala naklonost književnosti te rodoljubiva, kulturna i politička vezanost za Srbiju. Njen deda Mojo Ervaćanin (čiji će sinovi promeniti prezime u Hrvaćanin) bio je pesnik vukovsko-ilirske orijentacije. Novinar Manojlo Hrvaćanin, Jovankin stric, politički se oblikovao kao socijalista na studijama u Cirihu. S bratom Mojom, Jovankinim ocem, pomagao je učesnicima Bosansko-hercegovačkog ustanka 1875; zbog toga su obojica bila pod paskom vlasti. Mojo Hrvaćanin – publicista, član Glavnog odbora Srpske narodne radikalne stranke u Hrvatskoj, protivnik austrougarske vlasti te zagovornik sloge Srba i Hrvata – osuđen je na robiju u veleizdajničkom procesu 1909. godine, a Prvi svetski rat proveo je, kao politički zatvorenik, u kućnom pritvoru i zagrebačkom zatvoru.
Upravo su te biografske okolnosti transponovane u pripovednu situaciju romana Neviđeni. Situirajući početak pripovesti u novembar 1915, dva meseca po otpočinjanju prepiske s pomorskim kapetanom Vladom Volpinom, pripovedačica najpre uprizoruje ratne, društvene i porodične prilike u Dubici, a potom se njima služi za motivaciju i karakterizaciju likova. Realistički prosede, tako, ovom epistolarnom romanu pridaje istoričnost i psihološku uverljivost. „Sumnjiva porodica na koju se neprestano motri” i otac u kućnom pritvoru učinili su od kćeri – gimnazijalke čije je beogradsko školovanje prekinuto ratom – glasnicu spoljnog sveta, iznurenog drugom ratnom godinom i, zbog Sarajevskog atentata, podozrivog prema Srbima. Pa ipak, „svi počeše da se izjednačuju trpljenjem, iako je mržnja ostajala i dalje”. Posredujući između dva sveta, ratnog i porodičnog, te time dvostruko oprezna, glasnica-pripovedačica javlja se na novinski oglas kako bi pod pseudonimom, izmičući cenzuri i odmazdi, nekome otvorila dušu. Već kod izbora pseudonima otkriva se njen otklon od krivotvorine, poriv za nepatvorenošću: „a ja se zovem Anđelka Marković – izabrala sam to ime namerno, a znam i zašto: da bi se odmah vidjelo da sam Srpkinja”. Odgovoriće joj Dalmatinac, hrvatski rodoljub odgojen u italijanskom jeziku, kojeg će „Anđelka” nazivati „poštovanim gospodinom” jer je to „u našem kraju običaj kod Srba”, no koji se u čitavoj korespondenciji nijednom neće obazreti na njene indikacije o vlastitom poreklu. Potkraj romana, ona će ustvrditi da mu „to nije neprijatno, a to je svakako mnogo u danima i prilikama u kojima živimo”. Dvostruki oprez junakinje, međutim, pounutren te ospoljen kao samozatajnost i suzdržanost, u opreci sa izravnošću njenog dopisnog druga, uzrokuje agon među njima. Razlika u identitetu nije predmet spora; tek opredmećena u ophođenju, ta ih razlika čini različitima.
Razlikuju ih, povrh toga, društveni i naratološki status. Spram oprobanog mornaričkog oficira čija pisma, iako preneta bez pripovedačkih interpolacija, ipak primamo iz ženske perspektive – učenica na pragu emancipacije, ali s preimućstvom pripovedanja. Iako nas to preimućstvo čini njenim poverenicama i zaverenicama, njeno pravo ime – Natalija – saznaćemo tek kad i sam Vlado. No zavera s čitateljkama mahom se dosledno implicira Natalijinim komentarima, u kojima ona raspravlja o Vladinim pismima, dvoji o svojim odgovorima, vajka se zbog nesporazuma i mogućih neprilika. Cela prepiska, koja obuhvata dve i po godine, s prekidom usled Natalijine godine učenja u Bjelovaru i Zagrebu, notirana je solilokvijima pripovednog glasa, čime se epistolarni roman modernistički inauguriše u žensko pismo. Devojačka bezazlenost u tom se introspektivnom diskursu postiže intarzijama iz romantičarskog imaginarijuma: prizorima olujnog praskozorja, uzburkanog mora, sumraka nad rekom… Istom katalogu pripada i jezik cveća („Ljubica – ime mu je dao naš narod, naša duša, ljubav sama ga je stvorila”, ushićuje se Vlado u jednom pismu), ali i ekskurs u proširenu metaforu. Natalija, na primer, svoje misli o Vladi opisuje kao „svilenu nit na koju su nanizana zrna đerdana, pa od njih napravljeni razni lijepi predmeti”, neprimetnu ali neizostavnu uzicu svog života; Vlado njenu samozatajnost oseća kao zastor, pitajući se: „Je li taj zastor pretpotopna šuma […] ili impozantni kip najboljeg svjetskog kipara podno kojeg je položena lapida s najmilozvučnijim riječima – a pod njim lešina – grob?”
Književne konvencije, međutim, zastiru realističku motivaciju: „ja moram da ćutim”, u sebi govori Natalija, „a on, rekla bih, ne umije da pročita ono što nije napisano, a što je ipak, ipak u pismu”. Uprkos nesporazumima, među njima se s vremenom razvija naklonost: Natalija shvata da se poistovetila sa Anđelkom i priznaje sebi da ne može živeti bez Vlade, kojeg je donekle stvorila sama; Vlado, sa svoje strane, u pismu naziva Anđelku idealnom djevojkom, baš onakovom kakovom bi on jedino mogao da ljubi. Autorka, odnosno autor pisma lik je u epistolarnom romanu onog drugog, ali je i punokrvna ličnost, što njihovo poznanstvo čini himeričnim, unekoliko heterotopijskim, ne sasvim odgonetljivim ni književnim ni društvenim konvencijama.
I sam naslov Neviđeni lapidarno upućuje na zagonetku takvog poznanstva: na prvobitnu Natalijinu nameru da se nikad ne sretnu, na potonju uzajamnu želju za susretom, a onda, pri susretu, na nezajmčenu ostvarljivost prepoznavanja dvoje poznanika po pismu. „Čudnovato, ali nisam nikad imala kakve zamišljene slike o njemu, nisam je stvarala u svojoj mašti, pa čak ni onda kad sam imala njegovu fotografiju nisam pokušavala da ga zamislim prema njoj; mi smo samo pričali, ja sam osjećala da je kraj mene, ali ga nisam nikad ’vidjela’.” Razmenom fotografija u Neviđenima društvena konvencija menja se za dve konvencije antičke književnosti: za simbol (symbolon) i prepoznavanje (anagnorisis). Izvorno, simbol je znak raspoznavanja, predmet koji su dve strane lomile kako bi kasnije, spajanjem polovina, potvrdile svoj identitet. Natalija i Vlado, u inverziji tog postupka, jedno drugom šalju polovine različitih fotografija (on je sa svoje odrezao druga, ona rođakinju), i tom inverzijom kao da unapred podrivaju mogućnost da se pri susretu prepoznaju onako kako je u Poetici normirao Aristotel: obratom iz neznanja u znanje. Fotografija, osim toga, u ovom romanu dejstvuje i kao element zapleta i kao sredstvo karakterizacije. Vlado odmah predlaže razmenu i šalje svoj portret; Natalija okleva da uzvrati na isti način, ali se i pribojava da će se oklevanjem lišiti Vladinih pisama – čime bi se i romanu u pismima učinio kraj. Njega portret čini prepoznatljivim, tim više što mu se na licu razabira ožiljak. Ona pak, jednako kao što se u biti predstavila izmišljenim imenom, pronalazi ritualnu zamenicu i na fotografiji: odseca portret rođakinje i Vladi upućuje drugu polovinu, na kojoj je nehotice, u daljini, uhvaćena devojka njene stature ali nerazaznatljivog lica.
U eseju „Mala istorija fotografije” (1931), Valter Benjamin određuje auru upravo kao „neponovljivu pojavu daljine” – dokinutu, međutim, strasnom sklonošću ljudi „da ’približavaju’ stvari sebi, štaviše masi, kao i da u svakoj prilici nadvladavaju neponovljivost njihovim reprodukovanjem”. Primivši od Natalije fotografiju devojke u daljini, Vlado Volpino, i sam fotograf, odgovara: „Sahranit ću vašu sliku, pak mislim da ćete se s vremenom približiti, barem do onih vratiju.” Aura devojke sljubljene s predelom, Benjaminovo naročito tkanje prostora i vremena, refleksija jednog hronotopa u drugom – rastočila se. I opet je Natalija, starovremski, na drugoj strani. Za nju, „sve nam je ljepše iz daljine, ljepše zato jer ne vidimo dobro, daljina nam dopušta da oduzimamo i pridomećemo, da onom što je daleko dodamo i dio sebe, a mi u svemu tražimo, želimo da nađemo sebe.”
Uverena da bi ga, pridavši mu pismima deo sebe, prepoznala i bez fotografije, Natalija odlazi u Zagreb da se, pošto u zatvoru poseti oca, sretne s Vladom. Njihova dva hronotopa, ipak, ne sjedinjuju se u tom gradskom pejzažu; ne samo zato što su istupili iz svog romana u pismima već i zato što se u doživljaju Zagreba odveć razlikuju. Za njega je Zagreb zjenica domovine, a ona i njeni u Zagrebu trpe i tamnuju. U dva navrata, u dva različita čoveka, iz dve neponovljive daljine Natalija oseti da je videla Vladu. Drugom čoveku, koji na licu ima ožiljak, izdaleka se i približava. Odiseja je dadilja prepoznala po ožiljku, ali prepoznavanje moreplovca Volpina nije celovito jer nije uzajamno. Književna konvencija povlači se pred društvenom, aure nestaje; Vlado pita ko je gospođica. Saznavši njeno pravo ime, sa osmehom ustvrdi: „Pa vi onda niste Anđelka!”, a na rastanku, opet sa osmehom, dometne: „Pa pozdravite mi Anđelku.” Ironija neprepoznavanja Natalije kao Anđelke predvaja njen unutrašnji svet tako da se polovine više ne mogu ni spojiti ni upotrebiti za potvrdu identiteta. „Treba trpjeti i živjeti”, razumela je Natalija i pre susreta. Njen završni plač, međutim, odjekuje njenim ranijim smehom pod vešalima, kada su joj, pod pretnjom smrtne kazne, u Dubici uhapsili oca, a ona im se nasmejala u lice: „i kad pogledah u zaprepaštena lica opštinskih činovnika koji su blijedili od onog što su slušali, osjetih da smo mi oni koji trpe, a oni ti koji se boje.”
Natalija i Vlado jedno su drugom ostali neviđeni. Pa ipak, njihov roman u pismima tragiku neprepoznavanja izmešta iz identiteta u nesporazum književnog reda. Prepustivši se heterotopijskom poznanstvu, junakinja i junak romana Jovanke Hrvaćanin nagovestili su jugoslovenski život Srba i Hrvata, hronotop u kojem je, nakon zajedničkog trpljenja, bilo moguće i uzajamno se prepoznati.