Časopis Prosvjeta

Smrt Slavenke Drakulić nije donijela samo prisjećanja na jednu od najvažnijih hrvatskih književnica, publicistkinja i intelektualki. Gotovo istodobno, društvene mreže i dio desnih portala ponovno su otvorili stare obračune, ponavljajući optužbe koje je slušala još od početka devedesetih – da je „blatila Hrvatsku“, bila „jugonostalgičarka“ ili „radila protiv vlastitog naroda“. Kao da ni smrt nije […]

Smrt Slavenke Drakulić nije donijela samo prisjećanja na jednu od najvažnijih hrvatskih književnica, publicistkinja i intelektualki. Gotovo istodobno, društvene mreže i dio desnih portala ponovno su otvorili stare obračune, ponavljajući optužbe koje je slušala još od početka devedesetih – da je „blatila Hrvatsku“, bila „jugonostalgičarka“ ili „radila protiv vlastitog naroda“. Kao da ni smrt nije bila dovoljna da se prekine dugotrajna kampanja protiv žene koja je cijeli život inzistirala na pravu da misli svojom glavom.

Takve reakcije nisu iznenađenje. Slavenka Drakulić bila je jedna od autorica koje su još 1992. godine, nakon zloglasnog teksta o „vješticama iz Rija“, postale simbol obračuna s kritičkim glasovima u novostvorenoj hrvatskoj državi. Kampanja koja je tada pokrenuta protiv nje i još nekoliko novinarki i spisateljica nije bila tek medijski linč, nego poruka svima koji su se usudili propitivati ratnu propagandu, nacionalizam ili položaj manjina i žena. Mnogi su nakon toga otišli iz Hrvatske i najveći dio svoje karijere ostvarili izvan nje.

Paradoks njezina života bio je gotovo bolan. Dok su njezine knjige objavljivali najveći svjetski izdavači, dok je predavala na uglednim sveučilištima i pisala za međunarodne medije, u Hrvatskoj je desetljećima ostajala predmet ideoloških prijepora. Pisala je o raspadu Jugoslavije, ratnim zločinima, Haškom sudu, tranziciji i položaju žena ne zato da bi presuđivala narodima, nego da bi razumjela mehanizme nasilja, straha i moći. Upravo zato njezine knjige nisu zastarjele – one i danas upozoravaju koliko lako društva prihvate jednostavne istine i koliko teško prihvaćaju vlastitu odgovornost.

Nije bila autorica koja je nudila utješne odgovore. Njezini tekstovi često su bili neugodni upravo zato što su odbijali podjelu na apsolutne žrtve i apsolutne heroje. Smatrala je da je dužnost pisca govoriti ono što društvo ne želi čuti, a ne potvrđivati njegove mitove. U tome je ostala dosljedna do kraja, bez obzira na cijenu koju je zbog toga plaćala.

Zato način na koji su pojedinci reagirali na vijest o njezinoj smrti govori više o današnjoj Hrvatskoj nego o Slavenki Drakulić. Pokazuje koliko je i dalje teško prihvatiti da kritika vlastitog društva nije izdaja, nego jedan od preduvjeta njegove demokratske zrelosti. Pokazuje i da stare podjele još uvijek žive, često snažnije od elementarnog pijeteta prema preminuloj osobi.

Ostavština Slavenke Drakulić neće se mjeriti uvredama koje su je pratile, nego knjigama koje je ostavila iza sebe. One će se čitati i kada internetski komentari, političke etikete i dnevnopolitički obračuni odavno budu zaboravljeni. A to je, u konačnici, najbolji odgovor svima koji su je pokušavali ušutkati – i za života i nakon smrti.