Časopis Prosvjeta

Stalna izložba ikona u stanu Milenka Đurića

NOVI HORIZONTI IKONOGRAFIJE

PIŠE: Boris Vrga

Mart 2018

Specijaliziravši se za crkvenog slikara, Đurić je izrađivao ikone za pravoslavne i grkokatoličke crkve, a slike i prozore za rimokatoličke, postavši s vremenom „naš najbolji i najkompetentniji ikonograf na Balkanu“

Milenko D. Đurić /Gjurić¹ poznat je kao osrednji slikar i vrstan grafičar, a zahvaljujući grafikama izlaganim na evropskim izložbama postao je priznat i u međunarodnim razmjerima. Velike su njegove zasluge za širenje grafičke umjetnosti na našim prostorima,  kako putem napisa o pojedinim autorima i grafičkim tehnikama, tako i osnivanjem prvog društva grafičara u nas (Kolegij jugoslavenskih umjetnika-grafičara) te pokretanjem stručnih periodika Grafička umetnost (1919. – 1921; od 1921. Umjetnost) i Grafička revija (1923. – 1940.), u kojima je publicirao tekstove s područja grafičke umjetnosti i objavljivao originalne bakropise, drvoreze i litografije jugoslavenskih i čeških grafičara.² Sakupio je opsežnu zbirku sastavljenu od raritetnih radova najpoznatijih grafičkih umjetnika Južnih Slavena (Martin Kolunić, Andrija Medulić Schiavone, Hristofor Žefarović, Zaharija Orfelin,  Valvazor i dr.), a pojedine radove iz ove zbirke predstavio na izložbi Zbirka srpske grafike XVIII. vijeka održanoj u Beogradu 1938. godine.³

Jedna od stalnih Đurićevih stvaralačkih preokupacija  bila je crkvena umjetnost koju je vrlo dobro poznavao. Svoja nagnuća prema sakralnoj umjetnosti ovjekovječio je u bakropisnoj mapi Biblijski motivi (1920. – 1924.)⁴ i mapi 14 izvornih bakropisa iz Biblije (1930.), a  njegove slike Sveti Jeronim, Sveti Lazar, Sveti Milutin i Sveti Sava bile su izložene i zapažene na prvoj internacionalnoj izložbi Mostra Internazionale d’Arte Sacra u Rimu 1930. godine.⁵ O njegovoj ikonografskoj vrsnoći javno su se izjašnjavali autoritativni poznavatelji crkvene umjetnosti: slikar Uroš Predić (i sam ikonograf), dr Irenej, vladika Bački, zagrebački mitropolita Dositej i drugi. Godine 1936. objavio je brošuru Slikarske tehnike u crkvenoj umjetnosti.

 

Milenko Đurić: “Kralj Milutin” (ikona)

 

Baveći se problemom crkvene umjetnosti, Đurić je pokazao poseban interes za istraživanje prve pravoslavne ikonografske škole u Hrvatskoj, osnovane u manastiru Gomirje 1762. godine.⁶ Ista je osnovana za vrijeme episkopa Danila Jakšića, a vodio ju je slikar Simeon Baltić koji je učio slikarstvo u Kijevu, odakle ga je iguman Aleksić doveo u Gomirje. Baltić je autor gomirskog ikonostasa, a izradio je četiri ikone za crkvu u Perjasici. U radu su mu pomagali učenici Luka Nikolić, Jovan Grbić i Đorđe Mišljenović. Iz te škole potekle su ikone u Marindolu, Kordunskom Ljeskovcu i Sjeničaku koje „prikazuju svece u srpskoj narodnoj nošnji“ čime je gomirska škola dobila originalan smjer koji je nastao stoga što Baltić svojim učenicima nije ništa pomagao pa stoga nisu uspjeli saznati nešto više o ikonografiji.“⁷

Godine 1931. Đurića je Ministarstvo trgovine i industrije uputilo u južnu Srbiju da studira srednjovjekovno religiozno slikarstvo (XIII. do XV. stoljeće) u srpskim zadužbinama i da klasificira zidne tehnike. Tu je izrađivao kopije iz Studenice, Visokih Dečana, Gračanice, Ljubostinje, Kalenića, Žiče i Starog Nagoričana. Krajem spomenute godine došlo je do njegova sukoba s arhitektom Stankom Kliskom koji je projektirao i izveo uglovnicu Srpske pravoslavne crkvene opštine u Preobraženskoj ul., kbr. 2 u Zagrebu, (1928.–29., s J. Denzlerom i M. Kauzlarićem). Đurić je postavio 12 svetitelja na zid i izradio figure sv. Ćirila i Metodija, koje Kliska, kojem su bili povjereni arhitektonski radovi, zagovarajući  izradu kompozicije iz srpske povijesti, nije prihvatio.⁸  Zanimljivo je da je najveći dio fresaka izvodio u bizantskoj tehnici „fresco secco“, kojom su radili Bizantinci XIII. stoljeća i zografi, zadužbinski slikari svetogorske škole,  nanoseći boju na jedan deblji sloj krečiva koje je vlažno, ali na suhome zidu.

Specijaliziravši se za crkvenog slikara, Đurić je izrađivao ikone za pravoslavne i grkokatoličke crkve, a slike i prozore za rimokatoličke, postavši s vremenom „naš najbolji i najkompetentniji ikonograf na Balkanu.“⁹ Slikao je za pravoslavne crkve u Zagrebu (freske, 1931.), Zemunu (vitraže s likovima svetaca, 1933.), Trebinju (likove Milutina Dečanskog, kneza Lazara, despota Stevana Visokog, 1934.)¹⁰, Beogradu (četiri prijestolne ikone za hram sv. Save, 1936.), Sušaku (ikone i ikonostas za crkvu Sv. Đorđa, 1938.) i dr. Za grkokatoličke crkve realizirao je ikonostas u Lipovljanima (1929.)¹¹, zidnu sliku Bogorodica sa anđeoskim horom za crkvu sv. Ćirila i Metodija u Zagrebu, zidne slike za crkvu u Ruskom Krsturu (1936./37.)¹², ikonostas za crkvu u Križevcima i dr. Za prozore bazilike Kralja Tomislava u Duvnu naslikao je Sv. Antuna i Sv. Franju Asiškog, a 1936. realizirao je zidnu sliku Oplenac za srednjoškolsku đačku kapelu u Zagrebu.¹³ Povodom izgradnje Svetosavskog hrama u Beogradu reagirao je u štampi 1932.  godine zastupajući stav po kojem  uređenje hrama mora biti zasnovano na osnovama stare srpske ikonografije.¹⁴

Upoznavši na licu mjesta bit starosrpske ikonografije (dvoplošnost, hijeratsko frontalno držanje lika čiji je pogled direktno usmjeren u promatrača, aureolična osvjetljenja svečevih glava i dr.),  u svome je stvaranju nastojao da  iskonsku jezgru bizantinskog duha i ikonopisne forme pojedinih svetaca  transcendira svojim religioznim shvaćanjima i ekspresijom vlastite duševnosti. Ta duševna prožetost i unutarnja aspektivnost njegovih ikona rezultirala je osjećajem kako se iste nalaze u „onom najnapetijem stavu pred sam pokret i samo što ne progovore. U njihovom dostojanstvenom i monumentalnom stavu prožima ih duhom ljubavi i samilosti, kroz što ih veže s gledaocem, a da im kod toga ništa ne oduzima od njihove božanske i nebeske uzvišenosti.“¹⁵  Sudeći prema ovom komentaru, Đurićeve su ikone posjedovale zemaljsku i nebesku, fizičku i metafizičku dimenziju,¹⁶ „zadržavajući dvodimenzionalnost, zadržao je forme, ali su njegovi sveci i vladari živi, žive svojim unutarnjim životom, djeluju na nas i privlače nas.“¹⁷

 

Izložba ikona u Đurićevom stanu

 

Realiziravši veliki broj ikona i drugih crkvenih slika, Đurić je 4. XI. 1934. u svome privatnome stanu u Gundulićevoj ulici 18 (II. kat) u Zagrebu otvorio stalnu izložbu svojih ikona i slika, prvu ove vrste na našim prostorima. Radi korote, izazvane pogibijom jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u Marseilleu, izostalo je njeno svečano otvorenje.¹⁸ Prema  Katalogu stalne izložbe ikona i slika  u izložbenom postavu se nalazilo 109 radova od kojih nijedan nije bio na prodaju. Izložba je bila otvorena svake nedjelje i blagdana od 10 do 12 sati, a posjet izložbi bio je besplatan.

Detaljnijim uvidom u katalog postava, razabire se kako su eksponati podijeljeni u nekoliko skupina među kojima su istaknuto mjesto zauzimale kopije iz srpskih zadužbina Studenice, Visokih Dečana, Gračanice, Ljubostinje, Kalenića, Starog Nagoričana, Psače, Pavlice i Žiče te tzv. savremena ikonografija koja je bila sastavljena od radova koje je za pojedine, prethodno navedene crkve, izrađivao Đurić.¹⁹  Uz ove eksponate, bili su izloženi nacrti ikonostasa za crkvu u Križevcima, Lipovljanima i II. ženske gimnazije u Beogradu, freske (Kraljević Marko, Stefan Nemanja, Sv. Jovan Krstitelj), modeli za vitraže, ornamentika te nekoliko ikona realiziranih u drvoreznoj tehnici.

Prema navodima ondašnjeg tiska, izložbena je dvorana pružala dojam prave crkve. „Nigdje stijene, nigdje jedne praznine. Sve je prekriveno ikonama. A ikone su vezane ornamentalnim štrafovima koji djeluju, spretno ukomponovani u cjelinu, harmonično i ukusno. Tako su lijepo i ukusno komponovani stakleni prozori koji su načinjeni po njegovim nacrtima i uputama za crkvu Sv. Nikole u Zemunu. Lijep je i ciklus rekonstrukcija fresko – slikarija na pravome zidu i ornamentika čije je motive rekonstruirao iz starosrpskih zadužbina Psače, Kalenića, Studenice i Starog Nagoričana.“²⁰ Činjenica da je Đurić proveo dio vremena na studiju zapadnjačke ikonografije u Rimu i po Italiji, rezultirala je s nekoliko „ikona ovoga religioznog shvaćanja“, čime je izložba dobila na „mnogostranosti“ koja joj je pridala „naročiti kolorit i posebnu draž.“²¹

U pojedinim novinskim izvještajima,  isticano je da izložba „sadrži preko 80% čiste ikonografije pa se može s pravom nazvati ikonografskom izložbom“,²² a posebno je apostrofirana činjenica kako, budući da „mi nemamo u čitavoj zemlji jedne slične ustanove, ona u neku ruku predstavlja opsegom skromnu, ali sadržajem bogatu galeriju naše ikonografske umjetnosti uopće.“²³  U vezi s ovime, podcrtana je činjenica kako je ova permanentna izložba bila stvarna potreba „ne zbog Đurića, već radi onih koje zanima ikonografija i koji u ikonografiji traže jedan novi horizont koji daleko prevazilazi uske prostore skučenog materijalnog svijeta… koji žele da studiraju srpsku stvaralačku sposobnost koja datira iz onoga vremena kad o Slavenima u zapadnoj kulturi nije bilo drugog mišljenja  do pogrdnog imena: ‘il barbaro!’“.²⁴ Stoga i ne treba dvojiti kako je Đurićeva stalna izložba ikona doprinijela porastu zanimanja za slavensku kulturu i boljem upoznavanju bizantsko-pravoslavne religiozne umjetnosti na zapadnim stranama prve jugoslavenske države.

 

---

 

 

1  Milenko Đurić/Gjurić (Zemun, 1894. – Zagreb, 1945.), završio je Obrtnu školu i studij slikarstva na Višoj školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu (1910. – 1914.), a potom studij grafike kod Maksa Švabinskoga na Meisterschule na Akademiji u Pragu. Od 1918. djelovao je kao nastavnik grafike na zagrebačkoj Obrtnoj školi. Održao je niz samostalnih i sudjelovao na velikom broju zajedničkih izložaba u zemlji i inozemstvu (između ostaloga na Venecijanskom Bijenalu 1926.) te realizirao devet grafičkih mapa.

2 Dejan Medaković: Srbi u Zagrebu, Novi Sad, „Prometej“, 2004.

3 Veliki uspjeh našega slikara i ikonografa prof. Milenka Đurića u Rimu, „Ćirilometodski vjesnik“, 1938., br. 5., str. 49.- 50.

4 Zd. V. (Zdenko Vernić): Biblijske ilustracije Milenka D. Đurića, „Mladost“, 1923., br. 8., str. 24.

5 Rade Stojanović: Veliki uspeh crkvenih slika M. D. Đurića u Rimu, „Pravda“, 1931., br. 31., str. 3.

6 Milenko D. Đurić: Prva pravoslavna ikonografska škola u Hrvatskoj, „Ilustrovani list“, 1925., br. 43., str. 20. – 21.

7  Isto

8 Nikola Škrgić: Izjava slikara g. Milenka Đurića o obustavi rada na freskama u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu zbog sukoba sa Stankom Kliskom, „Pravda“,  24. XII. 1931., br. 359., str. 14.

9 Milan Katić: Ikonografski rad Milenka Đurića, „Novosti“, 12. XI. 1938., br. 312., str. 11.

10  Ivo Franić: Ikonografija M. D. Gjurića (povodom njegovih fresko slika vladara u Trebinju), „Narodne novine“, 22. IX. 1934., br. 218., str. 2.

11 Mate Ujević: Ikonostas g. M. Đurića u crkvi u Lipovljanima, „Narodna politika“, 1929., br. 42., str. 5.

12 Pavle Lagarić: Đurićeve crkvene dekoracije u Ruskom Krsturu, „Ćirilometodski vjesnik“, 1936., br. 11., str. 135.-137.

13 Novo djelo Milenka Đurića – Oplenac, zidna slika u srednjoškolskoj đačkoj kapeli u Zagrebu, „Narodne novine“, 1936., br. 53., str. 4.

14 Milenko Đurić: Problem Svetosavskog hrama. Ikonograf g. M. Đurić, poznati slikar i grafičar tvrdi da arhitekti ne poznaju zakone i pravila pravoslavne crkve, „Vreme“, 7. II. 1932.

15 Ivo Franić: Milenko D. Gjurić ikonograf, u „Katalogu stalne izložbe ikona i slika“, Zagreb, 1934., nepaginirano

16 „Milenko Gjurić ne kopira slijepo tipove koje je uzeo iz srednjovjekovne zadužbine. On izvrsno zapaža kako religiozna umjetnost ne može da se izrazi profanim frazama. U tome je on, ako hoćemo, bizantinac. Ali on znade i to da lik ne može stajati u prostoru, a da ne vodi računa o okolini u kojoj se nalazi. Mora da živi, ali kroz taj život treba da u ikonografiji provijava kršćanska duševnost. U tome je savremen.“ , opširnije u bilješci br. 10.

17  Dr. Annie Cella: Milenko Gjurić, slikar i grafičar, „Grafička revija“, 1940., br. 3., str. 137.- 140.

18 Stalna izložba ikona i slika prof. M. D. Gjurića, „Svijet“, 6. XI. 1934.

19 Milenko D. Đurić: Kopije naših srednjovjekovnih portreta iz srpskih zadužbina. U stalnoj izložbi ikona i slika u Gundulićevoj ulici 18/II. „Novosti“, 1934., br. 355., str. 7.

20 Ivo Franić: Stalna izložba ikona u Zagrebu, „Narodne novine“, 2. XI. 1934., br. 252., str. 4.

21 Isto

22 Isto

23 Opširnije u bilješci broj 15.

24 Isto