Prilozi za biografiju Dr Čede Rajačića
OD LOGORA DO OSLOBOĐENJA
Decembar 2018
Prazninu oko života Čede Rajačića popunjavaju novi dokumenti iz Istorijskog arhiva Beograda, koji nam otkrivaju mnoge dosad nepoznate činjenice kako o političkim prilikama u predratnoj Glini, tako i o Rajačićevom bjekstvu u okupiranu Srbiju početkom srpnja 1941. U tom smislu, on je odličan primjer predstavnika srpskog intelektualnog i građanskog sloja koji je prvi bio na udaru procesa uništenja Srba u zločinačkoj ustaškoj NDH
Među brojnim ličnostima koje su obilježile povijest Srba u Hrvatskoj dvadesetog stoljeća značajno mjesto zauzima predratni glinski advokat i lijevo orijentirani političar Samostalne demokratske stranke te poslijeratni potpredsjednik Vrhovnog suda NRH i predsjednik Srpskog kulturno-prosvjetnog društva „Prosvjeta“, sveučilišni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Čedo Rajačić (Sadilovac na Kordunu, 16. IV. 1904 — Zagreb, 1. II. 1985).
Pa ipak, u srpskoj i hrvatskoj historiografiji njegova životna karijera još uvijek nije kritički obrađena, posebno njegovo djelovanje za vrijeme Drugog svjetskog rata, i to u prijelomnom razdoblju od travnja 1941. do studenog 1942. godine. Međutim, tu prazninu sada popunjavaju novi dokumenti iz Istorijskog arhiva Beograda, koji nam otkrivaju mnoge dosad nepoznate činjenice kako o političkim prilikama u predratnoj Glini, tako i o Rajačićevom bjekstvu u okupiranu Srbiju početkom srpnja 1941.1 U tom smislu, on je odličan primjer predstavnika srpskog intelektualnog i građanskog sloja koji je prvi bio na udaru procesa uništenja Srba u zločinačkoj ustaškoj NDH. Međutim, dokumenti iz Istorijskog arhiva također nam govore gdje se i pod kakvim okolnostima Rajačić skrivao u Srbiji pod njemačkom okupacijom te kakav je bio njegov odnos prema komunistima i Komunističkoj partiji, sve dok ga po naredbi Ministarstva unutrašnjih poslova i Odeljenja za državnu zaštitu u travnju 1942. nije uhapsila Specijalna policija Uprave grada Beograda. Kako je suzbijanje komunističke akcije bilo jedan od glavnih zadataka Specijalne policije, on je nakon saslušanja predan Gestapu, koji ga je u listopadu 1942. doveo u njemački koncentracioni logor na Banjici, odakle je u studenom 1942. od SS-a odveden u njemački koncentracioni logor Mauthausen u Austriji u kojemu je ostao do oslobođenja 1945.
Dokumenti o saslušanju dr Čede Rajačića potvrđuju kako se radi o vrijednim povijesnim izvorima koji nam pomažu u rekonstrukciji prijelomnog razdoblja njegove životne biografije. Po mišljenju priređivača, ovi dokumenti zaslužuju da budu objavljeni, uz kritički komentar. Iz tog razloga, dokumenti su preneseni u cjelini i prepisani latiničnim pismom. U pojedinim dijelovima, tamo gdje je to bilo neophodno za pravilno razumijevanje teksta, priređivač je u bilješkama dao kratka objašnjenja pojedinih pojmova ili podatke za pojedine ličnosti, nastojeći pri tome da tekst ne optereti prevelikim brojem bilježaka. Osim uvodne biografske bilješke, također je priložena bibliografska bilješka, koja daje sažetak dosadašnjih istraživanja, ali upućuje i na ostale povijesne izvore koji dokumentiraju djelatnost dr Čede Rajačića, a sve u cilju izrade njegove kritičke biografije, čije se bogatstvo i raznovrsnost već sada nazire.
Rađeno dana 29. aprila 1942. god. u
kancelariji Sreskog Načelstva u Aleksincu.
S A S L U Š A N J E
RAJAČIĆ, Dr. ČEDOMILA, advokata, doktora prava, izbeglice iz Gline, živećeg u Aleksincu, rođen od oca Jovana i matere Ljubice, rođ. Vurdelja, rođen 16. aprila 1904. god. u Sadilovcu, sreza slunjskoga biv. banovine Hrvatske, neoženjen, neosuđivan, vere pravoslavne, narodnosti srpske. Pa na postavljena pitanja izjavi: (diktira)
Istina je da sam kod ovog sreskog načelstva a isto i kod Komesarijata za izbeglice u Beogradu, registrovan pod neistinitim imenom Bajagić Dr. Radomira, sina Ilije i Ljubice, rođ. Sever, rođ. u Oseku, 3. aprila 1904. g., pravnog savetnika i advokata iz Zagreba.
Do toga je došlo iz ovih razloga: Ja sam bio od 1938. god. advokat u Glini, u Hrvatskoj.2 Partijski sam pripadao biv. Samostalnoj demokratskoj stranci i bio sam član njenog Glavnog odbora. U ovome srezu, kao i u svima okolnim srezovima, radio sam agilno za stranku kojoj sam pripadao. U Glini bili su u isto vreme advokati Puk dr. Mirko3, sadašnji Ministar pravde sadašnje Nezavisne Države Hrvatske i Jerec, dr. Mirko4, sada Veliki Župan ustaški u Petrinji. Oni su tada bili Pavelićevi ljudi i vodili oštru politiku protiv sporazumaške politike koju sam ja vodio u tim srezovima. Zbog toga je između nas nastala velika netrpeljivost, ne samo partijska nego i lična. Osim toga, kao mlad advokat zaveo sam praksu, da sam ih zastupao daleko jevtinije nego oni, često sirotinju i besplatno, osim toga ne žaleći truda i veoma savesno, sve to naročito glede klijenata Hrvata, da bi ih tako pridobio za saradnju sa Srbima. Rezultat toga je bio, da sam nakon dve godine rada imao prema poslovima daleko jaču kancelariju nego i jedan od njih.
Taj se jaz između nas još povećao kada sam ja sa grupom Pribićevića Dr. Rade5, iz Petrinje, istupio otvoreno protiv tadašnje politike vođstva S.D.S. i Hrvatske seljačke stranke, napadajući tu politiku, da je na štetu naroda jer nije ništa učinila, da se težak položaj sela u ekonomskom položaju imalo popravi.6 Zbog toga napada isključilo je vođstvo S.D.S. mene i moje prijatelje iz stranke, po prilici pola godine pred Rat. Nas su smatrali neke vrsti levim krilom S.D.S-a, međutim, naš istup registrovala je Komunistička partija u svom jednom letku bez ikakove simpatije i napala nas, da smo takovim stavom hteli samo da pomutimo njihove komunističke partijske redove.7 Stvarno u mome srezu postojao je rad komunista,8 ali sa njime nisam imao nikakve veze, nego su me naprotiv napadali zbog tobože nedosledne politike, a i lično jer da živim kao advokat od tuđeg rada.
Nakon toga su se odnosi između mene te dr. Puka i dr. Jereca, još više pogoršali, jer oni kao izraziti desničari počeli su me napadati da sam tobože komunista.
Ja nisam bio član komunističke partije, niti sam u njoj radio.
Na njihov poticaj, sreski načelnik u Glini, koji je i sada iako Srbin ipak visoki funkcioner u Hrvatskoj,9 pozvao me je jednog dana na saslušanje i tražio od mene izjavu o mom političkom radu. Ja sam se u toj izjavi ogradio od toga, da sam član Komunističke partije i da u njoj radim, pa su me kasnije zbog te izjave kritikovali levičari.
Kada je nastupio Rat, kao rezervni poručnik mobilisan sam i nastupio dužnost kod 44 vozarskog bataljona u Klašnicama kod Banja Luke. Bio sam komandir čete, i kako komandant bataljona nije uopšte došao, to sam stvarno komandovao tim bataljonom sa zadatkom, da osam i po vagona razne pešadijske municije komorom prebacim iz Banja Luke u Srem. Sa bataljonom sam stigao do Teslića u Bosni, i tamo su nas sustigli Nemci. Raspustio sam vojnike, da odu kućama, da ne padaju u zarobljeništvo, a sam sam sa grupom oficira pokušao da se povučem prema unutrašnjosti Bosne. Nemci su bili brži i morao sam da se vratim u Teslić i tamo sam bio zarobljen. Jednoga dana kao zarobljenici u Tesliću, pozvani smo da preko zagrebačkog radia javimo svojima ko hoće, da smo zarobljeni a živi. To sam učinio i ja, pa su tako i moji neprijatelji Dr. Puk i Dr. Jerec, saznali gde sam i da sam na njihovoj teritoriji.
Kako sam kasnije saznao oni su odmah poslali jednu ustašku patrolu u Brod na Savi, da me presretnu i dobiju od Nemaca. Imao sam sreću da su Nemci dan ranije naš transport zarobljenika otpremili u Nemačku.10 U Nemačkoj sam bio u logoru Varburgu. Posle dva meseca boravka tamo Nemci su pustili kući sve Hrvate, pa smo se i mi mnogi Srbi iz Hrvatske javili kao Hrvati samo da bi se izvukli ropstva. Sa transportom Hrvata otpremljeni smo u Beč i tamo nas je dočekala hrvatska komisija, koja je i nas Srbe, iako smo njima dabome rekli da smo Srbi, jer su to i sami znali, pustila da se vratimo kućama. (Početkom jula.) Kada sam stigao na stanicu Zagreb, slučajno sam tamo naišo na jednog prijatelja, ing. Rončevića Rudolfa11, i on mi je rekao, da sam lud što sam došao, jer da u Hrvatskoj ubijaju Srbe, specijalno u Glini12, da su ubili sve muške Srbe13, a za mene specijalno, da je Dr. Puk, kao Ministar Pravde slao jednu ustašku patrolu u Brod da me uhvati, posle drugu u Bihać, kada je čuo da sam navodno tamo, a zatim opet čitav odred ustaša u jednu šumu kraj Gline, kada je čuo da sam tobože tamo. Napokon da je za mnom raspisana javna teralica i da sam ucenjen navodno sa 30.000 kuna, odnosno neki kažu 100.000 kuna, što nisam mogao doznati tačno.
Bilo mi je jasno da u Hrvatskoj ne mogu ostati. Krio sam se dva dana u Zagrebu i za to vreme promenio vojničko odelo u civilno i ujedno isposlovao kod Nemaca na železničkoj stanici u Zagrebu, da mi zarobljeničku otpusnicu koja je glasila na Zagreb, dopuni tako da preko Zagreba idem za Beograd, i ujedno sam dobio pravo na besplatnu vožnju do Beograda.
Nisam smeo da pod svojim imenom sedam u voz, zbog stalnih kontrola koje su u vozu po ustašama vršene, pa sam svoje prezime i ime koje je bilo otštampano na nemačkoj otpusnici i ispisano u mojoj legitimaciji rezerv. oficira (željezničkoj) ispravio onako kako se najzgodnije dalo, tako da sam od R načinio B, od č latinicom načinio g latinicom, i kod imena od Č načinio R, tako da je ispalo ime Bajagić Dr. Radomil.
Napominjem da moja željeznička oficirska legitimacija nije legitimacija akt. oficira nego rezervnog, jer daje pravo samo na povlašćenu vožnju 6 puta godišnje, a ne stalno, kako se to iz nje vidi.
Sa prepravljenom legitimacijom sretno sam stigao u Beograd. Tamo sam sastao izbeglice iz moga kraja i oni su me upozorili, da u Beograd dolaze ustaše, da po njemu vršljaju i da je bilo dosta slučajeva, da su one Srbe izbeglice kojih su se hteli rešiti, denuncirali nemačkoj policiji kao opasne, a ona ih je hapsila.14
Obzirom da su ustaše tako revno mene gonili, a čuo sam čak da su pokušavali da me i kao zarobljenika iz Nemačke od Nemaca dobiju, imao sam razloga da se bojim da me i u Beogradu ne bi progonili, bilo da me vide, bilo da iz službenih prijavnica pronađu da sam tamo i gde sam. Zbog tog razloga odlučio sam, možda sam pogrešio, da se prijavim u Beogradu pod nekim drugim imenom, i kako sam imao već legitimaciju na ime Bajagić, to sam se i u izbegličkom Komesarijatu i u Centralnom prijavnom uredu prijavio pod imenom Bajagić Radomira.
Prvih dana mog boravka u Beogradu, nisam pazio na svoje kretanje, te sam uskoro bio skoro sa svima izbeglicama koje sam poznavao iz mojih krajeva. Od njih nisam tajio niti to, da sam pod drugim imenom. Jednoga dana doznam da jedan izbeglica koji je iz mog kraja, a koji me nije trpeo zbog jedne izgubljene parnice, a politički je pripadao radikalima (J.R.Z.) preti, da će samnom ovde obračunati i da će me prokazati.
Zbog toga sam morao, kada sam već zagazio na taj put, da menjam prezime koje je taj čovek znao, pa sam kod Radničke komore, gde je to bilo lako, izvadio ispravu pod svojom fotografijom na ime Markovića Milana i kao takav se prijavio kod iseljeničkog Komesarijata i kod Centralnog prijavnog ureda. Stanovao sam tada u Stanoje Stanojevića ulici br. 1.
Moj otac, prota Kostajnički15, izbegao je još pre mene u Beograd, a drugi dan po mome dolasku proterali su ustaše moje dve sestre sa decom u Beograd, a majku mi sproveli u logor u Caprag.16 U Hrvatskoj je ostao na slobodi moj mlađi brat i sestra, te su se oni brinuli da majku oslobode. Nakon mesec dana uspelo je, da majka sa jednim transportom izbeglica dođe u Beograd.
Ja u Beogradu nisam stanovao sa njima zajedno, obzirom na drugo ime koje sam uzeo, da tako ne kompromitujem njih i sebe.
Nakon dolaska majke dobijemo vest, da je moj mlađi brat od ustaša uhapšen. Tada moja najmlađa sestra vrati se iz Beograda u Zagreb, da bi sa srednjom sestrom oslobodile brata. Ja sam im dao za put 10.000 dinara koje sam preneo, a ostatak sam trošio na izdržavanje ostale porodice u Beogradu. Preneo sam svega iz Hrvatske 2.000 dinara i posle mi je jedna izbeglica prenela još 17.000 dinara koji su bili sakriveni kod jednog Hrvata. Sva druga imovina mi je u Hrvatskoj propala.
Uskoro su mi sestre javile iz Hrvatske da se našem bratu izgubio svaki trag, da se poslednje znade da je bio u logoru na Pagu, ali tamo da su svi u logoru pobijeni.17 Ovo je bio veoma težak udarac za mene, i odlučio sam da moram brata osvetiti. I kao Srbin, smatrao sam svojom dužnošću da se vratim u Hrvatsku i da se borim protiv ustaških zverstava. Samo nisam mogao odmah ići, dok se sestre ne vrate i dok se koliko toliko moji roditelji i one sa porodicama u Beogradu ne smeste i ne snađu.
Osim toga smatrao sam, da ne treba sam da idem, nego da okupim manju grupu mladića-izbeglica, pa da zajedno pređemo. Samome bi mi bilo i tehnički nemoguće. Zbog toga sam došao u vezu sa više mladića koje sam poznavao iz svog kraja i oni su bili pripravni da pronađu još i druge i da zajedno idemo, čim to budem ja mogao. Jedan od njih je bio i student Braco iz Vrgin Mosta, prezime mu ne znam, ali sam poznavao lično od ranije i njega i njegovog oca. On me je par puta molio da dadem ključ od svoga stana, da bi se sa tim mladićima tamo sastajao i dogovarao. Ja sam redovno nabavljao hrvatske novine i čitao, pa su ih tamo mogli i oni čitati, da bi se upoznali sa prilikama u Hrvatskoj.
Međutim jednoga dana septembra meseca dođe Specijalna policija beogradske Uprave grada18 sa jednim meni nepoznatim mladićem, koji nije ni mene poznavao i koji je tvrdio da su oni u mom stanu održavali komunističke omladinske sastanke. Ja o tome pojma nisam imao. Ja sam celi dan bivao otsutan od kuće jer sam morao nabavljati namirnice za celu porodicu, što je bilo teško, a osim toga sam morao stalno trčati da pronađem ljude koji su putovali u Hrvatsku i iz Hrvatske, da bi održavao vezu sa sestrama.
Mene su zbog toga uhapsili i bio sam 8 dana u Upravi Grada Beograda, kod Specijalne policije i kada sam preslušavan priznao sam odmah da nisam Marković Milan, nego Rajačić Dr. Čeda i izneo sam razloge zbog kojih sam to učinio. Što se tiče sastanaka, suočenje je pokazalo, da me taj mladić nije poznavao kao što je i bilo, i ja da bi se sigurnije izvukao iz zatvora prećutim na saslušanju da sam davao ključ i kome.
Nakon saslušanja Uprava Grada Beograda, pusti mene na slobodu, s tim da bi ja ipak morao znati ili doznati, ko se to sastajao u mome stanu, pa čim doznam da to javim, u protivnom da ću odgovarati. Ujedno mi je rečeno, na moje pitanje, pod kojim imenom da se prijavim, da se prijavim pod pravim imenom.
Tako sam i učinio i prijavio se kod policije pod imenom Čede Dr. Rajačića, za onih nekoliko dana koje sam bio u Beogradu.
Napominjem, da sam još ranije, dok sam se služio imenom Marković Milana, zbog uloga kod Poštanske štedionice morao da nabavim potvrdu da se Dr. Č. Rajačić nalazi kao izbeglica u Beogradu. Imao sam kod Poštanske štedionice ulog od nekih 6–8.000 dinara. Zbog toga sam se u izbegličkom Komesarijatu prijavio pod pravim imenom kao izbeglica, iako sam tada još nosio ime Markovića, i ujedno prijavio kod prijavnog ureda da Dr. Č. Rajačić stanuje u Beogradu, ali zbog čuvanja inkognita nisam naveo onaj stan gde sam stvarno kao Marković, stanovao.
S toga mi je nakon puštanja u slobodu bilo lako da se odmah prijavim pod pravim imenom, jer sam imao potrebne isprave.
U Hrvatsku tada nisam mogao da idem, kako sam želeo, jer je dolazila zima a ja nisam dovoljno zdrav na noge niti na pluća, da bi zimu mogao izdržati na terenu skrivajući se i u borbi, a osim toga nisam imao niti društva niti poznatih sa kojima bih mogao ići.
Osim toga u Beogradu nisam hteo ostati, jer sam se bojao da bi me Uprava Grada mogla opet uznemiravati zbog iste stvari, i tražiti da doznam te mladiće koji su se sastajali, a ja ih u istinu nisam niti poznavao, odnosno nisam znao ko su ti bili omladinci, koji su zloupotrebili moje poverenje, osim jedinog Brace, a niti za njega nisam znao nije li on možda ključ drugome dalje davao, ili je i sam prisustvovao. Ja kao čovek od 38 godina nisam razume se niti spadao niti mogao spadati u njihov partijski rad kao omladinac, u koliko je takvog rada i bilo.
Od svog dolaska u Beograd, nisam se u opšte politikom bavio, jer niti je za to vreme sada, niti više postoje predratne partijske formacije, a niti sam imao vremena zbog prevelikih poslova oko kućanstva, a niti volje zbog nestanka bratovog. Živio sam i živim samo zato da se vratim u Hrvatsku, da tamo svom narodu pomognem.
Iz gornjih razloga smatrao sam [da je] najpametnije da se na neko vreme uklonim iz Beograda, pa sam početkom oktobra 1941. god. posle puštanja na slobodu došao u Niš, da bih tamo živeo. U Nišu je bilo skupo naročito stanovi, zbog mnoštva izbeglica, a osim toga hteo sam da izlečim reumu u nogama, pa sam otišao u Nišku Banju i tamo sam živeo sve do druge polovine novembra meseca i to pod svojim pravim imenom Rajačić Dr. Čeda. Kao takav stanovao sam jedno vreme u vili Toplice, a posle u vili Seka.
Da sam umešan u bilo kakove ilegalne poslove, da sam ilegalno radio, ili nameravao raditi, mislim da je jasno, da posle otkrivanja pravog imena kod policije u Beogradu, ne bih u Nišu i Niškoj Banji, prijavljivao se pod pravim imenom.
U drugoj polovini novembra jave mi moji iz Beograda da me je policija ponovo tražila u onom stanu gde sam bio par dana posle puštanja na slobodu, i to pod pravim imenom. Nisam želeo da budem opet uhapšen, i mislim da mi se u ovim teškim prilikama može razumeti i opravdati, jer se nikada ne zna čime se jedno hapšenje može svršiti, pa mi nije preostalo drugo, nego da se opet negde sklonim, ali pod nekim drugim imenom.
Kako sam imao legitimaciju na ime Bajagić to mi je bilo najzgodnije i jedino moguće, da se sada pod tim imenom negde prijavim, i to negde u kraju koji je miran od partizanskih borbi, da ne bi sa te strane kao nevin građanin stradao. Došao sam bio najpre u Jagodinu, oko 20. novembra, ali se tamo nije mogao uopšte naći stan, jer je upravo nemačka vojska bila na oporavku. Putujući sam čuo od putnika, da je u okolini Aleksinca, relativno mirno, pa sam odmah sutra dan krenuo u Aleksinac i stvarno sam tamo našao uslove da mogu živeti.19
Uzeo sam sobu kod Mitić Dušana, potkivača u ulici Đenerala Rašića 18 za 400 din. i hranu kod Drage Nišlike za 700 din. Osim toga sam trošio nešto za duvan i druge potrebe, novine, lekove i slično.
Ja sam sav svoj novac svojevremeno dao svojim roditeljima i u njihovo kućanstvo, pa sam ih sada molio da mi pomognu koliko mogu. Oni su to i činili, iako teško, i tako sam se izdržavao. Osim toga sam u poslednje vreme slučajno stekao priliku da sam kao i advokat u nekoliko stvari nešto zaradio kod ovd. Suda.
Novac od roditelja donosila mi je moja sestra (rođena sestra) Rajačić Nada, nastavnica građanske škole u Mladenovcu, koja je bila stalno u Beogradu, dokle škola njena nije radila i dok je to po izdatim odredbama mogla. Kada je dolazila, odsedala je kod mene i u mojoj sobi na drugom krevetu spavala.
Osim nje, jedan moj prijatelj iz preka, Nikola Čavić, adv. pripravnik iz Beograda, aktivni narednik poslao mi je po sestri jedanputa 1.000 dinara kao dar. Ja sam sa njime već ima 10 godina veoma dobar, jer sam u svoje vreme u Dvoru na Uni, uspešno vodio nekoliko parnica njegovih roditelja seljaka, a osim toga on je kao vojni podoficir polagao privatno gimnaziju, pa sam i kod ispita preko prijatelja profesora nastojao da mu koristim. Taj Čavić, obećavao mi je stalno, preko sestre, da će me jedanputa posetiti, da vidi kako živim. U istinu 27. ovog meseca u veče došao je k meni, kod mene otseo i spavao i sutradan 28. otputovao za Jagodinu, i meni je tom prilikom dao kao dar odnosno zajam 2.000 dinara, jer smatram dužnošću, da mu novac vratim kada to budem mogao.
Osim sestre Nade i Čavića, nije nikada niko meni dolazio i kod mene odsedao, što dobro znade moja gazdarica i svi ukućani.
Isto tako, od svog dolaska u Aleksinac, dakle druge polovine novembra, pa do danas, nisam nikuda ni za jedan dan iz Aleksinca odlazio, nikuda nisam putovao. To takođe dobro znaju moji ukućani.
Bio sam par puta u selu Vakupu, udaljeno 20 minuta od Aleksinca i to svaki put u gostima kod gazdaričinog oca Milisava. Kod njega sam, koji je star starac, penzioner, dolazio da se malo počastim, da sa njime malo razgovorim i to više iz obzira prema njegovoj starosti, jer voli razgovor a nema sa kime. Gazdarica me je svaki put bilo pratila, bilo neko od njenih. Tamo se nisam ni s kim drugim sastajao.
Na drugi dan Uskrsa, bio sam u selu Subotincu, selu udaljenom 5 km. od Aleksinca, u gostima i na ručku kod Kostadina Mijokovića, odnosno sličnog prezimena, također starca od 70 godina, veoma gluhog. On imade sina u zarobljeništvu pa ja njemu svaki put prevodim pisma koja dobije i piše. Osim toga u dve parnice davao sam mu savete, i zato se smatra obvezanim da me ugosti. Osim toga puta nisam niti jedan drugi put bio tamo.
Napokon, bio sam dva puta u Bobovištu, i to jedan put prateći sudiju izbeglicu Majkovića, kada je išao da sudi jedan spor, a drugi puta kao punomoćnik i pravni savetnik istih tužilaca u tome sporu, prigodom izvršenja. Nisam se ni tada ni s kim tamo sastajao ili s kim govorio.
Drugamo nikud nisam išao.
U samom Aleksincu živeo sam veoma povučeno. Prepodne sam obično duže ležao i u krevetu čitao, da bi preležao doručak i da na to ne bih trošio. Posle podne sam redovno provodio kod gazdarice i njenih kirajdžija, gde sam sa njihovim sinom igrao svaki dan nekoliko partija šaha, da nam prođe vreme.
Jedino moje društvo bilo je druženje sa gospođicom Zagorkom Spasić, nastavnicom Ženske zanatske škole u Aleksincu. Ja sam neženja, a devojka mi se od prvog dana svidela, jer je skromna i jednostavna, pa smo se sbližili i među nama se razvijao sentimentalni odnos. Nameravao sam i nameravam da nakon svršetka ovoga Rata nastavim sa njome veze koje sam stekao, i ukoliko ne bi izbilo štogod neočekivano, da stupim sa njome u brak. Drugih nikakovih veza sa njome nisam imao, nikakovih političkih razgovora, niti je to nju zanimalo.
Opisani način moga života u Aleksincu, daje jasno sliku moga života u njemu i smelo tvrdim i podvlačim, da ni najmanje nisam učinio ma kakvu radnju ili ma kakav akt koji bi me mogao osumnjičiti da se bavim ma kakvom ilegalnom radnjom i podvlačim, da komunista nisam, niti pak da im simpatišem.
Na posebna pitanja izjavi:
U Jagodini sam svega jedanputa bio, što sam napred u svome saslušanju izneo i bavio se tamo u vremenu od 6 časova uveče do sutradan oko 11 sati kada je voz prema Nišu kretao.
U Nišu sam se bavio kao što sam napred naveo, svega tri dana i to pod pravim imenom, pa potom otišao za Nišku Banju i tamo se nastanio, odakle sam s vremena na vreme tramvajem iz Banje dolazio u Niš i vraćao se natrag. Svo poznanstvo što sam imao jeste poznanstvo moje sa potšefom otseka za izbeglice inženjerom čijeg se imena ne sećam, a sa kojim sam se upoznao u odelenju za izbeglice gde je ovaj radio, koji mi je češće pozajmljivao knjige na čitanje, da u njima skratim dosadno i mučno vreme i apatiju koja se kod stanja opisanog kod mene nalazila. Pomenuti prijatelj potšef koji mi je knjige davao po opisu izgleda: visok, suvonjav, u licu plav, koji je ranije bio vođa skauta. Sa stanom u ulici meni nepoznato, ali koji bi mogao eventualno pokazati jer se nalazi u okolini hotel Parka. Napominjem, da sam jednom prilikom radi pozajmice jednog zakona, da bih napisao jednu žalbu jednoj poštarki u Niškoj Banji, posetio kancelariju advokata Dimitrijevića, sa kojim sam se tom prilikom i upoznao.
Isto tako upoznao sam se rad traženja pomenutog zakona dobivenog od Dimitrijevića i sa advokatom g. Grozdanovićem.
U Niškoj Banji, pored sopstvenika kuća u kojima sam stanovao upoznao sam se sa pol. komesarom Banje g. Markovićem, advokatom Antićem i sa banjskim lekarom, sa kojim sam koji put šetao, čije ime ne znam a koji je u godinama oko 50 god. starosti, a ima ženu Čehinju.
Jeste li iz Niša, za Aleksinac, doneli kakav novac i čiji, u većem iznosu i ako jeste, kome ste ga predali?
Nikakav novac ni od koga nisam dobio, da bih doneo za Aleksinac i ma kome isporučio, a najmanje da sam mogao preneti basnoslovnu sumu u iznosu od 32.000.000 dinara jer bi za toliku sumu trebalo nekoliko kufera ili više bala, te je to nemoguće tehnički bilo, a da se to ne primeti jer vlasti svuda i na svakome mestu vrše svestrane pretrese. Ovakva optužba je tim pre nemoguća, jer sam iz Niša odnosno Niške Banje odputovao ravno za Jagodinu u nameri da se tamo nastanim, i tek iz Jagodine sam se vraćao u Aleksinac, a da u Niš nisam svraćao niti ikada posle bio u njemu. Nelogičnost optužbe mora da odpadne i sa te strane jer mi je i gazdarica stana u više mahova tražila novac, a da joj nisam mogao platiti zato jer nisam imao – za dokaz pitati gazdaricu Mitić Desanku, iz Aleksinca.
Da li vam je g-ca Spasić, ikada dolazila u Vaš stan, ovde u Aleksincu od kad ste se upoznali?
Nije nikada, niti sam je pak ikada zvao, mada zna gde je moj stan. Ovo može posvedočiti i moja stanodavka.
Kada Vam je dolazio prijatelj Čavić Nikola, i koga je doveo u Vaš stan?
Čavić Nikola iz Beograda, došao je, kako mi je on rekao, iz Jagodine, gde je bio kod nekog svog kuma, i to 27. ovog m. posle podne oko 5 ili 6 časova, pa je najpre navratio kod g. Dicića, svoga poznanika u apoteci Kostić, upitao ga gde ja stanujem, pa mu je on ili možda neko drugi rekao da moj stan ne zna, ali da će mu pokazati stan g-ca Spasić, s kojom se družim, i da će valjda ona znati gde ja stanujem. Pri dnu Đenerala Rašića ulice bio sam kod g-đe Ribar, koja stanuje u Đenerala Rašića 10, gde sam njenome sinu pokazivao prevod francuske pesmice, pa me je neko ne znam tačno ko, pozvao da izađem na ulicu, da sam dobio gosta. Tu sam pred vratima sreo Čavića i g-cu Spasić, koji su mi rekli da su me ovde potražili, kada im je gazdarica, kazala da nisam kod kuće. G-ca Spasić, otišla je svojoj kući i više se sa Čavićem nije sastala, a Čavić je ostao kod mene na večeru koju sam naručio kod gazdarice, te je kod mene i spavao i sutradan u podne otputovao za Jagodinu, pa dalje za Beograd. Ja sam ga ispratio do stanice Žitkovac, pešice i pešice se vratio.
Imate li još šta da kažete?
Izjavi: Zaklinjem se Bogom, da sve što sam rekao rekao sam suštu istinu i da ništa nisam prećutao, te i ovom prilikom podvlačim, da nisam komunista, da sa njima nisam sarađivao ni u jednom mestu, a najmanje u Aleksincu, te da se apsolutno ne osećam krivim, a ukoliko sam se skrivao pod tuđim imenom, smatram da su izneti razlozi to potpuno opravdali, pa molim ako mi se ovo smatra greškom, da mi se oprosti, jer ja sam u ovom mučnom vremenu u teškoj situaciji, jer strah za životom po mome rezonovanju svakako me je do ove nedozvoljene radnje, skrivanja imena i doveo, podvlačeći i to, da sam mlad i da ja mogu biti upućen na pravi put, jer sam sin poznate i ugledne srpske kuće prote RAJAČIĆA, iz Kostajnice, koja je kuća gotovo rasturena, materijalno upropašćena, jer je svoga sina Dejana, inženjera u Dugom Selu, izgubila u akciji Hrvatskih ustaša, tako, da sam ja jedina nada moje porodice.
To je sve. Ispit mi je pročitan i moje su reči sve tačno zapisane, s toga ga bez primedbe potpisujem.
Dr. Čedo Rajačić
Saslušao i overava:
Delovođa-pisar Sreski načelnik:
(Potpis) (Potpis)
( M. P. )
NAČELSTVO SREZA ALEKSINAČKOG
Pov. Br. 233
- IV. 1942.
U ALEKSINCU
Načelstvo sreza aleksinačkog
Pov. Br. 246
- aprila 1942. god.
Aleksinac.
U P R A V I G R A D A B E O G R A D A
Otseku specijalne policije
BEOGRAD
Prema telegrafskoj naredbi Ministarstva unutrašnjih poslova, Odelenje za državnu zaštitu, izdatu preko inspektora g. Šoškića, dostavljam Upravi lišenog slobode Dr. Čedomira Rajačića, advokata rodom iz Kostajnice, sa isleđenim materijalom-aktima istrage, na dalju nadležnost.
Napominjem da su Dr. Rajačić, sa strane posećivali ovde u Aleksincu u više mahova oko 5 puti po u jednom u mesecu sestra Nada Rajačić, kćerka prote Jovana Rajačića, sa stanom u Krajinskoj ulici br. 38 u Beogradu, koja je sa službom u Mladenovcu, kao nastavnica građanske škole i Čavić Nikola, adv. pripravnik, koji je učinio pre tri dana svega jednu posetu njemu kao prijatelj, donevši mu od kuće novac 2.000 dinara, baveći se od uveče do sutra dan u Aleksincu.
Bavljenje Dr. Rajačića u Aleksincu, nije ničim kompromitovano, niti je ono izazvalo kakvu sumnju sem to što je živeo pod tuđim imenom t. j. pod imenom Dr. Radomila Bajagića, advokata.
Prilog stvari popisane zapisnikom zavedenim pod Pov. Br. 232 i novac označen u zapisniku, sa molbom da se prijem potvrdi.
Sreski načelnik
(Potpis)
( M. P. )
UPRAVA GRADA BEOGRADA
Odeljenje specijalne policije
POLIZEIPRÄSIDIUM – BELGRAD
Spezialpolizeiabteilung
Pov. II. No. 1195
- V 1942.
“Predmet kao svršen ostaviti u već postojeći dosije dr. Čedomira Rajačića pov. Otsek IV/1 13/V.1942 god.” 20
Rađeno 11. maja 1942. godine u Odelenju
specijalne policije Uprave grada Beograda.
Z A P I S N I K
O izvršenom saslušanju RAJAČIĆ Dr. ČEDOMIRA advokata iz Aleksinca sa stanom u Đenerala Rašića ul. br. 18, rođen 16. aprila 1904 god. od oca Jovana i majke Ljubice rođ. Vurdelja, neoženjen, pravoslavne vere, navodno nekažnjavan.
Sve što sam imao da kažem u vezi sa mojim hapšenjem zbog moga ranijeg političkog rada, lažnih legitimacija koje sam posedovao, sumnje da sam bio u šumi u partizanskim odredima kao i optužaba da sam pripadnik i funkcioner komunističke partije, kazao sam u svojim opširnim saslušanjima na dan 29 i 30 aprila tek. godine kod Sreskog načelstva u Aleksincu.
Ovim saslušanjima ne bih imao ništa da dodam izuzev da ponavljam i prepričavam stvari koje sam ranije jednom rekao.
Moju političku saradnju sa komunistom dr. Radom Pribićevićem, advokatom iz Petrinje i isključenje iz Samostalne demokratske stranke, objašnjavam time što se ja nisam slagao sa rezultatima Sporazuma iz avgusta 1939 godine, smatrajući da se ovim sporazumom srpski seljak u Hrvatskoj nije ništa dobio ni u nacionalnom ni u ekonomskom pogledu, već je naprotiv bio još više izložen zlostavljanju i iskorišćavanju od strane Hrvata.
Saradnju baš sa Radom Pribićevićem, koji je možda samo u teoriji frazirao i razmetao se sa komunističkim frazama a u praksi je bio sasvim nešto drugo, objašnjavam i time što smo nas dvojica hteli da tada već znatno razvijeno levičarsko raspoloženje srpskih seljaka, nastalo kao posledica Sporazuma, kanališemo u jednu građansku demokratsku stranku da ga ne bi iskoristili komunisti za svoj destruktivni rad.
Ponovo podvlačim da ja nisam komunista, a najbolji dokaz da to nisam jeste baš taj što nisam posle prvog hapšenja u Beogradu septembra meseca prošle godine kada je partizanska akcija u Srbiji bila u jeku, otišao u šumu i prihvatio ilegalnog rada, već sam otišao u Niš i Nišku Banju i prijavio se pod pravim imenom policiji, pod kojim sam imenom živeo sve dok nisam doznao da me policija iz Beograda ponovo traži, kada sam plašeći se progona Hrvata ponovo uzeo lažno ime, pošto sam isprave već imao, na to lažno ime, Dr. Bajagić Radomil.
To je sve što imam da kažem, te uglavnom u svemu ostajem prema svojim iskazima datim kod načelnika sreza u Aleksincu.
Ispit mi je pročitan i sve su moje reči u njemu tačno zabeležene te ga u svemu za svoj priznajem.
P i s m e n
Dr. Čedo Rajačić
Saslušao referent:
Napomena
O V E R A V A:
“Danas 11-XI-42 primio sam jedan primerak saslušanja Dr. Rajačića za ‘Gestapo”.21
BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA:
Мата Косовац, Српска православна митрополија карловачка по подацима од 1905. год., Сремски Карловци 1910, str. 962. Djelo od kapitalnog značaja za povijest Srba u Hrvatskoj i rekonstrukciju porodične povijesti dr Čede Rajačića. Prema navedenim podacima, u gradu Senju postoji parohijska crkva sazidana 1790. godine, a od sveštenstva služi “Jovan Rajačić paroh rođ. 1876. g. u Prokikama” (selo kod mjesta Brinje u Lici – op. I. M.). Još se kaže da je paroh Rajačić “svršio gimnaziju i maturu g. 1896. u Karlovcima, bogosloviju 1899. u Karlovcima” i da je rukopoložen za đakona 1899. godine, a za prezvitera 1900. “Služi 6 godina, u mestu 1 godinu. Član eparh. konzistorije. Govori srpski i nemački. Oženjen, ima 4-oro nezbrinute dece”. Važan izvor koji objašnjava kako je porodica paroha Rajačića, preko Senja i Sadilovca, dospjela u Kostajnicu, te zašto je Čedo Rajačić polazio Klasičnu gimnaziju u Senju i Sremskim Karlovcima.
Spomenica Pravnog fakulteta u Zagrebu 1776–1996, knjiga prva, Zagreb 1996. Dr. Čedo Rajačić diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1930. godine (Diploma, str. 450). Na istom fakultetu bio je promoviran i za doktora prava 1933. godine (Rigoroz, str. 600).
“Položio sudski ispit”, Banovac, Petrinja, god. I, br. 17, nedelja, 19. srpnja 1936., str. 3. Kratka vijest koja govori: “Sudski pripravnik Okružnog suda u Petrinji dr. Čedo Rajačić položio je sudski ispit. Dr. Rajačić poslije položenog sudskog ispita posvetiti će se advokatskom pozivu.”
“Glinske vijesti. Novi advokat u Glini”, Banovac, Petrinja, god. III, br. 39, nedelja, 2. listopada 1938, str. 3. Petrinjski list izvještava da je “naš prijatelj dr. Čeda Rajačić”, otvorio advokatsku kancelariju u Glini, pa se narodu preporuča da mu se obrati “u svakoj prilici”.
“Predizborna kretanja u Baniji i Kordunu – Velika skupština SDK i UO u Glini”, Banovac, Petrinja, god. III, broj 44, nedelja, 6. studena 1938, str. 2. Novinska vijest uoči parlamentarnih izbora za Narodnu skupštinu 1938. godine: “Prošle nedelje održana je u Glini velika skupština SDK i UO na kojoj je sudjelovalo oko 6000 Srba i Hrvata. Govorili su dr. Srđan Budisavljević, advokat iz Zagreba, dr. Ivan Pernar, advokat iz Zagreba, Toma Baburić, seljak iz Rečice, dr. Branko Peleš, advokat iz Zagreba, Janko Miletić, seljak iz Dabrine, dr. Rade Pribićević, advokat iz Petrinje, Stjepan Tonković, seljak iz Nebojana i dr. Čeda Rajačić, advokat iz Gline.”
“Predizborna kretanja u Baniji i Kordunu – Izborno kretanje SDS u Glini”, Banovac, Petrinja, god. III, broj 46, nedjelja 20. studena 1938, str. 2. Kratka vijest uoči parlamentarnih izbora 1938: “Prošle nedjelje održala je SDS u srezu Glini niz političkih konferencija u G. Selištu, Brnjeuškoj, D. Selištu, Šašavi, Borovitoj, Balincu, M. Poljanama i u Šibinama. Sastanke su održali Dr. Čeda Rajačić, Dr. Rade Pribićević i Stevo Gajić iz Gline.”
“Uspjela priredba Seljačkog kola u Glini”, Banovac, Petrinja, god. 4, br. 14, nedelja, 2. travnja 1939. str. 4. Kratka vijest da je u nedjelju 26. ožujka 1939. održana u Glini godišnja skupština i kulturna priredba tamošnjeg sreskog ogranka “Seljačkog kola”, društva za kulturno i ekonomsko unapređenje sela. Kaže se da je skupština “bila odlično posjećena, tako da najveća dvorana u Glini, dvorana Kasina, nije mogla da primi sve one koji su došli da prisustvuju ovoj priredbi, a to su u glavnom bili seljaci i seljakinje iz okolnih sela glinskog sreza. Skupštinu je otvorio i predsjedao joj seljak Mile Dulikrava, a zatim su govorili glavni tajnik Seljačkog kola iz Zagreba Milan Durman, član Gospodarske sloge Mate Pataran, Dr. Rade Pribićević, Dr. Čeda Rajačić i više seljaka iz glinskog sreza.“
Terorističke i špijunske akcije protiv FNR Jugoslavije: otkrića sa zagrebačkog procesa protiv ustaške terorističko-špijunske grupe Kavran-Miloš, Društvo novinara NR Hrvatske, Zagreb 1948. Dr. Čedo Rajačić bio je član Vijeća Vrhovnog suda Hrvatske, koje je od 12. srpnja do 28. kolovoza 1948. sudilo 55-torici u zemlju ubačenih ustaša na čelu s Božidarom Kavranom i Ljubom Milošem. Vijeće Vrhovnog suda Hrvatske sačinjavali su: dr. Žarko Vimpulšek, kao predsjedavajući, dr. Čedo Rajačić i dr. Stjepan Mežnarić, kao članovi vijeća; dopunski član vijeća bio je dr. Ivan Pirker, a zapisničar sekretar Vrhovnog suda dr. Branko Bazala. Od 55 optuženika, 42 su osuđena na smrt, ostali na vremenske kazne od 15 do 20 godina prisilnog rada.
Др. Чедо Рајачић, “О петој годишњици »Просвјете« – и даље продубљивати и учвршћивати братство и јединство наших народа – један од основних задатака »Просвјете«“, Српска ријеч, Загреб, год. VII, бр. 284, 18. новембра 1949, str. 1. Uvodnik predsjednika “Prosvjete” dr. Čede Rajačića u kojem je osvijetlio razloge nastajanja toga društva u vrijeme NOB-a i prostor u kojem se definirala aktivnost “Prosvjete” 1949. godine.
“Povodom proslave 5-godišnjice »Prosvjete« – Govor predsjednika Glavnog odbora »Prosvjete« dra Čede Rajačića na svečanosti u Glazbenom zavodu”, Vjesnik Narodne fronte Hrvatske, Zagreb, god. IX, br. 1419, 22. studenoga 1949, str. 2. Izvještaj sa svečane proslave i referat dr. Čede Rajačića o ulozi, značenju i djelovanju “Prosvjete”.
“Свечана прослава петогодишњице »Просвјете« у Загребу – На прослави је говорио др. Чедо Рајачић, претсједник Главног одбора”, Српска ријеч, Загреб, год. VII, број 285, 25. новембра 1949., str. 2. Referat predsjednika »Prosvjete« koji je obuhvatio značaj rada “Prosvjete” i njene zadatke. Uz tekst je objavljena i fotografija dr. Čede Rajačića.
“Свечаност у Глини поводом петогодишњице оснивања »Просвјете«“, Српска ријеч, Загреб, год. VII, бр. 285, 25. новембра 1949, str. 3. Članak o svečanosti u Glini i otkrivanju spomen-ploče na zgradi gdje je 18. studenog 1944. osnovano Srpsko kulturno-prosvjetno društvo “Prosvjeta”. U članku se kaže da je spomen-ploču otkrio predsjednik Glavnog odbora “Prosvjete” dr. Čedo Rajačić. Tom prilikom “on je podsjetio na onaj važni dan kada je društvo osnovano. Izložio je zadatke »Prosvjete« kako su tada postavljeni i dao kratak pregled dosadašnjih uspjeha. Ti uspjesi pokazali su da je društvo, već dosada, opravdalo one nade koje su u nj polagane. Ono snažno djeluje na kulturno-prosvjetno izdizanje srpskih masa i pruža obilnu pomoć narodnoj vlasti u njenom radu. Potsjetio je na zadatke koji su još pred »Prosvjetom«, a koji nas upućuju da nužno podupremo socijalističku izgradnju sela, jer će ona biti najčvršća podloga daljnjem kulturnom i prosvjetnom poletu u selu. Dr. Rajačić je otkrio ukusno izrađenu mermernu ploču, koju su prisutni s interesom čitali i posmatrali.”
“Otkrivena spomen-ploča na petogodišnjicu osnutka “Prosvjete” u Glini”, Novi život : organ Narodnog fronta oblasti Karlovac, Karlovac, god. I, br. 13, 29. studenog 1949., str. 2. Kratka novinska vijest da je u Glini 20. studenog otkrivena spomen-ploča na kući u kojoj je prije pet godina, “još u toku NOB-e”, 18. studenog 1944. godine “osnovano prvo srpsko prosvjetno društvo »Prosvjeta«“. Svečanosti su prisustvovali ministri Vlade NRH Simo Todorović, ministar šumarstva, Stanko Ćanica-Opačić, ministar drvne industrije i “drug Čedo Rajačić, predsjednik Glavnog odbora »Prosvjete«. Otkrivanje spomen ploče izvršio je drug Čeda Rajačić”.
“Трећа главна годишња скупштина Просвјете”, Српска ријеч, Загреб, год. VIII, бр. 301, 17. марта 1950., str. 1–3. Za predsjednika Prosvjete je ponovo izabran dr. Čedo Rajačić, Stanko Ćanica Opačić za prvog potpredsjednika, dr. Dušan Dimitrijević za drugog potpredsjednika i Bogoljub Rapajić za sekretara. Na trećoj stranici objavljena je fotografija dr. Čede Rajačića.
“Изложба српске књиге и штампе у Хрватској”, Српска ријеч, Загреб, год. VIII, бр. 309, 12. маја 1950., str. 1. Uvodni tekst na prvoj strani lista o izložbi koja je otvorena u nedjelju, 30. travnja 1950., u prostorijama Povijesnog muzeja Hrvatske u Zagrebu. Izložbu je otvorio predsjednik “Prosvjete” dr. Čedo Rajačić, koji je naglasio kako je ovo “prva ovakva izložba kod nas”. Ova izložba bila je važan kulturno-politički događaj kojemu su prisustvovali i čelni ljudi Srba u Hrvatskoj: ministar Vlade NR Hrvatske – predsjednik Savjeta za prerađivačku industriju Rade Žigić i ministar šumarstva Stanko Opačić.
Ranko Mitić, “Političke prilike, razvitak i stvaranje organizacija KPH na području Kotara Glina do aprila 1941. godine” u: Djelatnost KPJ do aprila 1941 na području Karlovca, Korduna, Like i Pokuplja, Karlovac 1969, str. 303–344. Memoarski zapis jednog od glavnih organizatora Komunističke partije na glinskom kotaru, koji piše da od 1938. godine “Čedina kancelarija postaje pravo političko sastajalište svih naprednih ljudi. Svake srijede Čedo je držao informacije i prisutne upoznavao s političkom situacijom u svijetu i kod nas. Tu se prodavala naša legalna štampa i skupljala od simpatizera crvena pomoć. Tu je politički pripremljen dobar dio drugova za prijem u KP. Čedo je bio odličan masovik, koji je osvajao slušaoce”, piše Mitić. I dodaje: “Zamjenik Čedin bio je Nikica Pavlić rodom Banjalučanin, stari komunista koji je djelovao među glinskim intelektualcima. Čedo je dobivao partijski materijal preko Zagreba i to od Otokara Keršovanija i Ognjena Price. … Tu su se mnogi učili da govore pred masom. To je za nas komuniste bila prava škola govorništva jer je Čedo znao da podstakne i one najzatvorenije da i oni javno istupaju” (str. 320). U tekstu je objavljena fotografija dr. Čede Rajačića, koju priređivač objavljuje u ovom prilogu.
Никола Рапајић, “Сељачко коло – друштво за културно и економско унапређење села”, у: Вјетром вијани : Споменица Српског културног друштва Просвјета, Загреб 1971, str. 53–81. Ponajbolji prikaz djelovanja društva, koje je osnovano u jesen 1936. u Zagrebu. U sklopu društva izlazio je istoimeni narodni list Seljačko kolo, koji je u siječnju 1939. donio listu novih pretplatnika: “Bosiljka Sv. Pribićevića iz Beograda, dr Čedo Rajačić iz Gline…” (str. 78).
Dragan Štefančić i Stevo Klobučar, “Društveno-političke prilike u Glini u godinama prije rata”, u: Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i revoluciji 1941, Sisak 1974, str. 416–455. Prema sjećanjima autora, advokatska kancelarija dr. Čede Rajačića postala je “sjedište lijevo orijentiranih članova »Seljačkog kola« u kojoj oni, uz knjige i brošure »Seljačkog kola«, uzimaju i komunistički materijal. Tu dobivaju i upute kako treba u novim prilikama raditi u selu, jer je žandarska kontrola pooštrena.” Autori također pišu da “Čedo Rajačić nije ostao samo na tome. On pod izlikom »pravnih savjeta« narodu, koje daje srijedom, besplatno, u kancelariji – usput daje i političke informacije” (str. 439).
Dragan Štefančić i Stevo Klobučar, “Ustaški teror u Glini 1941. godine”, u: Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941, Sisak 1974, str. 843–867. Prema sjećanjima autora, nedugo nakon proglašenja NDH glinske ustaše predvođene ustaškim tabornikom Nikicom Vidakovićem pokušavale su da uhvate dr. Čedu Rajačića i Veljka Drakulića ili barem saznaju gdje se oni trenutno nalaze (str. 845). Njihova imena koriste i za razne optužbe i sumnjičenja pojedinih glinskih Hrvata, sklonih ljevičarskim idejama (str. 857).
- M., “Prof. dr. Čedo Rajačić”, Vjesnik, Zagreb, god. XLIV, broj 13437, srijeda, 6. veljače 1985, str. 3. U opširnom nekrologu, kojeg je objavio vodeći dnevni list tog vremena, javlja se kako je redovni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu u mirovini dr. Čedo Rajačić “u utorak sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj”. U biografskom prikazu, navedeno je njegovo školovanje na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao (1930.) i doktorirao (1933.), nakon čega “nekoliko godina radi kao advokat – u Pakracu, Dvoru, Kostajnici i Glini.” Također je istaknuto njegovo političko angažiranje “u vrhovima hijerarhije krajnje lijevog krila Samostalne demokratske koalicije” i suradnja s KPJ “od početka 1938. godine”. “Od prvih dana povezuje se s NOP-om”, ali je 1942. uhapšen u Beogradu i deportiran u logor na Banjici, da bi se “već sljedeće godine” našao u Mauthausenu i tamo dočekao kraj rata. U nekrologu se također navode podaci o njegovim poslijeratnim funkcijama, kao suca od 1946. do 1951. godine, a zatim i potpredsjednika Vrhovnog suda Hrvatske – no, bez navođenja funkcije predsjednika Srpskog kulturno-prosvjetnog društva “Prosvjeta”. Zatim je od 1952. godine prikazano njegovo dugogodišnje djelovanje na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje će na Katedri građanskog (materijalnog) prava dočekati mirovinu kao redovni profesor. Prema nekrologu, “brojne generacije njegovih studenata sjećaju se dr. Čede Rajačića po barem dvije stvari: neobično ‘praktičarskom’ pristupu u predavanju i najtraženijem udžbeniku iz jedne od najopsežnijih (i najvažnijih) pravnih grana – ‘Stvarnom pravu’. Bila su to samo ‘skripta’, koja nikad nisu postala i ‘prava knjiga’: jedno od najdetaljnijih, visokostručnih i izuzetno dobro obrađenih nastavnih djela o izuzetno složenoj materiji njegov je autor uvijek smatrao ‘nekompletnim’ i ‘nedovršenim’. U svojim predavanjima – jednim od rijetkih masovno posjećenih i u vrijeme kada se na Pravnom fakultetu u Zagrebu to nije ubrajalo među studentske obaveze – dr Čedo Rajačić gajio je na žalost rijetku i sve rjeđu nastavničku vrlinu: kao stari i iskusni praktičar uvijek je i najjednostavnija i najsloženija teoretska pitanja tumačio praktičnim primjerima. Bio je možda najbolji poznavalac naše sudske prakse u svojoj generaciji, tvrde njegovi suvremenici.” Nekrolog završava riječima: “Za svoje studente bio je popularan-strog profesor, u punom smislu te rijetke kombinacije: jedan od onih koji traže, ali i daju najviše.”
Prof. dr. Martin Vedriš, “Nekrolog. Prof. dr. Čedo Rajačić”, u: Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, god. 35, br. 1, 1985, str. 151–153. U opširnom nekrologu navodi se da je Čedo Rajačić rođen 16. IV 1904. u Sadilovcu, kotar Karlovac. Klasičnu gimnaziju polazio je u Senju i Sremskim Karlovcima. “Već kao student počinje raditi u praksi”, stoji u nekrologu, “da bi nakon završenih studija obavljao odvjetničku i sudsku pripravničku praksu u Pakracu, Dvoru, Kostajnici i Petrinji.” Kao mladi glinski odvjetnik „postaje ubrzo poznat kao aktivni politički radnik koji bez obzira na svoje godine ulazi u sam vrh krajnjeg lijevog krila Samostalne demokratske koalicije.” Zatim se kaže kako već tada “radi po direktivama Komunističke partije Jugoslavije” i da se već “1941. godine povezuje s NOP-om u Beogradu. Međutim, “ta je suradnja prekinuta njegovim hapšenjem”, stoji u nekrologu, gdje je spomenut njegov boravak u zatvorima Gestapo-a i pojedinosti o logorskom životu na Banjici i Mauthausenu. Potom je detaljno prikazana Rajačićeva poslijeratna karijera pravnika i suca te zasluženi uspon u pravosudnoj hijerarhiji krajem 1940-ih i početkom 1950-ih godina. Također je prikazan njegov znanstveno-nastavni rad na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je proveo “najbolje i najplodnije godine života” i gdje je za potrebe svojih studenata napisao “svoje kapitalno djelo”, Stvarno pravo, koje će u vremenu od 1955. do 1969. doživjeti četiri izdanja. Rajačić je umirovljen kao redovni profesor 1974. godine, a za svoj rad odlikovan je Ordenom zasluga za narod III reda i Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Spomenuta je i njegova društveno-politička i stručna aktivnost koju je posebno razvijao u Udruženju pravnika te u Srpskom kulturno-prosvjetnom društvu “Prosvjeta”, koju je jedno vrijeme vodio kao predsjednik. U zaključku nekrologa ističe se zagrebačka pravna škola, koja će dostojno sačuvati sjećanje na prof. Rajačića, “tihog i skromnog radnika, velikog pravnika, vrhunskog poznavaoca sudske prakse, čovjeka koji je već za života postajao legenda po onome – štogod bi pokušao reći bila je sentenca.”
“Uređenje Spomen-muzeja Glina. Iz muzejske postave: Djelovanje Čede Rajačića”, Jedinstvo, Sisak, god. XL, br. 1896, 17. listopada 1985., str. 5. Povodom uređenja Spomen-muzeja, koji će biti otvoren unutar Spomen-doma u Glini, navode se detalji kako kancelarija dr. Čede Rajačića “postaje pravo sastajalište svih naprednih ljudi u gradu, a posebno onih sa sela.“ Također se navodi anegdota kako “on sam nije bio član Komunističke partije”, a kad su ga “drugovi pitali zašto nije član, odgovorio je: »Tko će vas braniti kad vas uhapse?«“.
Ljuban Đurić, “Snaga, organizaciona struktura i razvoj partijske organizacije KPH/KPJ u kotaru Glina do aprila 1941. godine” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina-Zagreb 1988, str. 149–158. Još uvijek ponajbolji prikaz djelovanja Komunističke partije u glinskom kotaru, u kojem autor piše kako je zbog podrške Sporazumu Cvetković-Maček u ljeto 1939. došlo do diferencijacije i u redovima Samostalne demokratske stranke: “Članovi Glavnog odbora SDS dr Rade Pribićević, dr Čedo Rajačić, dr Srđan Budisavljević i drugi odvajaju lijevo od desnog krila stranke”, što je dovelo, kako autor zaključuje, do sastanka “Josipa Broza Tita s drom Radom Pribićevićem u Zagrebu. Posljedica je bila da lijevo krilo SDS na čelu s navedenim drugovima uže i otvorenije surađuje s KPJ” (str. 155). Autor također citira izvještaj kotarskog načelstva Glina od 3. siječnja 1941. godine, gdje se navodi: “Dosta velik broj Srba bivših pristaša SDS, naročito mladih, su pristaše samostalnih disidenata dr Rade Pribićevića i dr Čede Rajačića, te su manje ili više ljevičarski nastrojeni…” (str. 157).
Milutin Baltić, “Razvoj Komunističke partije i oružanog ustanka u glinskom kraju”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 189–196. Memoarski zapis jednog od glavnih organizatora Komunističke partije na glinskom kotaru, koji evocira uspomene iz rujna 1939: “S Rankom Mitićem i grupom drugova našli smo se kod advokata Čede Rajačića neposredno poslije njemačkog napada na Poljsku. Razmatrali smo međunarodnu situaciju a i političke prilike u vezi sa sporazumom Cvetković-Maček i potrebu da se stvori partijsko rukovodstvo za glinski kotar, koje bi preuzelo i poslove oko organiziranja partijskih organizacija i vođenja cjelokupne politike”.
Мира Сужњевић-Митић, “»Сељачко коло« у глинском котару уочи II свјетског рата”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 171–173. U članku je sadržan kraći osvrt na Rajačićevu biografiju, za kojeg autorica piše da je “porijeklom iz svešteničke porodice”. Također piše da su se mogućnosti širenja komunističkog utjecaja kroz “Seljačko kolo” jako povećale kada je 1938. godine u Glinu došao dr. Čedo Rajačić da bi u njoj otvorio advokatsku kancelariju. Citira fragmente njegovog pisma od 4. listopada 1984. godine, upućenog Odboru za pripremu simpozija “Glina 1284-1944-1984”. Radi se o vrijednom povijesnom izvoru u kojem se iz prve ruke daje uvid u politički rad dr. Čede Rajačića: “Sjećam se samo nekih činjenica, tako npr. da sam svakog tjedna na sajmeni dan održavao politički sastanak u svojim uredskim prostorijama i poput ‘usmenih novina’ prikazivao političke događaje u svijetu i kod nas u svjetlu antifašističkog stava, širio vjeru u Sovjetski savez, zalagao se za bratstvo i jedinstvo i razvijao antifašistički borbeni duh. Takvih sastanaka održao sam preko stotinu, a na njima su prisustvovali u velikoj većini ljudi iz raznih sela. U početku je njihov broj bio skroman, ali su vremenom postali tako popularni da su dupkom ispunili moje uredske prostorije, dio moga dvorišta, a i stajali na ulici u većem broju pred mojim vratima, tako da ih je znalo biti preko stotinu. Uz to nabavio sam opalograf na kojem su moji drugovi umnažali letke i drugi propagandni materijal.“ (str. 172).
Bosiljka Janjatović, “Sudski proces komunistima i njihovim simpatizerima iz Gline i okolice 1936. godine”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 159–165. Detaljna rekonstrukcija suđenja pred Okružnim sudom u Petrinji na kojem je dr. Čedo Rajačić, zajedno s dr. Radom Pribićevićem i još petoricom branitelja, zastupao komuniste iz Gline, između ostalih Josu Marjanovića, kasnije narodnog heroja i Veljka Drakulića, kasnije visokog funkcionera OZN-e i UDB-e. Iz tog procesa datira prijateljstvo Rajačića i Rudolfa Rončevića, koji je na suđenju istupio kao svjedok obrane.
Katarina Spehnjak, “Prilog istraživanju Srpskog kulturno-prosvjetnog društva ‘Prosvjeta’, 1945–1950.”, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, god. 22, br. 1-2, 1990, str. 111–129. Izvorni znanstveni rad u kojem autorica istražuje djelovanje društva i navodi podatke o izboru dr. Čede Rajačića za predsjednika “Prosvjete” u siječnju 1949. i ožujku 1950. godine.
Čedomir Višnjić, Partizansko ljetovanje : Hrvatska i Srbi 1945-1950, Zagreb 2003. Djelo od kapitalnog značaja za povijest Srba u Hrvatskoj i za rekonstrukciju poslijeratne karijere dr. Čede Rajačića, posebno na mjestu predsjednika “Prosvjete”. Autor je istražio i objasnio mnoge važne epizode iz povijesti društva u kojima Rajačić figurira kao središnja ili barem sporedna ličnost. Posebno je zanimljivo autorovo tumačenje, zasnovano na čitanju arhivske građe, o pozadini sukoba između Čede Rajačića i Rade Žigića, jednog od čelnih ljudi Srba u Hrvatskoj i jednog od najistaknutijih članova Prosvjete: “Problem je bio u Radinoj sumnji i naglas izrečenoj optužbi, da Rajačić radi za UDB-u, a stav su temeljili na policijskoj informaciji, koji su oni očito svi znali, da se ovaj prilikom hapšenja tokom rata, u zatvoru »loše držao«“ (str. 238). Autor implicitno sugerira da je tu skriven dio Rajačićeve kasnije političke sudbine. No, autor navodi i Rajačićevu izjavu nakon odluke CK KPH od 11. rujna 1950. kojom je Rade Žigić isključen iz KPH: “Prvo što je bilo karakteristično u njihovom radu u ‘Prosvjeti’ je to, da se većina pitanja rješavala neformalno. To će reći: bez sjednica, bez savjetovanja, bez održavanja sastanaka, na kojima bi se rješavala pojedina pitanja, nego je Žigić nešto rekao Dušku Brkiću, ili Duško Brkić Žigiću, pa su to naredili Bogoljubu, a mene možda obavijestili ili ne, i tako su se odvijale stvari…” (str. 239).
Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2007. Leksikon sadrži natuknicu “Rajačić, Čedomil, hrv. pravnik”. Riječ je o sažetom biografskom prikazu prema kojem je Rajačić “nakon II. svj. rata radio u Zakonodavno-pravnoj komisiji Vlade NRH, 1947-52. kao sudac Vrhovnog suda NRH, gdje je bio potpredsjednik Suda i voditelj Građanskog odjela. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1947-74. predavao građansko pravo (stvarno i nasljedno), od 1947. kao honorarni nastavnik, 1952. predavač, 1959. docent, 1961. izvanredni i od 1966. redoviti profesor” (str. 1371).
Tatjana Šarić, “Srpsko kulturno društvo ‘Prosvjeta’ u socijalizmu – prilog uz sedamdesetu godišnjicu osnutka”, Arhivski vjesnik, Zagreb, god. 57, 2014, str. 307–331. U članku koji se uglavnom temelji na izvornim materijalima iz arhivskoga fonda Hrvatskoga državnog arhiva HR-HDA-640 Srpsko kulturno društvo »Prosvjeta«, Rajačić je spomenut tek jednom, i to na sjednici Izvršnog odbora “Prosvjete” od 20. rujna 1950. kada su Duško Brkić, Rade Žigić i Stanko Opačić te Bogoljub Rapajić isključeni iz “Prosvjete” (str. 315).
Čedomir Višnjić, Vreme sporta i razonode: Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951.-1971. Zagreb 2018. Djelo od kapitalnog značaja za povijest Srba u Hrvatskoj. Autor piše: “Nakon jedne afere u Vrhovnom sudu i ponovljene optužbe da se kolebljivo odnosio prema ibeovskim elementima, iz Partije je izbačen, odlukom Politbiroa CK KPH, potpredsjednik tog suda, Čedo Rajačić.” Bila je to, po autoru, “politička likvidacija”, nakon čega Rajačiću nije preostalo ništa drugo nego da podnese ostavku na mjesto predsjednika “Prosvjete”, 17. kolovoza 1951. godine (str. 162).
1 Istorijski arhiv Beograd, Uprava grada Beograda, Odeljenje Specijalne policije, IV-13/51, k.203/30, (skraćeno: IAB, UGB SP IV-13/51 k.203/30). Na ovom mjestu, priređivač izražava profesionalnu i kolegijalnu zahvalnost dr. Milanu Koljaninu, višem naučnom saradniku u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, koji je priređivaču skrenuo pažnju i ljubazno ustupio predmet dr. Čede Rajačića.
2 “Glinske vijesti. Novi advokat u Glini”, Banovac, Petrinja, god. III, br. 39, 2. listopada 1938, str. 3.
3 Igor Mrkalj, “Tko je bio dr. Mirko Puk, odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u Glini”, Prosvjeta, Zagreb, br. 135, decembar 2016, str. 35–42 i br. 136, mart 2017, str. 42–48.
4 “Jerec, Mirko, veliki župan”, u: Tko je tko u NDH , Zagreb 1997, str. 171–172.
5 “Pribićević, Rade, odvjetnik, političar (Dvor na Uni, 17. I. 1896. – Zagreb, 21. V. 1953.)”, u: Petrinjski biografski leksikon, Petrinja 1999, str. 381–382; Mira Kolar-Dimitrijević, “Dr Rade Pribićević”, u: Dvor na Uni : zbornik naučnih i publicističkih radova, Dvor na Uni 1991, str. 645–651.
6 Opširnije, vidi radove Ljube Bobana, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke : iz povijesti hrvatskog pitanja, sv. I-II, Zagreb 1974, i Dejana Đokića, Nedostižni kompromis. Srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji, Beograd 2010.
7 Vidi i usp. Ivan Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, Drugi svezak, Zagreb 1981, str. 20.
8 Ljuban Đurić, “Snaga, organizaciona struktura i razvoj partijske organizacije KPH/KPJ u kotaru Glina do aprila 1941. godine”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina-Zagreb 1988, str. 149–158.
9 Tadašnji kotarski načelnik u Glini bio je Milenko Milić (vidi npr. “Banija i Kordun na putu k uredjenju i napretku”, Hrvatski dnevnik, Zagreb, 29. ožujka 1941, str. 15), koji je na toj funkciji ostao i nakon proglašenja NDH, sve do 6. svibnja 1941.
10 Dragan Cvetković, “Stradanje pripadnika Vojske Kraljevine Jugoslavije iz Hrvatske u zarobljeničkim logorima”, Dijalog povjesničara/istoričara Srbije i Hrvatske, knjiga 8, Zagreb 2004, str. 371–386.
11 Rudolf Rončević bio je predratni član KPJ iz Kostajnice; Dragutin Stojaković, “Političke prilike na području općine Kostajnica, Majur i Dubica u razdoblju od 1918. do 1941. godine”, u: Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941, Sisak 1974, str. 458 i 460. U tom trenutku, Rončević je ilegalni član KPJ, zaposlen u Sekciji za regulaciju Save sa sjedištem u Zagrebu; Milan Brunović, Samobor, Zagreb 1978, str. 199.
12 “Šta se događa na Kordunu u „Slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj““, Vjesnik radnog naroda, god. 2, br. 8, početkom srpnja 1941, izvještava o masovnom ubojstvu glinskih Srba: “Uhapšeno je 433 (četiri stotine trideset i tri) i svi ubijeni kod sela Adžera.”
13 Prema dosadašnjim istraživanjima, u noći s 12. na 13. svibnja 1941. ubijeno je manje od 500 a više od 350 glinskih Srba. Spasio se samo postolar Nikica Samardžija, koji je nakon rata svjedočio o svom hapšenju, zatvaranju i bijegu sa stratišta; Igor Mrkalj, “Mislio sam samo kako da se spasim : sjećanje na pokolj u Glini”, Prosvjeta, Zagreb, br. 134, novembar 2016, str. 52–55.
14 O životu izbjeglica u okupiranom Beogradu, vidi: Milan Koljanin, “Izbjeglice iz Gline u Srbiji”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 365–368; za širi kontekst, vidi: Slobodan D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriju okupirane Jugoslavije 1941–1945., Beograd 1981.
15 Jovan Rajačić je prisilno iseljen početkom srpnja 1941. u logor u Capragu, odakle je deportiran u okupiranu Srbiju; Državni arhiv u Karlovcu, Zbirka memoarskog gradiva o Narodnooslobodilačkom ratu, 1941.-1945., 4251, BA-2, Izjava Jovana Rajačića, paroha iz Kostajnice, Svetom arhijerejskom sinodu Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, 11. septembra 1941.
16 Ljubica Rajačić je prisilno iseljena 16. srpnja u logor u Capragu, odakle je 1. kolovoza 1941. deportirana u okupiranu Srbiju; Filip Škiljan, Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH, Zagreb 2014, prilog “Tabela I: Poimenični popis organizirano prisilno iseljenih Srba preko logora u Capragu, Bjelovaru i Požegi te direktnim transportima iz Zagreba”.
17 Radi se o ing. Dejanu Rajačiću (1909.–1941.), čije ime nije upisano u “Djelomični imenični popis žrtava ubijenih u kompleksu ustaških logora Jadovno” autora Đure Zatezala, Jadovno, Muzej žrtava genocida, Beograd 2007, knjiga I, str. 421–732, što potvrđuje da ni taj izvor nije obuhvatio sve žrtve.
18 O njenom djelovanju za vrijeme njemačke okupacije, vidi: Branislav Božović, Specijalna policija u Beogradu 1941-1944, Beograd 2014.
19 Aleksinac je grad 30 kilometara sjeverno od Niša, a 200 kilometara južno od Beograda; o povijesti grada, opširnije: Zoran Stevanović, Istorija Aleksinca i okoline od 1918. do 1941., Aleksinac 2014.
20 Predmet Čede Rajačića isljeđivan je u “Odseku IV” zaduženom za suzbijanje komunističke akcije. Šef Odseka je bio Božidar Bećarević čiji se potpis vidi ispod pečata. Tu je i njegova zabilješka da se predmet preda R.Grujičiću u rad i da u kartoteci već postoji raniji predmet njegove krivice. Tu je i Grujičićeva završna bilješka na aktu: “Predmet kao svršen ostaviti u već postojeći dosije dr. Čedomira Rajačića pov. Otsek IV/1 13/V.1942 god.”
21 Rukom pisana bilješka na dnu akta. Potpis je nečitak, ali je vjerojatno od nekog pripadnika njemačke komande logora na Banjici, kojem je saslušanje predano. U to vrijeme Rajačić je već bio u tom logoru; vidi registraturnu knjigu Banjičkog logora (njem. Anhaltelager Dedinje), koja je objavljena pod naslovom Logor Banjica. Logoraši, Prvi tom, Knjige zatočenika Koncentracionog logora Beograd-Banjica 1941-1944, Istorijski arhiv Beograda, Beograd 2009, str. 498, gdje piše da je Čedo Rajačić u logoru pod rednim brojem 7.700, od 10. X 1942, doveden od Gestapoa i da je odveden 17. XI 1942. od SS-a. U knjizi Miodraga Milića Jugosloveni u Koncentracionom logoru Mauthauzen, Institut za savremenu istoriju, Beograd 1992, str. 491, u popisu zatočenika navedeno je: Rajačić Čeda, rođen 16.4.1904, Sadilovac, logoraški broj: 24.599. Isti podaci se ponavljaju i u novoj knjizi o istoj temi: Љубомир Зечевић, Тамара Ћирић, Концентрациони логор Маутхаузен – повратак непожељан, Удружење заточеника КЛ Маутхаузен Србије, Београд 2015, стр. 552.