Neil Faulkner: "Povijest Oktobarske revolucije", Zagreb: Fraktura, 2017.
OKTOBAR ZA POČETNIKE
Decembar 2017
U knjizi Nila Foknera ima nečeg pedagoškog, to je inovirani kratki kurs historije revolucije, priručnik za mlade revolucionare našeg vremena, više nego naučni rad. Ali to nije samo slabost ovog djela, u takvom se pristupu istinski otkriva novo značenje starih dilema, one se osvježavaju i započinju novi život
Proteklo je punih sto godina od događaja kojeg znamo pod imenom Oktobarska revolucija. Dobrih 70 godina bila je smatrana hilijastičkim prelomom u svjetskoj historiji, konačno ozbiljenim obećanjem boljeg svijeta i čovjeka, početkom kojem se zbog toga obećanja od prvog časa mnogo toga opraštalo. I bila je to zaista revolucija koja je u mnogo čemu definisala svijet u tih sedam decenija, i kako god je ko ocjenjivao i bojao, te boje su bile snažne, smirenih tonova i neutralnih posmatrača jedva da je bilo. LJudi su ideološki raskol tog vremena živjeli strasno, a uticaj na neki način nije nestao ni do danas. Lako je primijetiti da je haos današnjeg političkog i kulturnog trenutka u mnogo čemu uslovljen okolnostima i načinom potpune propasti svijeta realnog socijalizma i prateće evropske lijeve misli i kulture. Da je tamna boja našeg vremena dominantno uslovljena njegovom bezalternativnošću, svetošću takmičenja i poslovnog uspjeha, potpunim trijumfom svijeta kapitala, nesposobnog da osmisli vlastitu budućnost, da revitalizira vlastite vrijednosti.
Gorčina zbog tog trijumfa i zbog slabosti lijeve teorije i političke prakse dominantan je osjećaj našeg vremena… Izvjesno, gubitničko, „olakšanje“ nudi jedino svakom vidljiv bezizlaz u koji svijet očito srlja u svojoj današnjoj ideološkoj i političkoj konstelaciji. Pa postepeno ipak, zasad na marginama, jača svijest o tome da sve stare dileme nisu umrle, da nisu razriješene sasvim historijski produktivno 1989. godine. Rezultat takvih razmišljanja je i knjiga Nila Foknera, arheologa, historičara i ljevičarskog aktiviste, o događanjima u Rusiji 1917. godine. Ne mnogo pretjerujući u uvodu, objašnjavajući svoje motive, Fokner piše kako svjetski kapitalistički sistem „predstavlja egzistencijalnu prijetnju … za dobrobit pa čak i opstanak ljudskog roda i planete…“ Misao sa kojom se slažu mnogi, inače nesložni oko tumačenja prošlosti socijalizma.
Namjera autora, koju potom uspješno ostvaruje, jeste da ovo obimom neveliko djelo razbije debeli blok naslaganih istina i poluistina o Oktobru i njegovim rezultatima, i da se vrati izvorima, uglavnom iz pera aktera. Zidina je to koju je slagao veći dio evropske inteligencije veći dio 20. vijeka, kojoj je armaturu davala istinita priča o staljinizmu i Gulagu. I od koje se u međuvremenu nije dalje krenulo, jer se većinski dio profesionalnih ideologa zadovoljio formulom o dva totalitarizma, ukopavajući pritom jedan, a perfidno rehabilitujući onaj drugi, već samim poređenjem komunista s nacistima. Masa svjedočanstava iz kasnije faze, iz vremena većih medijskih mogućnosti, zatrpala je izvorni događaj i Nil Fokner je odlučio da ga iskopa na svjetlo dana. U tom autorovom poslu najvažnija je njegova uspješna polemika sa danas vladajućom tezom o Oktobru kao političkom prevratu marginalne skupine ekstremista. On snažno slika scene propadanja starog svijeta i starih odnosa moći; vojske, veleposjeda, dvora, stranaka i njihovih vodstava i na drugoj strani, narastanje alternativnih snaga koje su po logici razvoja događaja više bile djeca tog raspadanja nego realna snaga za budućnost, više rušitelji nego graditelji.
Već u prvim rečenicama ove svoje kratke povijesti autor piše o pravoj „eksploziji demokracije i aktivnosti odozdo“ u vremenu kojim se bavi. Ovakvo izvlačenje glavne niti govori o polazištima autorovim, niti koja ukazuje na lice svake revolucije koja zaslužuje svoje ime. A Oktobar ga svakako zaslužuje. To je ključni dio istine koji ne odgovara nikome, ni ruskim desničarima, koji u svemu vide samo puč, ni proboljševičkim interpretima, koji bi sve zasluge da pripišu Lenjinu i Partiji, a ni zapadnim analitičarima, koji se u mnogo čemu slažu sa boljševicima, ali sa suprotne ideološke-vrednosne strane. Služeći se bolje upućenima poznatim sjećanjima DŽona Rida, Trockog, Pjatnickog i drugih, Fokner vješto slika Revoluciju iz dana u dan, daje naročito dobar opis raspadanja i pridobijanja vojske, pa i cijelih jedinica na stranu revolucionara jer, kaže on, pobjeda revolucije nije moguća dok je vojska vjerna režimu. Na tom velikom historijskom platnu svoje je mjesto izborio i autentični narodni doživljaj socijalnog prevrata, kojeg je izrazio moskovski radnik Zemskov u pismu Kerenskom iz marta 1917. On piše kako narod odavno zna ko mu jaši na grbači, „i trgovci i učenjak i pjesnik i novinar i advokat i svećenik“, a koji su „nešto drugo nego pohlepni grabežljivci koji iskorištavaju proizvode njihova rada…“. I svima je njima realno prijetilo da se od eksploatatora u očima takvih kao ovaj radnik, kratkim putem prometnu u žrtvu. Takva su razmišljanja i emocije predstavljale glas ove uvijek tihe, prave Rusije, bili su izraz onoga što i Fokner uopšteno priznaje: „Dubine Rusije su se uskomešale i dno je isplivalo na vrh“.
Prvi veliki problem ovakvog osvježenog pristupa Revoluciji je u tome što autor, veličajući revoluciju i revolucionare, perući danas njihovo lice od nabacanog blata, bez dovoljno opreza pristaje na onu već standardnu negativnu sliku svega tradicionalno ruskog, onog svijeta kojeg su zapadni kulturološki ideolozi ruskih zbivanja smatrali glavnim izvorom svega zla u 20. vijeku, sve do Noltea i njegove interpretacije nastanka fašizma. Samo što su oni to radili u polemici protiv boljševizma i evropske ljevice, a ovaj post-boljševik to radi braneći revoluciju. Pa tako piše o „srednjovjekovnom barbarstvu“ Romanova; za vlast moskovskih prinčeva kaže da se temeljila „na siledžijama i svećenicima“; rusko pravoslavlje se sastoji „od tamjana, ikona i neukosti“; a ratni ciljevi Rusije u Prvom svjetskom ratu bili su „koktel feudalnih besmislica“ i misticizma, u koje idu panslavenstvo, majčica Rusija itd. Mnogo toga bi se u zloj volji moglo reći i za druge zemlje, vladare i crkve, ali je pogrdu na račun Rusije uvijek bilo lakše napisati u uvjerenju da ono nešto objašnjava. Autorova slika seljačkog osvajanja zemlje je dobra i snažna, ali iz današnjeg ugla nezadovoljavajuća, ako se barem u fusnoti pisac ne osvrne na ono što se događalo po ruskim vlastelinstvima u provinciji, na ono često varvarsko uništavanje jedne kulture, koje je revoluciji prigovorio njen veliki protivnik i veliki pisac, Bunjin.
Konačna istina Revolucije u njenoj dubini, ljudskoj i političkoj, temelj njenog uspjeha, vjerovatno se nalazi u onome što je Trocki uobličio riječima: „Iskustvo revolucije, rata, teške borbe cijelog gorkog života, uzdiglo se iz dubine sjećanja svakog od tih siromaštvom progonjenih muškaraca i žena, izražavajući se u jednostavnim i odlučnim mislima: ovim putem više ne možemo dalje; moramo prokrčiti put u budućnost“. Te su riječi dobra slika ugrađenih nadanja, ali i ograničenja učešća masa u svim revolucijama ili izvanrednim događajima. Za mase je to eksplozija nakon koje zakonito opet slijedi dugi period poželjnog mira i povlačenja sa političke i povijesne pozornice.
Još jedan problem ima Fokner historičar, a koji proističe iz njegovog revolucionarnog entuzijazma, kad kaže da je „Lenjin bio demokrat“, odnosno, kad nastoji i sve ostale okolnosti podrediti svojoj koncepciji i nekim naknadno usvojenim vrijednostima našeg vremena. Nema mnogo smisla boljševike proglašavati demokratama, ako nećemo prethodno ozbiljno redefinirati taj pojam. Lenjinov prezir prema parlamentarnoj demokratiji, prema reformistima u redovima radničkog pokreta, bio je iskren i predstavlja suštinu njegovog političkog rada, oličenog u revolucionarnoj Partiji. Zato autor vjerovatno i ne posvećuje više pažnje poznatoj epizodi, kolebanju u posljednji čas Zinovjeva i Kamenjeva, koji su zapravo htjeli izbjeći osvajanje vlasti koja im se nudila, i preuzimanje cjelokupne povijesne odgovornosti, a Rusiju uputiti ka reformizmu njene proširene političke ljevice.
Iz teških pitanja ishoda cjelokupnog revolucionarnog procesa započetog u Sankt Petersburgu, svega što je uslijedilo već u drugoj polovini 20-ih godina, autor se prilično elegantno izvlači, proglašavajući pobjedu revolucije u ekonomski uništenoj zemlji Pirovom pobjedom i proglašavajući staljinizam, na tragu ideje Trockog, kontrarevolucijom. Takvom razvoju događaja naročito je pogodovala konačna propast revolucionarnih gibanja u Evropi, naročito u NJemačkoj. Nastala je tako „grozna karikatura“ boljševičkih vrijednosti i ideala, a Staljinovu teoriju izgradnje socijalizma u jednoj zemlji, autor, opet na tragu Trockog, smatra ideološkim oksimoronom. Pa ipak citira i Staljinove riječi koje su bile svojevrsni uvod i obrazloženje nasilne industrijalizacije i kolektivizacije, a onda i velikog terora 30-ih godina kojem je cilj bio zatiranje svake opozicije u zametku. Riječi su to koje danas stavljaju na Staljinov politički spomenik svi oni kojima je pragmatizam ispred ideala: „Slabiti tempo industrijalizacije značilo bi zaostajati, a oni koji zaostaju, bivaju pobijeđeni… Mi smo 50 do 100 godina iza razvijenih zemalja. Moramo nadoknaditi zaostajanje u idućih deset godina ili će nas skršiti…“
U knjizi Nila Foknera, u njenom pristupu i tonu, ima nečeg pedagoškog, to je inovirani kratki kurs historije revolucije, priručnik za mlade revolucionare našeg vremena, više nego naučni rad. Ali to nije samo slabost ovog djela, u takvom se pristupu istinski otkriva novo značenje starih dilema, one se osvježavaju i započinju novi život.
Tako je i sa poznatom mišlju Roze Luksemburg, koja uz Trockog stoji na vrhu Foknerovog ideološkog ikonostasa, da se ljudskost suočila s izborom između socijalizma i varvarstva. Autor opravdano zaključuje ovo svoje djelo riječima: „S tim smo izborom još uvijek suočeni“.