Kristina Leko "Kako živi narod - izvještaj o pasivnosti", MSU, Zagreb, 2016.
ONAJ TKO ŽELI BITI JAVNI RADNIK, MORA ZNATI KAKO ŽIVI NAROD
Septembar 2016
Izložba donosi osam tlocrta kuća, organiziranih poput imaginarnog sela i lokalnih mikroekonomskih zajednica, a svaka od njih pokazuje život jedne od sedam izabranih obitelji i jedne udruge. Njihovi životi tokom nekoliko generacija predstavljeni su raznim dokumentima, video filmovima, biografskim pričama, namještajem i osobnim predmetima protagonista, od starih pegli do suđa, a naglasak je na radu i ekonomskoj situaciji
U jesenskoj izložbenoj ponudi Zagreba izdvaja se poučna dokumentarno-istraživačka izložba “Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti” participacijske i kritički orijentirane umjetnice i docentice na Universitat der Kunste Berlin Kristine Leko, koja je odmah nakon otvorenja u Muzeju suvremene umjetnost privukla pozornost javnosti svojom angažiranošću i izravnim pozivom na akciju.
Ta se izložba na dokumentarni i aktivistički način bavi našom devastiranom ekonomskom i socijalnom svakodnevnicom, a s druge strane ima jak performativno-edukativni karakter jer želi izvući građane iz stanja pasivnosti i natjerati ih na razmišljanje o tome mogu li i oni nekako pridonijeti promjeni stanja u zemlji te stvoriti bogatije i ravnopravnije društvo.
Da je umjetnica Kristina Leko do u detalje osmislila svoj dugogodišnji projekt govore sljedeći podaci: koproducent izložbe njena umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon Zagreb, a strateški partner Zadruga za etično financiranje, koja po uzoru na evropske trendove namjerava osnovati Etičku banku. Krenula je žestoko pa je odmah na otvorenju izložbe 9. rujna u projekt htjela uključiti i političare, dakle, glavne krivce situacije u Hrvatskoj, te je poslala na više od stotinu adresa pozivnice za priključivanje organiziranom vodstvu jednom od tri ponuđena termina. Ideja je bila da se političari uživo uvjere kako zaista živi narod u Hrvatskoj i da izravno od predstavnika obitelji uključenih u projekt saznaju neke prijedloge za poboljšavanje životnih i gospodarskih uvjeta u Hrvatskoj. Međutim, niti jedan političar nije se odazvao a niti ispričao pozivu naše ugledne i nagrađivane umjetnice Kristine Leko. Čak ni oni koji su po službenom protokolu trebali doći, poput predstavnika Ministarstva kulture i Ureda za kulturu grada Zagreba nisu se pojavili na otvorenju izložbe. Je li riječ o nemaru, nepristojnosti, cenzuri ili naprosto o činjenici da političare ne zanima kultura, jer taj sektor ne donosi niti beneficije niti profit, može se samo nagađati. No čini se da bi najtočniji odgovor bio da ih ne zanima kako živi narod.
Kristina Leko je do sada realizirala nekoliko projekata u suradnji sa socijalno ugroženim skupinama različitih zemalja, od izbjeglica iz Iraka i naših iseljenika u New York pa do starije populacije i nezaposlenih, i za mnoge od njih dobila je nagrade i priznanja. Među njenim akcijama izdvaja se umjetnički projekt “Sir i vrhnje” iz 2002. godine, kojim je htjela na početku pregovora Hrvatske o ulasku u EU upozoriti na važnost zagrebačkih mljekarica i njihove proizvodnje sira i vrhnja kao izvornog proizvoda kontinentalne Hrvatske. Za ovu izložbu inspiraciju je pronašla u knjizi “Kako živi narod – Život u pasivnim krajevima” ekonomista Rudolfa Bićanića, koji je prije 80 godina obilazio pasivne krajeve Hrvatske, a dijelom BIH, i zatim u njoj opisao životne prilike i društveno-ekonomske odnose u tim regijama. Dijelom je bila nadahnuta i “dijagnozom pasivnosti kao psihološke kategorije nacije”, i doživljavanjem hrvatskog mentaliteta kao postkolonijalnog, premda Hrvatska kao zemlja nikada nije bila kolonija, a motivaciju je pronašla i u svojevrsnoj osobnoj frustraciji i razočaranosti situacijom u zemlji. Naime, i sama ima emigrantsko iskustvo: tri puta se natjecala za posao na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, no nije bila primljena za razliku od berlinske akademije gdje je bez ikakve veze odabrana među 80 kandidata. S druge strane, to emigrantsko iskustvo uvjerilo ju je u mogućnost promjene, pokazavši joj da građani mogu itekako pridonijeti drukčijem poretku stvari.
Bez obzira što je od nastanka knjige prošlo 80 godina, to kapitalno djelo Rudolfa Bićanića i danas se smatra jednim od temelja socijalnih znanosti u nas. U knjizi je pisao o velikoj smrtnosti djece u Dalmatinskoj zagori, koja je u to doba do pete godine života iznosila šezdeset posto, o tome kako se po vodu putuje šest sati, o neravnopravnom odnosu seljaka i “gospode”, tako da su mnoge misli i rečenice iz knjige i danas vrlo aktualne. Posebno je poučna Bićanićeva misao o tome da svatko tko želi biti javni radnik treba znati kako živi narod. Uz to, Bićanić se u knjizi bavio i demistifikacijom ekonomske teorije, čime se na neki način bave, smatra Kristina Leko, i Thomas Pickety i Janis Varufakis.
Objašnjavajući svoju fascinaciju Bićanićevom knjigom, objašnjava da joj je bliska njegova ideja o tome da su ljudi sposobni razmišljati, diskutirati, pronalaziti rješenja i zatim djelovati na području ekonomije. I sama smatra da su ljudi sposobni proizvoditi kulturu premda nisu umjetnici. Dakle, ljudi mogu identificirati uzrok problema, međutim, u njihovom otklanjanju često ih sprečavaju neke organizacijske ili političke strukture. Zbog toga je krenula Bićanićevim tragom i od posebno odabranih “marljivih i poštenih ljudi” s Visa, iz Livna, Like i Dalmatinske zagore, sve do Vukovara, tražila da analiziraju ekonomsku situaciju i zatim formuliraju prijedloge za ekonomske reforme, kojima bi se poboljšao život u njihovom kraju.
Terensko istraživanje trajalo je četiri godine, a ona sama je sve obitelji portretirala fotografijom i crtežom, te razgovarala s njima i njihovim prijateljima i susjedima. Rezultat je poučan. Izložba donosi osam tlocrta kuća, organiziranih poput imaginarnog sela, odnosno, osam lokalnih mikroekonomskih zajednica, a svaka od njih pokazuje život jedne od sedam izabranih hrvatskih obitelji te jedne udruge. Životi tih obitelji i način njihovog preživljavanja tokom nekoliko generacija, odnosno, udruge, predstavljeni su raznim dokumentima, video filmovima, biografskim pričama, te namještajem i osobnim predmetima protagonista, od starih pegli do suđa, a naglasak je na radu i ekonomskoj situaciji. Autor postava je njen suprug, američki umjetnik David Smithson.
Najviše životnih informacija svakako donose razgovori s predstavnicima obitelji, snimljeni u autentičnim ambijentima, u kojem se oni fokusiraju na analizu gospodarske situacije u njihovom kraju te na neiskorištene gospodarske i prirodne potencijale, dajući i brojne prijedloge za poboljšanje života. Tako saznajemo o izlovljenom moru, crnom tržištu mesa, neprestanom iseljavanju, braniteljima i PTSP… Autor tih deset sati dokumentarnog videomaterijala je Martin Semenčić.
Jedno od izložbenih „sela“ donosi priču Ljubana Salapića iz Žabljaka, prigradskog naselja Livna, gdje su prema saznanjima Kristine Leko, svi problemi koji muče Hrvatsku dovedeni do ekstrema, od neefikasnosti javne uprave do korupcije. Salapić je predložio vrlo zanimljiv prijedlog reforme javne uprave, a njegova kći Vesna, diplomirana upravna pravnica, pomalo ironično predložila da bi za oporavak ekonomske situacije trebalo zabraniti upis na Ekonomski i Pravni fakultet na pet godina jer bi se tako zaustavila praksa zapošljavanja u javnim institucijama koje u pravilu nije motivirano radnim zadacima nego stvaranjem strukture tj. mreže političke moći.
Vrlo je poučan slučaj znamenitog pršutara Zvone Marina, bivšeg direktora Mesoprometa iz Drniša, koji je stvorio brendove livanjskog pršuta i livanjskog sira. Iz njegove priče jasno je da su mnoge negativne tekovine kapitalizma u Hrvatskoj poput tajkunizacije zapravo postojale i u socijalizmu, ali pod drugim nazivom. Iz bloga Kristine Leko, koji je pisala tokom cijelog istraživanja, možemo saznati da je Mesopromet 1974. godine, kad je Zvone Marin postao direktor, sa 90 radnika proizvodio tri tisuće pršuta, a sedam godina kasnije, kad je odlazio, bilo je 300 radnika i 70 tisuća pršuta. “Direktor Mornar itekako je znao da se ne može bez investicija i dobrog tima”, piše Kristina Leko, zaključujući da usprkos tim nevjerojatnim poslovnim uspjesima, nikad nije imao veću plaću od dobrog radnika, jer po njegovom mišljenju, ne možeš imati dobar tim ako nisi jednak.
“Ubrzo je Zvone shvatio da ne smije prikazati dobitak. Uprava mreže Mesoprometa uzimala im je dobit. Nisu mogli dalje, pa Zvone i tim uz podršku radnika organiziraju referendum s ciljem da se odvoje. No, umiješa se politika i referendum padne na jednom glasu. Zvone s obitelji odseli u Split. Farmu i pršutanu preuzmu politički podobnici da na kraju sve upropaste. (…) Sanirao je kninsku mljekaru, a na Zrmanji uspostavio farmu koza, proizvodnju kozjeg sira, uzgoj junica i pršutanu od 5000 pršuta. Prvi je počeo proizvodnju šampinjona u jednom splitskom tunelu, te proizvodnju humusa. Preko njemačkih partnera u Arapske Emirate izvezao je Zvone 30 tisuća koza, koje su odletjele sa splitskog aerodroma, po 750 u avionu. Transportirali su ih tjedan dana. Odmah nakon tog uspjeha izdvojili su farmu koza. Nisu više nikad uspjeli ništa izvesti. Onda su izdvojili i uzeli Livanjski sir. Uvijek je bilo tako, govori Zvone. Čim netko napravi zdravu proizvodnju, pojave se lešinari, kroz politiku i radnički savjet izglasaju izdvajanje OUR-a, pa onda partijski podobnici zasjednu u fotelje, izvuku novce i sve unište. Teško je bilo odoljeti pritiscima politike”, stoji u blogu Kristine Leko.
Mnogo se može saznati pa i naučiti o ribarstvu u Jadranu od obitelji Stipe Lukšića, ribara s Visa, koji je razvio, ali nije patentirao višku panulu. On je svojedobno donosio kući po nekoliko desetaka kilograma ribe, a danas od ribarstva, svog primarnog posla, ne može živjeti, pa je njegova supruga digla kredit, adaptirala dva apartmana i sada ih iznajmljuju turistima. O njemu je 1987. snimljen televizijski dokumentarac u kojem ga vidimo kako “preplanuo, modrih očiju, u ranim pedesetima, uz veliku posvećenost, iz mora vadi ribu za ribom”.
“Sedamdesetih i osamdesetih lovio je Stipe po sto kila vele ribe na dan. Ljeta bi provodio na Lastovu, ulov slao u Split. Prošlost. Gof je izlovljen. Neki je Komižan velikim brodom krajem osamdesetih vadio gofa u mrijestu, po par tona odjednom. Bez milosti, pameti i zakona. Udica ne može uništiti more, ali mreža može, govori Stipe. Panulu je naslijedio od oca i usavršio. Udica je to na živu ješku, s puno olova, koja udara po dnu dok brod plovi. Putujući i loveći Jadranom, poklanjao je panulu i učio druge loviti. Penziju nema, jer nije se tada uplaćivalo. Umirovljen, prodao je svoj brod. Pomaže sinu: popravlja mreže i alat, ide na more. Popravlja i drugima, no nikad nikome nije ništa naplatio. Dok su djed i otac od ribarenja izuzetno dobro živjeli, generaciji Tonija Lukšića nije lako”, opisuje slučaj viškog ribara Stipe Lukšića.
Važan je i slučaj rusinske obitelji Burčak iz Petrovaca pored Vukovara, odakle se ljudi masovno iseljavaju, uspijevaju marljivim radom održavati na životu četiri poljoprivredna lokaliteta. Članovi Udruge branitelja Maslina iz Dubrave, kod Tisnog, pokazuju kako se branitelji s PTSP-om mogu dobro organizirati i radeći u impresivnom masliniku ograđenom suhozidom, te prodajom svojih proizvoda – maslinova ulja, i usluga preko svoje Zadruge, postati proaktivno orijentirani građani zemlje. Radna terapija je, kako kaže Branko Smrček, predsjednik Udruge, najbolja terapija! Tu je i primjer Stipana i Ive Pervan iz Tijarice iz Cetinske krajine, para koji je cijeli radni vijek proveo u Berlinu gdje su imali restoran, kao i mnogi drugi Tijaričani, i rintali 16 sati dnevno, a zatim su presložili prioritete u životu i prodali restoran tako da Stipan Pervan danas vozi gradski autobus i neizmjerno je sretan.
Prema riječima umjetnice Kristine Leko, njeno mišljenje o ekonomskoj i socijalnoj situaciji, kao i mišljenje svih protagonista izložbe te posjetitelja može biti legitimno i inspirativno bez obzira na to što oni nisu ekonomisti. Premda je svjesna da je demokratska kultura u Hrvatskoj na niskoj razini smatra da nam je svima jasno što ne funkcionira i gdje je uzrok problema. Zbog toga bi htjela da izložba “Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti” postane svojevrsno oruđe za diskusiju i da potakne posjetitelje da slobodno i otvoreno raspravljaju o bitnim ekonomskim i socijalnim problemima Hrvatske. Zbog toga je u suradnji s filozofkinjom Ankicom Čakardić, kazališnom redateljicom Anicom Tomić i muzejskom pedagoginjom Kosjenkom Laszlo kao sastavni dio izložbe osmišljen ozbiljan performativno-edukativni program.
U taj popratni edukativni program uključeno je 50 posebno educiranih vodiča, studenata raznih profila, te pet tisuća učenika završnih razreda srednjih škola, koji bi na završnim diskusijama raspravljali o problemima hrvatskog gospodarstva i društva u cjelini. Odnosno, u skladu s Bićanićevom idejom o narodnoj mudrosti, skicirali viziju pravednijeg i zdravijeg hrvatskog društva. Uz to, Zadruga za etično financiranje priredila je radionicu o važnosti društvenog poduzetništva (“social economy”), koje se u Evropi uspješno suprotstavilo posljedicama financijske krize. Također, priređen je i dvodnevni skup “Ponovno o Marxu/Kako živi narod”, na kojem su Marxovi entuzijasti, profesori, umjetnici i kulturnjaci od Leipziga do Zagreba, poput profesora Nenada Zakošeka i Christiana Schmidta, filozofkinje i umjetnice Judith Siegmund i filozofkinje Ankice Čakardić, raspravljali o pitanjima koja je izložba apostrofirala, kao što su problem pasivnih krajeva, kriza 2008., nezaposlenost, migracije, uspon kapitalizma i potencijal djelovanja kroz umjetnost.
Sve to ukazuje da umjetnica Kristina Leko želi putem te izložbe i edukativnih programa prodrmati hrvatsku učmalost i pokazati građanima Hrvatske da bez vlastitog angažmana ne mogu očekivati bolje društvo.
O OBITELJI ČORTAN
Obiteljska je kuća Čortanovih srušena u ratu. Obnovljena je 1946. po starom načinu, jedan objekt za ljude i stoku: stoka dolje, ljudi gore. Dušan se oženio s dvadeset. Sin Milovan rođen je 1950, a Miroslav i Jovica tri godine poslije. Dušan i žena mu Ljubica drže 50 ovaca, 2 konja, krava od četiri do šest. Sve rade sami, čak i sapun. Robu Ljubica pere u potoku udaljenom kilometar nizbrdo. (…)
Kći Ljubica rođena je 1990. Kada pet godina poslije odlaze traktorom za Srbiju, iza sebe ostavljaju obnovljenu kuću, jednu obnovljenu i jednu novosagrađenu štalu, kompletnu poljoprivrednu tehniku i 150 ovaca. Putuju 13 dana i 13 noći. Za tri stotine maraka iznajmljuju seosko imanje s 3 hektara zemlje na Fruškoj gori. Drže svinje i kokoši. Kopaju za dnevnicu od 30 dinara. (…) Dana14. maja 2000. sjedaju u Rumi u vlak za München, idu kod Zorine sestre. Prijatelj ih vozi do Nizozemske, do Milovana, Jovičinog brata. Pet godina žive u azilantskom domu bez prava na rad. Jovica radi na crno na bratovo ime, a Zora sezonski u poljoprivredi. Zbog pogreške u postupku, njihov zahtjev za azil je poništen 2005. Premda mogu ponovo podnijeti zahtjev, donose odluku – vratit će se kući.
Spakiraju stol i stolice, nešto stvari, šator i kreću put Hrvatske. S puta Jovica zove susjeda, da ih pusti privremeno u svoju kuću u Buniću. Ovaj pristane. Prva tri mjeseca raskrčuju šikaru oko stare kuće, s njiva i pašnjaka, organiziraju seljane i raskrčuju seoski put u polje i na groblje. Jovica bezuspješno pokušava dobiti kredit da kupi stoku. Počinju s 11 ovaca koje su dobili od rodbine i prijatelja. Stado raste. Onaj čovjek odluči prodati kuću i Čortanovi su prisiljeni kupiti. Od prijatelja posuđuju 20.000 eura. Sinovi Milovan i Marijan idu raditi u Njemačku i Italiju kao varioci. Obitelj vraća dug. Zajedno sa sinovima Jovica obnavlja kuću i gradi gospodarske zgrade. Rad ne plaća. Sve rade sami. (…)
Čortanovi su jedina aktivna obitelj u Debelom Brdu s dvije radno sposobne generacije. Prosjek godina u selu je 63. Polovica je kuća napuštena i cijene su niske. Čortanovi opet posuđuju novac i kupuju još jednu kuću. Za sina Marijana koji se ženi. Kći Ljubica se udaje u Korenicu, a sin Milovan odlazi u Njemačku. Sada stari i mladi bračni par Čortanovih zajedno rade.
Iz teksta Kristine Leko za izložbu “Kako živi narod”,
autoriziran od strane obitelji Čortan