Interaktivna instalacija SUBAsoba / Rex Ilusivii, kustosica Bosiljka Zirojević Lečić, Srpski kulturni centar Zagreb, 27. 4. 2026. – 15. 5. 2026.
POŠTUJ GREŠKU SVOJU KAO SKRIVENU NAMERU
Maj 2026
Da je Mitar Subotić živ, znamo da bi i dalje otkrivao, sate provodio eksperimentirajući i donio nešto novo, no ne znamo u kojem bi žanru to bilo. Ovo vrijeme bilo bi idealno za njega, i bio bi, kao i njegovi slušatelji, potpuno rasterećen od očekivanja i zahtjeva glazbene industrije. Baš kao i u jugoslavenskoj i brazilskoj fazi, ostavio bi velik trag, jer ovakva glazba zapravo nikad ne zastarijeva
„Poštuj grešku svoju kao skrivenu nameru“, bila je jedna od omiljenih karata Mitra Subotića Sube iz Zaobilaznih strategija Briana Ena, duhovnog oca i teorijskog gurua brojnih generacija glazbenika, još od početaka Roxy Musica i Davida Bowieja iz berlinske faze, pa sve do klinaca s računalima danas. Istoimena knjiga koju su uredili Goran Vejvoda i Slobodan Cicmil, izašla je 1986. godine u Beogradu, u nevjerojatnoj underground nakladi od 3000 primjeraka (!) i odmah postala obavezno štivo za eksperimentatore i avanturiste zvuka. Uz brojne intervjue s Enom, ispisala je model rada u glazbi i studiju koji se oslanjao na izbjegavanje zadanih obrazaca, promjenu uloga glazbenika iz jedne u drugu, a ponekad čak pozivala na nužnu stanku i odmor. Gotovo je uvijek tražila neki drugi put do rezultata stvaranja, bilo ono produkcijsko, instrumentacijsko ili kompozitorsko. Karte s ispisanim uputama izvlačene su u studijskim sesijama poput lutrije: „Naglasi razlike“, „Koristi manji broj nota“, „Oslobodi se želje“, „Ne plaši se klišeja“, „Otkrij recepte koje koristiš i napusti ih“, samo su neki od poticaja koji bi glazbenike (pre)usmjerili iz utabanih staza, a nekad ih ponudili i kao rješenje. Baš kao i ambijentalna glazba, koji su mnogi doživljavali kao pozadinsku i nebitnu seansu za opuštanje u spa-resortu i ovaj se niz uputa mogao doživjeti kao ni po čemu osobita new age filozofija, no upravo su glazbenici dokazali da je Enov instinkt bio nepogrešiv u svojoj jednostavnosti.
Mitar Subotić, baš kao i njegov prijatelj Goran Vejvoda, duhovno su se slagali s Brianom Enom bez obzira na udaljenost i vrijeme. Mogli su, a zacijelo i jesu, dopisati i vlastite karte „zaobilaznih strategija“ i disali bi zajedno s ritmom planete tih godina: vremenom velikih promjena u glazbi, dolaskom značajnih inovacija u studijskom i produkcijskom radu, te ubrzanom razvitku novih elektroničkih instrumenata. I dok je srednjostrujaška rock generacija i dalje inzistirala na znoju i gitarama, Suba u svojoj prvoj inkarnaciji kao Rex Ilusivii, a poslije i pod vlastitim imenom, još dublje korijenje vuče iz generacija starih eksperimentatora i elektroakustičara 50-tih i 60-tih godina, bliži je prepariranim klavirima sa zagrebačkog Muzičkog Biennalea i Elektronskom studiju beogradskog radija, gdje je uostalom i krenuo uplovljavati u svijet žica i struje pod vodstvom Paula Pignona. Studio u Beogradu, koji je uz Pignona vodio i Vladan Radovanović, također teoretičar i pionir novog zvuka u Jugoslaviji, pozdravljao je suradnje s glazbenicima iz drugih područja, bježeći od betonskog akademizma najužih specijalističkih zanimanja i diploma, demokratski otvarajući prostor čak i grupama poput Zane (singl „On“ / „Ti si neko staro lice“, Jugoton, 1981. nastao je upravo u tom studiju), ali i na fakultet tek upisanim mladim studentima poput Sube. Uz modularni Synthi 100 i mašineriju kakvu je imalo svega nekoliko studija u Europi i legendarni BBC Radiophonic Workshop, mladi umovi učili su se glazbenom neposluhu. Iako je kao glazbenik na fakultetu briljirao, Suba ga nije završio, nego tek apsolvirao, odbijajući za svoj završni rad unijeti preinake koje je smatrao suvišnima. Profesoru je odgovorio: „Vi stvarate muziku 19. stoljeća, ja stvaram za 21. stoljeće.“
Postav izložbe SUBAsoba / Foto: Jadran Boban
Profesor je bio ugledan, ali slabo ga se sjećamo. Sube se zato svi prisjećaju iznova i opet iznova, zahvaljujući interaktivnim izložbama poput SUBAsobe koja je nakon svog najšireg izdanja u Novom Sadu, u vrijeme dok je grad bio Europska prijestolnica kulture 2022. godine, preko Pariza i drugih gradova stigao i do Zagreba u prostorno manjem, ali duhovno netaknutom obliku. U dvije sesije događanja u SKC-u u Preradovićevoj, popraćeno i projekcijama filmova u KIC-u, neuobičajeno je puno događanja za ovakve projekte, toliko da sa sobom stalno valja nositi program i provjeravati tko o čemu i kada zbori, tko svira, tko predstavlja koje izdanje i koji se tribute Subi trenutno odvija. Vesela ekipa Fondacije Mitar Subotić Suba, koju vodi agilna Subina majka Ruža Subotić, mogla se sretati u vedrim druženjima po cijelome centru grada, gdje se pozdravljalo i grlilo s brojnim prijateljima, štovateljima i izdavačima, kao da se svi znaju gotovo pa cijeli život i sada se ponovno vide. Energija tih susreta koju Ruža Subotić odašilje najprije je majčinska, ona koju je kako i sama kaže „nadomjestila radom umjesto tuge“, potom dobrotvorna u smislu dotacija Subinih tantijema bolnicama i Fondaciji, a onda i arhivsko netipična, jer je, za razliku od većine nasljednika umjetničkih ostavština, odlučila svoje blago ne prodavati i ne rasipati uzalud. Odlučila ga je pokazivati, nuditi na uvid, analizu, razgovor i danas jako važnu kontekstualizaciju.
Postav izložbe SUBAsoba / Foto: Jadran Boban
Tako smo na razgovorima uz izložbu saznali kako se na dnevnoj bazi novi materijali još uvijek pronalaze: neke od fotografija Sube sa zagrebačke izložbe prvi su put pokazane, a nađene su slučajno, na odbačenim rolama filma u smeću koje je čekalo otpremu. Valjda je „iluzivni“, „nevidljivi“ Rex nekim kozmičkim utjecajem uputio slučaj da se materijal nađe, da se rekonstruiraju sadržaji iz havarija arhiva i da se baš svaki artefakt izuzima kao vrijedan dokument. Kustosica Bosiljka Zirojević Lečić morala je za zagrebački postav odabrati najbitnije, ali i drugačije od SUBAsobe koja u svaki grad donese nešto posebno. Uz fotografije, privatne prepiske, instrumente iz studija, plakate i izdanja, razgovori s novosadskom ekipom upravo su ono najvrednije na ovoj izložbi. Interaktivna nije zato što se može sve opipati i dotaknuti (jer može), nego upravo zbog kontakta i razgovora s vodećom pijanisticom minimalizma i postminimalizma Brankom Parlić, živih anegdota Zorana Janjetova koji je bio jedan od najbližih Subinih glazbenih i grafičkih suradnika ili gromkog novosadskog veseljaka Ivana Fecea Firčija, koji u nogama i bubnju ima gotovo cijelu povijest domaće glazbe. Boško Buta, koji je priredio iznimno zanimljivo CD izdanje Subine kazališne glazbe, spomenuo je malo poznate detalje o čestim Subinim odlascima u Zagreb i radu u Elektronskom studiju Lisinski, prvom digitalnom studiju u Jugoslaviji koji je dijelom vodio i kompozitor Igor Savin.
Gostovali su i redatelj Haris Pašović, te Slobodan Kajkut koji je za vlastitu izdavačku kuću God Records netom objavio integralnu verziju Subinog albuma Disillusioned! i nadamo se, porazio piratska izdanja koja godinama izdaju i preprodaju krupni EU poduzetnici. Jugoslavenska glazba ima svoje tržište, koje u vrijeme prvih Rexovih diskografskih pokušaja nije izvan granica države prolazilo osim u malim nakladama Radija Novi Sad ili tek povremenih demo-gostovanja na kompilacijama Ventilatora 202. Časopis Rock u svom broju iz studenog 1985. donosi razgovor sa Subom koji adresira upravo to pitanje. „Zašto Rex nema ploču?“ naslov je teksta u kojemu Mitar objašnjava kako nema ni energije ni volje nuditi se, obijati vrata, prodavati se, učiniti ljepšim, više seksi ili komercijalnijim. „Kada sakupim osam različitih pesama, niko neće da ih objavi. Jugotonu ili nekoj drugoj kući to ne odgovara jer predstavlja rizik. S druge strane, ni ja nisam dovoljno agresivan da bih jurio po diskografskim kućama, ubeđivao ih, svađao se i nervirao. Živim od pisanja za film i kazalište, a ove demo-trake su samo za moje zadovoljstvo“, kazao je. A trake je slao anonimno, uporno, slijedeći principe underground (i posebno izraženo na ovim prostorima) eksperimentalnog, punk i industrial izdavaštva kazeta koje su omote imale ispisane ručno, kemijskom olovkom. Jedna takva je iz arhive demo-emisije zagrebačkog Radija 101 koju je vodio Dubravko Jagatić dospjela na ploču Ex-Yu Electronica III (Monofonika, 2012.) u izdanju mariborskog Subkulturnog Azila. Suba je na njoj čak i snimio upute kako se sluša, koje su također uvrštene na vinil uz imena kao što su Maria Marzidovšeka, Strukturne ptice (Let 3) i drugi, te je na koncu postala najprodavanija iz serijala. Upravo ta ploča doći će do Vladimira Ivkovića, DJ-a i vlasnika izdavačke kuće Offen Music koji potom kreće u sistematično istraživanje i objavljivanje nepoznatog Subinog kataloga. Danas je izdavača i slušatelja koji ponovno otkrivaju Subu mnogo, a katalog ni približno nije iscrpljen. Primjerice, omiljena „Plava jutra“ s Marinom Perazić ili obrada Jamesa Browna „Sex Machine“ s Milanom Mladenovićem nikad nisu vidjeli vinila, a spadaju u radiofonične, gotovo pop i funk snimke čovjeka koji je ime stvorio najprije u instrumentalnoj, elektroničkoj i ambijentalnoj glazbi, da bi potom najveću slavu doživio u Brazilu, gdje, reći će gosti iz Novog Sada, „posubljuje“ ionako slavnu brazilsku glazbu.
Dreambird, 2022.
Interes za Subom nije, međutim, samo proizvod dobrog rada Fondacije. Glazbena kritika, koja je u Jugoslaviji prezirala elektroniku, danas više nije toliko jaka, slušatelji autonomno biraju i ne oslanjaju se na preporuke autoriteta ili pak te autoritete formiraju sami. Starijoj generaciji pregara mozak od novih kombinacija, ali upravo je to Suba sve nas naučio – biti otvoren prema svakoj glazbi i zvuku. Da je Mitar danas živ, znamo da bi i dalje otkrivao, sate provodio eksperimentirajući u studiju i donio nešto novo, no ne znamo u kojem bi žanru to bilo. Ovo vrijeme bilo bi idealno za njega, i bio bi, kao i njegovi slušatelji, potpuno rasterećen od očekivanja i zahtjeva glazbene industrije. Baš kao i u jugoslavenskoj i brazilskoj fazi, ostavio bi velik trag, jer ovakva glazba, koja može imati bazu u pjevu ptica, šumu valova, minimalnim melodijskim frazama ili čak i manje od toga, zapravo nikad ne zastarijeva. U predgovoru za novo izdanje zajedničke suradnje, albuma The Dreambird (Lugar Alto, 2022.), Goran Vejvoda objašnjava i donekle pozitivnu stranu raspada starijeg sistema i dolaska ovog novog: „Velika posleratna američka i anglosaksonska kulturno-imperijalistička mašina je samu sebe porazila i to za dobrobit svih. Napokon možemo da slavimo nekada omražene termine ‘world music’, ‘world sound’, ‘world radio’ ili ‘muzika četvrtog sveta’ sa osmehom na licu.“ Brazil se Mitru naprosto morao dogoditi jer je, još 80-tih, prostor za njegove eksperimente ovdje postao preuzak. Vejvoda dodaje, „pored visokog nivoa muzičke interpretacije, prirodne muzikalnosti i smisla za humor, Suba je imao sveobuhvatni umetnički pristup stvarima. Obojica smo bili deo onoga sto se tada smatralo ‘umetničkim’ delom rok scene, što nije uvek bila dobra stvar, neki ljudi su mislili da nismo iskreni, previše intelekta i premalo muda“. Povijest je, na sreću, ispala i krenula drugačije. Sudbina, iskrenost, intelekt i glazba nadživjeli su sve svoje kritičare.