Trocki - čovjek koji je pravio historiju
PRILOZI UZ GODIŠNJICU
Novembar 2017
Za sve koji su se smatrali protivnicima režima i službene marksističke ideologije na Istoku, ime Trocki je bilo znak antikonformizma, a na Zapadu otpor surovosti kapitalizma i simbol novih revolucija u trećesvjetskim despocijama. Bilo je skrivena zakletva pretpostavljenim vrijednostima misli, nastojanja i vjernosti Revoluciji i idejama koliko istinski idealističkim toliko i, vidi se iz ove perspektive, sumanutim
1912. u Beogradu, u hotelu Moskva, okružen različitim ljudima, tipovima, mislima i stavovima sjedi i dopisnik moskovske Pravde. Stigao je tamo da izvjesti o upravo počinjućim Balkanskim ratovima i, malo zatim, piše: “Varoš ima sasvim naročiti, uzbuđen vojnički izgled. Svi su mobilizirani. Trgovine su prazne, nema kupaca, a na minimum se sveo i broj prodavača. Nema radne snage.”
Pašićeva (pre)oprezna i nepovjerljiva Srbija izluđena pravim i lažnim špijunima, opterećena ratovima i pritiscima svih vrsta, nezadovoljna kako dopisnik piše za rusku štampu, protjerat će ga 1913. Ime novinara je Lav Davidovič Bronštajn, a svijet će ga znati samo pod pseudonimom koji će izazivati religiozno udivljenje, strah ili pak zazor i zasljepljenu mržnju – “Trocki”. Taj tadašnji dopisnik liberalne štampe, napisat će i ovo:
“Pojedinac, grupa, partija ili klasa sposobna da ’objektivno’ čačka nos dok gleda kako se ljudi dave u krvi i, pod naređenjima odozgo, da masakrira nezaštićeno stanovništvo, osuđena je da istrune i da je crvi pojedu dok je još živa.”
Rečenica danas zvuči stravično, u ehu neželjenog sarkazma kojim će se historija podsmijati upravo onome tko ju je, samu Historiju, sam stvarao kao rijetko koji pojedinac neshvatljivog Dvadesetog stoljeća. Trocki je bio upravo taj. Komandant Crvene armije, drugi po moći partijac-boljševik tokom i poslije Oktobra, odmah iza Lenjina, pa nakon Revolucije kao glavni ideolog i teoretičar, provoditelj u praksi(su) teorije diktature proletarijata. I čovjek na terenu, praktičar gotovo bezgranične vlasti, i onda suparnik i opozicija Lenjinovom strašnom nasljedniku. Otpadnik i renegat, stvarao je lično, vlastitom rukom sistem gdje će se gornja rečenica u svojoj objektivnosti i zlonamjernosti jednako, u hladnoj determiniranosti i ostrašćenosti ovaplotiti u neslućenom, do granica razuma zakrvavljenom obliku, masovnom zločinu bez precedenta i bez prave mogućnosti razumijevanja.
Nakon svega, mnogo decenija nakon nedostojnog kraja revolucionara, svirepim ubojstvom u Meksiku, sjekirom za led u glavu, nakon što je Nalogodavac u Moskvi odavno već bio mrtav, a nepojamni režim i dalje postojao, ime, odnosno pseudonim je – prvo rehabilitirano pod Hruščovom – još uvijek iz historijskih magli i mraka zvonilo uporno kao tajna javka, širom planeta. Dugo bi ovo ime, i neobično ustrajno, kresnulo kao lozinka, kao motto i skriveni program svih s drugačijom, alternativnom vizijom Ideje a time i čitavog svijeta. Za sve koji su se smatrali protivnicima režima i službene marksističke ideologije na Istoku, ime je bilo znak antikonformizma, na Zapadu otpor surovosti kapitalizma i simbol novih revolucija u trećesvjetskim despocijama. Pseudonim, uz zaboravljeni patronim, bilo je skrivena zakletva pretpostavljenim vrijednostima misli, nastojanja i vjernosti Revoluciji i idejama koliko istinski idealističkim toliko i, vidi se iz ove perspektive, sumanutim. Za vrijeme naših mladosti u posljednjoj dekadi vladavine jedne od verzija, blažih, iste ideologije, i naši su mlađi, u džins odjeveni i redom zabrađeni profesori marksizma izgovarali ime izazivački i skoro konspirativno (!). Jednako kao u kružocima u Bombaju i Santiagu de Chile, i kao britanski pisci s Oxforda i disidenti s ljubljanske i beogradske Univerze, jednako kao i britanska punk grupa Stranglers koja je iz neočekivane točke svijeta svoju odu vremenu “bez heroja” (“No More Heroes”), intonirala sa “whatever happened to/ Leon Trotsky” – a svi zajedno kao urotnici i upućenici neke mistične tajne koja nije dostupna sljedbenicima propisanih (što je, unatoč dogmi, i ironično i nedostojno značilo trajno glahjšaltujućih) partijskih linija. I usuprot svim konformistima, onim zapadnim, u slobodnim društvima, u istočnim, iza neprobojne granice gdje počinju nerastočive magle i ledene tame, i na kraju, kod nas – u sredini, u vječnoj sredini između svjetova više sretnih i onih manje blagoslovljenih, u kojima bi čovjek imao mogućnost dostojnog postojanja “na zemlji toj”, kako je pjevala himna te i takve internacionale (!) i bratstva po vjernosti jednoj jednako neostvarivoj koliko opasnoj utopiji. Pravili su svi zajedno od Trockoga svjetovnog martira, mučenika, od revolucionara napravili su, ionako po njegovom biću, karizmatika, što je u teleološkim i eshatološkim analogijama između kršćanstva i marksističke “vjere” lijegalo nekako lako u toj u svojoj suštini mističnoj kulturi.
Tamo azijatski okrutni i lukavi birokrata Džugašvili, a ovamo teoretičar i revolucionar s prve linije, pun nesmiljene pasije i nepopustljiv; ovamo u sivo uniformirani svevlasnik – tamo intelektualac pod cvikerima i s profesorskom bradicom. S jedne strane komunistički pragmatik koji je najprije glađu pomorio seljačke narode na plodnoj zemlji; s druge prognani, ponosni nosilac “izdane revolucije”; s jedne strane cinik koji je napravio pakt i s Hitlerom, s druge profet koji je razumio i jasno opisao dolazeću opasnost nacizma. Na kraju i poslije kraja: s jedne strane nemilostivi masovni ubojica gonjen paranojom i opijen, opsjednut vlašću nad najvećom državom na Zemlji, a s druge apostat i sanjar drugačije verzije zajedničkog, internacionalnog utopijskog sna.
Privlačna je bila ta slika, ovaj naslut nečega tajanstvenog, što nije za svakoga. To je bilo “komunističko otajstvo”, “aura” (benjaminovskim pojmom, nastalim svega koju godinu prije ubojstva Trockoga). Nudila je izgubljenu mogućnost, san o Trockom kao neostvarenom Lenjinovu nasljedniku a time i nedogođeno, neostvarenu, neiživljenu budućnost – bolju i svjetliju od one koja se odvila i koja će se još događati. Fantazija je nudila nadu – “nadu unatoč nadi”, parafrazom Nadežde Mandeljštam – i onda kad se činilo da je nerealna hipoteza nešto što u sebi nosi snagu i koja je mjerom svih neposlušnih idealista.
Danas, nakon svega, vidimo bolje. Povijest i historiografija, nemilosrdne kao i sve kad se pišu u slobodi, od duha i slova nesputanog ograničenjima i cenzurom, pokazuju djela i djelo Trockoga u svoj njenoj pak nemilosrdnosti i na momente nedostojnoj, preskupoj iluzornosti. Skoro trideset godina nakon pada i lomljenja krhotina istočnog totalitarnog režima, u podsjećanju na stogodišnjicu Revolucije koja je zauvijek promijenila stoljeće i svijet, ali unazad, hegelovski, i kompletnu historiju, stvari se vide bolje, svakako jasnije, barem u onim osnovnim, najbitnijim postulatima, to jest temeljima humanosti – koji se danas, paradoksalno i opsceno, kao prve zaboravljaju. U svojoj opasnoj neodgovornosti ne trebaju se takvi tražiti daleko. Kao tipičan, uvredljivo trivijalan, a time ne manje zapanjujuć primjer neo-dogmatske beslovjesnosti, dovoljno je vidjeti tekst upravo u prošlom broju „Prosvjete“, u kojem je citat samog Trotskog koji kaže da će “u idućoj (sic!) revoluciji spontano stvaranje sovjeta zahvatiti cijelu zemlju” (gdje autor teksta još dodaje kako se ovo “uglavnom i ostvarilo”). Već se tu, na osnovu jednoga izdvojenoga citata – od milijun potencijalnih – pokazuje što je bio Trocki – i hipokrit i fantast, gdje se ne zna što je opasnije. Stvaranje sovjeta po njemu “zahvatiće” zemlju – kao da je kakva prirodna pojava, dakle, koja ide sama bez upliva izvana, a ne ono što je Ideolog provodio ustrajno, planski (!), temeljno, agitpropom, putujući po nepreglednoj zemlji, i izdajući proglase, izvikujući parole i držeći vatrene, silno uvjerljive govore koji su dizali mase od Japana do Poljske, utjerujući Ideju u glave mužika i buržoazije, radnika i besklasnih, “reakcije” i menjševika (kojima je najprvo pripadao), utiskujući ih u svijesti rječju, agitacijom, prijetnjom i strašću, vjerom i retorikom. Ili revolverom, metkom u čelo bez pitanja i okreta, bez grižnje i sumnje.
Historičar Robert Service, poznat po biografijama Lenjina i Staljina, kompletirajući treći u “Velikom triju”, u recentnoj biografiji “Trotsky” ostavlja malo mjesta za dvoznačnosti i ambivalencije. Čak i kad bismo tako htjeli, čak i da se ne slažemo, u ime svega u što se vjerovalo nekada. Na simplificirano američko novinarsko pitanje jednom prilikom, je li Trocki bio “dobar ili loš momak”, Service odgovara da nije bio nijedno nidrugo nego – “loša pojava”, odmah bacajući neželjeno podsmješljivo svjetlo na onu marksističku – historijsko-materijalističku frazu o “historijskoj nužnosti”, baš kao i što takav odrješit stav osvjetljava odjednom i šokantno sve stare iluzije. Kako stvari, naravno, nikad nisu sasvim jednoznačne – to treba ovdašnjoj pameti i “lijevoj” i “desnoj” stalno ponavljati – tako je pokojni Christopher Hitchens, “post-trockist” kako je sam sebe nazvao, na gornju Serviceovu tvrdnju, odmah dodao duhovito da je ovo možda istinito, ali da je u istom smislu Trocki i “jedan od rijetkih koji uopće zavređuje takvo pitanje”.
Da, nema sumnje da se radilo o izuzetnom čovjeku i umu. Vrsta rezolutnosti, determiniranosti i to kod jednog intelektualca, kakve je imao Leon Davidovič, nešto je što ne postoji više danas, osobine koje su imali samo i jedino ljudi sasvim određene ere i epohe. Biti verziran u nijansama dijalektičkog materijalizma, ekonomije, povijesti i (historije) političke misli, pisati proglase, članke, teorijske rasprave, polemike, memoare (vrhunske), a u isto vrijeme biti revolucionar, ne onaj iz prikrajka, nego jurišnik, pucač, streljnikov, komandant koji vodi armadu od pet milijuna. On je dokaz revizije negdašnje dugotrajne teze: ne pravi historija čovjeka isključivo – čovjek pravi historiju.
Izdana revolucija
A na, trajno implicitno i logično pitanje kakav je to čovjek onda bio, bilo bi smiješno umisliti da bi jedan tekst mogao odgovoriti na to – kao kad bismo, Krležinom slikom, “htjeli osvijetliti Amazonu jednom švedskom šibicom”. U isti čas, i na liniji rečenice iz prošlog pasusa, ne treba padati na danas popularne kvazimetode kulturalnih studija i ostalih zabluda o “apliciranoj psihologiji”, niti, koliko god to bio privlačan put, tražiti đavola u dnu čovjeka, tražiti razlog ili razloge, lične motive (“iz djetinjstva”) koji su ga odredili. Ne, revolucionar je radio to što je radio određen i pritisnut političkim razlozima i nužnostima, imanentnim politici kao praksi. U depolitiziranim vremenima to se dugo već zaboravlja. Pa ipak, kad se (ponovno) uzme i pročita njegovo najpoznatije djelo, teško je sasvim oduprijeti se da se kroz stil ne ode u jedan oblik takva čitanja, uz koje se uvijek pita i koje uvijek nameće, pokazuje, i implicitnog autora, što je jedan korak od psihologizacije. Kako god bilo, čitajući knjigu Izdana revolucija, najpoznatiji rad Trockoga, nastao u egzilu 1936. godine, vrlo brzo uviđa se nešto kritično, možda jedan od ključeva.
Ton kojim Trocki piše, ako čovjek ima i malo sluha za stil, govori čak više nego izneseno – nijansa upravo koju dogmatska pamet odbija ili ne zna da čuje: to je ton čovjeka bijesnog. On govori polemički, naravno, u svojoj antistaljinskoj dijatribi, no i kad iznosi obične statističke brojeve i podatke, čak i kad su najbanalnije ekonomske statistike i cifre o proizvodnji i urodu (“šećerne repe” (!)) ili o inflaciji rublje, u tome registru kao da je i crta dodatna, neki “surplus” hladnog gnjeva. Ovo može biti manje ili više važno, čak proizvoljno. No druga je crta očita i krucijalna: to je ton dogmata u svakoj čestici, nekoga tko ne savija ni za jotu vlastita uvjerenja i ne odstupa od misije koju su stvorila uvjerenja. Bez namjere amaterskog psihologiziranja ponovo, ton je, međutim, i beskrajno arogantnog čovjeka, dociranje samoopsjednutog pojedinca bez truna sumnje (predmet njegove knjige tako je “donošenje točne ocjene onoga što jest”, piše on u uvodu) i potpunoj nefleksibilnosti spram bilo čega osim općih pojmova – revolucija, ekonomija, socijalizam, “prelazno stanje”, država, vojska, borba, SSSR. On je, iz toga, apsolutno lišen mogućnosti da misli o jedinki, o pojedincu, o individui, onako kako razmišljamo kad mislimo o masama i narodima, uvijek barem nekako izvlačeći nepoznatog pojedinca iz toga mnoštva, neko lice makar, kao dio veće grupe i zajednice, društva uostalom – iz jednoga u sve i prema svima. Da, primijetiti to, nedostatak ove osobine u “metodi” komunističkog teoretičara, naivno je i smiješno u ponovnoj misli o čovjeku koji je gledao Historiji u lice, koji ju je stvarao, jurišajući na stari svijet istinski neustrašivo (nema svjedoka koji ne govori o hrabrosti Trockoga). Kako u svemu tome može biti predodžbe o jedinci, a iz nje, implicite, i bilo kakvog, makar apstraktnog uživljavanja, kad se pred zahtjevima Revolucije pomisli na konzekvence koje su nužnost, koje su neizbježne. Revolucionar-teoretik sâm, takvo bi naivno humanističko suživljavanje, suosjećanje (“solidarnost” je nešto drugo), nazvao “buržoaskom slabošću” vjerojatno, kao i svaku psihologizaciju (iako će ga Adolf Joffe upoznati sa psihoanalizom) – kao na kraju i sve što se ne poklapa s materijalističkom dijalektikom, na liniji poludjelog hiperracionalnog, a degeneriranog scijentizma. Jer što su “mali” i prezreni pojmovi i stanja takozvanoga običnoga čovjeka pred zadaćom posvećenika i zelota koji bi da na osnovi jedne društvene teorije (samo jedne!, od bezbroj mogućih!) izgrade društvo kakvo nikada nije postojalo, koje će se računati od nove Nulte godine, ispod koje je podvučena crta i sve se ravna prema njoj, prije i poslije. Trocki u Izdanoj revoluciji ima poglavlje “Sovjetski termidor” uostalom, u ehu prethodnika Francuske revolucije i prvog suvremenog ab initio markiranja i mjerenja Novog doba. Što u tome znači jedinka, sa svojim psihološkim ustrojem i potrebama koji bi bio makar dijelom izvan historijskih uvjetovanosti, individua sa svojim unutarnjim svijetom koji je mali i neznatan u odnosu na projekt novoga svijeta, u odnosu na provođenje i postvarenje zastrašujuće prozvane “permanentne revolucije”? Ništa, samo crv kojega će historija zgaziti jednim udarcem komesarske čizme ili radničke cokule.
Poslije kraja
Oktobarska revolucija nevjerojatan je i veličanstven događaj Historije. To je svakako najznačajnije gibanje masa u povijesti, i bez ikakve sumnje jedan transcendentni uzlet za čitav humanitet, za čitav, kako pjesma kaže, “ljudski rod”, i za bolji svijet.
Ali, ono što se upravo čitajući Trockoga i razmišljajući o toj jedinstvenoj ličnosti danas osvjetljava van svake retorike – pogotovo, da se razumijemo, one trijumfalističke zapadne – jest to da je u samom njenom nadljudskom pokušaju već bila klica vlastite propasti, korijen apsolutnog užasa izrastao iz same teorije, iz teorijskih premisa i njihovih ambivalencija, njihovih nedovršenosti. Jer lako što bi jedan pokušaj propao, da u toj dijalektici o razvoju i boljitku, kad je iz teorije primijenjena u politiku, u “praksu”, nije bila intrinzičnost koja će u svojoj najstrašnijoj formi požderati milijune ljudi. Vlastitih ljudi. Ne “Drugoga” – nego vlastito sjeme i plod svoje zemlje – one upravo za čije se oslobađanje od neshvatljivih neljudskih uvjeta, u krajnjem historijskom paradoksu, i krenulo u samom početku, iz ideje nošene prečistim idealizmom i očajem masa, ako ne već uvijek i takvim idealizmom vođa (a Vođa prvi to nije imao nota bene – Lenjinova figura danas se u tom smislu, također čitajući njegove spise i zastajući ukopani nad idejama, pokazuje u svojoj ledenoj, fanatičkoj monstruoznosti). I opet spoznaja, kao da je prva: kako briljantno primjećuje filozof Mario Kopić, citirajući Đinđića, kad provali ”nesputana (teorijski nekontrolisana) upotreba pojma ‘revolucije” ’, onda je sve ono poslije 1917. bilo neizbježno. I kakav samo paradoks, nepojmljiv gotovo: u ime napretka društva, dakle u ime ljudskog roda – zgažen je sam čovjek.
Trocki je, vidi se iz svakoga reda Izdane revolucije, prema toj nedopustivoj i svjesnoj izvjesnosti i njenoj cijeni savršeno ravnodušan.
Tu se odmah javlja nešto finalno, konačno – uvid koji je nagao, momentalan, i refleksivan podjednako. Sve to teoretsko obrazlaganje, propozicije i premise – danas se tek doro vidi, nakon svega – nisu ništa do čisto ludovanje kad se kao odbljesak u tmini javi slika živih ljudi, običnog i nesretnog ruskog svijeta najprije, naroda i inteligencije, svih klasa i građana koji će idejno bješnjenje i pseudonauku platiti tako strahovito, u masama, košenim poput klasja, nestajanjem u milijunima, ili platiti gaženjem i ponižavanjem kao oni čudom preživjeli, kojima su u razmacima sedamdeset godina lomili kičmu, moral, ljudskost, u velikoj, tragičnoj zemlji, zemlji-mučeniku koja tako dugo izbora nije imala ni najmanjih, a u njima ni mogućnosti da se sistem promijeni. Ili makar malo više oljudi.
Ravno prije stotinu godina, sasvim drugačiji, promijenjeni Trocki u odnosu na onoga iz Beograda s početka Balkanskih ratova, na Sveruskom je kongresu sovjeta u oktobru 1917. čuveno vikao menjševicima, svojoj bivšoj frakciji. Obrušavajući se na njih, na ”jadne, izolirane individualce (!)” koji su svoju “ulogu proigrali”, tjera ih čuvenom frazom da odu gdje im je mjesto – “na ropotarnicu povijesti”.
Idealima i stremljenjima, čak i uspomenama unatoč, tamo će nakon svega ipak otići i on sam. I neka.