Intervju, Mirjana Slavković i Sara Sopić, autorice i kustosice izložbe "Ježeva kućica – Izmišljanje boljeg sveta" u zagrebačkom SKC-u
RADOVALO NAS JE ŠTO DJECA U BEOGRADU I ZAGREBU IMAJU ISTE PREDLOGE
Juli 2026
„Pokušali smo da iskoristimo to što će zagrebačka izložba biti otvorena tokom leta, tako što će postavka izaći van same zgrade i zauzeti i deo prostora ispred SKC-a. Zajedno sa našim autorskim timom radimo mesecima kako bismo izložbu prilagodili novom prostoru tako da ne izgubimo ni deo inicijalne postavke koju je videlo 150 000 posetilaca“
Posljednjih godina bez dvojbe najpopularnija, međunarodno nagrađivana beogradska izložba Ježeva kućica – izmišljanje boljeg sveta, ljeto će provesti u zagrebačkom Srpskom kulturnom centru SKC, Preradovićeva 21. Točnije, tu ambiciozno koncipiranu izložbu Muzeja Jugoslavije, koja je prošle godine osvojila najveću europsku nagradu za kulturno naslijeđe Grand Prix Europa Nostra, njezine autorice i kustosice Mirjana Slavković i Sara Sopić će, uz ekipu suradnika, prilagoditi prostoru SKC-a. To izgleda kao zahtjevan zadatak, pa o tome razgovaramo s autoricama. Zanima nas sve vezano uz ovaj konceptualni pogled na Ćopićevog Ježurku.
Beogradsku izložbu nismo vidjeli uživo, ali smo „prošetali“ izložbom uz vodstvo online. Ćopićev Ježurka Ježić jedan je od najsnažnijih, formativno rijetko važnih klasika generacija odraslih u jugoslavenskom socijalizmu. Ali nije dragocjen jedino njima – lik Ježurke jednako je važan i suvremenim generacijama. Kao što kažete u uvodu vodstva kroz izložbu, Ježeva kućica Branka Ćopića izbjegla je sudbinu „konfisciranog sjećanja“ nakon 1990-ih, kako je Dubravka Ugrešić sredinom 1990-ih nazvala revizionističke pokušaje javnog zaborava jugoslavenskog kulturnog naslijeđa. Vaša izložba polazi od pretpostavke snažne ikoničke radijacije Ježurke Ježića što istodobno komunicira s različitim generacijama, na različitim razinama. Otud podjela izložbenog postava na dvije cjeline. Prva, kojoj je u fokusu fikcija Ježurke, realizirana je suradnjom pedagoga i djece uzrasta od pet do deset godina iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Time je stvoren interaktivni prostor za igru i maštu djece i odraslih. S kojim ste se motivima ove Ćopićeve poeme igrali i zašto? Zanimljivo je da ste radi dječjih sugestija njihovog značenja pojma „dom“ izložili i šator? Na koje dijelove priče Ježeve kućice suvremena djeca najživlje reagiraju: što im je tu najzabavnije a što ih eventualno zbunjuje?
Mirjana Slavković: Na radionicama smo prvo čitali poemu kako bismo videle kako je deca razumeju i šta im je zanimljivo i važno u Ježevoj kućici, a onda bismo ulazili u prazni izložbeni prostor da bi deca maštala i pravila svoju idealnu izložbu o ovoj priči. Bilo nam je važno da deca budu od početka i zaista uključena u proces kreiranja postavke. Zanimljivo je da su deca svakoj od životinja u priči osmislila dom sa detaljima kakav bi utisak taj dom trebao da ostavi u skladu sa tim kako vide tog određenog lika. Utisci o životinjama generirali su naše odluke o tome koja od istraživačkih tema će se naći u kom delu izložbe. Pokušale smo da kroz intervjue sa odraslima i saradnju sa decom dođemo do toga zašto nam je kao zajednici ovo delo važno i zbog čega biramo da je sačuvamo i prenesemo narednim generacijama, uprkos svim promenama kroz koje prolaze društva u kojima živimo.
Sara Sopić: Iako se ne pominje u Ćopićevoj priči, šator je postao deo „muzejske šume“ jer se našao na vrhu liste dečijih zahteva tokom pripreme izložbe. Glavni razlog je taj što ih je šator gotovo sve asocirao na igru skrivanja u malom zatvorenom prostoru, odnosno na sigurnom mjestu – u kućici. Šator u ovoj „šumi“ takođe figurira kao mesto privremenosti, fragilnosti i podsetnik je na to šta sve može biti i kako može izgledati dom za ljude koji su u pokretu, zbegu, na putu ka nekom novom, sigurnom mestu. Ovaj dualizam osjećaja sigurnosti i nesigurnog sveta punog neizvesnosti navodi na kontinuirano promišljanje i preispitivanje pojma doma. U skladu sa tim u šatoru smo izložile dva savremena izdanja inspirisana ovom pričom – to su Kućica u Ježevu i Jež obnavlja kuću kao i kolaž odgovora na pitanje „šta za njih predstavlja dom“ različitih saradnika od Radeta Šerbedžije, preko Marijane Hameršak i Dubravke Zime do Borisa Rašete i niza drugih sagovornika iz celog regiona koji čine bogatu video arhivu koja je takođe deo postavke. Dva hrvatska savremena izdanja koja se oslanjaju na poznatu poemu, jedno nastalo u jeku migrantske krize i referiše na prihvatni centar u Ježevu, a drugo nastalo nakon potresa koji je zadesio Hrvatsku, dodatno podcrtavaju fragilnost doma, ali i to koliko nam je ova priča o Ježurki važna i kako je se setimo kada nam je dom ugrožen.
Drugi dio izložbe bavi se biografijom Branka Ćopića. Informativan u kronologiji Ćopićevog profesionalnog i privatnog života, uključuje naravno i činjenice njegove depresije, i traumatskih događaja koji su ga obilježili. Na koji ste način portretirali Ćopićevu figuru u kontekstu (jugoslavenske) književnosti, ali i njegovu političku figuru u rasponu od partizanskog heroja do statusa (državnog) „heretika“ nakon 1945.? Odnosno „heretika golubljeg srca“, melankolika i lirika, jednog od najvećih pripovjedača jugoslavenske književnosti?
Sara Sopić: Deo izložbe koji smo kolokvijalno zvale „Soba pisca“ odeljen je od segmenta koji tematizuje priču Ćopićevim citatom „Nekad mi se čini da je dečija literatura samo jedan vid bežanja od stvarnosti, od sukoba sa njom. Od neljudskog sveta čovek se spasava vraćanjem u detinjstvo, izmišljajući novi svet koji je bolji i ljudskiji od onoga koji ga okružuje.“ Ovo je samo jedna od niza srodnih Brankovih izjava koja je poslužila kao inspiracija za naslov i organizaciju izložbe. Ulazeći u ovaj deo postavke koji je uslovno rečeno „neljudski svet“, posetioci su mogli da prate tri narativne linije: važne događaje iz života pisca, širi društveno politički kontekst Jugoslavije koji korespondira sa događajima u piščevom životu i treću, nama i najzanimljiviju, liniju u kojoj su citati Branka Ćopića u svojstvu direktnog komentara na događaje iz njegovog života i/ili istorije Jugoslavije. Citate smo birale iz bogate Arhive Branka Ćopića koju čine njegovi intervjui, dnevnički zapisi, lični predmeti, korespondencije… ali smo dodavale i pojedine odlomke iz Ćopićevih dela. Želele smo da bez mnogo kustoske intervencije narativom dominira Ćopićev glas i perspektiva. Publika prati hronologiju od 1914. godine kada je Branko Ćopić rođen pa sve do 1984. kada je pisac okončao svoj život. Na kraju ovog turbulentnog puta gde pratimo trijumfe, sva najviša priznanja i slavu koju Ćopić uživa paralelno sa dokumentacijom ispitivanja zbog satiričnih priča u kojima kritikuje društvo i rad Partije, nalazi se audio snimak razgovora sa psihijatricom i psihoterapeutkinjom Anom Božanić Đukanović. Naime, želele smo da se na odgovoran način osvrnemo i na temu mentalnog zdravlja i da posetiocima ponudimo stručno tumačenje vodeći se Ćopićevim izjavama i zapisima koje je psihijatrica odabrala kao važne i indikativne. Nakon ovog razgovora i obilaska ovog dela postavke posetioci bi morali da se vrate u deo izložbe koji predstavlja „izmišljeni bolji svet“ da bi napustili muzej na taj način performativno simulirajući Ćopićev odbrambeni mehanizam.
Uoči zagrebačke iteracije ove izložbe čini se važnim naglasiti da su generacije u Hrvatskoj rasle (i još uvijek rastu u roditeljskoj kulturi) uz slikovnice Ježeve kućice s ilustracijama Vilka Glihe Selana (prvi put objavljene 1957.) a onda i uz uglazbljenu verziju (autora Hrvoja Hegedušića na Jugotonovoj ploči iz 1974.). Pa iako je Ježeva kućica 1993. u Hrvatskoj u vihoru političkog revizionizma izbačena s popisa školske lektire, a od 2019. se nalazi na popisu takozvane proširene, ali neobavezne lektire; široko semantičko polje Ježurke odolijeva bez problema. Zapravo se čini da je Ježeva kućica Branka Ćopića jedina slikovnica koja je u kućnim bibliotekama u Hrvatskoj bezbolno preživjela promjenu društvenog uređenja, epohe i pop kulturnih navika. Tome je tako velikim dijelom i zato što zagrebačka nakladnička kuća „Naša djeca“ tiska i objavljuje Ježurku u kontinuitetu: i u 1990-ima i danas. I sad pitanje: što su temeljne pretpostavke vašeg zagrebačkog postava ove izložbe? Što želite naglasiti, a čega ćete se, zbog konfiguracije prostora u Srpskom kulturnom centru što je neusporedivo manji od onoga u Muzeju Jugoslavije – morati odreći?
Mirjana Slavković: Pokušali smo da iskoristimo to što će zagrebačka izložba biti otvorena tokom leta, tako što će postavka izaći van same zgrade i zauzeti i deo prostora ispred SKC-a. Zajedno sa našim autorskim timom koji čine likovni umetnik Siniša Ilić, Ana Dimitrijević i Aleksandar Popović iz kolektiva Karkatag, dizajnerom zvuka Bojanom Palikućom i producentom Dušanom Jevtićem, ali i lokalnim grafičkim dizajnerom iz Splita Nikolom Križancem, radimo mesecima kako bismo izložbu prilagodili novom prostoru tako da ne izgubimo ni deo inicijalne postavke.
Izložbu smo razvijale u saradnji sa širokom mrežom saradnika različitih generacija iz čitavog regiona i važno nam je da ostane ista u svakom novom izdanju jer je upravo to ukrštanje perspektiva ono što je bilo važno. Kako je naša izložba u mnogome tematizirala odnos prema Ježevoj kućici i u hrvatskom kontekstu, da izdvojimo ovom prilikom, intervju sa Zoranom Glihom, sinom Vilka Selana Glihe koji je autor ikoničnih ilustracija koje su i danas najtiražnije izdanje „Naše djece“ ili sa mladom umetnicom Lorom Elezović koja je oslikala mural na Bundeku…. verujemo da će biti zanimljiva publici u Zagrebu. Posebno se radujemo poseti učenika OŠ „Izidora Kršnjavog“ koji su učestvovali na prvim radionicama o tome kako će postavka izgledati, a sada su već osmi razred. U tome da uključimo decu iz Zagreba nam je mnogo pomogla Željka Jelavić, kustoskinja pedagoginja Etnografskog muzeja u Zagrebu, koju uvek rado konsultujemo kada započinjemo nove projekte. U ovom slučaju njen doprinos je još značajniji jer je sprovela radionice u Zagrebu istom metodologijom kako smo ih započele u Beogradu, ali dodajući svoje veliko muzejsko iskustvo i harizmu. Posebno nas je radovalo kada smo uočavale preklapanja dečijih zahteva u Beogradu i Zagrebu.
Osim Grand Prixa čime je proglašena jednom od pet najboljih europskih za 2025. godinu, izložba je dobila i još nekoliko važnih priznanja i nagrada. Izdvajamo, primjerice, strukovnu nagradu Međunarodnog vijeća muzeja (ICOM Serbia) za najbolji projekt 2023. godine. Čemu vas je opsežan rad na ovoj izložbi naučio? U čemu vas je, možda, izložba profesionalno promijenila?
Sara Sopić: Ova izložba predstavlja u nekom smislu kulminaciju permanentnih nastojanja da gradimo otvoreniji, inkluzivniji i demokratičniji Muzej koji uključuje publiku u svaki segment pripreme programa. Doživljavam to kao odgovornost koju nosi moja uloga kustoskinje edukatorke, a glavna saveznica u ovom nastojanju mi je uvek bila Mirjana koja, iako iskusna kustoskinja nekoliko važnih muzejskih zbirki, neguje antropološki pristup u kuriranju i otvorenost ka eksperimentu i inovativnim praksama.
Ovog puta smo samostalno bile na zadatku autorki i kustoskinja postavke pa je bilo jasno da ćemo se voditi principima afektivnog kuriranja, participacije i kodizajniranja u potpunosti. To što je izložba dobila najznačajnija lokalna i internacionalna priznanja, ali još više to što je posetilo gotovo 150 000 posetilaca i što su bili redovi ispred Muzeja svakog dana i pored dva produženja glavni je dokaz da je ova metodologija dala uspeha i da je prepoznaje i publika i struka pa se nadamo da će to biti stabilan argument za dalji razvoj muzejskih programa kako u Muzeju Jugoslavije tako i našim koleginicama i kolegama širom regiona.