Gde je nestao napredak?

SAV TAJ NAPREDAK

Maj 2026

Napredak je drugo ime za pomor. Naslućen u ranim ograđivanjima zemlje, pobuđen pljačkaškim „otkrićima“, artikulisan prosvetiteljstvom, univerzalizovan imperijalnim osvajanjima i kolonijalnim nasiljem, pročišćen i normalizovan u razvojnim diskursima nacionalnih ekonomija modernih država, napredak je postao sinonim za „dobar život“. Napredak u nenastanjivost

Susret na aerodromu

Pre koju godinu sam, bauljajući po beogradskom aerodromu, naletela na drugara iz srednje škole kojeg nisam videla milenijumima. U školi sam se rado družila s njim, bio je duhovit, zabavan, u „ne možeš da sediš s nama“ fazonu. Imao je dobre ocene i velike ambicije, i bio opsednut novcem.

Jednom prilikom me je, na školskoj ekskurziji početkom 2000-ih, odvukao u luksuznu prodavnicu odeće kako bih svedočila njegovoj kupovini smešne tanke kape na čijoj je prednjoj strani velikim slovima pisalo ARMANI. Nikada je nije nosio, jer joj to i nije bila svrha. Presudan je bio sam čin kupovine – dokaz da pripada, da je deo tog blistavog sveta brendova, glamura i stila – koji ga je teleportovao daleko od jeftine turske robe, od žalosnog mesta gde još uvek nisu postojale čak ni H&M prodavnice.

Očigledno je, međutim, bilo da nismo pripadali. Ni on, jedino dete visokopozicioniranih menadžera profitabilnog javnog preduzeća koji su sebi mogli da priušte njegove ekstravagantne hirove, ni ja, čija je radnička porodica s troje dece na jedvite jade skrpila novac za sam put. Sigurno smo izgledali komično: dvoje sedamnaestogodišnjaka, posle deset sati vožnje autobusom, iz zemlje koja je nedavno izašla iz međunarodne izolacije, gladni stvari. Mogao je to biti fenomen: svi ti nouveau riche klinci sa „Istoka“, željni „normalnog“ života.

Kasnije sam saznala i da je gej, što mi onda nije palo na pamet, ne samo zato što je imao devojku već i zato što LGBT prava još uvek nisu bila postala javna tema. Prvi beogradski Prajd, organizovan nedugo nakon petooktobarskih promena, neslavno se završio kada su učesnike i učesnice pretukle horde desničara, a idući je održan tek deceniju kasnije.

Ispostavilo se da idemo na isti avion. On je leteo za Split i odatle išao na Hvar, na produženi vikend mora i sunca. A ja sam iz Splita nastavljala za Vis, samo sa suprotnom namerom. Ja sam se vraćala sa svog odmora i išla sam kući.

Ispričao mi je nešto o sebi; da se već odavno preselio u Beograd i da je promenio posao. Napustio je privatni sektor, i to je bila dobra odluka. „Previše stresa“, uzdahnuo je. Sada je „u Ministarstvu“, nije detaljisao, i to mu sasvim odgovara. Plata nije naročito sjajna, ali je posao siguran. Ima mnogo više dana odmora, a odmor je njegova nasušna potreba, njegov slatki beg. I dalje mnogo radi, brže-bolje je istakao, kao da je tražio izgovor za ono što je malopre izgovorio, kao da je pokušao da se opravda što se nehotično ogrešio o etiku napornog rada, krunski zalog ispravnog i uspešnog života.

„Je l’ se čuješ s nekim iz razreda?“, pitala sam.

Dugo je ostao blizak sa jednom drugaricom, ali je nedavno odlučio da više ne želi da je viđa. „Da ti budem iskren, postala mi je prilično naporna“, poverio se. „Ona bi samo pričala o politici. Stalno se žali, da je sve užasno, da vlast upropaštava zemlju, i opozicija ovo, opozicija ono, a ja to jednostavno ne mogu da slušam, uopšte ne želim da razmišljam o politici, ne želim da pričam o tome.“

„Ja samo želim da uživam u životu“, zaključio je.

Pitao me je da li često dolazim u naš rodni grad. On ne.

„Ne znam da li si primetila“, dodao je, „ali Novi Sad je postao prava selendra, sve sami primitivci.“

U prevodu, preuzele su ga izbeglice, svi ti varvari iz bosanskih i hrvatskih vrleti. Nije to rekao, to se podrazumevalo. Naš rodni grad se diči svojim srednjoevropskim nasleđem, svojim austrougarskim korenima. A ovi dođoši, ti necivilizovani, neotesani prostaci i seljoberi, oni su ga upropastili. I tako dalje, uobičajena liberalna priča o klasnoj razlici prepakovana u oblande kulture.

Srećom, Beograd je nešto sasvim drugo. Suviše velik da bi takvi mogli doći do izražaja, dovoljno velik da omogući svakojake životne stilove. Beograd je njegov grad, u njemu se pronašao.

„U Beogradu je progres svuda“, više puta je ponovio, kao neku mantru.

Susret je na mene ostavio snažan utisak. Na osnovu svega što sam čula, bila sam sigurna da je moj gimanzijski drugar član vladajuće partije. To je potvrdio i moj blizak prijatelj iz školskih dana, koji živi u Novom Sadu pa je bolje od mene informisan o sudbinama ljudi iz našeg odeljenja. Ne samo on nego i polovina našeg odeljenja su naprednjaci, od kojih neki postaju prominentni. Istini za volju, dalo se pretpostaviti, ali nisam do tada o tome razmišljala, da moja generacija sada dolazi na pozicije moć.

 

Naprednjaci

Dugovečni opstanak na vlasti i kontinuirani izborni uspeh Srpske napredne stranke se, između ostalog, mogu objasniti prostim brojem njihovih lojalnih pristalica: procene kažu da je jedan od devetoro građana Srbije član odnosno članica naprednjaka. Poređenja radi, u jednopartijskom sistemu SFRJ, svaki dvadeset peti građanin odnosno građanka Srbije bio je učlanjen u Savez komunista Jugoslavije.

Režim počiva na široko razgranatoj vazalskoj mreži dužnika i zavisnika. Bilo da su kupljeni ili reketirani, ucenjeni ili ne, cinici ili pravi vernici. Zupčanici i šrafovi u golemoj mašineriji kontrole – u medijima, privredi, civilnom društvu, kulturi, obrazovanju, na svim razinama javne administracije i usluga. Oni koji su stekli bogatstvo na javnim ugovorima, koji su se zaposlili „preko stranke“, koji servisiraju njene pozamašne potrebe – od medijskih mogula do fabrika botova plaćenih javnim novcem. Oni koji žive na poslovičnim sendvičima, na paketima pomoći koje stranka isporučuje svojim društveno marginalizovanim pristalicama, i oni koji su, sasvim izravno, plaćeni da glasaju.

Ali to nije dovoljno. Za uspešnu hegemoniju potrebna je i ideologija.

U svojoj knjizi Beyond International Intervention: The Politics of Improvement in Serbia, politikološkinja Katarina Kušić pokazuje na koji su način naprednjaci koristili narative modernizacije, unapređenja i razvoja da bi, kao njihov preduslov, pozicionirali strane investicije. Kušić navodi tri osobena pristupa: narative tehnološkog napretka, lične transformacije i mira i stabilnosti. Bilo da su arapski, kineski ili zapadni, strani investitori su uvek prikazani kao dobroćudni agenti modernizacije, „naši dragi prijatelji“, koji donose nove tehnologije, jačaju produktivnost, omogućavaju prosperitet i napredak, i uvode novu – bolju – radnu etiku, preoblikujući pritom i ljude, što sve vodi miru i dugoročnoj stabilnosti. Osim što treba da osiguraju fantastične ekonomske rezultate, strane investicije, zaključuje Kušić, uspostavljaju „vezu između ličnog unapređenja, neoliberalizacije radnih uslova i nacionalnog napretka“, tako da napredak, meren ličnim uspehom i rastom BDP-a, treba da proizvede „mir i stabilnost“.

U Srbiji je napredak posebno vidljiv u građevinskom sektoru. Intenzivna urbanizacija i njen podtekst: sistemska devastacija prirode. Sve lošiji kvalitet vazduha – tokom zimskih meseci, mnoga mesta u Srbiji se redovno pojavljuju na listama najzagađenijih gradova sveta. Vodoizvorišta se rutinski i nehajno oštećuju, čitavi ekosistemi uništavaju, a urbano zelenilo nestaje. U Beogradu je udeo zelenih površina sa 19% 2003. godine opao na 12% 2019. Ne baš fantastične, ali nužne nuspojave progresa.

Komentarišući aktuelnu nameru režima da jednu od centralnih zelenih zona u Beogradu – Park prijateljstva na ušću Save u Dunav – pretvori u prostor sa „multifunkcionalnim sportskim i kulturnim sadržajem“, nekadašnji gradonačelnik Beograda i sadašnji zamenik premijera nazvao je taj park „mrtvim zelenilom“. Plan „razvoja“ predviđa „mogućnost unapređenja i izgradnje ustanova od najvišeg značaja za razvoj kulture u Beogradu i Srbiji“, zgrade Opere, Prirodnjačkog muzeja, Akvarijuma, kao i rolerkoster, gondolu do Kalemegdana, igrališta i sportske terene, kafiće i restorane. Ukratko, „mrtvo zelenilo“ treba oživeti, „unaprediti“ tako da proizvodi razmensku vrednost.

Uostalom, to i jeste osnovni cilj unapređenja, kako nas podseća marksistička istoričarka Ellen Meiksins Wood. Engleska reč improve (unaprediti) originalno nije značila samo „poboljšati“, improver (kovanica starofrancuskog en – u i pros, preu – profit, doslovno „uprofititi“) „nedvojbeno se odnosila na povećanje produktivnosti i profitabilnosti zemljišta, naročito u smislu njegovog ograđivanja ili uklanjanja otpada“. Unapređenje je, pored usavršavanja poljoprivrednih tehnika i metoda, uvek podrazumevalo i uvođenje novih oblika svojine i eliminaciju starih praksi i običaja, posebno prava na zajedničko korišćenje zemlje koje je ometalo njenu najproduktivniju upotrebu. Iako je reč s vremenom zadobila šire značenje koje poznajemo danas, njena izvorna vezanost za monetarni profit (na našem jeziku „unapređenje“ takođe evocira kapitalističku produktivnost) upućuje da su ograđivanje (enclosure, uvođenje privatnog vlasništva, „uprofićenje“) i unapređenje istorijski neodvojivi procesi.

Nakon petnaest godina na vlasti, naprednjaci su unapredili Srbiju u uzornu „stabilokratiju“, režim sa očiglednim demokratskim nedostacima, ali dovoljno stabilan da omogući kapitalu da teče neometano. Termin je prvi put upotrebljen sredinom 2010-ih da opiše poluautoritarne države Zapadnog Balkana koje u unutrašnjim pitanjima osciliraju između demokratskih i autokratskih tendencija, a prema spolja drže nepromenjen kurs. Podrška zapadnih sila režimu u Srbiji nije značajno oslabila, bez obzira na njegove grehe, a takva – imperijalna – orijentacija Zapada je na najbrutalniji način razotkrivena materijalnom i moralnom podrškom Izraelu u tekućem genocidu nad Palestincima.

U zamenu za „povoljnu investicionu klimu“, resurse i adekvatnu geopolitičku orijentaciju, „naši dragi prijatelji“ ostaju garanti rasta, razvoja i napretka, a sa njima mira i stabilnosti koje naprednjaci proglašavaju za svoj ultimativni horizont.

Ipak, u novembru 2024. godine, nakon što su pod betonom ostala tela naših sugrađana, moćna slika progresa smrskala se u paramparčad, izazivajući privremeno puknuće političkog poretka. Strah i očaj su se posebno osećali među Novosađanima, koji su se, baš kao i ja, nebrojeno puta, sasvim doslovno, nalazili ispod nadstrešnice. Zgrada Železničke stanice, dragulj novosadske modernističke arhitekture, sagrađena je 1964. godine, od kada je služila kao jedno od centralnih mesta susreta u gradu. Ispred nje su polazili prigradski autobusi, grupe su se okupljale, ljudi nalazili. Koji mesec pre pada sa sestrom sam sedela na klupi u hladu ispod nadstrešnice, čekajući autobus na obližnjem dolaznom peronu autobuske stanice.

„Svi smo mi pod nadstrešnicom“ brzo je isplivalo kao slogan protesta koji se proširio zemljom.

Hegemonija naprednjaka je odjednom izgubila uporište. Postojeća nezadovoljstva poprimila su telesnu dimenziju. „Apstraktna“ politička pitanja – nemilosrdna privatizacija i deregulacija, skupi građevinski projekti prema tajnim ugovorima sa stranim investitorima, korupcijski dilovi, loše upravljanje i namerno upropašćavanje javne infrastrukture i usluga – zadobila su konkretan oblik. Već izgrizena, trošna fasada režima obrušila se poput nadstrešnice. Ispod nje, skršen i zdrobljen život kao posledica privatnog bogaćenja, same biti napretka.

 

Napredak kao smrt

„Video sam slike Gaze, Gaza je kao ogromno zemljište ruševina, i mora biti ponovo izgrađena, na drugačiji način. Znate, Gaza je zanimljiva, to je fenomenalna lokacija na moru. Najbolje vreme, znate, sve je dobro. Kao, neke prelepe stvari bi se mogle uraditi tamo. To je baš interesantno, neke zaista fantastične stvari mogu biti urađene u Gazi.“

Ovako je Donald Trump odgovorio na pitanje o održivosti primirja u Gazi, nekoliko sati pošto je preuzeo funkciju predsednika SAD u drugom mandatu, i samo nekoliko dana nakon što je, u januaru 2025. godine, potpisan mirovni sporazum između Izraela i Hamasa kojim je pauziran, tada petnaestomesečni, genocid nad Palestincima. Istrebljenje Palestinaca ubrzo se nastavilo, i još uvek traje, uprkos novopotpisanom sporazumu iz oktobra.

Viziju „Gaze na vodi“, godinu dana ranije, prvi je javno formulisao Jared Kushner, Trumpov zet, naglasivši „veoma vredan“ potencijal gazanske obale. „Daću sve od sebe da odatle iselim što više ljudi i da je raščistim“, rekao je tada.

Kushneru je za oko zapao i Beograd. Njegova kompanija Affinity, ista ova koja se nudi za „rekonstrukciju“ Gaze, u maju 2024. godine potpisala je sa Vladom Srbije „Ugovor o revitalizaciji kompleksa bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu“, popularnog Generalštaba. Kultna zgrada jugoslovenskog modernizma, poznata po simboličnoj reprezentaciji Bitke na Sutjesci, koja je delimično uništena tokom bombardovanja 1999. godine, 2005. je dobila status zaštićenog kulturnog dobra.

Mesec dana nakon potpisivanja ugovora, Kushner je posetio Srbiju i sastao se s predsednikom Aleksandrom Vučićem, kome je predstavio projekat „veličanstvenog hotela“ i govorio o planovima za „brži rast Beograda“. Vlada je u novembru poništila status zaštićenog spomenika kulture, tako pripremajući teren za Kushnerov projekat. Međutim, zbog velike društvene mobilizacije protiv njega, Affinity je u decembru 2025. godine napustio planove, što je predsednik okarakterisao kao „gubitak velike investicije“, rekavši da „teranje investitora“ vodi „uništenju Srbije“.

Još jedna velika investicija je trenutno na tankim nogama. Planirani Rio Tintov rudnik litijuma u dolini Jadra stavljen je on hold. Ali tu su i drugi rudarski projekti – Zijinov rudnik bakra i zlata u Boru koji treba da se proširi na nova nalazišta, te planirani rudnik zlata na Homoljskim planinama kanadske kompanije Dundee Precious Metals. Rudarstvo je na trećem mestu po iznosu stranih investicija, nakon građevinske i prerađivačke industrije, a napredak se u toj industriji meri količinom otpada: rudarski otpad čini 95% ukupnog otpada u Srbiji, od čega je 20% kategorizovano kao opasno.

Napredak opravdava razaranje – sećanja, prirode, svakog života. Tamo gde izlika više nije potrebna i smrt je normalizovana, praktično poželjna, kao što je slučaj sa Trumpovim planom za Gazu, napredak se nudi kao plan za izgradnju mira, jedina alternativa nastavku pokolja. „Neke prelepe stvari“ na zgarištu istrebljenja, mir na temelju smrti.

 

Pravi ili takozvani

Napredak je neodvojiv od globalne mašinerije rata – tekuće militarizacije i jačanja nadzornih i bezbednosnih aspekata države. Na bilbordima u Berlinu, pod sloganom „Za novo prosvetiteljsko doba“, reklamiraju se vojni dronovi.

I u Srbiji je slično. Srbija se nedavno obavezala da će kupiti napredne odbrambene sisteme vodećeg izraelskog proizvođača vojne tehnologije, kompanije Elbit Systems, u vrednosti od 1,64 milijarde dolara. Osim toga, Srbija će u saradnji sa istom kompanijom uskoro otvoriti fabriku za proizvodnju „visokosofisticiranih dronova“, a od početka izraelskog genocida u Gazi izvezla je u Izrael naoružanje u vrednosti od 3,8 miliona evra 2023. godine, 47,8 miliona 2024. i čitavih 114 miliona prošle godine.

Jedan od protagonista u ovoj priči je Krušik, državni proizvođač naoružanja i municije sa sedištem u Valjevu, gradu gde je vazduh među najlošijim u Srbiji, za šta je u velikoj meri odgovoran Krušik. Prema podacima iz 2025. godine, kvalitet vazduha u Valjevu je bio nezdrav čitavih 120 dana, a procena je da je više od 20% preuranjenih smrti uzrokovano aerozagađenjem.

Odgovarajući na kritike da Srbija saučestvuje u genocidu nad Palestincima, bivša premijerka i sadašnja predsednica Skupštine Ana Brnabić izjavila je da joj je „žao zbog ratova“, ali da Srbija jednostavno mora da prodaje oružje i municiju koje proizvodi. Prirodno, država je tek racionalni igrač koji deluje u sopstvenom interesu. Propustila je da prizna da takva proizvodnja zahteva zagađenje. Ipak, pobrinula se da tako bude. Skupština je u junu 2025. godine usvojila novi Zakon o zaštiti vazduha, kojim se namenska/vojna industrija izuzima iz obaveza kontrole zagađenja.

Napredak je drugo ime za pomor. Naslućen u ranim ograđivanjima zemlje, pobuđen pljačkaškim „otkrićima“, artikulisan prosvetiteljstvom, univerzalizovan imperijalnim osvajanjima i kolonijalnim nasiljem, pročišćen i normalizovan u razvojnim diskursima nacionalnih ekonomija modernih država, napredak je postao sinonim za „dobar život“. Napredak u nenastanjivost.

Ideja napretka nastavlja da pokreće istoriju, proizvodeći uvek nove „zone žrtvovanja“, uvek novi ljudski višak, iako sasvim iscrpljena, prigrlivši smrt kao svoju neskrivenu temeljnu postavku. Prosvetiteljstvo vraćeno na fabrička podešavanja – na susret sa „drugim“, ljudskim i ne-ljudskim, prostim objektom intervencije, upravljanja, premeštanja ili istrebljenja.

Ispada da je moj „apolitični“ drugar, zaposlen u Vladi Srbije, bio u pravu. „U Beogradu je progres svuda.“ Ili, kako je to nehotice ali tačno formulisao sadašnji gradonačelnik: „To što na ulicama Beograda ima oko pet hiljada beskućnika je dokaz da je Beograd postao evropska metropola jer najbogatiji gradovi imaju problem s beskućnicima.“

Matrica je ista. Deregulisano privatno bogaćenje koja gradove pretvara u nenastanjive betonske pustoši, militarizacija koja obećava nove ruševine, nove leševe pod njima, bezobzirno uništenje prirode, živog sveta, života.

Šta se desilo sa dobrim starim napretkom koji smo nekada poznavali? Kad je prestao da radi? Da li se u nekom trenutku pokvario ili je bio pokvaren od početka? Je li u pitanju bila nameštaljka? Napredak ovde, beda tamo. Bar toliko je očigledno. Ali da li je progres zaista moguć za sve ili je neminovno dvolična nakaza? I šta reći onda o političkim naprednjacima, o progresivnoj politici? Tom čudnom uverenju da će ista država koja jednom rukom uništava drugom proširivati prava, poboljšavati živote. Da će njen aparat prisile nekako postati dobar? Konačno, da li je napredak kome svedočimo pravi ili takozvani? Da li bi naprednjake u Srbiji trebalo staviti pod navodnike? Da li napredak betoniranjem, militarizacijom, dizajniranom smrću i dehumanizacijom nekako skreće sa svog početnog koloseka? Ne bih rekla.