Državi ide bolje nego njenim građanima

ŠTO SRBIJU ČEKA SUTRA?

Septembar 2017

post image

Vlada Srbije pod budnim okom predsjednika Aleksandra Vučića važe da li da ostane dobar i poslušni MMF-ov učenik ili da ipak mućne svojom glavom i krene voditi ekonomsku politiku koja možda neće biti tako hvaljena u svijetu, ali će biti ugodnija za život njezinih građana

Međunarodni monetarni fond je u prvoj polovini prošlog desetljeća na sva usta hvalio Argentinu zbog njezina dosljednog i uspješnog provođenja aranžmana koji je s njim sklopila kako bi se izvukla iz permanentne krize i krenula se stabilno razvijati, ali unatoč tim pohvalama ili upravo zbog njih Argentina je umjesto uspješnog oporavka završila u bankrotu i ekonomskom slomu i prije nego što su globalna ekonomska kriza i recesija počele harati uzduž i poprijeko zemljine kugle.

Oni koji i u Srbiji vole puhati na hladno sjetili su se ovih dana MMF-ove argentinske epizode u kojoj su svoju operaciju proglasili uspješnom, iako im je pacijent umro, jer je Fondovo vijeće mudraca upravo proglasilo da je Srbija uspješno prošla i sedmu reviziju stand by aranžmana koji pod njihovom paskom provodi od početka 2015., a trebao bi se okončati do konca ove godine.

 

Usporen rast

Razloga za gledanje u zube MMF-ovim pohvalama ima više, ali glavni je znatno niži srpski privredni rast u prvoj polovini ove godine od onoga koji je najavljivan i očekivan. Umjesto 3-postotnog rasta na godišnjoj razini, srpski BDP je u prvom kvartalu porastao za svega 1,2 posto, a u drugom za 1,3 posto, pa ni dežurni optimisti više ne vjeruju da će do kraja godine doseći ciljanih 3 posto rasta. Vlada Srbije i MMF već najavljuju da će rast biti oko 2,5 posto, a oprezniji ekonomisti govore da će biti dobro ako BDP u odnosu na prošlu godinu bude veći za 2 postotna poena.

Premda su za usporavanje srpskog privrednog rasta krive i više sile, jer su jaka zima i veliki led na Dunavu i drugim srpskim rijekama utjecale da EPS-ove hidroelektrane (ponajprije Đerdap) proizvedu znatno manje struje na početku godine, a vrelo ljeto i suša drastično smanjile rod na srpskim poljima i u voćnjacima, za slabiji privredni rast krivci se traže i na drugim stranama.

MMF u svom saopćenju o uspješno okončanoj sedmoj reviziji aranžmana sa Srbijom u prvi plan ipak gura pozitivnu stranu srpske ekonomije ističući da su „ostvareni dobri makroekonomski rezultati, da je BDP na višem nivou nego prije krize i da se uvjeti na tržištu rada popravljaju“. I doista, uspješna fiskalna konsolidacija javnih financija u državnoj blagajni je rezultirala suficitom, recesijski pad BDP-a zamijenjen je njegovim kontinuiranim rastom, manjim od očekivanog, ali ipak rastom, a i broj nezaposlenih značajno je smanjen (na nešto preko 14 posto) uz rast broja zaposlenih. Izvoz se također kreće uzlaznom putanjom, a i strane investicije kontinuirano stižu u Srbiju, ne onako obilato kao što su se slijevale u istočnoeuropske tranzicijske zemlje koje su u međuvremenu postale članice EU, ali puno više nego donedavno kad su Srbiju zaobilazile u širokom luku zbog svega što se u njoj i njezinom okruženju događalo od raspada Jugoslavije.

MMF je pohvale štreberskom provođenju ekonomskih politika i mjera koje je preporučio srpskim vlastima dodatno osnažio i proglašavanjem srpskog ministra financija Dušana Vujovića najboljim aktualnim regionalnim financministrom, prije svega zbog fiskalne konsolidacije javnih financija, efikasnije porezne politike i smanjenja vanjskog duga na respektabilnih 64 posto BDP-a. Kako je MMF-u kao globalnom financijskom policajcu primarna uloga da osigura plaćanje vanjskih dugova pojedinih zemalja, onda su logične i očekivane njegove pohvale koje izriče na račun srpskih vlasti zbog konsolidacije javnih financija i smanjivanja vanjskog duga. No, srpske javne financije i državni budžet u dobroj mjeri su konsolidirani zbog 10-postotnog kresanja plaća u državnoj administraciji i javnim službama te mirovina odmah na početku realizacije aranžmana s MMF-om, pa sada kad se on privodi kraju raste pritisak da one opet počnu rasti jer bi i stanovništvo dobre državne makroekonomske rezultate htelo osjetiti na svojoj koži i vidjeti u svojim kućnim budžetima.

 

Povećanje plaća

Napuštajući premijersku i preuzimajući predsjedničku dužnost Aleksandar Vučić zaigrao je upravo na kartu obećanja da će plaće i mirovine već u ovoj godini opet početi rasti. Ovih dana i MMF poručuje da zbog suficita u državnoj blagajni prostora za njihov rast ima. Pojedini ministri počeli su se utrkivati licitirajući koliki će rast biti u njihovim resorima, pa su premijerka Ana Brnabić i ministar financija Vujović prinuđeni spuštati loptu na zemlju, poručujući da će rasta plaća biti, ali tek nakon što se izračuna koliki rast plaća može podnijeti državna blagajna, vodeći računa da se sav suficit ne ulupa samo u povećanje plaća, nego i da se optimalno iskoristi za porezno rasterećenje rada i dodatno kapitalno investiranje kako bi se dugoročno poboljšali uvjeti za privređivanje u Srbiji, a ne samo jednokratno proračunskim pumpanjem potrošnje stanovništva.

Država je i u Srbiji još uvijek najveći poslodavac i o plaćama koje ona isplaćuje neposredno ovisi egzistencija većine stanovništva, ali one posredno utječu i na plaće u privatnom sektoru, koje u prosjeku još uvije kaskaju i za plaćama koje su u državnom i javnom sektoru umanjene u okviru provođenja aranžmana s MMF-om. Zbog toga su se štrajkovi koji su ljetos iznenada buknuli u kragujevačkom Fiatu i valjevskom Gorenju, nakon što je mjesecima trajao štrajk radnika u Tvornici vagona Goša u Smederevskoj Palanci, mnogima u Srbiji u pravi mah učinili kao početak masovnog socijalnog bunta koji će industrijski radnici nezadovoljni malim plaćama i uvjetima rada u stranim kompanijama zakotrljati, a kojemu će se pridružiti i svi oni kojima je vlast zbog štednje smanjila plaće i mirovine. No štrajk radnika Gorenja preko noći je ugašen prihvatanjem gotovo svih radničkih zahtjeva, a i štrajk u Fijatu utrnuo je nakon što su djelomično prihvaćeni zahtjevi za rast plaća i nakon što je Vlada Srbije pristala još dvije godine subvencionirati doprinose radnicima Fijata, što je obaveza koju su srpske vlasti preuzele u ugovoru s Fijatom kad je obnovio proizvodnju automobila u Kragujevcu, a koji istječe u sljedećoj godini.

I premda je ljetna sezona štrajkova industrijskih radnika okončana i prije nego što se zahuktala, strah od socijalnog bunta u javnom i državnom sektoru ostao je visjeti u zraku, pogotovo u javnim i državnim službama koje su desetljećima, a ne samo zadnjih godina, sustavno devastirane i materijalno propadale, a s njima i egzistencija onih koji u njima rade. Već činjenica da su Vučićeva Srpska napredna stranka i njezini koalicijski partneri, unatoč rezanju plaća i mirovina za kojim su posegnuli prije tri godine, na svim izborima koji su u međuvremenu održani  uvjerljivo pobjeđivali uz sve veću podršku birača, mnogima je u Srbiji bila i ostala nerješiva zagonetka, ali je istovremeno svima bilo očito i da tako vječno ne može trajati, pa i Vučiću i njegovim suradnicima i partnerima. Čak i MMF-u.

 

Sa MMF-om ili bez njega

Nastavljajući ekonomsku politiku svojeg prethodnika na premijerskoj dužnosti, ali i aktualnog predsjednika države Aleksandra Vućića, premijerka Ana Brnabić u svojim je nastupnim intervjuima ljetos poručivala da će do kraja godine dosljedno dovesti do kraja realizaciju aranžmana s MMF-om, ali i da će procijeniti njegove posljedice na ekonomski rast prije nego što eventualno zatraži novi sporazum iz predostrožnosti. Razlog je jednostavan: „Ponekad je MMF oštriji nego što je potrebno i u tom smislu bi novi sporazum mogao da omete rast“, poručila je Brnabić.

U intervjuu Novom magazinu, ekonomista Vladimir Gligorov, odgovarajući na pitanje da li najave o povećanju plaća i mirovina upućuju na zaključak da Vlada Srbije neće obnoviti aranžman s MMF-om, ne daje decidiran odgovor, ali konstatira: „MMF je ustanova koja pomaže stabilizacije, nije ustanova koja reformiše ili podstiče privredni rast. Jasno je da je lakše postići ciljeve stabilizacije ako se privreda oporavlja i uslovi privređivanja poboljšavaju, ali MMF ima za cilj makroekonomsku stabilnost i, pre svega, održivost finansiranja stranih obaveza. Pa ako vlasti, recimo srpske, ne znaju kako to drukčije da obezbede nego povećanjem poreza i smanjenjem potrošnje, onda je to program koji MMF podržava. Jednom kada je to postignuto, MMF može da podrži program reformi, ali samo ako ih država želi. Tako da je sasvim svejedno da li će Srbija zatražiti da MMF potpiše novi sporazum. Dok ne prete nelikvidnost i nesolventnost prema inostranstvu, te MMF nema finansijskih obaveza, srpska vlada je ta koja donosi i sprovodi program reformi, rasta, razvoja ili već privredne politike. MMF je u prošlosti imao takve programe i srpske vlasti su ih raskidale kada im nisu bili u političkom interesu. Kada ne tražite zajam, MMF nema načina, a nema ni znanja da vas uslovljava programom. Vlasti mogu, ako to smatraju korisnim da MMF koriste tako da na njega prebace odgovornost, a mogu i da prekinu program koji je u toku da bi, opet, prebacile odgovornost na MMF. I jedno i drugo su koristile srpske vlasti u prošlosti“.

Srpske vlasti, dakle, mogu svoju ekonomsku politiku nastaviti voditi uz pomoć MMF-a, ali i bez njega, pogotovo sada nakon što su iz njegova sjedišta u Washingtonu saopćili da Srbija više nije rizična zemlja koja ne može vraćati svoje dugove inozemstvu. No stvari ipak nisu tako jednostavne, jer MMF je uz najnovije pohvale srpskim vlastima upro prstom i u ono što bi srpske vlasti morale doraditi i promijeniti u ekonomskoj politici, privredi i njezinu okruženju, pa će se ekonomska politika Vlade Srbije u sljedećem razdoblju komparirati s tim uputama, ali i vagati je li njezina odluka da nastavi ili odustane od suradnje s MMF-om ujedno i odluka da nastavi ili odustane od reformi koje joj je on sugerirao i preporučio.

Primjerice, MMF ocjenjuje da je uz postignute rezultate u Srbiji „neophodna izgradnja jačih institucija i dalji napredak u realizaciji programa strukturnih reformi za unaprjeđenje ekonomske efikasnosti, ubrzavanje ekonomskog rasta zasnovanog na privatnom sektoru i za ubrzavanje konvergencije kako bi se postavile osnove za članstvo u EU.  Dobri rezultati po osnovu prihoda su podržali važnu fiskalnu konsolidaciju i omogućili da smanjenje rashoda bude manje od prvobitno planiranog u okviru programa. Međutim, obuzdavanje obavezne tekuće potrošnje je i dalje važan prioritet u cilju smanjenja javnog duga i stvaranja fiskalnog prostora  za neophodna kapitalna ulaganja i potencijalno ciljano smanjenje poreznih opterećenja“.  MMF također navodi da “reforme javnog sektora u oblastima u kojima se kasni, modernizacija obrazovanja, jačanje porezne administracije i restrukturiranje državnih i javnih poduzeća treba sprovesti bez odlaganja”.

S druge strane, premijerka Ana Brnabić ne krije da u njezinoj Vladi razmišljaju da li da zatraže novi trogodišnji angažman s MMF-om upravo zbog barem nekih od mjera koje se od njih traže, poput daljnjeg smanjenja proračunskih rashoda, prodaje ili gašenja neprofitabilnih državnih kompanija i smanjenja broja zaposlenih u javnoj administraciji, iako istovremeno najavljuje da će njezina vlada nastojati do 2020. godine ukinuti oko 11.300 radnih mjesta u lokalnim administracijama te  da će održati obećanje da će prodati ili zatvoriti brojne neprofitne državne kompanije koje su proteklih godina iz državnog budžeta isisavale oko milijardu dolara godišnje. Drugim riječima, Vlada Srbije pod budnim okom predsjednika Aleksandra Vučića važe da li da ostane dobar i poslušni MMF-ov učenik ili da ipak mućne svojom glavom i krene voditi ekonomsku politiku koja možda neće biti tako hvaljena u svijetu, ali će biti ugodnija za život njezinih građana.