O beogradskoj školi glume čijih prvaka uglavnom više nema
SUMRAK BOGOVA
Juni 2016
Kada u posljednjih dvadesetak godina premine i sa beogradskih pozornica ode toliki broj prvaka pozornice – u rasponu od Danila Bate Stojkovića, Petra Kralja i Olivere Marković, do Bore Todorovića, Ružice Sokić i Đuze Stojiljkovića – takvih koje je voljela i divila im se čitava bivša država od Vardara pa do Triglava, onda ne govorimo samo o običnoj smjeni generacija nego nažalost i o završetku čitave jedne ere
Nedavna smrt Dragana Nikolića, velikog srpskog i jugoslavenskog kazališnog i filmskog glumca ne predstavlja samo oproštaj od nesumnjivog velikana glumačkog zanata, nego se može reći da je njegov odlazak samo jedan u nizu duge liste prvorazrednih glumaca, koji su obilježili naš život i kojih više nema. Kada u posljednjih dvadesetak godina premine i sa beogradskih pozornica ode toliki broj prvaka pozornice – u rasponu od Danila Bate Stojkovića, Petra Kralja i Olivere Marković, do Bore Todorovića, Ružice Sokić i Đuze Stojiljkovića – takvih koje je voljela i divila im se čitava bivša država od Vardara pa do Triglava, onda ne govorimo samo o običnoj smjeni generacija nego nažalost i o završetku čitave jedne ere. Ovome nizu umrlih u posljednje dvije decenije treba dodati Radeta Markovića, Mariju Crnobori, Bekima Fehmiua, Stevu Žigona, Branka Plešu, Nikolu i Slavka Simića, Faruka Begolija, Josifa Tatića, Sonju Savić, Đurđiju Cvetić, Kseniju Jovanović, Pavla Minčića, Batu Paskaljevića i druge koji su tu glumačku scenu ili pak slavnu beogradsku školu glume činili velikom i značajnom.
Ne treba zaboraviti ni Miju Aleksića i Miodraga Petrovića Čkalju, taj duo nacionale, koji su također, praktički nedavno, zauvijek otišli i koje su voljeli najširi slojevi bivše države. Kada bi na primjer u Velikoj Britaniji u tako relativno kratkom vremenu pomrla gotovo čitava prva garnitura kazališnih glumaca, prvaka nacionalnog kazališta ili onih koji najbolje znaju odigrati Shakespearea ili Becketta, ova zemlja bi zasigurno proglasila trodnevnu nacionalnu žalost, a zastave na pola koplja visjele bi na svim kazalištima od Londona do Edinburgha. Ovakav glumački gubitak u jednoj zemlji naročito se osjeća danas, kada prvi puta u povijesti ljudskoga roda kultura i umjetnost više nemaju onako posvećenu ulogu kakvu su imali nekada, jer su ih sa toga posvećenog pijedestala izgurali nova tehnologija, brze informacije, mobiteli, masovna zabava i jeftine digitalne atrakcije. Vrijeme se ipak ne može zaustaviti, ono dapače ide brže nego ikad prije, pa umjesto nostalgičnog uzdaha, „ah, kakvi su to glumci nekada bili“, bolje je da se upitamo kako (glumačka) umjetnost može održati korak s današnjim vremenom, te sačuvati ugled koji je imala stotinama godina.
Bora Todorović
Kralj Radovan
Tekst koji je pred vama stoga ne želi lamentirati nad prošlim vremenima, nego tek podcrtati vrijednost koje su ovi glumci ostavili iza sebe, jer su oni zaista bili kriterij svoga vremena i orijentir svima onima koje danas gledamo u teatrima. Ovaj prikaz također nema namjeru ispisivati neku teoriju estetike budućnosti, nego se nad praznim stolicama glumačkih velikana samo želi zamisliti o teatru koji dolazi. Na dugu listu odsutnih ne moramo nužno staviti i ime Zorana Radmilovića, jer je on umro dobrih trideset godina ranije, 1985., ali tu smrt ne možemo ni izostaviti, jer je i ona indikativna: u njegovoj matičnoj kući, Ateljeu 212, vrijeme se i danas računa na ono prije i poslije Zoranove smrti, a za čitavo jugoslavensko glumište on je jedan od vječnih kamena međaša vrhunske glume. Vjerujem da čak i onaj tko ne zna baš puno o kazalištu, sigurno je barem čuo za ovog velikog glumca, moguće i za „Kralja Ibija“, „Radovana Trećeg“ i „Korešpodenciju“, Zoranove najslavnije predstave.
I ne samo to; u „Srpskoj kafani“ koja se nalazi uz sam Atelje 212 postoji stol za koji nitko nikada ne sjeda i ispod kojeg su za pod pričvršćena dva para metalnih cipela. Jedan par simbolizira cipele Zorana Radmilovića a drugi treba pobuditi sjećanje na divnog glumca Slobodana Aligrudića koji je umro tog istog ljeta ‘85. Obojica su noći provodili u toj kafani za koju su vezane mnoge anegdote iz glumačkog života, te zato također treba napomenuti da se najsvjetlije doba kazališta u čitavoj Jugoslaviji nikako ne može zamisliti bez tog magičnog uzbuđenja kafea nakon dobrih predstava. Posljednjih godina života Zoran Radmilović je bolovao od karcinoma i legenda kaže kako je pred smrt u čuvenom bifeu Ateljea 212 rekao pomalo zajedljivo jednom mladom glumcu koji se tužio na kašalj: „Pozorišni prvaci dobivaju rak, a početnici kijavicu.“ Glumac Slobodan Aligrudić umro je tog ljeta na plaži crnogorskog primorja u snu, no kažu da kada je odlazio na godišnji odmor zamolio je ljubazno u direkciji Ateljea: „Dajte mi na jesen da igram nešto lepo.“
To je neka glumačka pravda: po kazališnim bifeima već stoljećima se neumorno prepričavaju priče o prvacima, dok ih početnici upijaju vjerujući da će jednog dana i oni sami biti glavni junaci sličnih priča. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Ljuba Tadić mi je u jednom razgovoru rekao kako zna često obilaziti beogradsko Novo groblje. „Što tamo radite?“, pitao sam. „Odlazim tamo da posetim glumce kojih više nema i svaki put kažem sebi: ‘Kakva bi to glumačka podela bila za jednog ‘Hamleta’, ‘Otelo’ ili ‘Zločin i kaznu’“. Indikativno je da u najnovije vrijeme takve anegdote sve više blijede, a novih gotovo da i nema: u današnjem sve užurbanijem svijetu kazališni bifei više ne predstavljaju ‘drugi dom’ glumcu, a pozornica na žalost često više nije njegov život.
Olivera Marković
Zlatna era
Treba reći da ta zlatna era beogradskog i jugoslavenskog kazališta nije iznikla niotkuda, već je naslonjena na jedno, također plodonosno, međuratno razdoblje koje je cvjetalo u tadašnjim metropolama u nastajanju, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani… Glumci poput Milivoja Živanovića ili Ljubinke Bobić, Dubravka Dujšina ili Ervine Dragman, bili su majke i očevi velikana o kojima je riječ, a njihova gluma imala je sve karakteristike svoga doba: patos u glasu, dramu u pokretima i psihološku uvjerljivost priče koju su zastupali. Ili, kako kažu kroničari teatra, bili su to glumci koji su živjeli „u drami samog jezika“, odnosno oni koji su stvarali „na pragu avangarde“, ali je „historija bila njihov zavičaj“.
Što se tiče novijeg vremena na čitavom južnoslavenskom prostoru, konkretno pitanje glasi što je to zapravo ta slavna „beogradska škola glume“? Prvo treba reći da se termin beogradska škola uzima sa stanovitom rezervom; taj karakteristični stil glume nije rezerviran samo za Beograd, niti samo za Srbiju, nego, generalno gledano, on je bio karakterističan za jedno vrijeme i jednu kulturu u kojoj su kazalište, gesta i riječ glumca na sceni igrali iznimno važnu ulogu. Pridjev „beogradski“ dolazi od činjenice da je u Beogradu postojala najveća koncentracija velikih glumaca iz toga vremena (koji su dolazili iz svih krajeva Jugoslavije), kao i kazališna akademija koja je njegovala takav tip glume. Razlike su ipak postojale: zagrebačka kazališna škola temeljila se na akademskom drilu, pravilnom izgovoru i poznavanju jezika, slična joj je bila ljubljanska, naslonjena na „germansko“ kazalište, dok je sarajevska akademija, stvorena tek u 80-ima, bila spoj imaginacije, neobuzdane mladosti i specifičnog bosanskog humora. Ipak, u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu, podjednaka se važnost pridavala dobrim i oprobanim kazališnim komadima, velikim dramskim temama, kao i dobrim glumcima koji nose, ne samo pojedine predstave, nego i čitav godišnji repertoar. Jedan od znamenitijih predavača na beogradskoj glumačkoj školi, pokojni Vladimir Jeftović, karakteristiku te škole objašnjava ovako: „Ona je spoj slovenske duševnosti i mediteranske duhovitosti. Stvarana je pod uticajem ruske glumačke škole, pre svega Stanislavskog ali i reditelja Jurija Rakitina koji je u Beogradu radio između dva svetska rata. Uz sve to, nezaobilazan je i doprinos glumca, reditelja i profesora – Mate Miloševića. To bi moglo biti objašnjenje šta je sve gradilo beogradsku školu, ali je i učinilo osobenom.“ Treba spomenuti da su na beogradskoj kazališnoj akademiji, uz Matu Miloševića, radili profesori bez kojih takve akademije sigurno ne bi bilo: Miroslav Belović, Soja Jovanović, Jozo Laurenčić, Raša Plaović, Hugo Klajn, Vjekoslav Afrić, Bojan Stupica i mnogi drugi.
Također za srpsku glumu se govorilo da je „tjelesna“, da se temelji „na komunikaciji s publikom“ te da su u njoj važni „gesta, pokret i hvatanje emocija publike“. Oni koji poznaju beogradska kazališta rekli bi da je karakteristika „beogradske škole“ sve gore nabrojeno ali što bi te karakteristike konkretno značile – teško bi znali odgovoriti. Nadalje, tzv. beogradska škola glume, složit će se svi, uključuje raskošni šarm i duhovitost. Ali što bi to točno bilo? Opet, mnogi će reći da ta škola ima „ono nešto“ ali taj pojam još je neodređeniji. Možda bi se moglo reći da je ta „beogradska škola“ bliža narodu i da govori njegovim jezikom i o njegovim problemima, da beogradski glumci njeguju šarm neposrednosti i humor širokog srca, zbog čega ih svi vole…
Sve je to blizu istine ali u pravu su i svi oni koji kažu da magičnost takve glume zapravo nije moguće uhvatiti, niti naučiti: njena uzbudljivost proizlazi iz nekog dubljeg sloja duha jednog društva, samosvijesti, sudbine naroda i stava prema životu. Kloneći se stereotipa, za potpisnika ovih redova ta slavna „beogradska škola“ sigurno ima nekoliko karakteristika, historijskih i kulturalnih. Ako se radi o tzv. pučkim komadima, komedijama i satirama, za što su već više od jednog stoljeća bili odgovorni pisci Jovan Sterija Popović i Branislav Nušić, te kasnije Aca Popović i naročito Duško Kovačević, onda ta beogradska škola glume u prvom redu znači ležernost, improvizaciju i lucidan humor. Ta „nehajna gluma“ i „ulična komika“, kao da nas dovode do Ateljea 212, rodnog mjesta takvog stila glume. Ili, kako je rekao teoretičar Milosav Mirković u knjizi „Glumci – velika deca“, ustvrdivši da se u stilu igre Ateljea 212 „istovremeno pojavljuje i zapanjujuće jasna satirična ideja o ljudskoj prirodi i jedna krajnje zamagljena ali utoliko stvarnija bogatija predstava o suštini života.“ U tom kazalištu u kojem se eksperimentiralo, kao što se i poštivala tradicija, u kojem se divilo, kao što se i rugalo, u kojem se igrala hipi predstava „Kosa“ ali i „Rado Srbin ide u vojnike“, gdje su na repertoaru bili „Glembajevi“ ali i „Čudo u Šarganu“, potekao je dobar broj glumaca beogradske škole. Treba odmah reći da intelektualni avanturizam, političku ironiju i neobuzdani humor, kao bitne karakteristike tog kazališta i načina glume, nikako nije bilo lako slijediti. Kako danas ili kako uopće dostići jednog Danila Batu Stojkovića, prvaka ovog teatra, koji je tako briljantno igrao uloge ljudi „sa najružnije strane života“, likove ambivalentnih osuđenika i ljude prikraćenih sudbina, „onih koji, kurjački gonjeni, gone druge“, odnosno „umorne heroje i neumorne goniče magle i opsjena.“ Ili kako danas slijediti glumu jednog Zorana Radmilovića kod kojeg se nikada nije znalo „gdje počinje obrazac i paradigma zadate uloge a gdje Zoranov kalup i njegova matrica.“ Legenda kaže da kada bi u Ateljeu 212 gledatelji kupovali karte za slavnu predstavu „Radovan III“, u kojoj je Radmilović odigrao svoju kultnu ulogu, te pitali blagajnicu koliko predstava traje, ona bi mirno odgovorila: „Predstava normalno traje dva sata a kada je Zoran raspoložen – četiri.“
Zoran Radmilović
Plebejski šarm
Atelje 212 bio je u to vrijeme kraljevstvo plebejskog šarma, mjesto ironično i uvrnuto izgovorenih istina i prostor u kojem nikada niste znali kome se sve rugaju ti veličanstveni glumci „nesebično sebične improvizacije“. Istina je da taština – taj mali demon koji je uvijek sjedio negdje na rubu pozornice – nije bio čest pratilac beogradske kavanske boemije. U tim zadimljenim prostorima bilo je puno humora, zajedljivih šala, ali također i skromnosti, čak i stidljivosti. Karakteristične su stoga riječi čovjeka kojega su mnogi smatrali neokrunjenim kraljem beogradskog urbanog šarma – Dragana Nikolića: „Ja sam kroz čitavu karijeru nastojao da, na neki način, u sebe utkam ono što je pisalo na špici prvog filma u kome sam igrao. A pisalo je: ‘I kad budem mrtav i beo, ja bih ipak hteo da kakva-takva svetiljka budem’“.
Druga grupa glumaca, koja je igrala tzv. velike role, bila je sva sačinjena od „unutarnjih otkucaja i vanjske ekspresije“ a interpretator na sceni doživljavao se kao „ličnost, kreacija i sudbina.“ Takvi su bili Stevo Žigon, Ljuba Tadić, Rade i Olivera Marković, Branko Pleša, Đurđija Cvetić i mnogi drugi. Svi oni nisu bili hodajući spomenici i niti glasnogovornici nekakve „nacionalne tradicije“, ali su zadužili svoj narod i zemlju u kulturnom smislu više nego sijaset političkih moćnika. „Oni su igrali u vrtlogu lepote i užasa, bili su drski i veliki, igrali su intuitivno i snagom vlastitog talenta“, kako napominje Milosav Mirković. Kod njih je „lebdjela svaka riječ“ a oni sami pipali su u tami vjerujući „da je mrak zagonetniji nego što se drugima čini“. Bili su to glumci, kako kaže prvakinja Jugoslovenskog dramskog pozorišta Marija Crnobori u svojoj autobiografiji „Životić“, čiji su glasovi odlazili „daleko iznad krovova grada“, dok je u publici vladala „crna tišina“.
Sociološki rečeno, značaj te beogradske ili šire gledano, jugoslavenske škole glume, izraz je jednog vremena u kome je još uvijek bila moguća koncentracija na bitno: nije bilo tolikog utjecaja televizije (o internetu da ne govorimo), ali nije bilo toliko ni konzumerističkih iskušenja, današnjeg turbo-folka, Big Brothera i petparačkih TV sapunica. Umjetnost je bila važna učiteljica koja nam je otkrivala skrivene tajne i nove svjetove a glumci su bili vodiči kroz takva uzbuđenja.
Glumac Ljuba Tadić govorio je kako je funkcija kazališta „da otkriva sumu našega života“, što je značilo da je kazalište u to vrijeme bilo pravo čudo, a glumci svećenici na direktnoj vezi između neba i zemlje. Osim toga, Jugoslavija je nekada bila zemlja u kojoj su mnoge teme još uvijek bile na pola izgovorene, odnosno, mnoge istine mogle su se čuti jedino u kazalištu. Društvena pitanja i njihovi interpretatori bili su silno važni i zato su fokus i koncentracija na mjesta kao što su kazališta bili toliko intenzivni. Svi oni koji su vrele lipanjske večeri 1968., za vrijeme studentskih demonstracija u Beogradu, slušali glumca Stevu Žigona u dvorištu Filozofskog fakulteta kako briljantno govori Robespierrov monolog iz predstave „Dantonova smrt“, znaju što je bila umjetnička i društvena snaga teatra. Ili pak oni koji su gledali Radu Markovića kao Salieria u „Amadeusu“, Branka Plešu kao Ivana Karamazova, Đuzu Stojiljkovića kao Ludu u „Kralju Learu“ ili Ljubu Tadića u predstavi „Sokratova obrana i smrt“… Pitanja toga tipa danas više nisu bitna, pa onda to nisu niti glumci kojima bi bilo stalo da ih učine važnim. Ili, da se ponovno sjetimo Ljube Tadića kada govori o današnjem vremenu: “Teškoća je u tome što ovi mladi u svemu hoće brzo, a naš posao je muka ređanja kamičaka. U životu sam puno puta gledao leđa mnogim dobrim glumcima i ne stidim se toga. Glumci se danas bave filmom, televizijom i estradom i unose sve te kriterije u pozorište, misleći da su veliki glumci zato što igraju u TV serijama. Kada se digne zavesa, u pozorištu se vidi – i to je neka iskonska pravda – da li znate ili ne znate taj posao. Gluma nije u laži već u istini. U pozorištu stvarno postoje samo oni koji se tome poslu odaju, jer gluma nije nešto čas posla, u pozorištu je glumac svet.“
Bekim Fehmiu
Posvećenost zanatu
Osobina najboljih beogradskih pa i jugoslavenskih glumaca iz tog perioda u tome je što to nisu bili „majstori iz jednog kalupa“ već umjetnici širokog dijapazona kreacije: Ljuba Tadić je mogao igrati Krležine dramske likove, ali i groteskne junake beketovskog tipa; Rade Marković je jednako dobro glumio u komadima Branka Ćopića i Branislava Nušića, kao i u onima Williama Shakespearea ili Arthura Millera, Petar Kralj je mogao igrati Hamleta na Dubrovačkim ljetnim igrama, kao i seljaka Tolu Manojlovića u Ateljeu 212… Ružica Sokić objedinjavala je dijapazon uloga „žena s mansarde“, starinskih patrijarhalnih figura, namiguša i dama. Ovu osobinu svestranosti takvih glumaca možemo nazvati „posvećenošću zanatu“ ili „radošću glume“ što je zasigurno točno, no tu potpunu predanost teatru treba pripisati toj posebnoj dimenziji umjetnosti u vremenu, kada je ona bila zavodljiva, magična, obožavana, majka i ljubavnica, koja je nadomještala tegobe i brige stvarnog svijeta.
Politički, najbolje doba beogradske i jugoslavenske glume bilo je povezano i s najboljim vremenom te iste države koja je, kulturno, vrlo dobro kotirala u svjetskim okvirima. Tako politički analitičar Ivan Vejvoda u jednome eseju govori „o jugoslavenskoj kulturi kao o vanjskoj politici SFRJ“, jer ta je kultura tada zaista imala što pokazati, njezino kazalište putovalo je na sve strane svijeta, a najbolji inozemni glumci i redatelji dolazili su ovamo. Tada je u Beogradu bio moguć jedan takav blještavi međunarodni festival kakav je u 70-ima i 80-ima bio BITEF. Konačno, u to vrijeme je osnovano i Jugoslovensko dramsko pozorište, upravo s idejom da okupi one najbolje iz sazviježđa južnoslavenskih glumaca, te da bude simbol sretne sinteze ljudi, kultura i naroda koji se svi zajedno zovu Jugoslavija. Kroz to kazalište prošli su mnogi velikani o kojima je u ovome tekstu bila riječ, u njemu je, ponekad briljantno, igrana „klasika na novi način“ i iz tog kazališta su izašle slavne predstave „Dundo Maroje“, „Jegor Buličov“, „Buba u uhu“, „Prljave ruke“, „Bure baruta“ i mnoge druge.
Ovakva moćna kazališna scena u čitavoj regiji danas polako kopni, a lista vrhunskih glumaca sve je tanja. Treba reći i to da su rat početkom 90-ih i raspad Jugoslavije, zadali smrtni udarac jednome načinu života u kojem je kazalište bilo tretirano kao nasušna potreba i kulturni praznik. U doba rata i tzv. tranzicije, strahota i užas stvarnosti postali su dominantniji nego uzvišena drama na sceni, a srednji sloj koji je sve više propadao, htio je na sceni lakše teme od onih koje su sve te ljude dovele do prosjačkog štapa. Nekadašnja jugoslavenska kazališta nikada do kraja nisu preboljela taj udar, dok su veliki glumci zauvijek tiho odlazili sa scene jedan za drugim. Četvoro velikih glumaca iz te značajne generacije u to doba praktički je prestalo da se bavi kazališnom glumom: Rade Šerbedžija, Miki Manojlović, Ljuba Tadić i Bekim Fehmiu. Prva dvojica su još živa, treći je umro na stepenicama svog stana, a četvrti se ubio. Što očekuje kazalište u godinama i decenijama koje dolaze? Može se reći da i danas na primjer ima vrlo dobrih predstava na repertoaru prvih beogradskih kazališta, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Ateljeu 212, Narodnom pozorištu, Beogradskom dramskom pozorištu i drugima, ali to su sada često predstave bez iskre i magije i bez tajne. To su dobre predstave, ali nisu velike, odnosno, to su izvedbe, nakon kojih se, kako kaže kazališni kritičar Ivan Medenica „ide na dobru večeru“. S druge strane, taj slavni postmodernizam donio je sijaset stilova i žanrova u posljednjih 30-ak godina, ali svi oni, po definiciji, nisu stvoreni zato da budu veliki ili jedinstveni, nego obratno – da budu tek opozicija veličini ili nekakav intelektualni kapric i polemički odgovor na stil nastao prije njih.
Sonja Savić
Nadalje, kazalište danas postaje vrlo „usporeni“ medij jer, slikovito rečeno, dok sjedite dva sata u teatru, mimo vas je razmijenjeno milijarde poruka na društvenim mrežama na koje ste zakasnili jer ste gledali predstavu. Nekada je kazalište bilo „življe od života“ i bilo je sama njegova srž, kako je vjerovao pokojni Ljuba Tadić, ali danas to više nije: demonstracije, državne udare i terorističke napade možete pratiti u direktnom prijenosu, dok sjedite u kafiću, a ubojstva i atentate na državnike i političare gledate praktično iz prvog reda. Moramo priznati: kazalište sa veliko K, kakvo smo nekada poznavali danas više nije važno, jer je trenutak velike istine na sceni zamijenjen stotinama brzih uzbuđenja, grubog spektakla i jeftinih doživljaja. Kako će izgledati kazalište u budućem vremenu vjerojatno još strelovitijih promjena, zaista ne znamo, ali ono će (nadamo se) ipak opstati, zato što će ljudima uvijek biti potrebni glumci. Jer, kako je to Shakespeare savjetovao, „svrha glume je bila i jest, da pokaže vrlini njeno pravo obilježje, a ruglu njegov pravi lik i obris“, odnosno, kako je jednostavno govorio veliki glumac Danilo Bata Stojković, „pozorište je hram u kojem se ništa ne nameće, ali u njega ipak mora ući čovek da se suoči sa istinom…“