Časopis Prosvjeta

"Centimetri humanosti", Andrej Šimić i Davorka Perić, Srpski kulturni centar Zagreb, 10. 6. – 3. 7. 2026.

TVORAC MODERNOG KNINA

PIŠE: Sonja Leboš

Juli 2026

Arhitekt Đorđe Romić je u jugoslavenskom periodu u Kninu osmislio robnu kuću „Dinarka“, interijer hotela „Dinara“, stambeni kompleks Fonda stambene solidarnosti, upravnu zgradu Elektrodistribucije Split, srednjoškolski centar koji danas nosi ime Lovre Montija, a projektirao je i spomenik oslobodiocima Knina na brdu Spas, izgrađen 1969. i miniran i srušen u kasno ljeto 1996. godine

Izložba Centimetri humanosti, održana u zagrebačkom Srpskom kulturnom centru od 10. lipnja do 3. srpnja 2026. godine u organizaciji Arhiva Srba u Hrvatskoj i Srpskog narodnog vijeća, posvećena je djelu arhitekta Đorđe Romića. Inicijator izložbe je Andrej Šimić iz Arhiva Srba u Hrvatskoj dok je kustosica Davorka Perić, a izložba je uvelike ideirana poveznicom s Romićevim zavičajem – Kninom. Popraćena je izvrsnim i informativnim katalogom. Osmišljena kao hibrid klasičnog postava (nacrti, fotografije, planovi, knjige i elaborati, ali i predmeti koji su reflektirali doba arhitektonskog stvaranja bez računala – s rapidografima, šestarima, rajšinama i krivuljarima) i prostora za druženje, svojevrsne kavane u kojoj sjedite okruženi postavom u opuštenoj socijalnoj interakciji s drugim posjetiteljima, ova izložba je tako stvorila zanimljiv prostor susreta i druženja, intergeneracijske razmjene koja je odista nužna u zagrebačkom arhitektonskom i kulturnom miljeu, naročito s obzirom na to da više nemamo prilike upoznavati rad generacije koja je, zapravo, prostorno oblikovala najbolji dio stvarnosti koja je i danas podnošljiva upravo zahvaljujući tom oblikovanju.

Izložba je sustavno dala pregled i odala počast profesionalnom radu Đorđa Romića, pred njegov 86. rođendan. Đorđe Romić rođen je u Kninu, a profesionalnu karijeru najviše su mu odredila dva grada: njegov rodni grad i Zagreb u kojem je studirao arhitekturu i diplomirao u grupi profesora Nevena Šegvića 1965. godine. U Romićevom školovanju svakako važno mjesto zauzima i njegov magistarski rad (na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, mentori Miroslav Živković i Darko Marušić, obranjen 1983. godine) pod nazivom „Naselje obiteljskih kuća u Sesvetskom Kraljevcu kraj Zagreba – od projekta do iskustva stanovanja“. Tako je Romić svoje obrazovanje stekao u Zagrebu pa potom u Beogradu.[1] Primjeri bavljenja iskustvom stanovanja iz pozicije arhitekta, u nas su relativno rijetki: po tome je poznat Stjepan Planić, to je u Osijeku radio Radovan Miščević, a sada smo imali prilike naučiti i o takvom radu Đorđa Romića, pa ću se prvo zadržati upravo na tom aspektu. Iz suvremene perspektive, kada je jasno da korisnici moraju sudjelovati u oblikovanju svog neposrednog prostora da bi bili zadovoljni, to je svakako vrlo važan aspekt.

Urbanističko rješenje za tipske stambene objekte za INA Naftaplin (točnije, 107 objekata) Romić je ostvario s Grozdanom Kneževićem 1977. godine, nudeći „otvoreni sistem građenja“, čime je korisnicima dao priliku da sudjeluju u oblikovanju svog najneposrednijeg životnog okoliša.[2] Na izložbi su izloženi i Romićevi strojopisi, pa tako saznajemo: „Nakon što smo s korisnicima obišli neka gradilišta u Zagrebu i Čakovcu, obavili par razgovora na kojima smo načelno dogovorili: materijale, potrebe, oblikovanje, i sl., otpočeli smo rad na projektiranju. Izradili smo, u raspravi obrazložili, često i korigirali, preko 20, a za daljnju razradu odabrano je 12 idejnih rješenja.“ Naime – Romić, što je vrlo rijetko u socijalističkoj Jugoslaviji, a svakako je i jedna od slijepih pjega jugoslavenskog prostornog oblikovanja – promišlja nezadovoljstvo korisnika i tzv. bespravnu gradnju (koja je, kao što znamo, u posljednjih 30 godina eksplodirala), te 1983. godine piše: „Uspoređujući praksu sa željama anketiranih (imao sam pri ruci i neka druga istraživanja), daljnji razvoj gradova očituje se danas, između ostalog, i u dva teško pomirljiva problema, s jedne strane 1. Eksplozija gradova dovela je do kronične nestašice gradskog prostora, a s druge strane 2. Nezadovoljstvo gradskog stanovništva postojećim prostornim rješenjima dovodi do sve naglašenije želje, pa i potrebe, za stanovanjem u svojoj kući, u neposrednom kontaktu s terenom.“ Romić uočava i promišlja potrebu tzv. malog čovjeka koji kliče „moja kućica – moja slobodica“, čak i kada dobiva stan od firme u kojoj radi.[3] Vrlo mudro i proročki, Romić podcrtava: „Već sam naziv ‘izgradnja iz ekonomske nužde’ umjesto ‘bespravna’ osigurao bi ovom vidu izgradnje drugačiji položaj, ako ništa drugo, makar bi upućivao na emotivnu toleranciju.“

Pojam „emotivne tolerancije“ koji Romić uvodi ovdje ključan je za brojne prijepore kako modernog tako i suvremenog života u jugoslavenskim republikama. Tako i katalog izložbe upućuje na vrlo važno značajku Romićeva rada, „kontinuirano istraživanje kvalitete života“, te pomno promišljanje elemenata koji tu kvalitetu života čine. Nije tako začudno da u Romićevom radu „tlocrt postaje osnovna jedinica koja gradi i afirmira gradski prostor“, pa autori izložbe i tekstova u katalogu apostrofiraju riječi Gruje Golijanina o radu Romića i Stjepana Tešije za višestambeno-poslovni blok S-11 u naselju Dugave (zona 2) iz 1975. godine: „Stambeni prostor ne započinje i ne završava u stanu. Ima svoje kontaktne prostore u javnim prostorima…“

Romićeva tlocrtna logika, ističu autori izložbe, najočitija je u „njegovoj legendarnoj inovaciji, prvi puta primijenjenoj u kompleksu stambenih zgrada Fonda stambene solidarnosti u Kninu“ gdje uvodi koncept „male polusobe, izbe, ili ‘hobby sobe’“. Romićeva prostorna emotivna osjetljivost ne završava na formatu tlocrta, pa u okviru stambenih zgrada u naselju Cesarčeva u Sisku 1977. osmišljava kontaktne zone socijalne interakcije u javnom prostoru kroz komponiranje vrtova i klupa za odmor i druženje na ulaznim podestima objekata. Valja istaknuti stambeni objekt Luka u Sesvetama (sa Stjepanom Tešijom i Višnjom Cimić) iz 1975. godine te stambeno-poslovnu zgradu i javnu garažu na Ferenšćici (s V. Cimić), koje su uvrštene u važne preglede domaće arhitekture. To su vrsni primjeri pokušaja uvođenja principa metabolizma u arhitekturi kod nas,[4] puno važniji od uvođenja apstrahiranih elemenata građanske i pučke arhitekture u postmodernom principu koji je u domaćoj arhitekturi zavladao 1980-ima.

Također, Romić je tvorac modernog Knina, gdje je u jugoslavenskom periodu osmislio spomenik oslobodiocima Knina (s kolegom Grozdanom Kneževićem, kiparom Mihaelom Kajfešom i pjesnikom Jurom Franičevićem Pločarom), dovršen 1969. godine, na koji ću se vratiti, robnu kuću „Dinarka“, hotel „Dinara“ (interijer kavane i restorana), spomenuti stambeni kompleks Fonda stambene solidarnosti, upravnu zgradu Elektrodistribucije Split, te još nekoliko stambenih zgrada, srednjoškolski centar koji danas nosi ime Lovre Montija, a pred sâm tragični kraj tog razdoblja, 1990. godine osmišljava Malu pijacu (s Igorom Franićem, nažalost prerađenu bez konzultacije s autorima).

Spomenik oslobodiocima Knina na brdu Spas iznad grada miniran je i srušen prije trideset godina, u kasno ljeto 1996. godine, godinu nakon Oluje, a kosturnica i grobnice poginulih partizana potom su devastirane i uništene. Spomenik je to u slavu partizana poginulih u bici za oslobođenje Knina, koja je trajala oko mjesec dana i završila 4. prosinca 1944. godine. Pod spomenikom je dakle bila i spomen-kosturnica s posmrtnim ostacima poginulih boraca 8. dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske. Taj korpus izvojevao je herojsku bitku i porazio šest njemačkih divizija, dvije ustaške te domobransku i četničku diviziju zloglasnog popa Momčila Đujića. Ta bitka smatra se završnom bitkom za oslobođenje Dalmacije, pa se 4. prosinca može smatrati i danom oslobođenja Dalmacije. Takav simbol pobjede nad fašizmom, ostvaren u suradnji sa SUBNOR-om (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije), uništen je u valu profašističkih akcija rušenja antifašističkih spomenika.

U intervjuu Bojanu Krištofiću, Romić naglašava: „Nisam htio da bude lijepa skulptura, nego da se uklopi u onaj krš, i da ne smeta ni veličinom ni formom, da ne konkurira kninskoj tvrđavi.“[5] Za Romića, kaže, rušenje „nije bilo neočekivano“, ali ga je ipak šokiralo. Forma, putokaza (uvjetno rečeno), uistinu je opći znak, ukazuje na sve strane svijeta i, metaforički, na dobro i zlo koje se sukobljava na razini univerzalnog ljudskog postojanja. Romić s pravom pita u tom intervjuu: „Ako je spomenik bio podignut zapravo antifašistima, koja je ta ideja tih ljudi koji su ga srušili? Koja je ideja bolja od antifašizma, koji je upisan u našem Ustavu? Što oni smatraju da bi bilo primjerenije od toga?“ Na to retoričko pitanje, legitimno postavljeno od čovjeka koji nam je ostavio vrsno oblikovno nasljeđe u prostoru širom zemlje, svi znamo odgovor: ništa nije primjerenije, upravo obrnuto, antifašistički spomenici su i srušeni zato da bi se otvorio put fašizaciji Hrvatske, u razmjerima koji su svoj vrhunac dosegli prošle godine s koncertom Marka P. Thompsona u Zagrebu, put koji se pomno pripremao od tzv. „državotvorne“ (čitaj: ustašofilne) emigracije još od samog kraja Drugog svjetskog rata. I Romić ima apsolutno pravo: „To pitanje bi trebalo prvo riješiti.“

Nakon takvih gnjusnih i profašističkih činova, nije čudo da je Đorđe Romić svoju karijeru nastavio u Austriji, gdje radi Robnu kuću Kaindl, te obiteljske kuće i stanove, pa potom u Moskvi (prenamjena prostora knjižare u ekskluzivnu modnu trgovinu, prenamjena i adaptacija prodavaonice i proizvodnog pogona pekarskih proizvoda u samoposlugu živežnih namirnica i ekskluzivni bistro, adaptacije stanova i uredskih prostora) te Kijevu (adaptacija i interijer zapuštenog stambenog prostora u ured firme SKAB, te nedovršena adaptacija i interijer prodavaonice slikarskog pribora s kafeom u Muzeju grada Kijeva).

Vrstan arhitekt kao što je Đorđe Romić snaći će se i u najgorem od svih mogućih svjetova, kakvog živimo danas. Možemo samo žaliti za svijetom koji je oblikovao u socijalističkoj Jugoslaviji, a naročito za zaustavljanjem razvoja promišljanja emotivne toleranciji koje je trebao moći razvijati. O tome što nam se zapravo dogodilo, kako smo od jednog društva koje je poticalo duboko promišljanje osnovnih životnih potreba velike većine svojih građana, ali i potreba onih koji su ostali zapostavljeni, kao što je to činio Đorđe Romić svojim magisterijem koji svakako treba uzeti u obzir kada se govori o tekovinama participativnog planiranja u domaćem kontekstu, kako smo dozvolili uništavanje antifašističkih spomenika i uvođenje profašističkih ideologija u udžbenike i javnu sferu… to su odista pitanja na koja urgentno trebamo tražiti odgovore. To nisu samo pitanja ideologija (ideologije nisu nikad „samo“ ideologije) već pitanja pukog preživljavanja ljudske vrste s humanim karakteristikama i poznavanjem pojma solidarnosti.

Izložba Centimetri humanosti, kao i katalog izložbe koji nam ostaje kao trajna vrijednost, tako je istovremeno znak i upozorenje: humanost u ekspanziji čije tlocrte je Đorđe Romić promišljao, danas je svedena na centimetre humanosti u sustavima uskoro zatrovanih rijeka i potpuno onečišćenog môra.

Quo vadis, svijete? Quo vadis, Hrvatska?

[1] Takva pozicija je također rijetka među arhitektima, i zasigurno predstavlja karakteristiku vrijednu daljnjeg proučavanja. Urednici kataloga tako kažu da je Romić „pomalo šegvićevac, kasnije bajlonovac“ (katalog izložbe Centimetri humanosti, str. 29), a čak i mi koji smo studirali arhitekturu u Jugoslaviji (pre)malo znamo o Mati Bylonu, rođenom u Kaštel-Kambelovcu 1903. godine, autoru čuvene Palače Albanija u Beogradu, vrsnom pedagogu i znanstveniku. Više na https://hbl.lzmk.hr/clanak/baylon-mate (pristup 20. lipnja 2026.)

[2] Nešto slično korisnicima je u novije vrijeme omogućio čileanski arhitekt Alejandro Aravena. Aravena je 2004. godine, u okviru projekta socijalnog stanovanja, osmislio naselje Quinta Monroy u Iquiqueu, obalnom gradiću na sjeveru Čilea. Aravena je sagradio, pojednostavljeno rečeno, polovicu kuće, ali polovicu koja je budućim i postojećim obiteljima omogućila da imaju sve nužno za stanovanje, a druga polovica parcele i sama konstrukcija izgrađene polovice omogućavala im je da s vremenom, kako se bude poboljšavala njihova ekonomska situacija, izgrade drugu polovicu prema svojim potrebama i željama.

[3] Ova želja dovela nas je do suprotnog aspekta naše stvarnosti, koju je s jedne strane oblikovala filozofija socijalističkog modernizma, a s druge želje „malog“ čovjeka i bespravna gradnja: „Strašan je podatak da je u Hrvatskoj samo 55 posto stanovništva priključeno na kanalizaciju, a još manje, 43 posto priključeno je na neki sustav pročišćavanja. Po tome smo najgori u Europskoj uniji.“ Vidi: https://lupiga.com/intervjui/intervju-dusica-radojcic-strasno-je-da-je-u-hrvatskoj-samo-55-posto-stanovnistva-prikljuceno-na-kanalizaciju (pristup 21. lipnja 2026.)

[4] Metabolizam u arhitekturi nastao je poslije Drugog svjetskog rata u Japanu, kao biomimetički princip koji kombinira megastrukture s organičkim formama. Među najpoznatijim predstavnicima je Kenzo Tange.

[5] Vidjeti VIDA art – Intervju: Đorđe Romić – Arhitekt modernog Knina https://www.youtube.com/watch?v=JEhn4IM-R14