"Tomislav Mikulić: Digitalne slike i animacije 1971. – 2025.", autor Darko Fritz, Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb, 14. 1. – 1. 3. 2026.
UMJETNOST IZ TIPKOVNICE
Mart 2026
Kultni SF-vestern "Westworld" Michaela Crichtona iz 1973. godine prvi je film u povijesti koji ima CGI u pikseliziranim scenama subjektivnih kadrova, dok 1974. Mikulić naveliko sprema svoj film i razmišlja kako uvesti CGI u Jugoslaviju. Ovakve stvari uglavnom ne znamo, pa su zato izložbe poput ove neizmjerno važne, ne samo u smislu kanoniziranja nego i kao dopuna umjetničke povijesti
Uz srednju struju javnog kulturnog sjećanja, na sreću prilično otpornog od službenih narativa raznih politika, razvio se posljednjih godina i sve istančaniji poriv za istraživanjem umjetničkih, primijenjenih i svakih drugih efemerija vizualnog komuniciranja. Tako su internetski entuzijasti, YouTube samopregaoci i kolekcionari već duže vrijeme opsjednuti rekonstrukcijama legendarne „tačkaste špice“ Televizije Beograd iz 1978. godine. Od glazbe Zorana Simjanovića, režije Dejana Karaklajića, pa sve do dizajna Nenada Čonkića, Rajke Milović i Zorana Brankovića, sve je postalo predmet pop-kulturnog praćenja: špica je desetljećima u različitim varijacijama stalno u upotrebi, Bojana Andrić snimila je posebnu epizodu serijala Trezor upravo o fenomenu te špice, a u memoriji svih nas, ona je jedan od ključnih vizuala jugoslavenskih televizija i danas nepostojećeg JRT-a. Ali kako je do nje, ukratko, došlo? Na relaciji Televizija Zagreb i Televizija Beograd vladalo je zdravo natjecanje i često međusobno uspoređivanje: tadašnje uredništvo beogradskog Dnevnika vidjelo je jednu od verzija zagrebačkih špica i čulo da je vodstvo te kuće spiskalo tada nevjerojatnih 40 000 maraka (DEM) za njenu realizaciju i to negdje u Njemačkoj. Što je bilo sasvim dovoljno da i oni kompetitivno krenu u realizaciju nove, modernije i spektakularnije špice. Takva se i dogodila, ali uz velike teškoće u produkciji, jer je sve izvedeno mukotrpnim trik-snimanjem i klasičnom animacijom piktograma.
Zagrebačke televizijske špice, kao i njezini autori poput Tomislava Mikulića, nisu nažalost postali kultni i popularni poput one Karaklajićeve i Simjanovićeve, niti su ovdašnje vizualne komunikacije doživjele adekvatnu afirmaciju. Jedan od razloga je, sve do nedavno, manjak istraživanja, a valja istaknuti i znanu zagrebačku (i hrvatsku) opsesiju visokom kulturom i umjetničkim autorstvom koje dolazi u paketu s društvenom pozlatom. Preduvjeti za ignoriranje primijenjenih radova i vizualnih eksperimenata u masovnim medijima bili su dugo ispunjeni. Darko Fritz, i sam umjetnik ali i, reći će to u vlastitoj biografiji, samostalni kustos (zanimljiva dopuna tradicionalnim podjelama institucionalnih i nezavisnih kustosa), godinama istražuje povijest područja kojim se i sam bavio i sada može sa sigurnošću reći da je domaću digitalnu (računalnu, medijsku) umjetnost doslovno spasio od zaborava. Uz veliku pomoć Tehničkog muzeja Nikola Tesla i agilne ravnateljice Markite Franulić, Fritz je teren označio najprije izložbom, potom iscrpnom knjigom i modernim web-stranicama projekta „Digitalna umjetnost u Hrvatskoj 1968. – 1984.“, da bi se poslije krenulo u pojedinačne autore i aspekte tog do sada slabo muzealiziranog pravca. Ovo je ujedno i prirodan nastavak njegovog istraživanja Novih tendencija koje su za domaću digitaliju i umjetnost onaj prvi i trajni korijen, iz kojega sve ide, i koji je neke događaje iz budućnosti razvoja računala odavno predvidio. Poput toga da će i dan danas pojedini kunsthistoričari frknuti nosom na tamo neke priučene inženjere koji su se u slobodno vrijeme bavili grafikama, animacijom i kibernetikom. Super-moderna struja oko Novih tenedencija ili GEFF-a (koji je jedno svoje izdanje i posvetio kibernetici u umjetnosti) nije bila dominantna, nego elitno uska, a samo neki od autora postali su kućna imena, čini se, opet uz Fritzovu pomoć. Slučajno ili ne, upravo za vrijeme trajanja retrospektivne izložbe Tomislava Mikulića u Tehničkom muzeju Digitalne slike i animacije 1971. – 2025., autor konačno prima (zasluženu) nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Za razliku od većine autora koji su se u Hrvatskoj bavili digitalnom umjetnošću, Mikulić je uz Elektrotehnički fakultet završio i obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od rane dobi impresioniraju ga računala, nove tehnologije i pokret, a autor je i prvog računalno animiranog filma u Jugoslaviji, snimljenog 1975., a javno prikazanog 1976. godine. U realizaciji mu je pomogao Vladimir Petek, jedan od majstora amaterskog filma i GEFF-a, koji je, uz Nikolu Tanhofera, ne baš čest primjer domaćih filmaša sklonih eksperimentiranju s računalima. Mikulić neće biti gost niti budućeg Animafesta, jer većina filmskih festivala u to vrijeme nije prihvaćala računalno generiranu animaciju, iako se ona u Hollywoodu već neko vrijeme koristila. Kultni SF-vestern Westworld Michaela Crichtona iz 1973. godine prvi je film u povijesti koji ima CGI u pikseliziranim scenama subjektivnih kadrova, dok 1974. Mikulić naveliko sprema svoj film i razmišlja kako uvesti CGI u Jugoslaviju. Ovakve stvari uglavnom ne znamo, pa su zato izložbe poput Digitalne slike i animacije 1971. – 2025. neizmjerno važne, ne samo u smislu kanoniziranja imena, postupaka i stilskih pravaca nego i kao dopuna naše nepotpune umjetničke povijesti. U vrijeme „tačkaste“ špice, Mikulić je već surađivao s televizijom i radio kao vanjski suradnik, a u umjetničkom životu premošćivao je medije grafičkim radovima koji su na papiru, uz pomoć plotera i tiska, njegovu time-based umjetnost dovodili u galerije. Uz samostalne izložbe i sam je kurirao radove drugih autora, no od svojih početaka, njegova najveća želja bila je u statičan postav 2D grafike uključiti pokret. Radovi s Tendencija 5 i drugih izložbi uključeni su u ovu retrospektivu, no njezin je vrhunac u brojnim CRT ekranima koji pokazuju Mikulićeve animacije, špice, spotove, telope, pa čak i računalnu grafiku s rezultatima natjecanja kakvoj nikad ne bismo pripisali umjetničke atribute, iako je imaju.
Godinu dana prije nego što će se stalno zaposliti na Televiziji Zagreb u odjelu dizajna i izrade špica, Mikulić 1979. potpisuje prvu računalno animiranu najavu eurovizijskog natjecanja EBU-a, popularni Eurosong. Do tada je već i špica Dnevnika ponovno odrađena, postavljajući beogradskom studiju novi izazov, a javnosti najvidljiviji radovi postaju oni za popularnu emisiju Zdravo mladi u kojoj kvadrate manipulira od Leonarda Cohena do Mona Lise (koja će i godinama nakon ostati njegov vizualni trademark u kreativnoj igri s računalima). Odabir toliko široko poznatih vizualnih simbola zapravo je promišljen konceptualni iskorak prema percepciji djela: nešto što toliko dobro poznajemo kao sliku Mona Lise u novome će kockastom, kvadratnom i geometrijskom stilu futurističkog medija još više i brže pokazati svoju različitost i prepoznatljivost odjednom. Osmijeh dame u kockama zadržao je isti jezik simbola kao i raster u tisku fotografije, samo uvećano. Netko će reći da je Mikulić to uspijevao samo zbog uvjetovanosti starih tehnologija koje nisu ni dopuštale da računalni portreti budu potpuno figurativni nego matematički, poput crteža Debbie Harry koji je na računalu radio Andy Warhol. Međutim, radovi iz 1990-ih i 2000-tih, također pokazani na izložbi, pokazuju u svom kontinuumu da autor nije pokleknuo pred mogućnostima novog. Dok je danas najveći problem računalne i AI grafike u tome što predstavlja uncanny valley – neugodnu, preplastičnu i presavršenu sličnost izvorniku koja stvara mučan osjećaj neraspoznavanja, Mikulić na svojim mašinama taj problem nikad nije imao. DAI, Apple II i još starija računalna „skalamerija“ (ako pitate nove generacije koje u mobitelu imaju više mogućnosti od ijednog povijesnog stroja), artefakt su vremena u kojemu je razvoj tehnologije mogao s lakoćom gurati i umjetnike, te im svojim ograničenjima dati prostora ne za gotova rješenja, nego za razmišljanje, kreativnost i u Mikulićevom slučaju, programiranje. Naime, kako nisu postojali uvriježeni alati za grafiku, Mikulić je u programskim jezicima poput Fortrana ili Basica morao sam upućivati računalo na ono što želi izvesti.
Računalo je digitalnoj umjetnosti alat, baš kao što bi AI trebao postati alat, ukoliko se ljudska vrsta ne zaigra u, kako je to jednom spomenuo Darko Fritz, već „kontroverznom razvoju medija“. Ono je, u vrijeme dok je Mikulić radio špice za Olimpijadu u Sarajevu, zagrebačku Univerzijadu, emisiju Kviskoteka i Subotom uvečer ili beogradskoj zvijezdi Biljani Petrović pomagao u vizualizaciji hita „Rock ‘n’ roll dama“ (u simultanom miksanju grafičkog i video feeda), bilo nevino, naivno i obećavajuće, što tim djelima donosi onaj iskonski duh nade u bolju budućnost i galopirajuću modernost. Čak se i 90-ih u vizualnim radovima zadržala izvjesna mjera eksperimenta i novog, pojavom www-sučelja, revolucije u desktop-izdavaštvu ili pankerskog maltretiranja fontova kakvog je u nas donio Arkzin, dok se mreža punila prvim animiranim gifovima, memovima i ostalim antiestablišment subverzijama. Mikulić tih godina nije iznenada postao panker, nego je i dalje bio u svijetu eksperimentiranja s različitim tehnikama: kao i cijeloj digitalnoj umjetnosti do 90-ih, politički angažman nije im bio u fokusu. No humoru je svakako bio vičan. Emisiju TV izložba Televizije Zagreb iz osamdesetih, koja se bavila njime kao autorom, potpuno je „preuzeo“ računalni terminal pa je autoru mijenjala boju očiju, istezala mu lice i premještala oči i nos. Iz kadra je raslo šareno digitalno cvijeće, estetska operacija je uspjela. Mikulić je humor u pristupu zadržao u cijelom svom radu, pa čak i na recentnom predstavljanju svoje stare radne konzole u Tehničkom muzeju, gdje se trebao sjetiti svih programskih naredbi za DAI četrdesetak godina nakon njihova zadnjeg korištenja. Neumoljivi kustos nije dopustio Mikuliću da od prve iscrtane linije odustane i publiku umjesto toga zabavlja dogodovštinama iz prošlosti, nego se moralo pokazati da stroj radi uz, posredno ili neposredno, pravu umjetničku muku autora nad tipkovnicom. Iskreno, Mikulić je uspio, jer današnji tipkači kodova u finim IT firmama za takvu bi predanu pažnju publike ubili.