Intervju, Predrag Ličina, redatelj i književnik
UVIJEK NAVIJAM ZA NAŠE
/ FOTO: Jadran Boban
Februar 2019
Ja sam uvijek isticao da sam Srbin. Ljudi su krili. Puno je gore kada skrivaš i kada vide da si usran od toga. Kada to istakneš, njega nećemo. I danas mi je najbolji frend Kris Milić koji je izrazito desnih stavova. Mi smo se 90-ih družili i tvrdili okolo da imamo firmu „Suživot“. Poslije mi je rekao da me je odmah po faci prepoznao, da sam Srbin. Kao prepoznaje ljude po izgledu. Uvijek kad se nalazimo radimo međunacionalne šale
Predrag Ličina (1972.) zagrebački je filmski redatelj. Dinamovac i liverpulovac. Zafrkant. Beskrajno duhovit. Punker. Pisac. Studirao je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ranih devedesetih pisao je filmske kritike za novine (Vjesnik, Studio, Panorama), a nakon toga je radio kao prvi pomoćnik redatelja na Hrvatskoj televiziji, gdje je asistirao na izradi glazbenih dokumentarnih filmova. Do kraja devedesetih potpisao je i sedamdeset muzičkih spotova. Između 1997. i 1999. godine režirao je tri dokumentarna filma (“22:04”, “Pet plus”, “Mladi talenti”) za Hrvatsku televiziju, također u okviru redakcije ozbiljne glazbe. Početkom 2000. godine počeo je režirati reklamne spotove kojih je do danas snimio oho – ho. Godine 2012. napisao je i režirao 15 epizoda humoristične serije za mlade “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”, 2013. režira prvi kratki igrani film “Teleport Zovko”, a ovaj početak 2019. obilježava njegov dugometražni prvijenac “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, kao i knjiga “Bljuzga u praskozorje” koje su povod ovom razgovoru.
Tvoji su režijski počeci vezani za spotove?
Predrag Ličina: Da, muzičke. Nekada kada je cvjetala ta industrija kod nas. Od početka devedesetih, ‘93., ‘94., pa sljedećih deset godina. To je bilo ono deset soma maraka – je to malo, puno tada, što budžet? Te devedesete su bile ono… Znaš, “kao“.
Kojeg se najradije sjećaš? Koji je bio najskuplji, najzabavniji?
Predrag Ličina: Najskuplji je bio sigurno Prljavog kazališta „Brane srušit ću sve“, deset soma, film šesnaest milimetara. Tada je došao prvi grejd u Ljubljanu, tele kino, radila se slika za koju su svi govorili „u jebote“. Prvi je Gonzo bio sa onim Psihomodom, to je bilo npr. 1996. Bilo je spotova i za 20 soma maraka. Najradije se sjećam KUD Idijota.
Prljavci su bili fleksibilni oko tvog identiteta i „nasljeđa“? Sigurno su sve znali o tvom „ocu špijunu“?
Predrag Ličina: (smijeh) A ne govorimo o 2019., nego o devedesetima, tad je bilo kao normalno. Houra je jedan duhovit i inteligentan tip. Nama je producent spota bio stanoviti Mirza, i ovo svi kao dok smo snimali spot, duhovito: “U jebem ti mater ko meni radi spot – Peđa i Mirza“.
Znači, to je i njima bila kamuflaža za uspon u novoj državi? Nisu vjerovali u to?
Predrag Ličina: Jebote, oni su bili punkeri i krpali kraj s krajem, a onda se on sjetio 1989., da opjeva pjesmu svojoj majci i spomene Hrvatsku i konačno je čovjek zaradio pare. A sad koliko vjeruje u to? Pa nitko u to ne vjeruje. Najmiliji mi je zapravo KUD Idioti i Logic Skill. Sve što je super, što voliš slušati, više te inspirira i napraviš bolji spot. A ovo što „odrađuješ“ za pare, to ti je kao kad radiš reklamu. Ovo za Idiote i Logic je bilo kao da me zovu iz FC Liverpoola da im napravim reklamu…
Spotove i reklame si radio u Hrvatskoj i u regiji, a dogodilo se da su se te reklame „liberalizirale“, uvjetno su postale politički angažirane, „kontroverzne“, pojava gay tipa u spotu itd…
Predrag Ličina: I dan danas radim reklame, dvadeset godina ih radim. Od režija reklama ja plaćam režije. (smijeh) Svugdje sam radio, ali zadnjih pet godina najviše u Beogradu.
Kako?
Predrag Ličina: Tako se dogodilo. Radio jednu reklamu, pa drugu pa treću. Tako da sam sad već skoro svaki mjesec tamo, a nekada znam ostati i po cijeli mjesec ako mi se dvije spoje.
Snimao si i političke kampanje. Što ti je u tome bilo problematično ili neproblematično?
Predrag Ličina: Ma snimali smo 1999., ono 3. siječanj, pola Hribar-pola ja, a to snimaš onako samo da se neke stvari promijene, a poslije sam radio 2007., ali onda prestaneš vjerovati da će biti išta bolje, a i sitna je to lova i samo imaš problema jer nitko ništa ne kuži. Na spotovima si zarađivao nešto sitno, a za stranke kao za pola spota. Više to ne bih nikada radio.
Ne postoji niti jedna politička opcija u Hrvatskoj? Od ovih uvjetno lijevih do radikalno lijevih?
Predrag Ličina: Bih! Samo ako bih ja napisao scenarij, jer to su sve uglavnom nemaštoviti scenariji koje trebaš izrežirati. On predstavlja program, mladi se vesele… ništa.
Koji kampanjski spot ti je bio „najdirljiviji“? Istaknuo bih onaj s Josipovićem, zadnji čini mi se gdje kao nešto dirigira.
Predrag Ličina: A da, to je baš vrh. To je ono kao „ajmo snimiti nešto da je smiješno“ i onda ispadne užasan trash koji nije smiješan.
A zapravo je baš bio funny…
Predrag Ličina: Da, ali ne na foru na koju su oni mislili da će ispasti smiješno. Ispalo je kao hrvatski film devedesetih koji kada gledaš te blam gledati.
U Hrvatskoj od osamostaljenja nisu snimane drame nego komedije i satire koje ne znaju da su to.
Predrag Ličina: Ima tu istine, uvijek kada gledam lošu europsku drametinu, ili kada je nekako užasno pretenciozna pa onda ona (junakinja) hoda, pa kamera na potiljku iz ruke pa hoda, hoda… uvijek pomislim koliko bi sve to bolje bilo da je komedija.
Što se tiče tvog filma „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, priča je nastala prije 7-8 godina?
Predrag Ličina: Prije šest godina mi je pala na pamet.
Što je „zezalo“ realizaciju?
Predrag Ličina: Pa ništa zapravo, uvijek ti treba dvije do tri godine kada dobiješ pare da snimiš film jer ti nikada nije dovoljno, a osobito nije dovoljno u ovako produkcijski kompliciranom filmu. Nije to film u kojemu njih troje na četiri lokacije pričaju o životu. Ovdje je puno toga. Imamo zombije, imamo scenu u svemirskom brodu, pa smo čekali pomoć od susjednih republika…i bivših pokrajina. Tako je za svaki film, pa neki nabace osim Hrvatske, Slovenije i Srbije i Makedoniju, Poljsku, Francusku.
Čiji će onda ovo biti dominantno produkcijski film? Koje pokrajine?
Predrag Ličina: Hrvatske, a jedina druga zemlja koja je dala novac je Srbija.
Trenutnoj hrvatskoj političkoj vlasti jest valjda u interesu da se snimi taj film, naslov ih je razvalio… siguran sam.
Predrag Ličina: Naslov bi bio bolji da je npr. „Posljednji Srbin u Hrvatskoj umire..“, u teškim mukama (smijeh).
Možeš li nam ukratko ispričati o čemu je taj film zapravo? Koja je bila namjera a koju si, da tako kažemo, namjeru snimio? Tj. koliko si uspio…
Predrag Ličina: Kroz godine dok nismo počeli snimati film morao sam neke likove ubiti, neke lokacije maknuti, priču sabiti da stane u taj budžet. Sve je krenulo od moje ljubavi prema žanrovskom filmu, najviše hororu i science fictionu. Nema zombie filmova pa sam razmišljao kako niti u jednom filmu nemaš kao foru da bi se možda našao serum. U to vrijeme je bio samo jedan, onaj od Boylea „28 tjedana“ tamo žena od glavnog junaka ima antitijela. Htio sam napraviti drugačiju dramaturgiju zombie filma jer je uvijek inače ista. Kao skupina likova bježi iz grada, bježe po šumi, bore se sa zombijima. Htio sam da neki moji likovi budu otporni, da li krvna grupa, da li žene. I onda sam došao na ideju nacionalne manjine. Ali koja? Pa sad, ako su Talijani i Mađari, mogućnost za spas je manja, pa sam se sjetio najmnogobrojnije nacionalne manjine Srba.
Zombiji su sablasti, time negdje poručuješ da su Srbi trajna sablast na hrvatskom teritoriju, ili?
Predrag Ličina: Ne, baš obrnuto – Srbi su otporni na ugriz.
Znači još je gore, sablast su većina?
Predrag Ličina: Svi koji nisu Srbi se mogu pretvoriti. Inkubacija traje neko vrijeme. i ako se nakon nje ne pretvoriš, onda „au!!!“.
Pitanje koje se nameće je kako to da si se „kasno“ odlučio za prvi dugi metar?
Predrag Ličina: Pa moraš se prvo izvježbat, jer nakon Akademije ne znaš snimiti pet kadrova, jer te tome baš ne uče. Barem tada nije bilo kada sam ja studirao. Nije postojala vježba koja bi nas naučila kako nas trojicu izrežirati dok sjede za stolom. Režija je zanat. A ako si dobar u zanatu, možda bude i nekakve umjetnosti. Drugi problem je što sam znao da sve što sam imao napisano i što mi je padalo na pamet, zapravo nema šanse da prođe, osobito devedesetih. Većinom prolaze autorski, ratni, a mene više zanima science fiction, komedija, mjuzikli i westerni. Western ne mogu snimati jer ne živim u Americi, mjuzikl nema šanse da snimiš. Jedne sam godine išao raspisati kratki science fiction „Teleport Zovko“ i to prođe, i film doživi neku popularnost. I to mi je bilo neko ohrabrenje da možda može proći i duži….
A sad mi reci koja ti je slava, šalim se. Ili koje si prvo kolo naučio?
Predrag Ličina: I da li su moji zapravo iz srpske južne pokrajine?
Većina tvojih kolega s „greškom u kodu“ doživljavali su raznorazne implicitne i eksplicitne diskriminacije. Njih je svakako bilo manje u urbanim okruženjima, pogotovo među Srbima s tradicijom u gradu… Jesi li ti doživljavao kakvu diskriminaciju?
Predrag Ličina: Ne, ali sada bih ju mogao izmisliti. (smijeh) Mi u Novom Zagrebu smo tolerantni ljudi prema svim vrstama manjina, pa i mojoj polutanskoj.
A jesi li se autodiskriminirao?
Predrag Ličina: Da, htio sam se koknut. (smijeh) Ne, ne, pazi još sam iz BBB kraja. Svi su znali, ali su me štitili. Da me je netko pipnuo znaš što bi bilo. U Zagrebu je tog bilo, ali mene su se ljudi bojali. (smijeh)
Dinamovac si?
Predrag Ličina: Da, išao sam na teška gostovanja. Ne idem više. Išli smo samo na gostovanja. Ja sam bio vođa shopping huligansa. Sve ovo s Mamićem mi se zgadilo. Najveći sam dinamovac bio kao klinac, sedamdesetih, kako sam se nervirao… Osamdesetih sam bio za Cibonu. Dinamo sam od `82 krenuo pratiti. Dule Savić me je nervirao kada je zabijao. Imao sam ga sreće upoznati i to mu sve ispričati. Imam i sliku nas dvojice. Uvijek navijam za naše. Bilo tko da igra vani. Ne mogu navijati protiv naših, to mi je protuprirodno.
Ali ipak, kako je moguće da su te strukturne diskriminacije zaobišle?
Predrag Ličina: Nemam pojma, ja sam to uvijek isticao. Ljudi su krili. Ja sam ´92. kupio žute martensice kao da javljam „svojima“. Svi su umirali od smijeha. Ono kao avioni, iz zraka, da me skuže. Puno je gore kada skrivaš, i kada vide da si usran od toga. Kada to istakneš, njega nećemo. I danas mi je najbolji frend Kris Milić koji je izrazito desnih stavova. Mi smo se ´90-ih družili i tvrdili okolo da imamo firmu „Suživot“. Poslije mi je rekao da me je odmah po faci prepoznao, da sam Srbin. Kao prepoznaje ljude po izgledu. Uvijek kad se nalazimo radimo međunacionalne šale i tako je jednom neka ekipa sjedila s nama, a mi se krenuli „vrijeđati“, od Kosovske bitke pa nadalje, a ekipa lagano krenula bježati, napuštati. Bilo im je neugodno. (smijeh)
Je li te u Beogradu doživljavaju kao Hrvata?
Predrag Ličina: Jebiga, ja to potenciram. Da kažem da sam Srbin ne bih imao više posla. S taksistima šutim jer su naporni, uvijek krenu „U da, je li znaš tog i tog? Tamo sam bio u vojsci..“ Frendovi mi kažu da te poslove dobijam radi naglaska. Jedan klijent mi je jednom uplašen došao i rekao „E, Ličina, da nisi ti možda Srbin?“, a ja sam mu na to rekao: “Čuj, po imenu i prezimenu, možda da, ali moje pravo ime je Hrvoje Josipović i ja sam ti ´91. se prekrstio u srpsko ime da ne moram radit, da ne mogu nigdje nać posao i onda evo vas, jebiga.. Još ja kao starcima svaki dan govorim da tražim posao, a ne znaju da pod krivim imenom tražim“.
Braća Trifunović su ti drugovi, vode prosvjede protiv Vučića. Kako vidiš to stanje tamo? Ima li komparacije s našom situacijom?
Predrag Ličina: Nema. Tamo je situacija malo ekstremnija i zato je narod na ulicama jer je Vučić fakat nenormalan. Ali, da je Plenković kao Vučić, kod nas i dalje ne bi nikoga bilo. U Srbiji je tradicija šetnje još od ´90-ih, kao i kafane. Malo je drugačije. ´99. je bilo super jer je pol milijuna došlo na Skupštinu. Ovo je za Beograd i dalje, nažalost, malo.
Misliš li da je u Zagrebu moguće da se ponovi ono što se dogodilo sa 101-icom? Tako masovan prosvjed? I zašto?
Predrag Ličina: U tim devedesetima smo kao imali naslijeđe osamdesetih, rock n roll ovo-ono, a onda su došle devedesete gdje su ljudi ipak provalili tko je Tuđman. Danas nema tog naslijeđa. Ne znam što bi moglo izvući ljude na ulice. Tada je ljudima ukinuta sloboda. Bio je to pravi totalitarni sistem. Bila je to tada kap koja je prelila čašu. Čini mi se. Danas ne mogu zamisliti što bi ljude moglo izvući na ulice. Danas ljudi rade da prežive, jedino ako bi netko okupirao Hrvatsku. Možda za pedeset će ipak shvatiti da već jesu okupirani, iako ta okupanija nije opipljiva, ustvari nisu je svjesni.
U jednom si trenu svoje karijere radio za HRT. To su zapravo kod nas i dalje najbolji produkcijski uvjeti na televiziji.
Predrag Ličina: Da, to je OK. Danas te serije koje producira HRT i dalje najviše koštaju. Nismo više kao totalni trash, i Novine i slične serije nisu blamantne. Ali da ćemo doseći scenarije tipa BBC-a, nećemo. Zamisli da HRT financira seriju o zombijima… Nema šanse.
Tko su bili tvoji filmski sugovornici u našoj filmskoj tradiciji, na čemu si odrastao? Lako za visoke produkcije Zapada, ali što je ovdje „dobro“?
Predrag Ličina: Sve što se ticalo žanra. Komedije koje valja istaknuti su Kovačevićeve, Balkanski špijun. Variola Vera prednjači. Domaći film katastrofe koji je jeben. Mi nismo anđeli kao tinejdžerska komedija. Tu je i Ritam zločina, to je to od domaćica.
Film i knjiga „Bljuzga u praskozorje“ ti de facto izlaze u isto vrijeme. Kako je pak knjiga stvarana uz sve ove događaje freelancerstva koje živiš? Rekao si da je za dobar scenarij potrebna dobra priča…
Predrag Ličina: Da, ne mogu napisati „Srđan… dvotočka“. Radi se o tome da si prije moram objasniti likove i priču. Mojih deset, petnaest priča stoji u kompu. Tako je nastao i Posljednji Srbin, i dadoh Kruni, i kao kaže on „hajmo“.
A priče su ….
Predrag Ličina: Science fiction. Tri su. Prva je „Crnac u Oluji“ o tri mlada Srbina koja su prespavala Oluju jer su se napili i imaju svoj heavy-metal band. S njima u selu živi neki Crnac kojeg zovu Uglješa kojeg su našli u kutiji negdje u Lici. I oni skužili da moraju bježati. Crnac ima traktor koji im ne da, pa ga oni ubiju, naiđu na gardiste… A druga je priča “Voda u kugli”, ekipa želi deci vode, ne mogu doći do papira. Treća je priča o zemaljskoj kugli koja se zaustavlja, ljudi će 28 godina živjeti u bljuzgi u praskozorje, predsjednica se javlja s Novog Zelanda… Predsjednica ima slogan da će zatvoriti 200.000 radnih mjesta, Apple se proizvodi u Čakovcu.
Štuješ našu predsjednicu? Što sci-fi može ponuditi što hrvatska politika ne može?
Predrag Ličina: Da, ona je toliko zabavna. Postali su smješniji od mene. Ja gubim smisao jer ću biti manje zabavan od njih. Oni su mi velika inspiracija. Što bih radio u Berlinu? Ili Oslu? Tamo točno znaš što te čeka, a ovdje nikad ne znaš. Da ne živim ovdje, živio bih u Srbiji ili Bosni kao najinspirativnijoj zemlji. Doboj, ovo-ono.
Od Hrvatske misliš da oni prednjače?
Predrag Ličina: Mrtva je to trka. Izmjenjuju se, nekad je Srbija, nekad Bosna. Bosna je top, Srbija je bila jača, ali sada se polako izjednačavaju u bullshitu.
Kako doživljavaš konstantni vrhunaravni govor o identitetu u političkom i umjetničkom polju? Naša umjetnost vani prolazi tek kroz tu prizmu? Želiš li uspjeti „vani“?
Predrag Ličina: Ja radim za „naše“ ljude. Nema šanse da će netko to shvatiti. Nije mi bio cilj raditi film za festivale ili vanjsko tržište. Priča je naša i samo mi to možemo razumjeti. Možda će u Japanu proći. Frizura glavnog lika bi ih mogla povući. Ljudi previše računaju na kalkulaciju sa scenarijima.
Što je tebi priča o identitetu?
Predrag Ličina: Ljudi su ovdje opsjednuti time. Kod nas je stalno netko antinešto, to mi je jedna od najvećih besmislica ever. Samo se time mogu šaliti. Time se spašavam da ne potonem.
Što bi bilo da si dio većine, bi li mogao osjetiti taj smrad? Elitna distanca je distanca manjine…
Predrag Ličina: Ja sam punker. Svi moji ljudi su kao mi. Mi smo zastrašujuća manjina. Treba softver napraviti. Kad je došao Putin u Beogradu, vidjelo se što sve postoji. Zastrašujuće. To je na granici kompjuterskog programa. Ne bih htio nikoga uvrijediti. Većina svijeta je na tim osnovama. Trump protiv useljenika, a žena mu došla prije par godina iz Slovenije. Imao sam priču da sam kod Trumpa i pričam mu kako sam ´88. bio na tulumu u Novom Mestu i da sam ju kresnuo pa mogu li dobiti zelenu kartu. Imam i priču o tome kako Bandić kupuje cijeli svijet….