Časopis Prosvjeta

Žiri za Međunarodnu nagradu za književnost „Aleksandar Tišma“ u sastavu Ilma Rakusa, predsjednica, (Švicarska), Karl-Markus Gauß (Austrija), Vladislava Gordić Petković (Srbija), Mathias Énard (Francuska) i László Marton (Mađarska), donio je odluku da ovogodišnji dobitnik Nagrade bude Miljenko Jergović. Nagrada je Jergoviću dodijeljena za cjelokupni književni opus.

U objašnjenju prijedloga za nagradu, predsjednica žirija je napisala da је „Jergović majstorski pripovedač koji ume da složene teme učini uzbudljivim i prijemčivim. Njegova dela često govore o sudbinama porodica u istorijski teškim vremenima, o ratu i progonstvu, o krivici i iskupljenju, o egzilu i potrazi za sopstvenim identitetom“. Miljenko Jergović rođen je 1966. godine u Sarajevu, a od 1993. živi u Zagrebu. Objavio je oko pedeset knjiga – romana, pripovijetki, poezije i eseja – koje su prevedene na tridesetak jezika, te danas važi za jednog od međunarodno najpoznatijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije.

U najužem izboru za Međunarodnu nagradu za književnost „Aleksandar Tišma“ bilo je pet poznatih evropskih pisaca: Miljenko Jergović, Georgi Gospodinov, Slobodan Šnajder, Juan Gabriel Vásquez i Lea Ypi. Prethodni dobitnici ove nagrade su Cécile Wajsbrot (2024), David Albahari (2022) i Laslo Darvaši (2019). Međunarodnu nagradu za književnost „Aleksandar Tišma“ dodjeljuje Fondacija Aleksandar Tišma koja pored afirmacije i popularizacije ličnosti književnika i akademika Aleksandra Tišme u svijetu, nastoji da književnost i kulturu s područja nekadašnje Jugoslavije što bolje umreži sa svjetskom.

Smrt Slavenke Drakulić nije donijela samo prisjećanja na jednu od najvažnijih hrvatskih književnica, publicistkinja i intelektualki. Gotovo istodobno, društvene mreže i dio desnih portala ponovno su otvorili stare obračune, ponavljajući optužbe koje je slušala još od početka devedesetih – da je „blatila Hrvatsku“, bila „jugonostalgičarka“ ili „radila protiv vlastitog naroda“. Kao da ni smrt nije bila dovoljna da se prekine dugotrajna kampanja protiv žene koja je cijeli život inzistirala na pravu da misli svojom glavom.

Takve reakcije nisu iznenađenje. Slavenka Drakulić bila je jedna od autorica koje su još 1992. godine, nakon zloglasnog teksta o „vješticama iz Rija“, postale simbol obračuna s kritičkim glasovima u novostvorenoj hrvatskoj državi. Kampanja koja je tada pokrenuta protiv nje i još nekoliko novinarki i spisateljica nije bila tek medijski linč, nego poruka svima koji su se usudili propitivati ratnu propagandu, nacionalizam ili položaj manjina i žena. Mnogi su nakon toga otišli iz Hrvatske i najveći dio svoje karijere ostvarili izvan nje.

Paradoks njezina života bio je gotovo bolan. Dok su njezine knjige objavljivali najveći svjetski izdavači, dok je predavala na uglednim sveučilištima i pisala za međunarodne medije, u Hrvatskoj je desetljećima ostajala predmet ideoloških prijepora. Pisala je o raspadu Jugoslavije, ratnim zločinima, Haškom sudu, tranziciji i položaju žena ne zato da bi presuđivala narodima, nego da bi razumjela mehanizme nasilja, straha i moći. Upravo zato njezine knjige nisu zastarjele – one i danas upozoravaju koliko lako društva prihvate jednostavne istine i koliko teško prihvaćaju vlastitu odgovornost.

Nije bila autorica koja je nudila utješne odgovore. Njezini tekstovi često su bili neugodni upravo zato što su odbijali podjelu na apsolutne žrtve i apsolutne heroje. Smatrala je da je dužnost pisca govoriti ono što društvo ne želi čuti, a ne potvrđivati njegove mitove. U tome je ostala dosljedna do kraja, bez obzira na cijenu koju je zbog toga plaćala.

Zato način na koji su pojedinci reagirali na vijest o njezinoj smrti govori više o današnjoj Hrvatskoj nego o Slavenki Drakulić. Pokazuje koliko je i dalje teško prihvatiti da kritika vlastitog društva nije izdaja, nego jedan od preduvjeta njegove demokratske zrelosti. Pokazuje i da stare podjele još uvijek žive, često snažnije od elementarnog pijeteta prema preminuloj osobi.

Ostavština Slavenke Drakulić neće se mjeriti uvredama koje su je pratile, nego knjigama koje je ostavila iza sebe. One će se čitati i kada internetski komentari, političke etikete i dnevnopolitički obračuni odavno budu zaboravljeni. A to je, u konačnici, najbolji odgovor svima koji su je pokušavali ušutkati – i za života i nakon smrti.

Rubrika Panoptikum sve više se pretvara u In Memoriam. Otišao je i karikaturist Predrag Koraksić Corax, jedan od najoštrijih i najdosljednijih kritičara političkih i društvenih prilika u Srbiji te jedan od osnivača Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS). Preminuo je 16. maja u Beogradu u 93. godini, saopćio je NUNS.

Rođen je 15. juna 1933. godine u Gornjoj Gorevnici kod Čačka. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno ratom i gubitkom oca partizana, kao i izbjeglištvom koje je uslijedilo. Karikature je počeo objavljivati već sa 17 godina, 1950. godine u satiričnom listu Jež, čime je započeo izuzetnu karijeru dugu više od sedam decenija. Iako je studirao arhitekturu u Beogradu, odlučio je da se u potpunosti posveti karikaturi i novinarstvu. Corax je više od tri desetljeća radio u Večernjim novostima, odakle je 1993. godine udaljen iz političkih razloga, nakon čega je nastavio objavljivati u nezavisnim medijima, poput Vremena, Danasa, Borbe, Peščanika i Radija Slobodna Evropa.

U karikaturama je branio pravo na slobodno mišljenje i slobodu izražavanja, ostavljajući neizbrisiv trag u novinarstvu, medijskoj kulturi i javnom životu Srbije. Njegov prepoznatljiv crtež i britak humor bili su simbol otpora autoritarnosti, nacionalizmu i zloupotrebi moći, ističu iz NUNS-a. Važio je za jednog od najznačajnijih političkih karikaturista na prostoru bivše Jugoslavije, a njegove karikature doslovno su govorile više od hiljada riječi. Tokom karijere imao je više od 40 samostalnih izložbi u Srbiji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih priznanja, uključujući francuski orden Legije časti.

„Koraks nije bio samo karikaturista, bio je hroničar vremena, čiji će glas i pogled na stvarnost duboko nedostajati. Njegov odlazak predstavlja veliki gubitak za novinarsku zajednicu, ali i za sve koji veruju u značaj kritičkog mišljenja i slobodnog društva“, istakao je NUNS.

Međunarodni festival dokumentarnog filma Beldocs, koji se 19. put krajem maja održava u Beogradu, okupit će više od sto naslova, a realiziran je, kako tvrde organizatori, usprkos gotovo nemogućim uvjetima u kojima se nalaze i festivali i autori zbog manjka institucionalne financijske podrške i opće kulturne politike koja je kulturu i umjetnost dovela do ivice opstanka.

Među filmovima je čak 17 svjetskih, četiri evropske, 41 regionalne i 43 srpske premijere, a najavljena su i 24 projekta u razvoju ili različitim fazama produkcije. Beldocs je ove godine uvršten na listu kvalifikacijskih festivala za Evropske filmske nagrade, a to značajno priznanje dodatno jača njegovu poziciju na mapi dokumentarnog filma. Festival će, kao što je već najavljeno, otvoriti film Yugo ide u Ameriku autora Filipa Grujića i Alekse Borkovića, a u konkurenciji je i Sjeti se moje pjesme Jelene Bosanac i Tanje Brzaković koji se mogao vidjeti na ZagrebDoxu o sudbini jednog restorana kraj Virovitice. U međunarodnom programu natječe se i Ono što treba činiti Srđana Kovačevića, u koprodukciji Hrvatske, Srbije i Slovenije. Kustosica ovogodišnjeg programa Beldocs Specijal je makedonska književnica Rumena Bužarovska, koja je osmislila selekciju „Nada je disciplina“ koja govori o tome koliko je neophodno održavati nadu u ovakvoj tami i u eri novog fašizma, koliko je teško ostati pozitivan i pun nade u ovako teškim vremenima. „Najlakše je prepustiti se očaju koji nas može uništiti, i zbog toga nam je potrebna disciplina za takvu vrstu radikalne nade“, izjavila je Rumena Bužarovska.

Dok su se pred ulazima u venecijanske paviljone na početku 61. Bijenala umjetnosti dizali transparenti i skandirale parole protiv rata, kolonijalnih politika i trgovine kulturom u vremenu globalnih kriza, s naglaskom na sudjelovanje Rusije i Izraela, u samom srcu grada, u Galeriji Akademije, publika je u tišini ležala na kamenim blokovima čekajući – energiju.

Taj kontrast između ulice i institucije, između političkog bijesa i meditativne introspekcije, najbolje opisuje trenutak u kojem se otvorila izložba Transformirajuća energija Marine Abramović koja je tako postala prva živa umjetnica u povijesti koja samostalno izlaže u Galeriji Akademije, prostoru u kojem se od 1817. godine čuva renesansni kanon koji je oblikovao vizualni identitet Venecije. Izložba se poklapa s 80. rođendanom umjetnice i 61. izdanjem Venecijanskog bijenala, ali više od jubileja postavljena je kao dijalog između Abramovićkinih performansa i remek-djela talijanske renesanse.

Kao što je to često kod Marine Abramović, posjetitelji ne gledaju radove – oni ih koriste. Leže, sjede ili stoje na kamenim krevetima i strukturama uronjenima u kristale kvarca i ametista, aktivirajući ono što umjetnica naziva „energijom transmisije“. Kustos izložbe je Shai Baitel, ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti u Šangaju, a postav kombinira projekcije i reizvedbe ranih performansa s novijim radovima koji ulaze u prostor duhovne, gotovo new-age estetike kristala i sporosti. Neizostavan je pritom Balkanski barok, rad za koji je Abramović 1997. dobila Zlatnog lava na Bijenalu, nakon što je tadašnja zajednička država Srbija i Crna Gora odustala od njezina predstavljanja i odlučila se za drugog umjetnika.

U izjavi povodom izložbe, Abramović se prisjetila prvog dolaska u Veneciju s majkom kad je imala 14 godina: dolaska vlakom iz Beograda i suza kad je prvi put ugledala grad. Od tada, kaže, Venecija je postala mjesto povratka, a nakon Zlatnog lava i osobni teritorij. Talijanski ministar kulture Alessandro Giuli izjavio je da je „ponosan što Marina Abramović svoj 80. rođendan slavi upravo u Akademiji“, nazvavši je vodećom figurom suvremene umjetnosti. Izložba traje od 6. svibnja do 19. listopada, nakon čega se seli u Rim.

Multimedijalna izložba Ljudi protesta: zvuk i slika građanskih protesta u Srbiji (2020–2025) u pulskom klubu-knjižari Giardini 2, otvorena 17. aprila, predstavlja zvuk i sliku studentskih i građanskih protesta u Srbiji. Ljudi protesta glavni su likovi izložbe koja obuhvaća fotografije sa studentskih protesta iz 2025. godine autora Mikloša Barne Lipkovskog, praćene zvučnim prikazom koji potpisuju etnomuzikolozi Nikola Radeka i Branislav Stevanić iz Centra za etnomuzikološke delatnosti – CED, te dva etnografska filma u produkciji Centra za vizuelnu antropologiju (VAC).

Premijerno je prikazan film vizualnog antropologa Relje Pekića Vidovdanski susreti koji tematizira studentske proteste 28. juna 2025., uz kratkometražni film Rafkats koji podsjeća na jun 2020. godine i poprište građanskih protesta. Nakon projekcije, posjetioci su razgovarali s autorima o kooperativnom i angažiranom radu.

Tim programom klub-knjižara Giardini, čiju postavu čine antikvarni naslovi i djela pulskih umjetnika, grafičara i dizajnera, započeo je projekt Novokomponovani: generacija 90-ih u novom milenijumu, osmišljen u cilju proučavanja i predstavljanja duha generacije 90-ih kroz književne, paraliterarne, muzičke i umjetničke prakse, te naučni rad na polju društvenih i humanističkih nauka. Ponovo spajajući Pulu i Beograd, koji su simbolički i fizički udaljeni nestankom željezničke i zračne linije, taj projekt nastoji uspostaviti nove, generacijske i transgeneracijske veze, ali ovoga puta na antimilitarističkim i antinacionalističkim temeljima.