Zaboravljeni lider socijaldemokrata
VITOMIR KORAĆ – OD SLAVNE ROBIJE DO NEPOZNATE GROBNICE
Juli 2026
Sin šidskog obućara već je sa tridesetak godina postao prvi izabrani saborski poslanik socijaldemokrata u povijesti Hrvatske. Takva rana politička biografija Koraća mnogo je obećavala, ali njegovo kasnije snažno pristajanje uz novu jugoslavensku državu, uključujući i kompromise s političkim sistemom, učinilo ga je omrznutim kako kod bivših drugova tako i kod klasnog neprijatelja
Nije nikakvo otkriće da su Srbi odigrali značajnu ulogu u radničkom i socijalističkom pokretu Hrvatske. Imena poput Rade Končara ili Ognjena Price i dalje rezoniraju među širokim slojevima hrvatskog društva. Ime Vitomira Koraća (1877. – 1941.) bi, sudeći samo po njegovoj biografiji, također trebalo biti nadaleko poznato. Pa ipak, za ovog vođu hrvatskog radništva i jednog od osnivača hrvatske socijaldemokracije danas znaju samo malobrojni historijski entuzijasti. Korać je svoj politički zenit dosegao krajem Prvog svjetskog rata, samo da bi desetak godina kasnije ostao bez ikakvoga društvenog značaja. U komunističkoj historiografiji bio je marginaliziran, a u današnjoj – generalno nezainteresiranoj za povijest radničkog pokreta – gotovo zaboravljen.
Djetinjstvo Vitomira Koraća, rođenog 14. travnja 1877. u Šidu, nije bilo lagodno. Njegova majka Ekaterina umrla je dok je još bio dijete, a otac Dimitrije, postolar po zanatu, stalno je bio u financijskim problemima. Nakon završenog četvrtog razreda pučke škole Dimitrije se s ocem i bratom preselio na drugu stranu Save – u Šabac, u tadašnju Kraljevinu Srbiju. Oca ni u Šapcu nije pratila poslovna sreća pa se obitelj ubrzo morala vratiti u Šid, gdje je mladi Vitomir počeo (nevoljko) izučavati trgovački zanat. Nekoliko godina kasnije ponovno se obreo u Srbiji: ovoga puta u Beogradu, u kojemu je neko vrijeme životario na rubu egzistencije.
Beograd se ipak pokazao ključnim za Koraćevu političku evoluciju. Ondje se prvi put susreo sa socijalističkom literaturom, i to ponajviše s pamfletima Vase Pelagića. Šesnaestogodišnji Korać odlučio je upoznati Pelagića – tog „prijatelja sirotinje“,[1] kako ga je kasnije nazivao – vjerojatno u nadi da će dobiti kakvu pomoć ili barem smjernice za daljnji rad. Susret s Pelagićem bit će prekretnica u Koraćevu životu. Desetljećima kasnije ovako će se prisjećati Pelagićeva utjecaja: „Mlad i zelen, ganjan teškim nedaćama života od najnježnije djetinjske dobi, postao sam gorljivi fanatik pod uticajem Pelagićevih spisa. Njegova želja, olahko i usput u razgovoru nabačena, da širim njegove spise bila je za mene kao zapovijed nekog višjeg bića.“[2]
Vrativši se nakon toga u Šid, odmah je započeo s agitacijom. Do početka 1895. već je okupio poveliku skupinu istomišljenika. Pelagić je Koraću nastavio slati literaturu i propagandu, a na mladićevo inzistiranje povezao ga je i s uredništvom zagrebačke Slobode – lista netom osnovane Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (SDS HiS). Korać od tada djeluje kao aktivist jedne radničke socijalističke partije, što neće proći nezapaženo kod lokalnih vlasti. Prvi je put uhapšen 1. maja 1895. godine. Zajedno s još dvojicom drugova optužen je da su se „u godini 1894. sjedinili u potajno družtvo u svrhu širenja ateističkih, državnomu ustrojstvu protivnih, socijalističko-komunističkih prevratnih načelah koje su nahvalice pred poglavarstvom krili“.[3] Koraćev prvi susret s carskim i kraljevskim pravosuđem rezultirao je s pet mjeseci strogog zatvora; uz tri mjeseca istražnog zatvora, iza rešetaka je ukupno proveo gotovo osam mjeseci.
Sudski proces u Sremskoj Mitrovici pretvorio je mladog Koraća u zvijezdu hrvatskog socijalističkog pokreta. Krajem 1896. sudjeluje na 2. kongresu SDS HiS-a u Zagrebu i tamo biva izabran za člana Glavnog odbora stranke. Sama činjenica da je jedan devetnaestogodišnjak s jedva dvije godine aktivističkog staža mogao postati član rukovodstva partije govori nam mnogo o stanju tadašnjeg socijalističkog pokreta. Usprkos mladenačkom neiskustvu, Korać će se vrlo dobro snaći u ulozi stranačkog rukovodioca.
Socijalizam u Srijemu – najistočnijem dijelu tadašnje Kraljevine Hrvatske-Slavonije – razvijao se pod jakim utjecajem socijalističkog pokreta u Srbiji, a bio je specifičan i po značajnom sudjelovanju seljaštva. Među srijemskim se seljacima i seoskim proleterima 1897. godine počeo naglo širiti pokret za agrarnu reformu, usmjeren protiv veleposjednika i državne administracije. U Marincima kod Nuštra izbila je i pobuna predvođena socijalistom Stevom Veljinom, koju su vlasti ugušile uz pomoć vojske. Zemaljska vlada – na čijem je čelu bio nuštarski veleposjednik, ban Károly Khuen-Héderváry – odlučila se osvetiti socijalistima. Vitomir Korać ponovno je uhapšen, zajedno s još četvoricom članova Glavnog odbora SDS HiS-a. U Koraćevoj optužnici stajalo je „da je on u Šidu u god. 1896. sam osobno pred više ljudih širio socijalistička prevratna načela, da se poruši sadanji društveni sistem, da se dokinu tereti, da se zemlja porazdijeli među sirotinju i sve sobstvene imovine pređu u obćinsku“.[4] Socijaliste je na sudu branio poznati advokat Marijan Derenčin, ali u pitanju je bio montirani proces: Koraću je izrečena kazna od 18 mjeseci zatvora. Iz zatvora u Sremskoj Mitrovici izašao je 1899. godine sa zdravstvenim tegobama koje će ga pratiti ostatak života.
Po izlasku iz zatvora Korać se vratio na funkciju u Glavnom odboru stranke. U vakuumu nastalom pasivizacijom dotadašnjeg predsjednika stranke Ivana Ancela nametnula se mlađa generacija stranačkih aktivista, na čelu s Koraćem i zagrebačkim tipografom Vilimom Bukšegom. Pod njihovim rukovodstvom pokret se sve više fokusira na borbu protiv režima bana Khuena, kojega mnogi socijalisti smatraju glavnom preprekom demokratizaciji Hrvatske. Iz tog razloga SDS HiS sve češće surađuje s hrvatskim i srpskim nacionalističkim strankama, a ta će se suradnja u nekoj mjeri nastaviti i nakon Khuenovog odlaska s vlasti 1903. godine.
U godinama uoči Prvog svjetskog rata moglo se uočiti sve jače Koraćevo pristajanje uz ideje jugoslavenskog nacionalizma. SDS HiS se 1905. godine nakratko pridružila Hrvatsko-srpskoj koaliciji (HSK). Suradnja s građanskim strankama naišla je na unutarstranačke kritike, kojima je Korać odgovorio da „naša borba, u kojoj bi jednako postupali i prema opoziciji kao i prema madžaronima ne bi bila uistinu ništa drugo nego neka vrsta socijalističke frankovštine“.[5] Glavni će protivnici hrvatskih socijalista do izbijanja svjetskog rata biti antisrpski frankovci i antisemitski kršćanski socijali; Korać i socijalisti će njihovom šovinizmu i klerikalizmu uporno suprotstavljati jugoslavenstvo, sekularizam i internacionalizam.
Na izborima 1908. godine Korać će – kao jedini socijaldemokrat za postojanja Austro-Ugarske – osvojiti saborski mandat. U Sabor je ušao kao zastupnik Šidskoga kotara. Koraćev ispraćaj iz Šida bio je masovan, a njegov je doček u Zagrebu bio prava demonstracija snage socijalističkog pokreta: na Glavnom kolodvoru dočekalo ga je nekoliko tisuća radnika. Saborski će mandat ipak izgubiti 1910. godine, i to za svega 27 glasova.
Državna represija tijekom Prvog svjetskog rata zamrznula je razvoj socijalističkog pokreta u Hrvatskoj. Korać je, kao invalid, bio pošteđen mobilizacije i od strane Glavnog odbora zadužen da čuva „hladni pogon“ stranke u Zagrebu. Odbio je inicijativu bosanskih socijalista za pokretanjem novog socijalističkog glasila 1916. godine, a odupirao se i pokušajima mlađih drugova da obnove rad partije u Hrvatskoj. Nakon rata će svoje tadašnje postupke objašnjavati kao taktički manevar: bilo kakva legalna socijalistička aktivnost unutar okvira Austro-Ugarske išla je, prema Koraću, isključivo u korist dvojne monarhije, a nauštrb ideala jugoslavenskog ujedinjenja. Njegovim uskoro bivšim drugovima na partijskoj ljevici takvo opravdanje nije bilo prihvatljivo; što se njih ticalo, Korać je naprosto bio ustrašeni oportunist.
Ruska revolucija 1917. potencirala je sukobe unutar SDS HiS-a. Na lijevom krilu partije jačao je revolucionarni impuls, kojega su potpomogli boljševizmom inspirirani povratnici iz ruskog zarobljeništva. Partijska desnica, okupljena oko Koraća, odbijala je odstupiti od reformističke strategije. I više od toga: dok se ljevica nadala socijalnoj revoluciji, desnica je spasenje hrvatskog radništva vidjela u nacionalnoj revoluciji i formiranju demokratske jugoslavenske države. Koraćev aksiom kojega se držao još od prije rata – „Mi [socijalisti] imamo da otimamo mrvice, koncesije“[6] – mlađoj se generaciji socijalista činio ne samo beskorisnim već i posve reakcionarnim.
Do konačnog je loma u SDS HiS-u došlo ujesen 1918. godine, nakon što je desno krilo partije odlučilo pristupiti Narodnom vijeću SHS-a. Korać je postao članom Središnjeg odbora NV SHS-a, te je sudjelovao u delegaciji koja je krajem studenog otišla u Beograd na pregovore o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Ubrzo potom biva imenovan za ministra socijalne politike u prvoj vladi Kraljevstva SHS. Taj „ministerijalizam“ značio je kap koja je prelila čašu za partijsku ljevicu. Iako je Korać tvrdio da je svojim ministarskim angažmanom uspio isposlovati uvođenje osmosatnog radnog dana i provođenje kakve-takve agrarne reforme, jasno je da je kraljevsku vladu na takve poteze prije svega ponukalo revolucionarno raspoloženje jugoslavenskog radništva.
U travnju 1919. većinska ljevica SDS HiS-a odlučuje pristupiti novoformiranoj Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista), koja će 1920. prerasti u Komunističku partiju Jugoslavije. Desno krilo stranke, na čelu s Koraćem, iste će se godine povezati s desnim socijaldemokratima u Sloveniji, BiH i Vojvodini i formirati Socijaldemokratsku stranku Jugoslavije. Godinu dana kasnije SDSJ će se spojiti s „centrumašima“ izbačenim iz KPJ-a i stvoriti Socijalističku partiju Jugoslavije. SPJ će životariti na marginama političke scene sve do uspostave Šestojanuarske diktature 1929. Koraćev angažman pritom se svodio na kritiziranje partijskog rukovodstva – s pozicija desnice.
Biografija Vitomira Koraća nakon 1929. postaje pomalo misteriozna. Krajem 1920-ih i početkom 1930-ih izdaje svoje kapitalno djelo – Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji – nakon čega praktički nestaje s političke scene. Njegove su se teorije o garantiranom stvaranju jugoslavenske nacije, raspadu HSS-a i sigurnoj propasti komunizma – koje je promovirao početkom 1920-ih – u potpunosti izjalovile. Razočaran i sve slabijeg zdravlja, povukao se u svoj rodni kraj, gdje je dočekao i uspostavu NDH. Prema pisanju šidskog povjesničara Željka Fajfrića, ustaše su Koraća nadzirali, ali čini se da ga nisu ubili – umro je 5. studenog 1941. u svojoj kući na Iriškom vencu. Zaboravljeni vođa radništva Hrvatske i Slavonije pokopan je u nepoznatoj grobnici, negdje na Fruškoj gori.[7]
[1] Zapisnik saslušanja Vitomira Koraća, Sremska Mitrovica, 14. svibnja 1895.
[2] V. Korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (knjiga I.), Zagreb, 1929, str. 123.
[3] Optužnica Državnog tužioštva u Sr. Mitrovici protiv Vitomira Koraća, Lazara Foriškovića, Nikole Jokića, Ljubomira Šoića i Lazara Dundića, Sremska Mitrovica, 12. srpnja 1895.
[4] V. Korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (knjiga I.), Zagreb, 1929, str. 139.
[5] V. Korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (knjiga I.), Zagreb, 1929, str. 189.
[6] V. Korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (knjiga I.), Zagreb, 1929, str. 221.
[7] Ž. Fajfrić, Vitomir Korać u Šidu: tragovi vremena. Šid, 2000. Posebno hvala Leni Žunić na pomoći pri skupljanju građe.