Banijci Dušan i Branko Zinaja bili su prva braća koja su zaigrala za reprezentaciju Jugoslavije
ZABORAVLJENA OLIMPIJADA DUŠANA ZINAJE
Mart 2026
Dušan Zinaja rođen je 1893. godine u Budimpešti, a porijeklom je Srbin s Banije. U bogatoj sportskoj karijeri, zajedno s bratom Brankom, igrao je u nogometnoj reprezentaciji Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, čiji je poslije bio i selektor, a kao skijaški trkač sudjelovao je na prvim Zimskim olimpijskim igrama gdje je nosio zastavu Kraljevine i o svemu tome izvještavao za Sport, čiji je bio urednik
Čovjek koji je promijenio svijet, Vladimir Iljič Lenjin, umro je 24. siječnja 1924. godine. Čovjek koji je htio promijeniti svijet, Woodrow Wilson, umro je 3. veljače 1924. godine. Bili su to događaji koji su obilježili svijet krajem siječnja i početkom veljače 1924. godine, ali nije to sve što se tada događalo. U Zagrebu je pučanstvo obaviješteno da se čuva bijesnih pasa, a obaviješteno je i o novoj gradskoj uredbi kojom se zabranjuje piljenje drva (ručno i strojno) na gradskim ulicama zbog pretjerane buke. Osim toga, danima se oglasima u novinama najavljivao veliki filmski spektakl Mesalina, reklamiran i kao „Mesalina – najrazvratnija žena starog Rima“ i kao „najveći monumentalni film sviju vremena. Režiju vodi besmrtni režiser Quo vadisa Enrico Guazzoni. U glavnim ulogama najljepše žene Italije i Splićanin Marin Kuzmić“. Film je premijerno prikazan 5. veljače u Kinu Apollo.
U devetstotinjak kilometara udaljenom francuskom Chamonixu u to su doba, 25. siječnja 1924. godine, otvorene prve Zimske olimpijske igre, a potrajale su do 5. veljače. Pojam „zimske olimpijske igre“ nije službeno tada korišten. Organizator Francuski olimpijski odbor (Olimpijske igre u srpnju te godine održane su u Parizu) natjecanje je organizirao pod nazivom „Međunarodni tjedan zimskih sportova“, a Međunarodni olimpijski odbor službeno ga je priznao kao Zimske olimpijske igre 1926. godine. No, i tisak iz 1924. pisao je o „olimpijskim igrama“ u Chamonixu.
Na igrama su nastupila 304 sportaša iz 16 država, među njima četvorica iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Bili su to: Dušan Zinaja, Mirko Pandaković, Zdenko Švigelj i Vladimir Kajzelj. Zinaja je na svečanom otvaranju nosio barjak države koja se i tada uobičajeno nazivala Jugoslavijom. Kao i trojica njegovih olimpijskih kolega nastupio je u skijaškom trčanju, u utrkama na 18 i 50 kilometara. U utrci na 18 kilometara bio je 36., posljednji od onih koji su završili utrku (petorica su, među njima i Pandaković, odustali), sa zaostatkom od skoro 58 minuta za pobjednikom, Norvežaninom Thorleifom Haugom. U utrci na 50 kilometara bio je jedan od 33 natjecatelja koji su utrku započeli i jedan od 12 koji je ostao bez plasmana. Utrka je održana u veoma teškim vremenskim uvjetima, Zinaja je utrku zapravo završio, kroz cilj je prošao četiri sata poslije pobjednika, bio je to ponovo Haug, ali rezultat mu službeno nije priznat jer su suci otišli sa cilja.
Dušan Zinaja rođen je u 23. listopada 1893. godine u Budimpešti, a porijeklom je Srbin s Banije. Njegov otac Jovan bio je, kako piše pedantni istraživač povijesti Gline i glinskog sporta Igor Mrkalj u članku „Prva braća našeg nogometa“ objavljenom 2014. u Novostima, željeznički činovnik. Zaposleni na željeznici bili su državni činovnici i željezničarske vlasti razmještale su ih po svom nahođenju. Tako se Dušan rodio u Budimpešti, a njegov dvije godine mlađi brat Branko u Varaždinu.
Solidno situirani roditelji, otac Jovan i majka Stanislava, osigurali su svojoj djeci i više nego solidno obrazovanje za onodobne standarde, a oba sina bili su i strastveni sportaši. Obojica su se bavila sve popularnijim nogometom i igrala za klub zagrebačkih sveučilištaraca HAŠK. Dušan je za HAŠK počeo nastupati 1913. godine, a Branko dvije godine poslije. Obojica su osvojila prvenstvo Zagreba 1922. godine (prvo državno prvenstvo organizirano je tek 1923.), a obojica su imala za to doba respektabilno dugu karijeru od deset godina. Obojica su bili i nogometni reprezentativci Jugoslavije, a postali su i prva braća koja su na istoj utakmici zaigrala za jugoslavensku reprezentaciju. Bila je to tek osma utakmica reprezentacije uopće, protiv Rumunjske u Bukureštu 10. lipnja 1923. godine. Branku je to bila šesta, i posljednja utakmica za reprezentaciju, a Dušanu prva, i jedina.
Branko Zinaja je od 1921. do 1923. bio stalni reprezentativac. U vrijeme kada se reprezentativnih utakmica igralo malo, njegovih šest nastupa i četiri pogotka nemali su uspjeh. Debitirao je 28. listopada 1921. u Pragu protiv Čehoslovačke. Domaćini su bili mnogo bolji, pobijedili su 6 : 1, a jedini gol za Jugoslaviju postigao je Branko Zinaja. Sljedeće, 1922. godine, nastupio je na sve tri utakmice reprezentacije. Protiv Rumunjske u Beogradu Jugoslavija je izgubila. Utakmica se igrala za tada osnovani Kup kralja Aleksandra i taj je poraz domaćinima teško pao. Sljedeće dvije utakmice igrane su u Zagrebu. U prvoj je Jugoslavija senzacionalno pobijedila tadašnju kontinentalnu nogometnu silu Čehoslovačku 4 : 3 (iako je Čehoslovačka vodila s tri gola razlike), a Branko Zinaja u drugom poluvremenu postigao je dva gola. Iz jedanaesterca u 63. i izjednačujući pogodak u 76. minuti. U posljednjoj utakmici te godine reprezentacija je na domaćem terenu u Zagrebu izgubila od Poljske. U lipnju sljedeće godine u Krakovu je Jugoslavija pobijedila Poljsku, a drugi i pobjedonosni gol postigao je Branko Zinaja. Tjedan dana poslije odigrana je utakmica u Bukureštu, jedina na kojoj su nastupila oba brata, igrana za Kup kralja Aleksandra.
O utakmici je iscrpno pisao Sport – ilustrovani tjednik, i to u dva broja. Taj jedini specijalizirani sportski list u Jugoslaviji izlazio je u Zagrebu i redakcija mu je bila u Boškovićevoj 34. Dušan Zinaja bio je suradnik, a u vrijeme svog nastupa u Chamonixu i urednik lista. U 25. broju od 14. lipnja 1923. novine su informirale čitatelje o tome da je utakmica odigrana i da je Jugoslavija pobijedila, a mnogo više prostora dano joj je u sljedećem broju, od 21. lipnja.
U broju od 14. lipnja Sport piše da je upravo redakcija obavijestila publiku u kinu „Balkan“, oko devet sati navečer, o pobjedi na što je izbilo „oduševljenje u punom opsegu“ obilježeno iste večeri i električnom reklamom na Trgu bana Jelačića. U Bukureštu su igrači bili smješteni u vojničkoj školi za izobrazbu časnika, razgledavanje grada „bilo je obligatno svaki dan, a tumači su nam bili rumunjski časnici“. Reprezentacija je položila vijenac s jugoslavenskom trobojkom na grob neznanom rumunjskom junaku. Utakmica je igrana na stadionu F.C. Tricolora pred za Rumunjsku rekordnih 20 000 gledatelja. Na utakmici su bili i kralj Aleksandar i jugoslavenski poslanik u Rumunjskoj Čolak-Antić. Svih 11 igrača Jugoslavije nastupali su za zagrebačke klubove, njih šestorica za HAŠK, trojica za Građanski, a dvojica za Concordiju. Golove je zabio, kako piše Sport, „tank“ Vinek. Zinaja I. (tako je u novinama uobičajeno nazivan Dušan) isticao se „svojim bijegovima i idealnim centaršutima“, a Zinaja II. (tako je u novinama nazivan Branko) asistirao je Vineku za drugi gol. Sudeći prema izvještaju, malo je nedostajalo i da prezime Zinaja bude zabilježeno među strijelcima. Naime, Zinaja I. centrirao je svom bratu „koji je stajao nepokriven, i već je ‘Bambas’ (nadimak Zinaje) zamahnuo, da poluči i treći zgoditak, kad sudac g. Retschury zviždukom prekine igru“. U drugom poluvremenu Zinaja II. „nešto prejako dodanu loptu po Zinaji I. smjesti silnim udarcem kraj motke u aut“.
Sport je i pojedinačno opisao kako je tko igrao: „Zinaja I. bio je svojom brzinom i prodorima stalna opasnost za protivnički goal. Da je naš unutarnji trio mogao da izrabi njegove idealne centaršute, rezultat je mogao glasiti i drugačije. No fizički premočni protivnički backovi mogli su uz najveći napor ove, inače sigurne uspjehe, spriječiti.” Napadački trojac obrađen je skupno: „Trio: Vinek, Perška, Zinaja II. bio je kombinatorno na zamjernoj visini i znatno nadilazio rumunjski trio. Oba goala bili su dio uzornog sporazumijevanja naših reprezentanata. Perška je bio idealni vodja navale, a obje spojke pokazale su dobru igru s halvom i krilom.“
Utakmica je imala veliku važnost, ne samo zato što je reprezentativnih utakmica bilo malo nego i zato što su te dvije reprezentacije igrale za Kup kralja Aleksandra i polako stvarale susjedski rivalitet. O utakmici se pisalo danima unaprijed, a Jutarnji list pisao je: „Napetost i tjeskobno iščekivanje ispada matcha doseglo je danas vrhunac“, a svaki razgovor u kavanama i gradskim šetalištima bio je posvećen utakmici. Iste su novine zaključile: „današnjim danom ispravili smo svima nama neugodni lanjski poraz u Beogradu; zlatni pehar, kraljev dar, dolazi tek sada onamo, gdje smo se nadali da ćemo ga ugledati mnogo ranije“.
Za taj dolazak bio je u Zagrebu, gdje je tada bilo sjedište Nogometnog saveza Jugoslavije, organiziran doček koji je bio, piše Sport – ilustrovani tjednik, „srdačan i oduševljen“. Na putu do Zagreba, nogometaši su dočekani u Subotici, Vinkovcima i Sisku. U Vinkovcima „još prije dolaska brzovlaka sakupilo se mnoštvo sportaša, da se nagledaju zlatnog pehara i da čestitaju igračima“, a zlatni kraljev pehar je „jednogodišnja čežnja sviju sportaša Jugoslavije“. U Zagrebu je vlak s reprezentativcima dočekalo nekoliko tisuća ljudi, na kolodvoru je bila i vojna glazba. Kapetan momčadi Dubravčić izašao je s pokalom, a „Vinek i Zinaja odneseni su na ramenima oduševljenih sportaša preko Zrinjevca i Jelačićevog trga do City-bara“ gdje je organiziran banket. Zlatni pehar tri je dana bio izložen u izlogu trgovine H. Bothe i Ehrmann u Ilici, a nakon toga je pohranjen „u tresoru Hrvatske eskomptne banke“.
Dušan Zinaja nije slučajno nastupio na Zimskim olimpijskim igrama u Chamonixu. Bio je aktivan u skijaškoj sekciji HAŠK-a, a 1923. godine pobijedio je na državnom prvenstvu u skijaškom trčanju. Ta ga je pobjeda odvela u Chamonix iz kojega je, po svemu sudeći, upravo on slao tekstove Sportu u Zagreb. Dušan Zinaja te je 1924. godine bio i selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije. Igračku karijeru završio je prethodne godine, a reprezentaciju je prvi put vodio u utakmici protiv Čehoslovačke odigranoj u Zagrebu, na stadionu Concordije na Tratinskoj cesti (današnja Kranjčevićeva ulica). Gosti su pobijedili 2 : 0. Sljedeće godine vodio je reprezentaciju u obje njene utakmice: protiv Čehoslovačke u Pragu (pobjeda domaćina 7 : 0) i protiv Italije u Padovi (pobjeda domaćina 2 : 1).
Dušan Zinaja ostao je u novinarstvu, a njegov brat Branko nakon što je 1925. godine završio nogometnu karijeru posvetio se svom poslu poreznika. Dušan Zinaja poginuo je u prometnoj nesreći kod sela Poklek na Žumberku 26. rujna 1948. godine. Njegov brat Branko umro je nepunu godinu poslije, 20. rujna 1949. godine, u Opatiji, od moždanog udara.