Časopis Prosvjeta

Rubrika Panoptikum sve više se pretvara u In Memoriam. Otišao je i karikaturist Predrag Koraksić Corax, jedan od najoštrijih i najdosljednijih kritičara političkih i društvenih prilika u Srbiji te jedan od osnivača Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS). Preminuo je 16. maja u Beogradu u 93. godini, saopćio je NUNS.

Rođen je 15. juna 1933. godine u Gornjoj Gorevnici kod Čačka. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno ratom i gubitkom oca partizana, kao i izbjeglištvom koje je uslijedilo. Karikature je počeo objavljivati već sa 17 godina, 1950. godine u satiričnom listu Jež, čime je započeo izuzetnu karijeru dugu više od sedam decenija. Iako je studirao arhitekturu u Beogradu, odlučio je da se u potpunosti posveti karikaturi i novinarstvu. Corax je više od tri desetljeća radio u Večernjim novostima, odakle je 1993. godine udaljen iz političkih razloga, nakon čega je nastavio objavljivati u nezavisnim medijima, poput Vremena, Danasa, Borbe, Peščanika i Radija Slobodna Evropa.

U karikaturama je branio pravo na slobodno mišljenje i slobodu izražavanja, ostavljajući neizbrisiv trag u novinarstvu, medijskoj kulturi i javnom životu Srbije. Njegov prepoznatljiv crtež i britak humor bili su simbol otpora autoritarnosti, nacionalizmu i zloupotrebi moći, ističu iz NUNS-a. Važio je za jednog od najznačajnijih političkih karikaturista na prostoru bivše Jugoslavije, a njegove karikature doslovno su govorile više od hiljada riječi. Tokom karijere imao je više od 40 samostalnih izložbi u Srbiji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih priznanja, uključujući francuski orden Legije časti.

„Koraks nije bio samo karikaturista, bio je hroničar vremena, čiji će glas i pogled na stvarnost duboko nedostajati. Njegov odlazak predstavlja veliki gubitak za novinarsku zajednicu, ali i za sve koji veruju u značaj kritičkog mišljenja i slobodnog društva“, istakao je NUNS.

Međunarodni festival dokumentarnog filma Beldocs, koji se 19. put krajem maja održava u Beogradu, okupit će više od sto naslova, a realiziran je, kako tvrde organizatori, usprkos gotovo nemogućim uvjetima u kojima se nalaze i festivali i autori zbog manjka institucionalne financijske podrške i opće kulturne politike koja je kulturu i umjetnost dovela do ivice opstanka.

Među filmovima je čak 17 svjetskih, četiri evropske, 41 regionalne i 43 srpske premijere, a najavljena su i 24 projekta u razvoju ili različitim fazama produkcije. Beldocs je ove godine uvršten na listu kvalifikacijskih festivala za Evropske filmske nagrade, a to značajno priznanje dodatno jača njegovu poziciju na mapi dokumentarnog filma. Festival će, kao što je već najavljeno, otvoriti film Yugo ide u Ameriku autora Filipa Grujića i Alekse Borkovića, a u konkurenciji je i Sjeti se moje pjesme Jelene Bosanac i Tanje Brzaković koji se mogao vidjeti na ZagrebDoxu o sudbini jednog restorana kraj Virovitice. U međunarodnom programu natječe se i Ono što treba činiti Srđana Kovačevića, u koprodukciji Hrvatske, Srbije i Slovenije. Kustosica ovogodišnjeg programa Beldocs Specijal je makedonska književnica Rumena Bužarovska, koja je osmislila selekciju „Nada je disciplina“ koja govori o tome koliko je neophodno održavati nadu u ovakvoj tami i u eri novog fašizma, koliko je teško ostati pozitivan i pun nade u ovako teškim vremenima. „Najlakše je prepustiti se očaju koji nas može uništiti, i zbog toga nam je potrebna disciplina za takvu vrstu radikalne nade“, izjavila je Rumena Bužarovska.

Dok su se pred ulazima u venecijanske paviljone na početku 61. Bijenala umjetnosti dizali transparenti i skandirale parole protiv rata, kolonijalnih politika i trgovine kulturom u vremenu globalnih kriza, s naglaskom na sudjelovanje Rusije i Izraela, u samom srcu grada, u Galeriji Akademije, publika je u tišini ležala na kamenim blokovima čekajući – energiju.

Taj kontrast između ulice i institucije, između političkog bijesa i meditativne introspekcije, najbolje opisuje trenutak u kojem se otvorila izložba Transformirajuća energija Marine Abramović koja je tako postala prva živa umjetnica u povijesti koja samostalno izlaže u Galeriji Akademije, prostoru u kojem se od 1817. godine čuva renesansni kanon koji je oblikovao vizualni identitet Venecije. Izložba se poklapa s 80. rođendanom umjetnice i 61. izdanjem Venecijanskog bijenala, ali više od jubileja postavljena je kao dijalog između Abramovićkinih performansa i remek-djela talijanske renesanse.

Kao što je to često kod Marine Abramović, posjetitelji ne gledaju radove – oni ih koriste. Leže, sjede ili stoje na kamenim krevetima i strukturama uronjenima u kristale kvarca i ametista, aktivirajući ono što umjetnica naziva „energijom transmisije“. Kustos izložbe je Shai Baitel, ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti u Šangaju, a postav kombinira projekcije i reizvedbe ranih performansa s novijim radovima koji ulaze u prostor duhovne, gotovo new-age estetike kristala i sporosti. Neizostavan je pritom Balkanski barok, rad za koji je Abramović 1997. dobila Zlatnog lava na Bijenalu, nakon što je tadašnja zajednička država Srbija i Crna Gora odustala od njezina predstavljanja i odlučila se za drugog umjetnika.

U izjavi povodom izložbe, Abramović se prisjetila prvog dolaska u Veneciju s majkom kad je imala 14 godina: dolaska vlakom iz Beograda i suza kad je prvi put ugledala grad. Od tada, kaže, Venecija je postala mjesto povratka, a nakon Zlatnog lava i osobni teritorij. Talijanski ministar kulture Alessandro Giuli izjavio je da je „ponosan što Marina Abramović svoj 80. rođendan slavi upravo u Akademiji“, nazvavši je vodećom figurom suvremene umjetnosti. Izložba traje od 6. svibnja do 19. listopada, nakon čega se seli u Rim.

Multimedijalna izložba Ljudi protesta: zvuk i slika građanskih protesta u Srbiji (2020–2025) u pulskom klubu-knjižari Giardini 2, otvorena 17. aprila, predstavlja zvuk i sliku studentskih i građanskih protesta u Srbiji. Ljudi protesta glavni su likovi izložbe koja obuhvaća fotografije sa studentskih protesta iz 2025. godine autora Mikloša Barne Lipkovskog, praćene zvučnim prikazom koji potpisuju etnomuzikolozi Nikola Radeka i Branislav Stevanić iz Centra za etnomuzikološke delatnosti – CED, te dva etnografska filma u produkciji Centra za vizuelnu antropologiju (VAC).

Premijerno je prikazan film vizualnog antropologa Relje Pekića Vidovdanski susreti koji tematizira studentske proteste 28. juna 2025., uz kratkometražni film Rafkats koji podsjeća na jun 2020. godine i poprište građanskih protesta. Nakon projekcije, posjetioci su razgovarali s autorima o kooperativnom i angažiranom radu.

Tim programom klub-knjižara Giardini, čiju postavu čine antikvarni naslovi i djela pulskih umjetnika, grafičara i dizajnera, započeo je projekt Novokomponovani: generacija 90-ih u novom milenijumu, osmišljen u cilju proučavanja i predstavljanja duha generacije 90-ih kroz književne, paraliterarne, muzičke i umjetničke prakse, te naučni rad na polju društvenih i humanističkih nauka. Ponovo spajajući Pulu i Beograd, koji su simbolički i fizički udaljeni nestankom željezničke i zračne linije, taj projekt nastoji uspostaviti nove, generacijske i transgeneracijske veze, ali ovoga puta na antimilitarističkim i antinacionalističkim temeljima.

U Beogradu je 20. ožujka, u 76. godini, preminuo Božo Koprivica – esejist, dramaturg i kritičar čiji je rad sustavno izmicao ne samo književnim ladicama nego često i kulturnim hijerarhijama. Vijest je saopćilo Srpsko književno društvo.

Rođen 1950. u Nikšiću, Koprivica je veći dio života proveo u Beogradu, gdje je na Filološkom fakultetu diplomirao svjetsku književnost kod profesora Vojislava Đurića. Međutim, njegovo obrazovanje, kao i kasniji rad, teško se mogu svesti isključivo na akademske okvire: Koprivica je pripadao onoj rijetkoj vrsti autora koji su književnost živjeli jednako na papiru, u kazalištu i na tribinama stadiona.

Kao dramaturg djelovao je u nizu ključnih kazališnih institucija – od Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Narodnog pozorišta do Bitef teatra i Zvezdara teatra, ali i izvan Beograda, u Zetskom domu i Crnogorskom narodnom pozorištu. Taj raspon nije bio samo profesionalni nego i estetski. Koprivica je jednako ozbiljno pristupao visokoj književnosti i popularnoj kulturi, brišući granice između njih.

Njegov autorski opus svjedoči o toj otvorenosti. Od ranih knjiga poput Volej i sluh i Razgovora sa  Borislavom Pekićem, preko kultnog naslova Kiš, Borhes, Maradona, pa do kasnijih eseja i zapisa u kojima se nogomet, književnost i osobna povijest prepliću bez hijerarhije, Koprivica je stvarao vlastiti žanr – esej kao slobodnu igru. Pisao je o Danilu Kišu i Jorgeu Luisu Borgesu jednako strastveno kao o Diegu Maradoni, odbijajući pristati na podjelu između „visokog“ i „niskog“.

U biografiji je često isticao i svoju nogometnu prošlost – bio je reprezentativac, a pripadnost FK-u Partizan za njega nije bila tek navijačka činjenica nego dio identiteta koji se pretače u tekst. Nogomet kod Koprivice nije bio bijeg od stvarnosti, nego način njezina razumijevanja. „Ako navijate za Partizan, ostavite poruku. Ako navijate za one druge, onda ništa“, legenda kaže bila je poruka na njegovoj telefonskoj sekretarici.

Njegov odlazak ostavlja prazninu koja se ne mjeri samo bibliografijom nego i rijetkom sposobnošću da se u istom tekstu susretnu književni kanon i ulična igra, filozofija i tribina. U vremenu sve čvršćih granica između kultura i žanrova, Koprivica je uporno dokazivao da su one umjetne.

Knjige devetoro pisaca ušle su u uži izbor za nagradu „Biljana Jovanović“ za djela objavljena u 2025. godini, saopćilo je Srpsko književno društvo (SKD), koje to priznanje dodjeljuje već dvije decenije radi afirmacije vrijednosti koje su bile dio autentičnog književnog govora Biljane Jovanović: modernog i urbanog senzibiliteta i duha pobune protiv malograđanskog morala, konvencija i normi, tabua i zabrana svih vrsta, društvenih i književnih.

U užem su izboru knjige Saše Karalića Zatvor Marije Terezije (Geopoetika), Tatjane Bijelić Rihtanje rebra (Imprimatur), Dalibora Pejića Balada o ubici i ubici i ubici (Geopoetika), Ivana Antića Kajzermilen glič (Enklava), Danice Pavlović Zabava kod mojih ja (Kulturni centar Novog Sada), Stevice Šepre Mihajlova U 3:10 za Kovin (Partizanska knjiga), Saše Ilića Rt (Akademska knjiga), Divne Popov Senka vodenog žiga (Službeni glasnik) i Dejana Atanackovića Tajni roman Gorana Grolovića (Besna kobila). Žiri čine Violeta Stojmenović, Saša Ćirić i Danica Vukićević (predsjednica).

Nagrada „Biljana Jovanović“ za 2024. godinu ravnopravno je dodijeljena Draganu Boškoviću za knjigu poezije Evo me! i Nadeždi Purić Jovanović za roman Erlangenke.

Među dosadašnjim dobitnicima nagrade su, između ostalih, Srđan Valјarević, Milena Marković, Slobodan Tišma, Svetislav Basara, Nenad Jovanović, Bora Ćosić…