Časopis Prosvjeta

Ministarstvo kulture i informisanja Srbije smatra da je zahtjev Slovenije za vraćanje umjetničkih radova, čiji su autori slovenski umjetnici ili su nastala u slovenskoj produkciji, zakasnio barem deset godina, ali će biti nastavljeni razgovori o pojedinim djelima. Ministar Vladan Vukosavljević izjavio je da je rok za podnošenje takvog zahtjeva Slovenije – u kontekstu pitanja sukcesije u širem smislu – istekao još 2006. godine, te da se oko 300 umjetničkih djela o kojima je riječ legitimno nalaze u Srbiji, s obzirom da su ih svojevremeno otkupljivale institucije Srbije što je i pravni temelj na osnovu kojeg se nalaze u toj državi.

“Možda tu postoji prostor, kada je reč o konkretno jednom ili dva dela, gde nam je potrebna još neka informacija, ali odgovor na taj zahtev sadržan je u stavu Komisije za restituciju koja se tim pitanjem bavi”, rekao je Vukosavljević novinarima u Jugoslovenskoj kinoteci. Prema njegovim riječima, sličnih zahtjeva drugih zemalja sa prostora bivše Jugoslavije nije bilo, a kao pozitivan primjer naveo je međudržavnu saradnju sa Hrvatskom na vraćanju kulturnih dobara.

Slovenija traži da joj se vrati više od 200 slika i skulptura, desetine muzejskih predmeta, kao i filmovi “Kekec” Jožea Galea, “Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića i “Zadah tela” Živojina Pavlovića. Među umjetničkim djelima koje Slovenija traži su slike i skulpture Božidara Jakca, Gojmira Antona Kosa, Avgusta Černigoja, Riharda Jakopiča, Lojzea Dolinara, Zdenka Kalina, Marija Pregelja i drugih autora. Slovenija traži i desetine historijskih predmeta, kao što su zastave slovenskih jedinica iz NOB-a, radio-stanica iz vremena talijanske okupacije, partizanski top i sanitetski materijal iz zbirke Vojnog muzeja na Kalemegdanu, poštansku kočiju koja je prometovala u Istri i Primorju iz Muzeja PTT, lokomotivu iz 1884. godine koju čuva Železnički muzej u Beogradu…

NIN-ova nagrada za najbolji roman 2017. godine dodijeljena je Dejanu Atanackoviću za debitantski roman “Luzitanija”, u izdanju Besne kobile, saopćio je žiri koji je odluku donio većinom glasova u sastavu: Tamara Krstić, Jasmina Vrbavac, Zoran Paunović, Mihajlo Pantić i Božo Koprivica (predsjednik). Atanacković je u “Luzitaniji” doveo u vezu dva naizgled nepovezana subjekta Prvog svjetskog rata – istoimeni putnički brod i psihijatrijsku bolnicu u Beogradu, gradeći niz priča o traganju, nestajanju, ludilu, progresu, i besmislu rata. Od žirija je dobio tri glasa, dok su po jedan dobili romani “Gorgone” Mire Otašević (Geopoetika) i “Srebrna magla pada” Srđana Srdića (Partizanska knjiga), a u finalu su bili i romani “Srodnici” Jovice Aćina (Laguna) i “Danas je sreda” Davida Albaharija (Čarobna knjiga), dobitnika NIN-ove nagrade za “Mamac” 1996. U konkurenciji je bilo čak 179 knjiga. Dejan Atanacković tom se prigodom javio iz Firenze, gdje predaje više predmeta iz sektora vizualne umjetnosti i kulture, zahvalivši što je “nagrada dodijeljena djelu, a ne imenu te što je djelo našlo svoj put do čitalaca i do stručne javnosti”.

Nakon što je Anto Đapić postao član Kazališnog vijeća u osječkom HNK, a notorni Zlatko Hasanbegović imenovan u isto to tijelo HNK Zagreb, za člana Programskog vijeća zagrebačkog Studentskog centra postavljen je redatelj Jakov Sedlar čime je nastavljeno urušavanje kompetencije ne samo u kazalištima, nego i u kulturi uopće.

Na Hasanbegovićevo imenovanje reagiralo je dvadeset glumaca zagrebačkog HNK otvorenim pismom gradskim čelnicima u kojem su iskazali „zabrinutost zbog motiva tog imenovanja, kao i bojazan za smjer u koji bi središnja nacionalna kazališna kuća mogla biti gurnuta“. Odluka o Hasanbegovićevom imenovanju može na žalost rezultirati samo ideološkim obračunom i devastacijom ove kuće, upozoravaju glumci. „HNK sa svim svojim resursima, a koje čine i njegovi ansambli, u ovom trenutku kao da je talac i sredstvo manipulacije za osiguranje vladajuće skupštinske većine, a to ne može biti dobar temelj za kvalitetan rad u instituciji kulture. Tim više što je novoimenovani član Kazališnog vijeća gospodin Zlatko Hasanbegović već u svom mandatu ministra kulture pokazao zabrinjavajuću sklonost prema restrikcijama sloboda jednog demokratskog društva, a u javnosti je sve više jasna njegova revizionistička politička opcija, kao i, iz svakog relevantnog kuta tumačenja suvremene svjetske povijesti, teško prihvatljiva politička misao’, kažu članovi ansambla Drame, ali izgleda da nema tko da ih čuje.

Kao što nitko nije čuo redatelja Olivera Frljića koji će uskoro u Teatru &TD raditi predstavu. “Pozivam sve ljude koji su radili u &TD-u i one kojima je u interesu da ovaj kulturni prostor ne postane još jedna žrtva konzervativne revolucije – koja prijeti time da u Hrvatskoj postane permanentno stanje – da javno progovore o sramotnoj činjenici da je jedan negator Holokausta i osvjedočeni historijski revizionist postao član Programskog vijeća Studentskog centra. Sedlar je na ovu funkciju stavljen isključivo da bi srušio Natašu Rajković, njezin program i ono što je ona stvorila u ovom prostoru. Nedavno je u &TD-u, upravo na poziv Rajković, gostovao intendant jednog od najznačajnijih njemačkih kazališta, minhenskog Kammerspielea, Matthias Lilienthal. Pretpostavljam da ni Sedlar ni njegov politički sponzor, rektor Boras, ne znaju tko je dotični, a to je samo još jedan razlog da svoje prste maknu s ITD-a”, zaključio je Frljić.

Samoupravljanje i kultura u bivšoj Jugoslaviji tema je trećeg ciklusa istraživačko-obrazovnog projekta ”Jugoslovenski socijalizam na filmu” 14. i 15. novembra u Jugoslovenskoj kinoteci, a uz projekcije filmova u izboru autora tog programa, umjetničkog dua Doplgenger, obuhvaća i njihovo predavanje-performans i predavanje sociologa Rastka Močnika koji je istaknuo pronalaske jugoslavenskog samoupravljanja koji su značajni za sadašnje promišljanje izlaska iz kapitalizma. Polazeći od teze da je ekonomsko najuspješnija bila kombinacija državnog planiranja i samoupravljanja u 50-im godinama 20. vijeka, Močnik se posebno osvrnuo na sistem samoupravnih interesnih zajednica koji je “društvene djelatnosti” (javne službe, uključujući i kulturu) izuzeo iz robne proizvodnje. Samoupravne interesne zajednice postojale su samo na nivou općina i republika, zbog čega treba postaviti pitanje o jugoslavenskoj kulturi (bolje: o jugoslavenskim kulturama) u socijalizmu. U selekciji Isidore Ilić i Boška Prostrana prikazani su filmovi “Štićenik” (1966) Vladana Slijepčevića, “Ponedeljak ili utorak” (1966) Vatroslava Mimice, te “U raskoraku” (1968), u režiji Milenka Štrpca.

U prepunoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu svečanom akademijom Srpsko privredno društvo Privrednik 11. novembra obilježilo je 120. godišnjicu od osnivanja. Svečanosti je prisustvovao veliki broj predstavnika državnih i društvenih institucija, predstavnika Srpske pravoslavne crkve, kao i Privrednikovih donatora i stipendista.

Privrednik, jedna od najstarijih dobrotvornih organizacija, tokom godina rada omogućio je školovanje više od 40.000 djece i omladine. Ove godine će stipendirati njih 33, koji su odlični učenici slabijeg imovinskog stanja. Mjesečna stipendija iz ovog fonda za studente iznosi 800, a za učenike 400 kuna. Predsjednik Srpskog privrednog društva Privrednik Nikola Lunić istaknuo je da su mladi obrazovani ljudi garancija ne samo opstanka i razvitka srpske zajednice u Hrvatskoj, nego i napretka cjelokupnog hrvatskog društva.

Ukazujući na tijesnu isprepletenost života Privrednika i Crkve, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije istaknuo je da je Crkva kroz decenije, odnosno vijekove postojanja Privrednika, uvijek učestvovala u njegovom životu, ne samo moralnom i duhovnom podrškom, već i materijalnom pomoću. Blisku suradnju s Privrednikom naglasio je i saborski zastupnik Milorad Pupovac ispred Srpskog narodnog vijeća, i to ne samo podrškom programima stipendiranja već i podrškom povratku goleme Privrednikove imovine. On je, govoreći o tome da tek jedna trećina prijavljenih kandidata za stipendije uspije te stipendije i dobiti, istaknuo da će učiniti sve da se obezbijedi financijska pomoć da se broj stipendista do kraja godine barem udvostruči.

U kulturno-umjetničkom programu nastupio je i zagrebački glumac Milivoj Beader koji je kazivao stihove Tina Ujevića i Arsena Dedića, istarska kantautorica Elis Lovrić koja je prisutne razgalila svojim jedinstvenim skladbama na labinjonskoj čakavici, a program je upotpunio i pjesnik i glumac Enes Kišević kazivanjem svojih stihova posvećenih velikanu Nikoli Tesli te poznata pjevačica etno muzike Biljana Krstić.

Dokumentarni film “Limunovo drvo” redatelja Branka Radakovića, posvećen prvom bendu Milana Mladenovića, imat će 25. novembra splitsku premijeru u Kinoteci “Zlatna vrata”. Radaković će tim povodom prisustvovati projekciji i razgovarati sa publikom, a film će biti prikazan i 27, 29. i 30. novembra. “Siguran sam da Split ima isto tako kvalitetnu publiku kao i Zagreb, tako da će posećenost i u najgorem slučaju verovatno biti bar približna. I ako bude drugačije, ovaj film je uostalom i stvoren samo za odabrane. Sve preko toga je eksces na ovim prostorima”, izjavio je Radaković.

“Limunovo drvo” priča je o istoimenoj grupi koju su 1977. godine osnovali u Beogradu Milan Mladenović, Milan Stefanović i Dragomir Mihailović, a raspala se 1980. godine. Iako nisu objavili nijedan album i ostavili za sobom svega desetak snimljenih demo pjesama, autor kroz svjedočanstva brojnih ličnosti iz svijeta rock muzike, umjetnosti i medija, ukazuje na značaj tog prvog benda Milana Mladenovića (1958-1994), kasnije člana legendarnog Šarla akrobate i frontmena Katarine II i Ekatarine Velike. Svjedočenja sugovornika potkrepljena su unikatnim snimcima sa koncerata Limunovog drveta održanih 1978. i 1979. godine i velikim brojem do sada neobjavljenih fotografija.