Glazba na kostima ili „bone music“ naziv je za improvizirane gramofonske ploče koje su se snimale na iskorištenim rendgenskim snimkama ljudskih kostiju, lubanje, šaka ili femurne kosti, pa pretvarale posebnim strojevima za snimanje u gramofonske ploče
Sve priče usađene u nas – o Andrićevom Nobelu, o Krležinoj prisutnosti, o prijevodima Bulatovića i Dragoslava Mihailovića, Meše i Sidrana, Crnjanskog i Pekića; iznad svih – ideja o važnosti Kišovoj... sve se to raspršilo, rastrlo na komade u prvim susretima s knjižarama i bibliotekama svjetskih gradova. Nigdje nas nije bilo naime. Ni kao fusnote
Valjda Mišo “Kiki-riki” nije dobro poravnao stazu u parku sa svježe naveženim pijeskom, što je bio razlog da jedna od pratilja padne i podere nove bijele štrample. Al’ brzo se podiže i nastavlja trčati. Zaustavljaju se pred svečanom binom. Nastavnice Milica i Draga, koje je lako uočiti u špaliru jer imaju punđe kao u Titine Jovanke, gledaju sa zebnjom u svoje đake. Kad se debeljuškasti dočepao zraka, otpoče već poznato: „Dragi naš druže Tito…“
Govoreći u prvom licu o univerzalnim temama i vječnim ljudskim pitanjima, poezija Mladena Krajčinovića uklopila se u dominantni „krugovaški” egzistencijalistički poetski kontekst pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je u formi knjige i objelodanjena
Petar Križanić rodio se 19. maja 1890. u Glini. Otac mu je bio Hrvat, Matija Križanić, domobranski podoficir, a majka Srpkinja, Sofija, iz krajiške porodice Rebić, čije su mnoge generacije branile Vojnu granicu od Turaka i čiji su članovi već po tradiciji bili graničarski oficiri Austro-Ugarske Мonarhije
