Sve priče usađene u nas – o Andrićevom Nobelu, o Krležinoj prisutnosti, o prijevodima Bulatovića i Dragoslava Mihailovića, Meše i Sidrana, Crnjanskog i Pekića; iznad svih – ideja o važnosti Kišovoj... sve se to raspršilo, rastrlo na komade u prvim susretima s knjižarama i bibliotekama svjetskih gradova. Nigdje nas nije bilo naime. Ni kao fusnote
Valjda Mišo “Kiki-riki” nije dobro poravnao stazu u parku sa svježe naveženim pijeskom, što je bio razlog da jedna od pratilja padne i podere nove bijele štrample. Al’ brzo se podiže i nastavlja trčati. Zaustavljaju se pred svečanom binom. Nastavnice Milica i Draga, koje je lako uočiti u špaliru jer imaju punđe kao u Titine Jovanke, gledaju sa zebnjom u svoje đake. Kad se debeljuškasti dočepao zraka, otpoče već poznato: „Dragi naš druže Tito…“
Govoreći u prvom licu o univerzalnim temama i vječnim ljudskim pitanjima, poezija Mladena Krajčinovića uklopila se u dominantni „krugovaški” egzistencijalistički poetski kontekst pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je u formi knjige i objelodanjena
Petar Križanić rodio se 19. maja 1890. u Glini. Otac mu je bio Hrvat, Matija Križanić, domobranski podoficir, a majka Srpkinja, Sofija, iz krajiške porodice Rebić, čije su mnoge generacije branile Vojnu granicu od Turaka i čiji su članovi već po tradiciji bili graničarski oficiri Austro-Ugarske Мonarhije
Dobar dio hrvatske javnosti ne može podnijeti pomisao da i Srbi mogu ravnopravno zastupati vlastite ideje i njegovati kulturu sjećanja, koja bi napustila prostor geta dodijeljen nekadašnjem konstitutivnom narodu
