Ovogodišnji 51. Bitef dramaturški se zbiva pod sloganom „Epsko putovanje“ što bi bila stanovita potreba, nakon svih historijskih promašaja, u životu, politici i umjetnosti, da se napravi određena civilizacijska rekapitulacija, što se sa čovjekom sva ta stoljeća zaista dogodilo
O dvojbama slobode ova predstava jasno zauzima stav, ali ga izriče oprezno, kada si sama vjeruje da to što treba reći, paradoksalno, više ni ne treba govoriti jer je pametnima i obaviještenima sve jasno, a one druge teško je privesti i pameti i kazalištu. Tome, nažalost ili na sreću, neće pomoći još jedno zapadnjačko „širenje demokracije“ nuklearnim sredstvima
"Moja fabrika" zeničkog pisca i novinara Selvedina Avdića intimna je biografija, iako je teško razlučiti čija je zapravo. Ona ne krije pripovjedačev glas, iako on postaje zaista konkretan tek onda kada i sam autor postaje svjesno biće i kad govori o osobnom doživljaju velike majke, hraniteljice i trovačice istodobno – zeničke željezare
”Zapravo ne postoji takva stvar kao što je činjenica. Ljudi napišu svoje dojmove, za njih tvrde da su znanstveni, jer se prava povijest zapravo sastoji od mnogih mogućnosti, množina i dojmova. Nazovimo to količinom subjektivnosti. Ono što mi nazivamo poviješću nije ništa više od jedne subjektivnosti koja je cijelom svijetu nametnuta kao objektivno mišljenje.”
Složenac fikcije s dijelovima vlastitog života dao je veliki publicitet predstavi, ali i samom Matišiću. „Zagrebačka čaršija“, kako joj se može i treba tepati, ali i nešto širi krug nezdravo zainteresiranih, i prije i nakon premijere raspravljala je koliko je od napisanog i odigranog istina te smije li se tuđe biografije baš tako bacati pred reflektore
