Časopis Prosvjeta

Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu “Bez prevoda” od 13. do 20. novembra predstavio je osam kazališnih produkcija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, a 22. izdanjem, pod sloganom “Za ovo malo duše”, nastalim iz konteksta pjesme “Branim” Vaska Pope, ustaje u obranu vrijednosti koje su najbolje u čovjeku. Selekciju je napravio „Prosvjetin“ suradnik Bojan Munjin, a između ostalih, u Užicu će gostovati “Tako je (ako vam se tako čini)” Luigija Pirandela, u režiji Jagoša Markovića i izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, “Samoubica” Nikolaja Erdmana, u režiji Veljka Mićunovića i produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice, zatim “Dokle pogled seže”, autorski projekt, u izvođenju Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju, u režiji Arpada Šilinga, “Priče iz bečke šume” Odona von Horvata, u izvođenju Kazališta Gavella iz Zagreba, u režiji Igora Vuka Torbice, Čehovljev “Ivanov” Narodnog pozorišta u Beogradu, u režiji Tatjane Mandić Rigonat…

Prema navodima selektora, kazalište današnjeg ne baš veselog vremena često se odlučuje ili da sa neobaveznim komedijama pobjegne od tog vremena ili da u tzv. teatru grubosti naslika to vrijeme u još strašnijim tonovima. “Rekli bismo: nikakve vajde ni od bijega ni od crnila, jer čovjek još od vrlo starih vremena u kazalištu zapravo želi da nađe pročišćenje od zla koje sam u sebi nosi i od muka koje mu nanose drugi”, naveo je Munjin. Prošle godine predstavom “Hinkeman” Ernesta Tolera, u režiji Igora Vuka Torbice, najbolje je bilo Zagrebačko kazalište mladih.

Izložba “Srpsko umetničko nasleđe na Kosovu i Metohiji. Identitet, značaj, ugroženost” u Galeriji SANU zbog velike posjećenosti produžena je do 26. novembra, objavili su organizatori, navodeći da ju je od otvaranja krajem septembra vidjelo više od 46.000 posjetilaca. Prema navodima SANU-a, veliko je i zanimanje i za likovno bogat katalog izložbe na srpskom jeziku, pa je u prodaji njegovo drugo izdanje. Izložbu prati i katalog na engleskom jeziku, koji je također u prodaji. Multimedijalnu izložbu, čiji su autori dopisni član SANU Miodrag Marković i prof. dr Dragan Vojvodić, čine dvije višestruko problemski povezane osnovne tematske cjeline.

Igor Mandić objavio je novu autobiografsku knjigu „Predsmrtni dnevnik“ koju je punih sat vremena potpisivao na zagrebačkom Interliberu brojnoj publici postavši odmah prodajni hit. Podršku Mandiću dao je i glumac Rade Šerbedžija koji je također potpisivao svoju novu proznu knjigu “Poslije kiše”, kao i televizijski novinar Aleksandar Stanković kojem je Mandić nedavno gostovao u emisiji “Nedjeljom u dva”. U najnovijoj knjizi Mandić piše o mistificiranim temama moderne civilizacije kao što su to starost, samoubojstvo i smrt.

Srpski kulturni centar Vukovar je u srijedu, 22. novembra, u okviru programa „SKC srijedom“ organizirao tribinu „Srpske škole – srpski identitet“, na kojoj su promovirani prvi autorski udžbenici za srpski jezik i književnost za gimnazije i srednje stručne škole, prenose tamošnji mediji. Udžbenici su namijenjeni đacima koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu i u potpunosti su usklađeni sa nastavnim planom i programom Republike Hrvatske. Srednjoškolci su do sada srpski jezik učili iz udžbenika koji su pisani i štampani u Republici Srbiji, ali koji sadržajno nisu bili prilagođeni đacima koji se obrazuju po modelu A u Hrvatskoj.

Udžbenike čini čitanka, radna sveska i gramatika koju će koristiti učenici od prvog do četvrtog razreda srednjih škola, ukupno 12 knjiga koje su izašle u izdanju izdavačke kuće „Prosvjeta“ iz Zagreba, a čije je štampanje financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije – Uprava za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu.

Autorice udžbenika su predsjednica Odbora za obrazovanje Zajedničkog vijeća općina Milica Stojanović i profesorica srpskog jezika u Gimnaziji Vukovar Ljiljana Bajac-Nikolić, dok se kao recenzenti potpisuju savjetnica-nadzornica za srpski jezik pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja Jadranka Radošević i profesorica srpskog jezika u srednjoj Ekonomskoj školi Vukovar Slađana Milješić. „Naše škole iako nisu registrovane imaju kvalitetan nastavni kadar, tako da naši đaci završavaju fakultete sa uspehom, podjednako i u Osijeku, Novom Sadu, Beogradu ili Rijeci. Na fakultetima u Osijeku imamo pet doktora nauka koji su ujedno i profesori na tim fakultetima“, rekla je Milica Stojanović.

„U čitankama je velika pažnja posvećena srpskim manastirima i piscima, a posebno srpskim književnicima iz Hrvatske ili onima koji su povezani s Hrvatskom: ZaharijA Orfelin, Savo Mrkalj, Josif Milovuk, Branko Radičević, Vuk Kara-džić, Jaša Ignjatović, zatim Vladan Desnica, Petar Preradović, Simo Matavulj,… Učenici će takođe imati priliku da uče o piscima, pesnicima i delima iz vremena NOB-a.

U knjigama iz gramatike nastojali smo da pojednostavimo gradivo da đaci zavole gramatiku. Cilj je da učenici iz srednjih škola izađu pismeni – istaknula je Nikolić. Novi udžbenici bit će podijeljeni svim srednjoškolcima koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu 27. novembra.

Svaki veliki ili bitan glumac trebao bi u svome rasponu po definiciji imati sposobnost da u karakterizaciji lika kojega tumači uvijek donese i pomiri njegove suprotnosti. Ali veliki glumci uspijevaju i u nečemu težem: oni imaju sposobnost da igraju suprotnosti u više likova međusobno potpuno različitih, ljudi suprotsavljenih unutarnjih svjetova i nazora, pogleda, misli i gesti. Čak i fizionomija – u stvaranju iluzije različitih tjelesnih osobina koje će sve dočarati jedno jedino glumačko tijelo pred kamerom ili na sceni.

U tom smislu: iako je Ljubiša Samardžić – baš kao i njegov vječni parnjak Bata Živojinović, kao “druga polovina istoga” – najčešće bio vezan uz takozvane partizanske filmove, dvije su mu ključne uloge bile u cijelosti drugačije od tipskih likova žanra. I obje napravljene po gore spomenutom “zakonu” o kapacitetu da se igraju suprotnosti.

Sve češće tako, obezglavljeni i obespamećeni bivši Jugoslaveni, s osmijehom što liči na ljubav, ali je u stvari tipičan za one nišče duhom, spominju Ljubišinu ulogu domaćeg ekscentričnog jedermanna Borivoja Šurdilovića – Šurde, iz serije Vruć vetar. S druge strane, na opozitnom rubu, za svjesniji dio gledalaca stoji – uz Bekimovog “Belog Boru” – krajnje ikonični, krajnje ambivalentni Crni Rok iz Štivičić-Hetrichove Kuda idu divlje svinje. Reklo bi se da Ljubiša Samardžić nije imao dva različitija lika: s jedne strane slabunjavi, provincijalni, socijalistički hipohondar i neradnik, a s druge, kao kakva jungovska “sjena”, kao depozitorij tamnih strana –  odrješiti ratni švercer i cinik, noarovski karizmatični (naizgled) negativac u crnoj kožnoj jakni i pod borsalino šeširom.

No, sve je još kompliciranije bilo, izgleda: jer, što ako su ispod površine, duboko ispod kože obojica, oba lika, uza sve razlike, zapravo dvije strane jednoga – slike i verzije razočaranog idealiste koji se gradi nihilistom? Ili možda čak i obrnuto? Nije li tu, u dva lika, u dva gruba poteza bila i individualnost cijele nestale zemlje, uostalom?

Samo je veliki glumac mogao donijeti takve ambigvitete, razliku u sličnostima i sličnosti u razlikama. Ljubiša Samardžić bio je veliki glumac.

Iako nas je Slavko Goldstein napustio u dubokoj starosti, vijest o njegovom odlasku zatekla je sve one koji su ga, bilo osobno poznavali, bilo pratili njegov rad. Tome je tako jer su se njegova vitalnost, neumornost u borbi za bolje društvo i radna energija, zahvaljujući kojoj je posljednjih godina napisao neke od najboljih publicističkih knjiga u ovim društvima, doimale neiscrpnima. Kad se pobroje sve stvari koje je u kulturnom, političkom i društvenom životu zemlje radio, lako se dođe do zaključka o tome da je sam napravio puno više od čitavih zavoda i instituta. No, čak je i važnija od toga činjenica da je uvijek odlično razumio vremena u kojima je živio, nepogrešivo izabirući ispravan put javnog i ljudskog djelovanja. To vrijedi za sve faze njegovog života, od odlaska u partizane, preko borbe za demokratizaciju jugoslavenskog društva i ključne uloge u organiziranju višestranačja u Hrvatskoj, do studioznog opovrgavanja sve raširenijih revizionističkih nastojanja u historiografiji. Imamo li u vidu da je sve ovo radio kao pripadnik gotovo u potpunosti izbrisane židovske manjine, koji je mogao s punim pravom prekinuti sve veze s Hrvatskom, jasno je u kolikoj mu je mjeri bilo iskreno stalo da ova zemlja bude bolja i koliko ju je istinski volio. Pratimo li kompletan njegov opus, otkrit ćemo da je zahvaljujući fascinantnom knjižarskom i publicističkom nasljeđu, nepravedno zanemarena činjenica kako je riječ o čovjeku koji je autor nekih od najboljih filmskih scenarija u jugoslavenskom filmu. Slavko je napisao scenarije za ‘Signale nad gradom’, ‘Prometeja s otoka Viševice’, ‘Četvrtog suputnika’ i ‘Akciju stadion’. Ta svestranost, pogonjena sposobnostima, talentom i snažnim impulsom za izgradnjom pravednijeg društva utjecala je na činjenicu da je Goldstein bio jedan od posljednjih intelektualaca starog kova, iz vremena koje je podrazumijevalo da javni intelektualac bude uvijek angažiran kontra sistema i na pozicijama pravednosti. Za suvremeno hrvatsko društvo je, pored neposrednog javnog intelektualnog angažmana, najviše napravio kroz svoju izdavačku kuću Novi liber i vlastite publicističke knjige. Objavivši u Novom liberu neke od ključnih studija za razumijevanje današnjeg društva i njegovog povijesnog nasljeđa, poput drugog izdanja Čulićeve knjige o Tuđmanu, Matijanićeve studije o usponu Željka Keruma, Jergovićeve i Lovrenovićeve budućnosti nezavršenog rata, o Bosni i Hercegovini, čovjeka iz Krležine mape i Stepinca u Lepoglavi, Goldstein je otvarao tabu-teme i aktivno pridonosio ozdravljenju društva od sveprisutnog nacionalizma. No stvar koja najviše fascinira je ta da je vrhunac svoje kreativne i autorske zrelosti dosegao posljednjih godina, ispisavši tri fascinantne knjige: “1941. godina koja se vraća”, ‘Jasenovac: tragika, mitomanija, istina’ i ‘Tito’ zajedno sa sinom Ivom. Svaka od ovih knjiga se na svoj način razračunala s mitologizacijama svih vrsta i sveprisutnim revizionizmom, ponudivši nevjerovatno upečatljivu kombinaciju studioznog historiografskog rada i gotovo proznog teksta, koja je vrhunac dosegnula u ‘1941. godini koja se vraća’ i dijelovima biografije o Titu. Slavko Goldstein je bio čovjek koji nikad nije zapadao u kolektivne euforije, koji je bio savršeno svjestan društva u kojem živi i koji je s nevjerovatnom strpljivošću objašnjavao jednostavne i lako provjerljive činjenice, čak i onima za koje je znao da njegova argumentacija do njih ne može doprijeti. Pojednostavljeno govoreći, bio je čovjek daleko ispred svoga vremena i toga je bio savršeno svjestan, ne dopuštajući da mu se niti u jednom trenutku zbog te svijesti naruši urođena skromnost i istinsko poštovanje sugovornika.

Imajući sve ovo u vidu, ne čudi da je način na koji su se službena vlast i Katolička crkva oprostile od njega bio upravo ovakav. Dijelom ignorantski, dijelom ciničan, a dijelom trijumfalističan. Tko god je pročitao Goldsteinove knjige, mogao je razumjeti zbog čega je tome tako.