Časopis Prosvjeta

Panoptikum 141 / Decembar 2017

IN MEMORIAM PREDRAG LUCIĆ (1964. – 2018.)

Ne može se govoriti o čovjeku kao što je Predrag, a ne govoriti lično. Kako bi i moglo kad su “novine” koje je (na)pravio tako dugo, taj i danas nedokučivi Feral Tribune, bio nešto najličnije što se od listova ovdje ikada pojavilo, što je davalo osjećaj intimnosti i povezanosti među onima koji se i nisu poznavali.

I kako da onda i sve uspomene na Predraga Lucića ne budu iste takve, potpuno lične, iako čovjeka zapravo nisam ni znao dobro.

Vidim Predraga prvo pred očima kako onako visok i kosat, ulazi u podrum BP Cluba, kod Boška. Djelovalo je kao da je pokrio čitav prolaz: Split, neki drugačiji Split, u frontalnom sudaru sa Zagrebom. Najbolje od Splita – kompromitiranog i zagađenog do kosti tada – korača u najbolje od Zagreba – skoro pa još zagađenijeg.

***

Prije toga, ravnica holandska, gadno vrijeme, i jedna predraga starica, danas isto pokojna. Smije se iako ne razumije nijedne riječi, zaražena mojim smijehom bez kontrole. Smijem se od srca, zdravo i od muke jednako, čitajući po stoti put naslov: “Sun Tzu na prozorčiću”, valjda najbolji kalambur, svakako najdraži, od beskrajnih i nepotrošivih koliko ih je Predrag kao srž splitske Trojke stvorio kroz tolike godine.

***

Oni su se obraćali svima nama, ovakvima, rasutoj djeci nekad jedne matere, djeci koju su od braće rođene napravili krvnim neprijateljima. Čast ostalima – ali svijest o tome, činilo mi se, nitko u tom fenomenu od novina nije imao tako jasnu u sebi kao Predrag.

***

Vidim ga onda, sjetim se jedne snimke s mobilnog telefona na nekoj kućnoj zabavi. Pjeva njemu najdražu pjesmu, kažu; sjedi tako, snimljen iz profila, nekako neobično koncentriran, gotovo odsutan, i pjeva: “Ide Mile lajkovačkom prugom…”. Taj rođeni zajebant u tom se trenu ne šali, vidi se. Kao Indijanac, kao šaman u obredu povezuje ono materijalno više nespojivo, što se samo još duhom priziva da se u zraku dodirne i splete, kao dim dvije udaljene vatre.

***

Bio sam ranije naslutio da se iza rođenog satiričara krije, duboko a stidljivo čak, suprotnost: pjesnik sa sklonošću lirici i refleksivnoj poeziji (pa tako, čuo sam, i mojoj, i to mi je silno značilo), možda čak i ambicijom da sam bude lirik. Osjetio sam povezanost, kao u prešutnom dogovoru, i odmah i diskretnu zahvalnost kad je jednom negdje apostrofirao ime Radeta Drainca. Nije tu stvar “samo” u poeziji i izboru. Tko (je) u Hrvatskoj zna(o) za Drainca uopće?

***

U vjerojatno najoriginalnijoj, od onoliko originalnih stvari u Feralu, voljenoj jer za preživljavanje nužnoj rubrici “Greatest Shits”, jednom je nepojamnoj Sanji Trumbić (da, to je ona “Danke Deutschland” sirotica) i njenoj otpjevanoj baljezgariji dalo – a siguran sam da je Predrag stajao iza toga – “Nagradu James Douglas Morrison – za poeziju”.

***

Morrisonov kolega i subrat Ray Manzarek, pričao je o plemenu u Africi koje vjeruje da je čovjek živ dok mu netko izgovara ime. Pogledao je Ray u kameru, nasmiješeno i inatljivo, s dišpetom:”…i zato kažem sad – Jim Morrison”.

Zato i ja sad kažem – Predrag Lucić.

Panoptikum 141 / Decembar 2017

KIŠ I BLAŠKOVIĆ U KONKURENCIJI ZA RUSKU NAGRADU „MAJSTOR“

Prevodi knjiga Danila Kiša i Lasla Blaškovića u konkurenciji su za rusku književnu nagradu “Majstor”, koja će biti dodijeljena 25. decembra u Biblioteci inostrane literature u Moskvi. Prijevod knjige priča Danila Kiša “Grobnica za Borisa Davidoviča” objavljen je nedavno na ruskom jeziku u izdanju kuće Rudomino. Prevodilac je Jelena Sagalovič, a to je, inače, prvi prijevod knjige “Grobnica za Borisa Davidoviča” na ruski jezik. Roman Lasla Blaškovića “Madonin nakit” objavljen je na ruskom jeziku početkom septembra 2017. godine, također u izdanju kuće Rudomino, u okviru edicije “100 slovenskih romana”. I Blaškovićev roman je na ruski jezik prevela Jelena Sagalovič, saopćio je Arhipelag. Povodom ruskog izdanja romana “Madonin nakit”, koji je ranije već objavljen na engleskom, slovačkom, makedonskom, bugarskom i slovenskom jeziku, Blašković je tokom septembra imao promocije knjige u Moskvi i Jasnoj Poljani. Nagrada “Majstor” dodjeljuje se za najbolju prevedenu knjigu na ruski jezik u toku jedne godine.

Panoptikum 141 / Decembar 2017

PJESNIKINJE O MIGRACIJI

Zbirka poezije “Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji”, koja je okupila 51 autoricu koje su na neki način povezane s bivšom Jugoslavijom, bit će predstavljena 16. januara u Kulturnom centru Grad u Beogradu. U antologiji su zastupljene pjesnikinje koje pišu na ovom prostoru ili žive u svijetu, a vezane su uz regiju. Svaka je priložila do tri pjesme, uzimajući temu migracije u najširem smislu – od unutrašnje do migracije kroz vrijeme i prostor.

Na promociji knjige, objavljene u izdanju Rekonstrukcije ženskog fonda i IC Bulevar (2017.), govorit će urednice Vitomirka Vita Trebovac i Jelena Anđelovska i književna kritičarka i anglistikinja Vladislava Gordić Petković, a poeziju će čitati pjesnikinje: Anja Marković, Sofija Živković, Snežana Žabić (Desa Drobac), Ognjenka Lakićević, Jelena Paligorić Sinkević, Danica Pavlović, Tea Nikolić, Jovana Svirac, Sara Radojković, Ljiljana Ilić, Maša Seničić i Biljana Kosmogina.

Prema riječima urednica zbirke njihova početna teza bila je da je “poezija svuda, ona je individualno-politički izbor razumijevanja i življenja u svetu, prilika za svakoga”. “Međutim, pročitavši grmljavinu stihova Katalin Ladik, neočekivano smo pomislile, poezija je retka. Ipak je retka! Ona piše: ‘…Golemi crni sulundari urliču u meni gde si? Ovde vlada mrak i užas. Ako je ovo istorija, neću te dodirnuti, kad stignem, nemoj me dočekati’. Očigledno, puštale smo da nas pesme bacaju na sve strane, da nas slude, i sve snažnije smo osećale koliko nedostaje više knjiga u kojima su okupljene pesnikinje“.

Panoptikum 141 / Decembar 2017

U JUNU KONČANO OTVORENJE NARODNOG MUZEJA

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić ponovili su 6. januara, prilikom obilaska Narodnog muzeja u Beogradu, da će ta nacionalna ustanova biti otvorena u junu ove godine – deceniju i po nakon zatvaranja stalnog postava i odlaganja završetka rekonstrukcije, za što su prebacili odgovornost na bivšu vlast. “Ove, 2018. godine je 15 godina od kako je ovaj muzej zatvoren zbog rekonstrukcije i to je svojevrstan kulturni genocid koji smo nametnuli sami sebi i važno je da nakon što smo prošle godine završili Muzej savremene umetnosti (MSU), ove završimo i otvorimo Narodni muzej i time damo signal da je kultura važna, da ćemo u to više ulagati i više se time baviti i da je to zdrav osnov za dugoročan razvoj Srbije”, izjavila je Ana Brnabić u Narodnom muzeju, ističući da je njegova obnova “jedan od najznačajnijih projekata za građane i budućnost Srbije”.

Završetak rekonstrukcije Narodnog muzeja je, kako je rekla Ana Brnabić, i signal da aktuelna vlast završava projekte. “To je važno i za našu psihu, jer je toliko dugo bilo važno dobijati pare i započinjati projekte, a onda te projekte stavljati ad akta i započinjati nešto drugo. Mi smo završavali projekte. Prethodna vlada na čelu sa današnjim predsednikom, i ova kao njen kontinuitet – bilo da je to najmanja osnovna škola u najmanjem selu u Srbiji, ili je to MSU, ili Narodni muzej”, rekla je Ana Brnabić.

Navodeći da je kultura jedan od njenih “velikih prioriteta”, Ana Brnabić je rekla da je prethodna Vlada “uvelike uvela red u makroekonomiju i fiskalnu stabilnost, te je na ovoj Vladi da to održi i nastavi dalje sa tim”, ali i da “isto tako krene da malo više razmišlja o nekim drugim pravcima koji su važni za dugoročni razvoj Srbije”, a to su, kako je istakla – obrazovanje i kultura. Premijerka je u tom kontekstu podsjetila i na pregovore sa Marinom Abramović o njenoj retrospektivi “Čistač” u MSU u septembru 2019. godine, u završnici evropske turneje te izložbe. Navodeći da je Marina Abramović jedan od najvećih živih umjetnika iz Srbije, Ana Brnabić je rekla da će njena beogradska retrospektiva biti i za “cijelu regiju najveća izložba”. Premijerka je istaknula i da će, nakon otvaranja Narodnog muzeja u junu, već u julu biti održan “najveći međunarodni festival za pozorišna istraživanja, zahvaljujući velikim naporima Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu”, čiji su se predstavnici, kako je istakla, izborili za organizaciju tog događaja 2017. godine u Sao Paolu, u ogromnoj svjetskoj konkurenciji sa gradovima kao što je Šangaj.

Panoptikum 141 / Decembar 2017

SLOVENCI ZAKASNILI BAREM DESET GODINA

Ministarstvo kulture i informisanja Srbije smatra da je zahtjev Slovenije za vraćanje umjetničkih radova, čiji su autori slovenski umjetnici ili su nastala u slovenskoj produkciji, zakasnio barem deset godina, ali će biti nastavljeni razgovori o pojedinim djelima. Ministar Vladan Vukosavljević izjavio je da je rok za podnošenje takvog zahtjeva Slovenije – u kontekstu pitanja sukcesije u širem smislu – istekao još 2006. godine, te da se oko 300 umjetničkih djela o kojima je riječ legitimno nalaze u Srbiji, s obzirom da su ih svojevremeno otkupljivale institucije Srbije što je i pravni temelj na osnovu kojeg se nalaze u toj državi.

“Možda tu postoji prostor, kada je reč o konkretno jednom ili dva dela, gde nam je potrebna još neka informacija, ali odgovor na taj zahtev sadržan je u stavu Komisije za restituciju koja se tim pitanjem bavi”, rekao je Vukosavljević novinarima u Jugoslovenskoj kinoteci. Prema njegovim riječima, sličnih zahtjeva drugih zemalja sa prostora bivše Jugoslavije nije bilo, a kao pozitivan primjer naveo je međudržavnu saradnju sa Hrvatskom na vraćanju kulturnih dobara.

Slovenija traži da joj se vrati više od 200 slika i skulptura, desetine muzejskih predmeta, kao i filmovi “Kekec” Jožea Galea, “Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića i “Zadah tela” Živojina Pavlovića. Među umjetničkim djelima koje Slovenija traži su slike i skulpture Božidara Jakca, Gojmira Antona Kosa, Avgusta Černigoja, Riharda Jakopiča, Lojzea Dolinara, Zdenka Kalina, Marija Pregelja i drugih autora. Slovenija traži i desetine historijskih predmeta, kao što su zastave slovenskih jedinica iz NOB-a, radio-stanica iz vremena talijanske okupacije, partizanski top i sanitetski materijal iz zbirke Vojnog muzeja na Kalemegdanu, poštansku kočiju koja je prometovala u Istri i Primorju iz Muzeja PTT, lokomotivu iz 1884. godine koju čuva Železnički muzej u Beogradu…

Panoptikum 141 / Decembar 2017

NIN-ova NAGRADA DEBITANTU DEJANU ATANACKOVIĆU

NIN-ova nagrada za najbolji roman 2017. godine dodijeljena je Dejanu Atanackoviću za debitantski roman “Luzitanija”, u izdanju Besne kobile, saopćio je žiri koji je odluku donio većinom glasova u sastavu: Tamara Krstić, Jasmina Vrbavac, Zoran Paunović, Mihajlo Pantić i Božo Koprivica (predsjednik). Atanacković je u “Luzitaniji” doveo u vezu dva naizgled nepovezana subjekta Prvog svjetskog rata – istoimeni putnički brod i psihijatrijsku bolnicu u Beogradu, gradeći niz priča o traganju, nestajanju, ludilu, progresu, i besmislu rata. Od žirija je dobio tri glasa, dok su po jedan dobili romani “Gorgone” Mire Otašević (Geopoetika) i “Srebrna magla pada” Srđana Srdića (Partizanska knjiga), a u finalu su bili i romani “Srodnici” Jovice Aćina (Laguna) i “Danas je sreda” Davida Albaharija (Čarobna knjiga), dobitnika NIN-ove nagrade za “Mamac” 1996. U konkurenciji je bilo čak 179 knjiga. Dejan Atanacković tom se prigodom javio iz Firenze, gdje predaje više predmeta iz sektora vizualne umjetnosti i kulture, zahvalivši što je “nagrada dodijeljena djelu, a ne imenu te što je djelo našlo svoj put do čitalaca i do stručne javnosti”.