Časopis Prosvjeta

Beogradski internacionalni teatarski festival – Bitef organizirao je 16. novembra prvi put donatorsku večeru za prikupljanje sredstava za realizaciju programa svog narednog izdanja 2018. godine, čiji je cilj i uspostavljanje novog modela podrške umjetnosti. Donatorska večera Bitefa okupila je predstavnike diplomatskog kora, brojne ličnosti iz poslovnog, umjetničkog i javnog života. Održana je aukcija umjetničkih djela Vladimira Veličkovića, Uroša Đurića, Mihaela Milunovića i Vuka Vidora Veličkovića, kao i plakata i kataloga prvog izdanja Bitefa iz 1967. koji je dizajnirao Vladislav Lalicki. Iznenađenje aukcije bila su specijalna Bitef iskustva, “putovanje sa Ivanom Medenicom”, umjetničkim direktorom Bitefa na studijsko putovanje, kao i kazališna radionica za deset osoba u Bitef teatru sa timom Bitef teatra i poznatim umjetnicima. Medenica je najavio i formiranje Kluba prijatelja Bitefa.

Glumac Svetozar Cvetković pozvao je sve da se pridruže podršci Bitefu kao „stvaraocu sveta“ koji, kako je rekao, ne bi postao da 1967. godine Mira Trailović i Jovan Ćirilov nisu došli na ideju da “svet” naprave u Beogradu. Medenica je najavio da će 13. decembra u Rimu, u okviru dodjele Evropske nagrade za kazalište – Premio Europa per il Teatro, biti međunarodnom tribinom obilježeno 50 godina od osnivanja Bitefa.

Glavne nagrade 51. Bitefa uručene su 9. novembra u Beogradu belgijskom umjetniku Janu Fabru za maratonsku predstavu “Olimp”. Zahvaljujući na nagradama, Fabre je rekao da je “uvijek zadovoljstvo doći u Beograd” i podsjetio da je prvi put gostovao kao umjetnik još sredinom 80-ih. Posebno je zahvalio “svojim divnim plesačima i glumcima koji su tako posvećeno radili na predstavi ‘Olimp’ tokom 12 mjeseci, od 11 sati prijepodne do tri-četiri sata poslije ponoći”.

Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu “Bez prevoda” od 13. do 20. novembra predstavio je osam kazališnih produkcija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, a 22. izdanjem, pod sloganom “Za ovo malo duše”, nastalim iz konteksta pjesme “Branim” Vaska Pope, ustaje u obranu vrijednosti koje su najbolje u čovjeku. Selekciju je napravio „Prosvjetin“ suradnik Bojan Munjin, a između ostalih, u Užicu će gostovati “Tako je (ako vam se tako čini)” Luigija Pirandela, u režiji Jagoša Markovića i izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, “Samoubica” Nikolaja Erdmana, u režiji Veljka Mićunovića i produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice, zatim “Dokle pogled seže”, autorski projekt, u izvođenju Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju, u režiji Arpada Šilinga, “Priče iz bečke šume” Odona von Horvata, u izvođenju Kazališta Gavella iz Zagreba, u režiji Igora Vuka Torbice, Čehovljev “Ivanov” Narodnog pozorišta u Beogradu, u režiji Tatjane Mandić Rigonat…

Prema navodima selektora, kazalište današnjeg ne baš veselog vremena često se odlučuje ili da sa neobaveznim komedijama pobjegne od tog vremena ili da u tzv. teatru grubosti naslika to vrijeme u još strašnijim tonovima. “Rekli bismo: nikakve vajde ni od bijega ni od crnila, jer čovjek još od vrlo starih vremena u kazalištu zapravo želi da nađe pročišćenje od zla koje sam u sebi nosi i od muka koje mu nanose drugi”, naveo je Munjin. Prošle godine predstavom “Hinkeman” Ernesta Tolera, u režiji Igora Vuka Torbice, najbolje je bilo Zagrebačko kazalište mladih.

Izložba “Srpsko umetničko nasleđe na Kosovu i Metohiji. Identitet, značaj, ugroženost” u Galeriji SANU zbog velike posjećenosti produžena je do 26. novembra, objavili su organizatori, navodeći da ju je od otvaranja krajem septembra vidjelo više od 46.000 posjetilaca. Prema navodima SANU-a, veliko je i zanimanje i za likovno bogat katalog izložbe na srpskom jeziku, pa je u prodaji njegovo drugo izdanje. Izložbu prati i katalog na engleskom jeziku, koji je također u prodaji. Multimedijalnu izložbu, čiji su autori dopisni član SANU Miodrag Marković i prof. dr Dragan Vojvodić, čine dvije višestruko problemski povezane osnovne tematske cjeline.

Igor Mandić objavio je novu autobiografsku knjigu „Predsmrtni dnevnik“ koju je punih sat vremena potpisivao na zagrebačkom Interliberu brojnoj publici postavši odmah prodajni hit. Podršku Mandiću dao je i glumac Rade Šerbedžija koji je također potpisivao svoju novu proznu knjigu “Poslije kiše”, kao i televizijski novinar Aleksandar Stanković kojem je Mandić nedavno gostovao u emisiji “Nedjeljom u dva”. U najnovijoj knjizi Mandić piše o mistificiranim temama moderne civilizacije kao što su to starost, samoubojstvo i smrt.

Srpski kulturni centar Vukovar je u srijedu, 22. novembra, u okviru programa „SKC srijedom“ organizirao tribinu „Srpske škole – srpski identitet“, na kojoj su promovirani prvi autorski udžbenici za srpski jezik i književnost za gimnazije i srednje stručne škole, prenose tamošnji mediji. Udžbenici su namijenjeni đacima koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu i u potpunosti su usklađeni sa nastavnim planom i programom Republike Hrvatske. Srednjoškolci su do sada srpski jezik učili iz udžbenika koji su pisani i štampani u Republici Srbiji, ali koji sadržajno nisu bili prilagođeni đacima koji se obrazuju po modelu A u Hrvatskoj.

Udžbenike čini čitanka, radna sveska i gramatika koju će koristiti učenici od prvog do četvrtog razreda srednjih škola, ukupno 12 knjiga koje su izašle u izdanju izdavačke kuće „Prosvjeta“ iz Zagreba, a čije je štampanje financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije – Uprava za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu.

Autorice udžbenika su predsjednica Odbora za obrazovanje Zajedničkog vijeća općina Milica Stojanović i profesorica srpskog jezika u Gimnaziji Vukovar Ljiljana Bajac-Nikolić, dok se kao recenzenti potpisuju savjetnica-nadzornica za srpski jezik pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja Jadranka Radošević i profesorica srpskog jezika u srednjoj Ekonomskoj školi Vukovar Slađana Milješić. „Naše škole iako nisu registrovane imaju kvalitetan nastavni kadar, tako da naši đaci završavaju fakultete sa uspehom, podjednako i u Osijeku, Novom Sadu, Beogradu ili Rijeci. Na fakultetima u Osijeku imamo pet doktora nauka koji su ujedno i profesori na tim fakultetima“, rekla je Milica Stojanović.

„U čitankama je velika pažnja posvećena srpskim manastirima i piscima, a posebno srpskim književnicima iz Hrvatske ili onima koji su povezani s Hrvatskom: ZaharijA Orfelin, Savo Mrkalj, Josif Milovuk, Branko Radičević, Vuk Kara-džić, Jaša Ignjatović, zatim Vladan Desnica, Petar Preradović, Simo Matavulj,… Učenici će takođe imati priliku da uče o piscima, pesnicima i delima iz vremena NOB-a.

U knjigama iz gramatike nastojali smo da pojednostavimo gradivo da đaci zavole gramatiku. Cilj je da učenici iz srednjih škola izađu pismeni – istaknula je Nikolić. Novi udžbenici bit će podijeljeni svim srednjoškolcima koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu 27. novembra.

Svaki veliki ili bitan glumac trebao bi u svome rasponu po definiciji imati sposobnost da u karakterizaciji lika kojega tumači uvijek donese i pomiri njegove suprotnosti. Ali veliki glumci uspijevaju i u nečemu težem: oni imaju sposobnost da igraju suprotnosti u više likova međusobno potpuno različitih, ljudi suprotsavljenih unutarnjih svjetova i nazora, pogleda, misli i gesti. Čak i fizionomija – u stvaranju iluzije različitih tjelesnih osobina koje će sve dočarati jedno jedino glumačko tijelo pred kamerom ili na sceni.

U tom smislu: iako je Ljubiša Samardžić – baš kao i njegov vječni parnjak Bata Živojinović, kao “druga polovina istoga” – najčešće bio vezan uz takozvane partizanske filmove, dvije su mu ključne uloge bile u cijelosti drugačije od tipskih likova žanra. I obje napravljene po gore spomenutom “zakonu” o kapacitetu da se igraju suprotnosti.

Sve češće tako, obezglavljeni i obespamećeni bivši Jugoslaveni, s osmijehom što liči na ljubav, ali je u stvari tipičan za one nišče duhom, spominju Ljubišinu ulogu domaćeg ekscentričnog jedermanna Borivoja Šurdilovića – Šurde, iz serije Vruć vetar. S druge strane, na opozitnom rubu, za svjesniji dio gledalaca stoji – uz Bekimovog “Belog Boru” – krajnje ikonični, krajnje ambivalentni Crni Rok iz Štivičić-Hetrichove Kuda idu divlje svinje. Reklo bi se da Ljubiša Samardžić nije imao dva različitija lika: s jedne strane slabunjavi, provincijalni, socijalistički hipohondar i neradnik, a s druge, kao kakva jungovska “sjena”, kao depozitorij tamnih strana –  odrješiti ratni švercer i cinik, noarovski karizmatični (naizgled) negativac u crnoj kožnoj jakni i pod borsalino šeširom.

No, sve je još kompliciranije bilo, izgleda: jer, što ako su ispod površine, duboko ispod kože obojica, oba lika, uza sve razlike, zapravo dvije strane jednoga – slike i verzije razočaranog idealiste koji se gradi nihilistom? Ili možda čak i obrnuto? Nije li tu, u dva lika, u dva gruba poteza bila i individualnost cijele nestale zemlje, uostalom?

Samo je veliki glumac mogao donijeti takve ambigvitete, razliku u sličnostima i sličnosti u razlikama. Ljubiša Samardžić bio je veliki glumac.