Warning: Use of undefined constant nadnaslov - assumed 'nadnaslov' (this will throw an Error in a future version of PHP) in /home/skdprosvjeta/public_html/casopis/wp-content/themes/prosvjet_tema/template-parts/content-vijest.php on line 4
In memoriam Arsen Dedić (1938 - 2015)

ČOVJEK ISPRED VREMENA

post image

Djelovaće neobično da se baš u ovom mediju iskaže, ali zato upravo i treba tu reći. Arsen Dedić, naime, bio je dokaz u svakom smislu, kako je i koliko je neke ljude, neke izrazite individue u ovoj nesretnoj kulturi apsolutno nemoguće staviti u jednu – bilo koju od dvije grupe po čijoj se liniji ovdje sve razgraničava i dijeli.
Moglo se pokušati, i bogami se i pokušavalo: odvojiti ga, recimo, i sasvim neizbježno vo vremja ono, isključiti iz nacionalne kulture, pa poslije i protiv volje same nacionalističke hegemonije, opet ga “primiti” i pretvoriti u nacionalnog umjetnika. Ili – pošto je ovdje malo nevinih – pokušati ga, privatno, kako to rade razni iz nekad konstitucionalnog naroda, “vratiti” na silu pod vlastitu etničku crtu – tamo gdje po porijeklu (a to ovi tvrdokorni gubitnici “znaju” bez i trena sumnje) on “pripada”.
Može se i moglo se sve to. Ali stvari, na nesreću i jednih i drugih, stoje drugačije – svako, makar s mrvom, ma i najmanjom nijansom osjećaja za istinu, svako s najbazičnijim osjećajem za pravedno i stvarno, naprosto zna da bi se već u apriornom hipotetičkom, misaonom pokušaju takvog prisvajanja istoga trena počinilo nasilje nad ovom kompleksnom ličnošću koju smo upravo nepovratno izgubili.
Odredimo se i ovdje još dalje: ovakva nemogućnost odvajanja/prisvajanja/asimilacije/”vraćanja” nije nešto što se onda automatski može širiti na svakoga i sve kao pravilo. Ima i bilo je ljudi i pojava koji su, kakvim god putevima, historijskim, kulturnim i privatnim, relativno lako bili i jesu svedljivi na pripadnost jednoj od kultura ili etnija ovih (trajno eufemistički zvanih) “prostora” i u tome često nije bilo loših konotacija. Iako često, da se ne šalimo, i jest. No vrsta otpora samog djela, opusa, pa tek onda i konkretnog stvarajućeg subjekta da se prikloni i svrsta u samo jednu od kategorija kojom operiraju kulture u kojima pitanje etničke i nacionalne pripadnosti per definitionemrezultira nasiljem, umnim ili fizičkim, nad pojedincem i nad njegovim izborima najprije, odbijanje pristajanja da se bude samo jednou kulturi i ideologiji maligne i uništavateljske isključi-vosti, sve to Arsenu Dediču bilo je upravo prirođeno, teklo spontano sa njegove kulturne i umjetničke širine – a da to odbijanje – unatoč uskosti ovih što zlobno i zlonamjerno mrmljaju kako se on “odrekao svoga” ili se toga čak “stidio” – nije oduzimalo ništa od svih, redom traumatskih, pripadnosti koje je u sebi nosio naš najveći šansonjer uopće. Samo skučeni i zli, primitivni i nedobronamjerni nisu u stanju da to vide.
A to da je u jednom trenutku sam autor spustio glavu da bi je sačuvao u historijskom, ubilačkom nevremenu – u ime onoga što nam je ostavio u nasljedstvo, u amanet, trebalo bi biti blagonakloniji, imati sada na rastanku više razumijevanja i za te i takve izbore.
Umori se čovjek brzo (pa sve brže nekako, čini se) od ovoga natezanja špage s te dvije stalne strane podjela. I naljuti se odmah jer, za razliku od sretnijih zemalja, sada umjesto da se tuguje za velikim umjetnikom, ovdje se i u in memoriamima mora određivati spram te vječne i daveće uskosti podjela.
Utjeha (ako je to i ako je ima), možda je, kao i inače, jedino u nadi: da će jednoga dana i Arsenu pripasti ono što pripada velikim umjetnicima. Da će jednoga dana zlosti i mržnja stati a ostati jedino važno: pjesme, stihovi, i pjevani i napisani, melodije i harmonije, pjesmarica po kojoj toliki od nas žive ili uče živjeti, mnogo decenija već evo. Možda će se tada tek moći napisati i ovi, “obični”, biografski podaci:
“Arsenije Dedić, sin Milutinov, rođen u Šibeniku 28.jula 1938. – umro u Zagrebu, 17. avgusta 2015. Najveći hrvatski i jugoslavenski kantautor”. Samo onoga dana kad ovako sročen i pročitan podatak, umjesto stisnutih očiju i iskrivljenih, zgrčenih usta, bude izazvao osjećaj lišen svake
primisli – ovdje će biti sreće. Tome budućem vremenu, makar i utopijskom, učile su me i učile su nas Arsenove pjesme. One su naime već odavno tamo – mi kasnimo.


Warning: Use of undefined constant nadnaslov - assumed 'nadnaslov' (this will throw an Error in a future version of PHP) in /home/skdprosvjeta/public_html/casopis/wp-content/themes/prosvjet_tema/template-parts/content-vijest.php on line 4
Panoptikum 127 / Oktobar 2015

PRAXIS NA INTERNETU

post image

Digitalizacija časopisa Praxisi dokumenata proizašlih iz Korčulanske škole, predstavljena sredinom oktobra u Zagrebu, pokrenuta je 2014. godine, pede-set godina od njihova pokretanja i četrdeset od gašenja. Praksisovac i umi-rovljeni profesor ekonomije Ante Lešaja pokrenuo je prikupljanje materijala, kako kaže, ne da bi “muzealizirao” ovo produktivno razdoblje jugoslavenske filozofske i sociološke misli, nego s ciljem olakšavanja dostupnosti osnovne građe, izvornih tekstova i dokumenata za istraživačke potrebe: “Dominirajuća politika isključivosti 1990-ih u Hrvatskoj, ali i u ostalim osamostaljenim dije-lovima Jugoslavije, kao dio i rezultat radikalnog socijalnog prevrata, također je bio jedan od razloga da ustrajem u prikupljanju i dokumentarističkom sre-đivanju građe”.
Za Dejana Jovića Praxisje dokaz da je 1960-ih i 1970-ih godina postojala živa rasprava o interpretaciji marksizma na koju ni sam partijski vrh nije mogao ostati ravnodušan. “Raspravljalo se o tome što je zapravo marksistička ideja, i ta debata postojala je stalno unutar političke elite. Treba naglasiti i da je vla-dao ogroman strah da se Jugoslaviju ne proglasi revizionističkom zemljom. Bio je to strah od etikete revizionista koja bi mogla doći od Sovjetskog Saveza. Ta bitka o tome tko je revizionist bila je trajna i u tom kontekstu treba promatra-ti Titov odnos prema alternativnoj interpretaciji marksizma”, kazao je Jović. Digitalizaciju ove iznimno važne građe koja je bila disperzirana i stoga teško dostupna široj javnosti, proveli su Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta (MAMA) te Nikola Mokrović, Jana Hodžić, Ivan Zidarević i Josip Humjan iz Documente –Centra za suočavanje s prošlošću. Arhiva obuhvaća sva izdanja svih edicija Praxisa, sve brojeve časopisa Pogledii nekolicinu zbornika koji su utrli put Praxisu, službene dokumente časopisa i Škole, članke iz znanstvene periodike i medija u kojima je riječ o Praxisorijentaciji te izbor obimnijih ra-dova koji o njoj govore. Objavljivanjem ove digitalne zbirke želi se potaknuti daljnje prikupljanje materijala relevantnih za proučavanje Praxisorijentacije, a objavljenoj građi možete pristupiti na njihovoj službenoj stranici koju možete pronaći na linku https://praxis.memoryoftheworld.org/.


Warning: Use of undefined constant nadnaslov - assumed 'nadnaslov' (this will throw an Error in a future version of PHP) in /home/skdprosvjeta/public_html/casopis/wp-content/themes/prosvjet_tema/template-parts/content-vijest.php on line 4
Panoptikum 127 / Oktobar 2015

ŠERBEDŽIJI ZLATNI LOVOROV VIJENAC

Najznačajnije priznanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS, Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra, dodijeljeno je Radi Šerbedžiji. Tom prilikom poznati glumac je rekao da je najveći vrhunac um-jetnosti koji je doživio tokom karijere bio “sarajevski teatar za vrijeme rata, njegovi umjetnici, glumci i svi ostali”.
“To je vrhunac što jedan umjetnik može učiniti, jedna hrabrost koja se

živi, hrabrost koja se ne glumi, jedna pamet, jedan bunt, otpor. To je znak

što čovjek u umjetnosti mora učiniti. Vrhunac je dati cijelog sebe, svoju ličnost, hrabrost, pa ako treba i život, za umjetnost i za istinu”, rekao je Šerbedžija primajući 10. oktobra u Narodnom pozorištu nagradu Direkcije MESS-a.
Direktor MESS-a Dino Mustafić rekao je, uručujući Šerbedžiji nagradu, da ga je prvi put gledao kao srednjoškolac i da se sjeća da se “smrznuo, što od njegove glume, što od zime koja je tada bila”. “Rade je oduvijek bio pozorišna senzacija u koju ste gledali čak i kad drugi glumac na sceni ima repliku”, rekao je Mustafić i izrazio nadu da sarajevska publika neće ponovo čekati Šerbedžiju 25 godina. Komplimente Šerbedžiji uputio je i njegov ko-lega Josip Pejaković, ističući da je “Rade najbolja verzija srpsko-hrvatskog glumca”. “U životu nisam sreo čovjeka koji troši više energije na prijatelje. Ako bi se nekada nekome u teatru zahvalio to bi bio Rade, jer me je upravo on izvukao iz ovog teatarskog sivila”, rekao je Pejaković.


Warning: Use of undefined constant nadnaslov - assumed 'nadnaslov' (this will throw an Error in a future version of PHP) in /home/skdprosvjeta/public_html/casopis/wp-content/themes/prosvjet_tema/template-parts/content-vijest.php on line 4
Panoptikum 127 / Oktobar 2015

PREMINUO MILORAD EKMEČIĆ

Smrt povjesničara Milorada Ekmečića u hrvatskim medijima je prošla, uz časne iznimke, gotovo nezamijećeno, pa donosimo osnovne generalije o čovjeku koji je napisao knjigu “Između klanja i oranja. Istorija Srba u novom veku (1492–1992)”.
Ekmečić je rođen 4.oktobra 1928. godine u Prebilovcima, općina Čaplji-na, u Hercegovini. Rat je proveo u zavičaju do 1943. godine, gdje su 6. avgu-sta 1941. godine ustaše u jamu Golubinka kod Šurmanaca bacile tijela više od 600 pobijenih, ali i živih, Srba, među kojima su mnogi bili iz kuće Ekmečića. Poslije završene osnovne škole u Čapljini i gimnazije u Mostaru diplomirao je povijest u Zagrebu, da bi iste 1952. bio izabran za asistenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je radio do 1992. godine. Proveo je godinu dana na istraživačkom radu u arhivima u Zagrebu, Beogradu, Zadru, kao i nekoliko mjeseci u Beču, pa u SAD-u, gdje je bio i profesor.
Doktorsku dizertaciju „Ustanak u Bosni 1875–1878. obranio je 1958. godine na Sveučilištu u Zagrebu. Dosad je objavljena u tri izdanja uz prijevod na njemački jezik. Nakon specijalizacije u SAD-u, nastavio je s radom na Filo-zofskom fakultetu u Sarajevu sve do izbijanja građanskog rata 1992. godine. U maju 1992. uhapsile su ga muslimanske “Zelene beretke”, da bi zajedno s porodicom iz kućnog pritvora uspio pobjeći na teritorij Republike Srpske. Nakon toga je od septembra 1992. do penzioniranja 1994. bio redovni profe-sor Filozofskog fakulteta u Beogradu. Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH izabran 1973, a za redovnog 1981. godine.
Posljednjih godina života usredotočen na povijest srpskog naroda, profesor Ekmečić je objavio sintezu “Između klanja i oranja. Istorija Srba u novom veku (1492–1992)”, pozajmivši ovaj naslov od Ive Andrića, koji je u tim riječima sažeo istoriju jednog naroda. Autor je desetak knjiga, opsežnih, sintetičkih studija i više od tri stotine naučnih radova. Za rad je nagrađivan 27-julskom nagradom BiH, nagradom ZAVNOBIH-a, Specijalnom Vukovom nagradom, nagradom “Vladimir Ćorović”, nagradom ,,Pečat vremena” za nauku i društvenu teoriju, nagradom Srpske književne zadruge za životno djelo i Kočićevom nagradom. Za dvotomnu studiju “Stvaranje Jugoslavije 1790–1918”, objavljenu 1989. godine, dobio je nagradu tjednika NIN za na-uku i publicistiku.
Bio je nosilac Ordena časti sa zlatnim zracima Republike Srpske i Ordena

Svetog Save I stepena, i Ordena Svetog Save.


Warning: Use of undefined constant nadnaslov - assumed 'nadnaslov' (this will throw an Error in a future version of PHP) in /home/skdprosvjeta/public_html/casopis/wp-content/themes/prosvjet_tema/template-parts/content-vijest.php on line 4
Panoptikum 127 / Oktobar 2015

NAŠE NOVE KOMŠIJE

post image

Izložba “Vienna/Serbia RAW – Naše nove komšije”, rezultat fotografskih i video radionica održanih u maju i junu ove godine s migrantima u Subotici, Beogradu i Beču, otvorena je u Beogradu, u suradnji kolektiva Belgrade Raw i BLOCKFREI.Radionice su bile bazirane na umjetničkoj praksi fotografskog ko-lektiva Belgrade Rawiz Srbije, u suradnji sa organizacijom iz Beča BLOCKFREI, a u radu je sudjelovao i istaknuti redatelj dokumentarnih filmova mlađe gene-racije Srđan Keča.
Kolektiv Belgrade Raw istovremeno je istraživao i reakcije okoline u ko-joj se izbjeglice nalaze, određujući taj aspekt kao odlučujući za utvrđivanje njihove pozicije u novom društvu. Projekt koristi dokumentarnu fotografiju u kontekstu bavljenja jednom od najrelevantnijih političko-društvenih tema današnjice – temom izbjeglica, koja je zajednička za obje zemlje – Srbiju i Austriju, a cilj je da poveća vidljivost i unaprijedi svijesti o njihovom postoja-nju, kulturama iz kojih dolaze, kao i o svakodnevnim problemima sa kojima se suočavaju. Izložba će Nakon Beograda biti prikazana u novembru i u javnom prostoru u Beču.